Large imgonline com ua twotoone aufpyzm9nkwgfk

O štetnosti vodećih internetskih kompanija već se godinama sasvim otvoreno govori u javnosti. Unatoč tome one i dalje čine značajan dio naše svakodnevice – većina nas ih nastavlja koristiti, alternative naizgled nema. Pokušaji da se njihovi štetni utjecaji ublaže uglavnom ostaju jalovi, upravo zato jer ne diraju samu srž problema – sustav koji takvo djelovanje omogućuje. Kako su pozadinu nastanka i djelovanja digitalnih monopola objasnili Paško Bilić, Toni Prug i Mislav Žitko ("The Political Economy Of Digital Monopolies") predstavlja nam naš Luka Ostojić.

 

Ideja da su vodeće internetske korporacije štetne za društvo nije samo utvrđena, nego općeprihvaćena činjenica. Nismo više u periodu kad su nam zviždači, novinari i filmski dokumentaristi tek razotkrivali na što su sve spremni internetski divovi, nego smo došli do toga da se vlasnici tih kompanija normalno pojavljuju kao zlikovci u memovima i začudnim teorijama zavjera, ali i kao optuženici na sudovima i u medijima. Već dobro znamo da ove kompanije neovlašteno prikupljaju i prodaju osobne podatke mutnim političkim organizacijama, da svojim algoritmima guraju korisnike prema rubno i prekorubno fašističkim sadržajima, da svjesno potiču adiktivnost i tjeskobu kod djece i mladih, da unatoč ogromnom profitu potplaćuju i brutalno krše prava svojih radnika... Unatoč tome, društvene mreže i tražilice i dalje čine značajan dio naše svakodnevice, mnogima čak i neizbježan, što je također dio problema – granice našeg digitalnog kretanja određuju i reguliraju upravo te iste kompanije. Kao u slučaju mnogih suvremenih političkih fenomena, nalazimo se u situaciji gdje status quo nema legitimaciju ni povjerenje javnosti, ali ipak nema alternativu. Car je možda gol, ali i dalje je car.

U medijskim kritikama pritom se često izdvaja određeni aspekt problema. Fokusiramo se na megalomanski i patološki karakter vlasnika korporacija ili na perfidnu i mističnu logiku algoritama. No takav pristup ne vodi daleko jer svodi uzrok na pojedini element izvučen iz konteksta. Velika moć nekolicine digitalnih korporacija nije plod nečijeg evil masterplana, niti je manipulativna tehnologija nastala sama od sebe. Ako vidimo da u ovom sektoru postoji više sličnih kompanija i da sve dijele obrazac ponašanja, onda uzroci problema vjerojatno ne leže u pojedinačnim ekscesima, nego u sustavu koji takvo djelovanje omogućuje ili čak potiče. Stoga su plodniji pristupi problemu oni koji vežu digitalne korporacije uz njihov društveni, politički i ekonomski kontekst, čime nam ukazuju što je otvorilo prostor za njihov uspon, ali i spekuliraju kako bi se taj prostor mogao zatvoriti ili barem bolje regulirati. Na tom pristupu i na toj namjeri temelji se knjiga The Political Economy Of Digital Monopolies autorskog trojca Paško Bilić – Toni Prug – Mislav Žitko. Njihova knjiga, objavljena ove godine u izdanju Bristol University Pressa, primjenjuje marksističke ideje i koncepte na primjeru digitalnih monopola, čime daje svježinu analizi internetskog svijeta, ali i samom akademskom marksizmu. Premda je knjiga dobrim dijelom vidno namijenjena sveučilišnim kolegama u istom teorijskom polju, i nama laicima može pružiti poticajne uvide o svijetu kojim očajnički surfamo.

Javni temelji privatnih korporacija

 Najzanimljiviji aspekti ove knjige proizlaze iz njene nimalo spektakularne trezvenosti, odnosno dosljedno provedene namjere da se problem jasno prikaže u svojoj kompleksnosti, bez banalizacije i bombastičnih zaključaka kakvi se znaju naći u raspravama o ovoj važnoj, ali i pomodnoj temi. Autorski trio pedantno je definirao i vezao poznate “samorazumljive” marksističke koncepte (“višak vrijednosti”, “fetišizam robe”...) uz konkretne društvene faktore koji su oblikovali povijest i sadašnjost Interneta. Tako smo dobili jasan i fin uvid u aktualni sustav u kojem „kapitalizam” i „socijalizam” nisu jasno razdvojeni, nego se javna ulaganja, tržišno natjecanje i zakonodavni procesi preklapaju i međusobno oblikuju kroz sukob raznih interesa i principa. To među ostalim znači i da bi digitalni privatni imperiji bili neostvarivi bez javno izgrađenih temelja. Konkretno, ogromna javna ulaganja SAD-a u računalnu i internetsku tehnologiju te dugotrajni volonterski rad međunarodnih hakera (okupljenih u pokret Free Software) stvorili su tehnološku bazu na kojoj se temelje sve dobro nam poznate internetske usluge privatnih firmi. Premda je ta tehnologija bila javno dostupna i striktno nekomercijalna (za što su hakeri razvili i pravnu licencu Copyleft), kasniji pokret Open Software i niz liberalnih zakonskih promjena u SAD-u i kroz WTO 1990-ih stvorili su pravne temelje da privatne firme kroz patente i licence ograde, zatvore i komercijaliziraju digitalne programe i usluge, što je vodilo do njihovog kasnijeg bogaćenja. Ta nam povijest ukazuje da javne politike i tržište nisu razdvojeni ni nužno sukobljeni, nego da su povezani i međusobno uvjetovani. Kapitalizam u tom smislu nije jedina mogućnost, nego je i ishod političkih odluka koje su mogle i mogu biti drugačije. Čak i ako je nemoguće obuzdati moćne korporativne gigante, javne politike, koje su direktno i indirektno otvorile prostor za razvoj tržišnih monopola, mogu isto tako potaknuti i dijametralno drugačije društvene prakse. Ironično, da bismo našli primjer takvih praksi, ne moramo ići u socijalističku zemlju, nego ga možemo pronaći u „liberalnoj” Americi, odnosno upravo u nekomercijalnom nastanku i razvoju tog istog Interneta. 

Foto: Subversive festival

 

Gafovi GAFAM-a

Autorski trojac nije prikazao temu kroz preopćenite apstrakcije, ali je pritom i izbjegao obrnutu poziciju i nije stavio preveliki fokus na pojedinačne aktere. Za razliku od samih firmi koje stalnim brendiranjem multipliciraju svoja imena, autori su tako sabili digitalne korporacije u zajednički akronim GAFAM (Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft). Svođenje kompanija na isti nazivnik podvlači činjenicu da ovdje nije riječ o monopolu jedne kompanije, nego o koncentraciji novca i digitalne moći unutar nekoliko korporacija, što u praksi ima iste posljedice kao pojedinačni monopol. Nadalje, unatoč nominalnim razlikama, navedene korporacije zapravo imaju prilično sličan način poslovanja koji proizlazi iz sustava unutar kojeg posluju. Krajnje pojednostavljeno, ako tržište nagrađuje kratkoročni profit i predatorski odnos prema konkurenciji, na vrh će isplivati organizacije koje djeluju u tom pravcu. Stoga, ako gledamo iz moralističkog kuta, ponašanje Facebooka ili Googlea može nam se činiti izopačeno i pogrešno. Ako gledamo unutar tržišnog konteksta, ono je prilično racionalno. Zato osnovno pitanje nije kako obuzdati monopol konkretnih korporacija, nego kako se postaviti prema sustavu koji taj monopol perpetuira.

Sličnu percepciju GAFAM-a autori zadržavaju u analizi načina kako se prikupljaju i prodaju osobni podaci. Nema tu velikih zavjera, totalitarnih težnji ni naročito skrivenih namjera. Globalni doseg, tehnološke mogućnosti i ljudsko ponašanje naprosto omogućuju korporacijama da prikupe niz osobnih podataka o dosad neviđenom broju korisnika i da im prilagode personalizirani sadržaj. To čini oglašavanje na internetskim platformama daleko efikasnijim od oglasa u tradicionalnim medijima, zbog čega oglašavanje postaje ogroman i primaran izvor prihoda digitalnih korporacija. Autori iz toga izvlače nekoliko zaključaka. Prvo, prikupljanje podataka ne vrši se s nekim „mračnim” političkim namjerama, nego naprosto da bi se stvorio profit od oglašavanja. To dakako ne čini cijelu stvar benignom, pogotovo s obzirom na to da korporacije neovlašteno prikupljaju podatke i prodaju ih zlonamjernim klijentima, ali nas upućuje da prikupljanje podataka ne promatramo kao alat Velikog Brata, nego kao novu mogućnost koja se može koristiti na razne negativne, ali i pozitivne načine, npr. u sklopu istraživanja u društvenim znanostima i kao alat za analizu pri donošenju javnih politika. Autori napominju da se podaci mogu skupljati na etički prihvatljive i transparentne načine (i već sad postoje inicijative da se uvedu međunarodni standardi digitalnog prikupljanja podataka), a dodaju da bi nam i anonimni podaci pružili “dosad neviđen uvid u proizvodnju i potrošnju” što bi dalo jasniju ideju o društvenim potrebama i omogućilo zalaganje za konkretne političke mjere.

Drugo, budući da korporacije prodaju podatke, jasno je da cijeli raspon besplatnih internetskih usluga zapravo nije besplatan: svaka pretraga na Googleu ili učešće na Facebooku naplaćuju se kroz predane podatke koji se potom preprodaju da bi nastali oglasi pomoću kojih će netko prodati svoju robu. Premda će neki autori iz tih razloga ustvrditi da internetski korisnici ustvari besplatno rade i proizvode podatke, Bilić, Prug i Žitko skloni su povući granicu između prinudnih oblika rada i dokonog surfanja koje, ma kakvo bilo, ipak ostaje odabir i odgovornost samih korisnika.

Foto: Pixabay


Naposljetku, iz ovog biznis modela i iz ogromne moći korporacija logično proizlaze svi dobro poznati problemi monopola. Dominacija nekolicine velikih firmi praktički onemogućuje pristup novoj konkurenciji, čime se dokida mogućnost korištenja drugih usluga. Otežava se i razvoj tehnoloških inovacija jer manje tvrtke nemaju sredstva za istraživanja, a unutar GAFAM-a prioritet su kratkoročni profit i tehnologije usmjerene na obavljanje vrlo konkretnih zadataka (što ne otvara potencijal za drastičniji tehnološki napredak). Budući da tražilice i društvene mreže posreduju skoro svu internetsku javnu komunikaciju, oglašavanje i sudjelovanje postaju poslovna obaveza, čime je GAFAM potpuno preuzeo tržište digitalnog oglašavanja, što je bitno pogodilo i klasične medije i oglašivače. Naposljetku, izniman rast prihoda ovih korporacija nije pozitivno utjecao na njihovu unutarnju hijerarhičnost ni nejednakost u plaći. Ukratko, GAFAM je ogroman svijet slobodnog Interneta ogradio i sveo na uski oglasni prostor, pritom je preuzeo i narušio bitnu javnu funkciju informativnih medija, a usput je potpuno degradirao prava svojih radnika. No GAFAM je samo radio ono što je sustav bogato nagrađivao. Naravno, konkretne uprave i dalje snose osobnu odgovornost za nastalu štetu, ali ako govorimo o instanci koja bi trebala riješiti problem, iluzorno je apelirati na etičnost samih korporacija. Ljudi koji su svoj uspjeh sagradili na privilegiranju korporativnog profita ispred tuđih prava teško da će paralelno u glavi imati i posve suprotan osjećaj društvene odgovornosti. Zaštita radničkih prava, medija i javne komunikacije trebala bi stoga ovisiti o demokratskim političkim strukturama, a ne samo o volji privatnih vlasnika.           

Trnovite staze akademskog diskursa

Iz tih pretpostavki proizlazi i autorska kritika zakonske regulacije direktno usmjerene samo prema pojedinačnim korporacijama. Aktualna zabrana monopola u SAD-u i Europskoj uniji tako promašuje bit jer se bavi posljedicom (optuženom korporacijom), a ne uzrokom monopolizacije – samim tržišnim natjecanjem unutar kojeg je uništenje konkurencije i preuzimanje potpune kontrole nad tržištem najefikasniji način vlastitog preživljavanja. Nadalje, specifično oporezivanje korporacija tek je polovično rješenje jer ne otvara pitanje distribucije tog poreza. Kad se porez ne bi tretirao kao sankcija ili kao korporativna odgovornost, nego kao poštena kompenzacija za korištenje javne infrastrukture, onda bi se logično mogla potegnuti ideja da prikupljeni porez ide upravo u ona važna polja koja su oštetili digitalni monopoli, dakle u javne medije, zaštitu radničkih prava, razvoj tehnologije itd. Opravdanje za takvu politiku, podcrtava trojac, nije „moralno” nego „društveno i ekonomsko” s ciljem stvaranja „javnog bogatstva” koje mogu otvoreno koristiti svi građani.

Autorski trojac, dakle, s opreznim optimizmom sugerira da se isti javni politički mehanizmi koji su otvorili tržište mogu i trebaju iskoristiti za drugačije, demokratičnije i progresivnije korištenje Interneta, a da se na to može utjecati dugotrajnom aktivističkom i političkom borbom koja se, na kraju krajeva, već odvija diljem svijeta. Pritom valja primijetiti da se ovi argumenti iznose unutar drugog važnog javnog polja kojem prijeti komercijalizacija, a to je visoko obrazovanje. Činjenica da su tri domaća društvena znanstvenika objavila ovu knjigu izvorno na engleskom jeziku i u britanskom izdanju daje nam naslutiti da marksistički pristup, s jakom tradicijom na ovim prostorima, trenutno lakše prolazi na stranom akademskom tržištu gdje se pak, sudeći po nizu referiranih autora i teorijskih pravaca, Marxova filozofija značajno razvila i revitalizirala. Pritom nije teško primijetiti da marksistička terminologija i teorija izostaju iz ovog teksta – to nije moja gesta otpora, nego nemoći. Teorijski dijelovi toliko su usmjereni konkretnim teorijama i autorima, a samim time zatvoreni širem krugu čitatelja da sam se nerijetko prilikom čitanja osjećao kao potpuni autsajder. Naravno, iako ova knjiga nudi dovoljno jasnog i poticajnog sadržaja za razne čitatelje, i iako svako znanstveno bavljenje nekom temom pretpostavlja ulazak u sfere u koje se vanjski čitatelj teško može (ili treba) razumjeti, ipak vrijedi u ovom povodu s negodovanjem spomenuti tendenciju akademske ljevice da općim i važnim temama pristupi na način koji se van tog uskog i privilegiranog kruga čini nejasnim i zatvorenim, što je naročita šteta s obzirom na njene proklamirane političke namjere. No nemojmo krimen za to posve svaliti na pleća vrijednih autora Bilića, Pruga i Žitka. Trojac nam je ovom knjigom usadio ideju da su drugačije tražilice i društvene mreže moguće, ali i demonstrirao poticajan pristup ekonomskim i političkim fenomenima. Nije teško napeti maštu pa uvidjeti da se i na drugim aktualnim temama – od ekologije do zaštite radničkih prava – može primijeniti ista logika koja uzroke problema nalazi u konkretnim političkim mehanizmima koje treba prisvojiti i upregnuti da bi se sustavno nagradili i potaknuli solidarnost i društvena odgovornost.


Izvor naslovnih fotografija: Flickr (obrađeno)
Tekst napisao: 

Luka Ostojić


    Preporučite članak: