Snimanje filmova u Hrvatskoj je pretežno javno financirano, a samim time privlači brojne nezadovoljne reakcije o „uhljebima” koji za velike novce rade loše filmove. Da bismo saznali na što se troše milijuni i bolje shvatili nevidljivu radničku stranu filma, razgovarali smo s Ivan-Goranom Vitezom, predsjednikom Hrvatskog društva filmskih djelatnika, filmskim i kazališnim redateljem ("Šuma summarum", "Narodni heroj Ljiljan Vidić", "Dopunska nastava"). Pričali smo o tome tko sve radi na setu dugometražnog igranog filma, kako su regulirani radni uvjeti i cijene rada, kako su radnici zaštićeni i zašto bi izgradnja filmskog studija dramatično utjecala na filmsku profesiju u Hrvatskoj.
Kako teče proces kreiranja dugometražnog igranog filma i koje sve poslove uključuje? Krenimo od trenutka u kojem nastaje prva ideja za film.
Prvotna ideja nastaje na dva načina. Producentu može nešto pasti na pamet pa će angažirati scenarista da tu ideju raspiše, ali u Hrvatskoj obično scenarist i/ili redatelj zajedno smisle ideju pa je sami razrađuju. Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) ima tri faze financiranja filma: prva je za razvoj scenarija. Na temelju razrađenog sinopsisa scenaristu se dodjeljuje oko 30.000 kuna, a on u roku od šest mjeseci mora predati prvu verziju scenarija. Kad je scenarij gotov, uključuje se producent. Druga faza je razvoj projekta gdje producent može dobiti 100-120 tisuća kuna. Taj novac služi da bi se scenaristu nešto dodatno platilo, radile audicije za glumce, tražile lokacije, obilazili inozemni fondovi za sufinanciranje... Ali naše veće produkcijske kuće uglavnom ništa od toga ne rade s uspjehom nego samo pribroje taj novac konačnom budžetu za film.
Neki preskaču jednu od ove dvije faze, ili čak obje faze, no svi dolaze do treće faze – natječaja za sufinanciranje dugometražnog filma. Tu je potrebno imati scenarij, vizualnu razradu, autorsku koncepciju, nabrojane likove i konkretne glumce... To je podeblji snop dokumenata kojima dokazuješ da si spreman za snimanje filma. HAVC onda u svakom roku, dva do tri puta godišnje, dodijeli potporu za sufinanciranje četiri do sedam filmova. Svaki producent traži određeni novac u skladu s priloženim budžetom, a HAVC uglavnom svima dodjeljuje istu cifru. Financijski savjetnik HAVC-a trebao bi razmotriti budžet i sugerirati cifru, ali budući da ta pozicija u HAVC-u nije popunjena, umjetnički savjetnici rade taj posao, a to rade na način da svima dodijele isto, odnosno da debitantima daju nešto manju potporu.
Ako ti film prođe na natječaju za sufinanciranje, dobiješ potporu koja nikad nije dovoljna za snimanje filma. S malo sreće na drugim europskim fondovima može se dobiti još nešto ili film u pre-saleu može otkupiti HRT. Ako ne, ideš snimati s manje novca. Mi smo za snimanje Dopunske nastave (2019) tražili 4,7 milijuna kuna, što je vrlo realna procjena budžeta, a od HAVC-a smo dobili 3,2 milijuna. Nismo uspjeli dobiti sufinanciranje ni na jednom drugom fondu ni na javnoj televiziji. Stoga smo snimili film tako što su svi radili za trećinu manji honorar od uobičajenog. To je stalni problem na koji HAVC reagira sa stavom „neka se snađu”, ali iskustvo pokazuje da se naši producenti ne snađu, odnosno da kažu „neka svi rade za manje novaca”. Tu krivim i producente koji bi se trebali više oznojiti da pronađu sufinanciranje, što je težak i dugotrajan proces, ali to je ipak njihov posao.
Kad film krene u fazu snimanja, tko sve sudjeluje na snimanju? Kakvi su im radni uvjeti i kako su plaćeni?
U Hrvatskoj dan snimanja košta prosječno 100.000 kuna, kad se zbroje troškovi za tehniku, glumce i sve ljude iza kamere. Dakle, ako dobiješ 3 milijuna kuna za film, ta potpora ode samo na mjesec dana snimanja, u što ne računamo troškove postprodukcije i promocije. Stoga zvuči super kad od HAVC-a dobiješ nekoliko milijuna kuna, ali treba imati na umu da to nije značajna cifra jer je film skupa igračka. Nijedan film kao redatelj nisam išao raditi tako što sam zahtijevao od producenta da mi se nešto omogući, nego bih svaki put gledao koliki je budžet pa bih se tome prilagođavao. Mnoge stvari vezane uz vizualnu stranu filma ovise o visini budžeta. Cijena dana snimanja iznimno utječe na snimanje. Recimo, jedna strana produkcija imala je Brada Pitta na određeni broj dana, no upravo za vrijeme kad nije bilo moguće procijeniti hoće li i kada pasti kiša. Stoga su odlučili da će tijekom Pittovih scena cijelo vrijeme padati kiša jer je jeftinije stalno raditi umjetnu kišu nego zbog prave kiše izgubiti jedan dan Pittovog boravka na setu.
Filmska ekipa u prosjeku kod nas broji između 30 i 50 članova, ovisno o zahtjevnosti produkcije. Strane ekipe su puno brojnije. Stoga kod nas jedan čovjek obavlja posao trojice koji rade na danskoj produkciji, a još je pritom i slabije plaćen. U sektoru režije radi oko pet ljudi (redatelj, pomoćnici, skript...), u sektoru produkcije također oko pet ljudi (direktor filma, izvršni producent, vođa snimanja, pomoćnik direktora filma...), na jednoj kameri pet do šest ljudi (direktor fotografije, snimatelj, prvi i drugi asistenti kamere...), na rasvjeti ne manje od troje ljudi, u šminki i garderobi od 6 do 8 ljudi, na scenografskom sektoru od 6 do 8 ljudi (scenograf, set dekorater, scenski rekviziter, nabavni rekviziter...), na snimanju zvuka 2-3 ljudi... Timski element u filmu je iznimno važan. Nužno je imati što bolje suradnike i pametno im delegirati posao. Priče o genijalnim redateljima koji sve rade sami su gluposti.
Stoga tri milijuna kuna za film nije dobio redatelj, nego tih 50 ljudi koji rade zato da bi se snimio film, ali i da bi se održala filmska djelatnost u Hrvatskoj, da bi se tako ljudi školovali kako bi mogli raditi i na stranim i lukrativnim produkcijama koje se ovdje snimaju.
Što je točno „dan snimanja”? Postoji li legislativa koja određuje radno vrijeme i druge uvjete rada na filmskom setu?
Kao predsjednik HDFD-a već sedam godina pokušavam potaknuti da se službeno prihvati svojevrsni kolektivni ugovor kakav ima svaka jaka nacionalna kinematografija. Takav ugovor propisuje što je radni dan, koliko traje radni dan, a koliko radni tjedan. U prethodnom Zakonu o audiovizualnoj djelatnosti takav standard je bio propisan kao obaveza, a u novom zakonu je preinačen u preporuku.
Mi smo napravili varijantu po uzoru na postojeće danske, kanadske, britanske i francuske modele, ali snažno uzevši u obzir kako se kod nas snima. Inače kod nas radni tjedan traje 72 sata, dakle 6 dana po 12 sati. To nigdje drugdje ne postoji, u drugim državama radi se između 50 i 60 sati tjedno. Zalažem se za 60 sati, dakle 6 puta po 10 sati pa jedan slobodan dan, ili 5 puta dvanaest sati uz dva slobodna dana tjedno, što povećava i kvalitetu samog filma jer su ljudi raspoloženiji za rad, nisu nakon dva tjedna „mrtvi” nego rade s veseljem i svježinom uma. Taj standard pokušavam usuglasiti s Hrvatskom udrugom producenata i Društvom hrvatskih filmskih redatelja, ali nikako ne uspijevam.
Fotografija 1 - Ivan Goran Vitez u pionirskim danima :) 
U tom bi ugovoru trebao biti i cjenik rada. Imali smo jedan cjenik koji je 2007. godine potpisan s producentima, ali ne provodi se jer cjenik nisu potpisale sve producentske kuće, HAVC ga ne provodi, set filmskih zanimanja u međuvremenu se promijenio... Ukratko, nitko ga se uistinu ne drži. Također pokušavam s HAVC-om dogovoriti novi cjenik, koji je vrlo realan i izvediv, s ciljem da ga HAVC postavi kao uvjet producentima kad potpisuju ugovor za sufinanciranje filma.
Strani kolektivni ugovori su prilično striktni. Recimo, ako u Danskoj radiš vikendom, to se plaća više. Sve izvan propisanog radnog vremena vodi se kao dodatak na plaću. I tome slično. Smatram da treba uvesti takva, točno određena pravila jer to služi dobrobiti filma, pa i kvaliteti samog filma. Naravno, producentima je sadašnje stanje idealno jer ako ne postoje pravila, ne moraju ih se držati. Kod nas onda radni tjedan neformalno traje 72 sata, ali često se zbog raznih okolnosti (glumačkih termina, dozvola za lokacije...) snimanje može protegnuti i na 7 dana tjedno po 12 sati. Nepisano pravilo je u takvim slučajevima dati dva slobodna dana, ali opet – nije obvezujuće.
Uvođenjem pravila dovelo bi se u red producente, ali i redatelje. Redatelji bi trebali dobro isplanirati rad na setu kako bi se snimanje dovršilo u predviđenom broju dana snimanja. Oni koji to ne rade na kraju dovode druge djelatnike u situaciju da moraju raditi prekovremeno, što im se ne plaća jer nije regulirano. A zbog čega nametati ljudima takve radne uvjete? Zbog nekakve visoke umjetnosti?
Naravno, čak i kad sve isplaniraš, sto stvari će krenuti krivo i morat ćeš se snalaziti u hodu. No ako u startu imaš plan, možeš bolje reagirati na nepredviđene okolnosti. Ako si složio jedan plan, znaš da možeš i drugi. Ako nisi složio plan, onda računaš na inspiraciju i improvizaciju. Inspiracija te na snimanju može jednom pogoditi, ali većinu puta neće.
Tko sve u Hrvatskoj „živi” od filma? Je li rad u filmskoj industriji dovoljan za život profesionalca?
HAVC je 2019. godine dodijelio blizu 60 milijuna kuna potpore, ali to ne uključuje samo produkciju dugometražnih igranih filmova, nego sve igrane, dokumentarne, animirane i eksperimentalne filmove, razvoj projekata i scenarija, međunarodne suradnje, komplementarne djelatnosti (festivale, filmske publikacije, edukacije za učenike i studente...). To nisu novci za deset redatelja, nego za ogroman broj ljudi koji se bave filmom na razne i bitne načine. Naravno, svi dobivaju manje novca nego što su europski standardi.
U Hrvatskoj se radom na jednom filmskom setu može zaraditi toliko da budeš miran dva mjeseca. Dakle može se raditi profesionalno ako stalno radiš. S druge strane redovito sam surađivao s direktoricom fotografije Tamarom Cesarec, no ona je u Hrvatskoj mimo naše suradnje imala sedam dana snimanja godišnje i nije mogla živjeti od toga. Sad je otišla u Kanadu gdje je prva asistentica kamere: nosi objektive, mijenja filtere itd. Morala je godinu dana stažirati da bi ušla u kanadski sindikat, onda krenuti od samog dna (razvlačenja kablova) da bi došla do pozicije prve asistentice. Teško će ikad tamo postati direktorica fotografije. No može živjeti od svog posla. (Ovim putem preporučujem korisnu aplikaciju Film Crew Fees koja pokazuje koliko se određeni filmski posao plaća u pojedinim državama.)
Trenutno se intenzivno radi na gradnji ili otvaranju novog filmskog studija u Hrvatskoj (jer Jadran Film je propali slučaj) čime bi se privukao veći broj stranih koprodukcija. Ovdje strane firme dolaze snimati zbog lijepih eksterijera, ali treba im studio tako da se mogu skloniti tijekom vremenskih nepogoda, nastaviti snimati i tako ne izgubiti dane snimanja (koji su njima još skuplji nego nama). Ako se u Hrvatskoj izgradi studio, takva produkcija bi mogla procvasti (kao u Mađarskoj gdje je pet studija potpuno bukirano), ali potrebno je početno ulaganje. Država ne želi u to uložiti, nego je spremna izaći u susret svakom ulagaču. Sad se radi studija isplativosti pa će se na temelju toga tražiti investitori. Svi se nadamo da bi se za tri-četiri godine studio mogao otvoriti. No u tom vremenu hrpa ljudi trebala bi se osposobiti da rade na filmu jer će se otvoriti radna mjesta: stranoj ekipi više se isplati raditi s kvalificiranim lokalnim ljudima nego dovlačiti svoje radnike i plaćati im dnevnice. Mi imamo manjak kvalificiranih filmskih ekipa, što znači da trebamo dodatno educirati ljude jer bi se nakon izgradnje studija od filmske profesije moglo ugodno živjeti. Bilo bi poslova za umjetnike, ali i za električare, tehničare i sve ostale koji mogu raditi na filmskom setu. Nažalost vlast ne mari previše za film u Hrvatskoj, ali kad bi se vidjelo da u industriju ulaze značajni novci od stranih produkcija, kad bi taj novac ostajao u Hrvatskoj, vlast bi shvatila da se u filmsku industriju isplati ulagati.
Tko i kako štiti filmske djelatnike od poslodavca? Postoje li sindikati? Može li se dogoditi da hrvatski filmaši krenu u štrajk?
U Hrvatskoj nikad neće postojati sindikat svih filmskih djelatnika jer postoji previše različitih filmskih zanimanja između kojih ne postoji kohezija. Uz to filmski djelatnici nisu stalno zaposleni nego se zapošljavaju od projekta do projekta. Zato se ne može dogoditi da krenemo u opći štrajk ako na jednom setu nešto nije plaćeno, a samim time ni sindikat nema svrhu. Ne možemo postići ono što su učitelji napravili kad su stupili u opći štrajk. Učitelji imaju koheziju i zaštićeni su time što su zaposleni. Stoga u filmu postoje udruge pojedinih djelatnika, ali sindikati nisu mogući.
Kao Hrvatsko društvo filmskih djelatnika stvarno se trudimo zaštititi prava djelatnika. Već nekoliko puta smo zvali producente i doslovno im rekli da ćemo im onemogućiti financiranje na budućim HAVC-ovim natječajima ako ostanu dužni filmskim ekipama. No mi smo jedini koji to radimo. Društvo hrvatskih filmskih redatelja uglavnom pokreće medijske akcije, npr. Meni se to gleda, HRT ne da, ali mislim da to nema značajan učinak.
Fotografija 2 - Pulski film festival najposjećenija je kulturna manifestacija u Hrvatskoj
Prešutno pravilo je bilo da se na Pulskom filmskom festivalu ne prikazuju filmovi onih producenata koji nisu do kraja isplatili djelatnike. Od prošle godine izborili smo se da to više nije prešutno: prvo je u pravilnik uvršteno da obveze producenata moraju biti regulirane. Zbog toga je u program ipak uvršten Vrdoljakov General gdje su obveze ugovorom regulirane, ali nisu do kraja podmirene (zbog čega se sad vode sporovi). Od ove godine u pravilniku stoji da obveze producenata moraju biti podmirene. Sad više nema vrdanja. Tko nije do kraja podmirio obaveze, pravilnik ne dozvoljava da mu se film prijavi i prikaže u Puli. To je bitno jer se filmovi koje HAVC sufinancira imaju ugovornu obvezu prijaviti na Pulu, a sad je za prijavu potrebno da su obveze podmirene. Dosad se neisplata honorara regulirala samo privatnim tužbama.
Najbolje bi bilo da već u ugovoru s HAVC-om prilikom sufinanciranja stoji da se obveze moraju podmiriti, ali toga nema. HAVC-u je isto u interesu da se što više filmova snimi pa popuštaju u ovakvim stvarima ili daju premalo novaca za produkciju.
Postoji li neki strani izrazito pozitivni ili izrazito negativni primjer s kojim bi usporedio sadašnje radne uvjete filmskih djelatnika?
Tijekom 1980-ih je u bivšem sistemu donesen samoupravni sporazum koji je vrlo konkretno navodio što je obveza svakog djelatnika na setu, što su radni sati, što su radni dani, što su prekovremeni sati, rad na terenu... Vrlo konkretna pravila. Recimo, kako se definirao 12-satni radni dan? On ne počinje u trenutku kad se dođe na set, nego od trenutka kad djelatnik kreće iz tzv. baze iz koje dolazi na set. Također, to ne znači 12 sati snimanja, nego 12 sati rada na setu. Ako postava rasvjete traje sat i pol, to se odvija unutar tih 12 sati. Raspremanje rasvjete, sat vremena, je unutar 12 sati. Ili, ako je van tog vremena, onda se plaćaju prekovremeni sati.
Danas su ta pravila prešutna i implicitna pa se često zna desiti da se radi i duže od 12 sati. To je besmisleno jer je 12-satno radno vrijeme sasvim dovoljno da bi se sve snimilo, pogotovo ako je snimanje u Zagrebu. Najgore je radnicama iz šminke i garderobe jer trebaju doći najranije i pripremiti glumce ili statiste pa se zna dogoditi da rade i do 16 sati dnevno bez dodatne nadoknade.
Stranci se striktno drže propisanog radnog vremena jer znaju da će ih njihovi radnici tužiti ako ne dobiju puni honorar. Strani producenti se svim silama trude sačuvati od mogućnosti tužbe. No bez utvrđenih pravila za domaće producentske kuće ovakva odstupanja su moguća i česta.
Intervju vodio:
Preporučite članak: