Kontinuitet radničke borbe

Nekadašnji zagrebački tekstilni div Kamensko danas je jedan od najpoznatijih simbola uništavanja domaće industrije i sistemske pljačke nad radničkom klasom. Da razorna privatizacija i uništavanja poduzeća nisu sramotna praksa 1990-ih, već društveno-ekonomski kontinuitet koji se nastavlja do današnjih dana, zorno je pokazalo upravo Kamensko čijih se opljačkanih, izgladnjelih i nemoćnih radnica iz jeseni 2010. mnogi još uvijek sjećaju.

Nakon izbacivanja na ulicu, u uvjetima sveopće krize i dekadencije tekstilne industrije u Hrvatskoj, dio bivših radnica Kamenskog odlučio je prije nekoliko godina krenuti od nule i osnovati svoju udrugu koja je uspjela pokrenuti proizvodnju i započeti program zapošljavanja radnica. Trenutno je u tijeku njihova crowdfunding kampanja za kupnju novih strojeva kojima bi mogle uvelike povećati serijsku proizvodnju i zaposliti još novih radnica. Povodom toga, razgovarali smo s predsjednicom udruge Đurđom Grozaj pri čemu smo se prisjetili i teških dana borbe koji aktualnu kampanju čine još snažnijom.

Udruga Otvoreno Kamensko osnovana je od bivših radnica 2011. godine "sa svrhom zajedničkog djelovanja i međusobne podrške u egzistencijalnoj i emotivnoj krizi" u kojoj su bile nakon traumatičnog gubitka posla. Nakon uspješne konsolidacije u prvih nekoliko godina, ovih su dana odlučile svoje poslovanje i proizvodnju podići na višu industrijsku razinu, te su pokrenule crowdfunding kampanju s ciljem kupnje novih strojeva.

"Naša crowdfunding kampanja pokrenuta je prošle subote na inicijativu jednog nezavisnog saborskog zastupnika koji nam je prije otprilike mjesec dana predložio ovaj oblik potpore. Svrha naše kampanje jest kupnja novih strojeva koji bi nam omogućili ozbiljnu industrijsku proizvodnju. Donirani strojevi koje trenutno imamo to ne omogućavaju, a mi smo organizirani na način da sva zarada ide u plaće i režije, a ako ostane koja kuna, opet se daje za novo zaposlenje jer je previše kolegica krojačica na burzi. S trenutnim strojevima mi ne možemo konkurirati jer jako puno vremena trošimo na izradu jednog odjevnog predmeta radi čega gubimo mnoge poslove.

Primjerice, naš sadašnji stroj za izradu složenog kroja potroši jedan dan, dok moderni profesionalni stroj taj isti posao uradi za jedan sat. Prema tome, ako želite serijsku proizvodnju tim strojem ste dobili jako puno. Treba nam lakterica za izradu košulja koja uštedi dvostruko vrijeme za izradu šava, pa endlerica s pet konaca za šivanje majica, dvoiglovka itd. Iako dobivamo ponude za poslove, mi ih moramo odbijati jer nemamo navedene strojeve'', rekla nam je Grozaj, te dodala kako je cilj kampanje da se nakon prikupljenih 160 tisuća kuna, kupnje novih strojeva i širenja na tržištu zaposli još novih radnica što je razlog više da se podrži ovu kampanju.

Kako bismo dodatno pojasnili svu njezinu važnost, vrijedi izvršiti kronološki pregled koji će nam pokazati trnovit put kojeg su ove radnice prošle, odnosno nepokolebljivost i kontinuitet radničke borbe koja je ovom kampanjom zapravo ušla u novu fazu.

Tvornica Kamensko osnovana je 1949. godine i u vremenu socijalističke Jugoslavije bila je čvrsti stup domaće tekstilne industrije s nekoliko tisuća zaposlenih i jakim izvozom. Privatizacijom 1990-ih dolazi do pada proizvodnje i broja zaposlenih.

''U Kamenskom sam počela raditi 1980. kada je u tvornici bilo oko 2.500 zaposlenih. Radilo se u dvije smjene, proizvodnja je bila podijeljena na laku i tešku konfekciju, kapaciteti posla bili su ogromni. Do početka 1990-ih i privatizacije, plaća nije kasnila nijedan mjesec. Privatizacijom i promjenom modela u dioničko društvo dolazi do postupnog smanjenja zaposlenih, gašenja jedne smjene, ukidanja lake konfekcije i uspostave mješovitog programa. Kako su 2000-tih plaće bivale sve manje, te došle i do minimalca, radnici su bili primorani prodavati svoje dionice skoro za ništa'', kaže Grozaj.

Radničke dionice spremno su kupovali oni koji su osiromašenjem radništva otvorili vrata prodoru spekulativnog kapitala koji je u Kamenskom nanjušio atraktivno zemljište. Tako sredinom 2000-tih u Kamensko na mala vrata ulazi istaknuti pripadnik stare garde tajkuna Miroslav Kutle koji sa svojim satelitima u upravi (tadašnji direktor Antun Crlenjak) s vremenom postaje značajni dioničar. Kasnih 2000-tih, radnicama je sve gore jer im se godinama ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ali država nije reagirala. Nakon što su im u svibnju 2010. prestale dolaziti i plaće unatoč stabilnoj proizvodnji i narudžbama, kriza je eskalirala u rujnu kad je dio radnica započeo devetodnevni štrajk glađu.

"Kad smo došle do toga da ne primamo plaću, mi smo htjele obustaviti rad i ući u štrajk, ali nas je Sindikat tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske (TOKG) sa povjerenikom Željkom Šeginom odgovarao kazavši da time kršimo zakon. Kako smo im svih tih godina davale novce za članarinu, očekivale smo da su educirani i da će se izboriti za nas, ali oni to nisu napravili, već su nas prodali.

Radnice, koje su bile njihove članice, tada su bile gladne, mjesecima bez plaće, a nitko od sindikata nije ponudio nikakvu novčanu pomoć. Organizirale smo štrajk na današnjem Trgu Franje Tuđmana, a kad je čuo da planiramo i štrajk glađu, na razgovor nas je pozvao Krešimir Sever, ali ne kako bi ponudio neko rješenje, već kako bi nas upozorio da kršimo zakon i odustanemo od naše namjere", prisjeća se Grozaj.

Umjesto da financijski pomogne gladnim radnicama i postavi se borbeno prema upravi koja je davala lažna obećanja i odugovlačila s isplatama plaća, ističe kako se sindikat TOKG i sam upustio u odugovlačenja. Ne samo da se dozvolilo višegodišnje neisplate doprinosa i višemjesečne neisplate plaća bez posezanja za štrajkom, nego se radnice od štrajka i odlučno odgovaralo, čime je dio radnica natjeran na oblik fizičkog samoranjavanja. Tako je devetnaest radnica 20. rujna započelo mukotrpni štrajk glađu. Radnice su radile jutarnju smjenu nakon koje su nastavljale štrajk, uz potporu ostalih 400-tinjak kolegica.

"Ležale smo po noći na hladnom tlu i razmišljale o nepravdi. Toliko smo dale društvu, a umjesto toplog doma, spavamo na ulici jer je to jedini način da se nešto počne mijenjati. Ujutro smo išle na posao u izmorenom stanju, a treći dan smo se u tvornici počele rušiti, hitna je često dolazila. Deveti dan nismo više imale snage, te smo donijele odluku da krećemo u mimohode po Zagrebu. Tisuće su nam se pridružile, bile smo glasne, čuli su nas svi koji trebali. Kad je vidio svu tu podršku javnosti, i TOKG se naglo zainteresirao, ali smo ih tjerali od nas jer su se došli samo slikati", kaže Grozaj.

Radnicama su podršku pružali studenti, neke udruge civilnog društva, a pratili su ih i mediji. Tadašnji državni vrh (Jadranka Kosor, Ivo Josipović) davao je apstraktnu usmenu podršku, a više puta se prosvjedovalo pred zgradom DORH-a sa uručenim kaznenim prijavama protiv članova uprave i nadzornog odbora - Antuna Crlenjaka, Damira Rihtarića, Davora Vlajčevića i drugih ljudi izravno povezanih s Kutleom. Kasnija istraga pokazala je kako su u aferu Kamensko navodno bili uključeni i Ninoslav Pavić i Ivica Todorić, ali nitko od navedenih aktera za pljačku poduzeća nikad nije kazneno odgovarao.

Prosvjedi i pritisak javnosti nisu pomogli u spašavanju proizvodnje, te je do kraja 2010. preostalih 426 radnica završilo na ulici, bez posla i zasluženih plaća i otpremnina. Tri kata tvornice ostala su krcata tisućama strojeva, robom i materijalom, koje radnice više nikada neće vidjeti. Krajem godine poduzeće je završilo u stečaju, a radnice do danas nisu dobile ni kune od svojih potraživanja.

"Stečajni upravitelj nije napravio ništa, od silne imovine nije uspio pribaviti stečajnu masu. Naša prvoklasna odjela je prodavao po 30 kuna, a prema zapisniku sa zadnjeg odbora vjerovnika vidi se da je za 16 000 kuna prodao oko 2000 sakoa, robe, materijala i repromaterijala. Nakon stečaja, firma je bila u blokadi i svi poslovi koje smo odradili bili su prebačeni na račun tvrtke kćeri gdje su sjedili direktori koji su nas opljačkali. I danas, stečajni upravitelj nama nije isplatio potraživanja, ali toj firmi kćeri jest. I on danas nama savjetuje da tražimo od države da se odrekne svojeg udjela", ogorčeno kaže Grozaj.

Pod vodstvom Đurđe Grozaj, dio opljačkanih radnica koje se nisu htjele pomiriti sa sudbinom prosjačkog štapa osniva 2011. udrugu Otvoreno Kamensko kako bi pokrenule program preživljavanja te kako bi se zajedno borile za potraživanja. Od grada su uspjele dobiti u najam prostor na zagrebačkoj Knežiji, te su odmah krenule naprijed s ciljem proizvodnje i zapošljavanja radnica.

''Mediji su bili naš važan glas tih dana, cijela Hrvatske je čula da želimo raditi. Ljudi su nam počeli donirati mašine, konce, krpice. Na zimu 2012. dogodila se velika nesreća u obliku poplave koja nam je uništila sve strojeve, a ostale smo i bez grijanja. Međutim, ni tu nismo odustale, ljudi su opet slali mašine i s vremenom smo uselile u još jedan prostor koji je današnja radionica. Počeli smo kroz javne radove zapošljavati radnice, i to prioritetno - po tome kojoj je egzistencija bila najugroženija. Do danas su četiri radnice otišle u mirovinu dignute glave.

Danas imamo osam zaposlenih radnica, od kojih su i dvije radnice nedavno uništenog DTR-a čijim dolaskom smo dobili veliki kapital, a to je znanje. Ostvarili smo suradnju s Ikeom gdje sada rade dvije naše članice. Surađujemo s dizajnerima iz inozemstva kojima radimo kolekcije, a trenutno imamo ugovoreno šivanje 250 kuta za jedan trgovački centar u Hrvatskoj. Radile smo i sa državom, primjerice krevetnine za dubrovačku i vukovarsku bolnicu'', govori nam Grozaj.

Nakon svega što su prošle, ustrajne radnice ulaze u novu fazu putem crowdfunding kampanje kojom je zasad prikupljeno 35 posto od potrebnih 160.000 kuna. Time se nastavlja priča oko Kamenskog koja zasada ukazuje na dva zaključka koji profiliraju klasni antagonizam.

Slučaj Kamenskog detaljno je pokazao antiradnički karakter i funkcioniranje Republike Hrvatske kao periferne kapitalističke države koja radi na devastaciji domaće industrije umreženim djelovanjem nekoliko aktera. Nakon što se država Kamenskog odrekla putem privatizacije i uspostave dioničkog društva, glavni akteri u uništavanju tvornice bili su poduzetnici izvan poduzeća koji su imali svoje saveznike na ključnim upravnim i nadzornim pozicijama iznutra. Bez radničkih predstavnika koji bi im mogli omesti planove, oni su svoju operaciju izvršili nesmetano, a potom je uslijedila asistencija drugog važnog aktera- državnih institucija koje do danas nisu riješile ovaj slučaj, već su odgovornost uredno prebacivale jedna na drugu (poglavito DORH i MUP).

Također, ni Vlade HDZ-a i SDP-a nisu izvršile nikakav pritisak na istražne organe. Treći akteri bili su žuti sindikati (TOKG, NHS) koji nisu bili u stanju nikako pomoći radnicama, već su odradili posao pasivizacije i obeshrabrivanja kolektivne radničke akcije. Nakon gašenja proizvodnje, kao četvrti akter u konačnom ponižavanju radnica dolazi stečajni upravitelj koji je farsu oko Kamenskog priveo kraju u ožujku prošle godine kada je na Trgovačkom sudu zemljište prodano za svega 24 milijuna kuna, što je bilo gotovo pet puta manje od prvotne procjene. Zemljište je prodano firmi Radnik d.d., čiji je direktor i najveći dioničar Marko Habijanec član HDZ-a i njihov redoviti donator. U takvom raspletu drame, radnice nisu uspjele dobiti svoja potraživanja od 10 i pol milijuna kuna koja uključuju plaće, otpremine i doprinose.

S druge strane, čitav slučaj pokazuje nam i kontinuitet radničke ustrajnosti. Neusporedivo nadmoćniji i organiziraniji, gore pobrojani klasni neprijatelji zajedničkim naporima uspjeli su uništiti Kamensko, ali ne i borbeni duh njezinih radnica. Dio radnica odlučio se udružiti i započeti proizvodnju u mnogo skromnijim uvjetima, ali su im veliko znanje i društvena solidarnost omogućili nastavak preživljavanja putem zajedničkog rada, čime je izbjegnuto beskućništvo koje je ozbiljno prijetilo nekima od njih.

Tekst napisao:

Na nama je da na sve načine podržimo crowdfunding kampanju kako bi Otvoreno Kamensko moglo proširiti svoju proizvodnju i zaposliti nove krojačice koje danas žive na rubu egzistencije. Time priča oko Kamenskog neće biti vezana isključivo za uništavanje, već i za revitalizaciju industrijske proizvodnje radničkim naporima uz pomoć društvene zajednice.