Pitanje privatizacije važno je jer je srce borbe za i protiv neoliberalne hegemonije. Što o njoj misle hrvatski građani? Privatizaciju društvenog vlasništva iz devedesetih obično se smatra kriminalnom. S druge strane, svakodnevni neuspjesi slabe i klijentelističke države ne ulijevaju povjerenje u nacionalizaciju kao alternativu. Prikrivena nacionalizacija Agrokora dobar je primjer.
Tu se vidi kako izgleda nacionalizacija u režiji HDZ-ovih ekonomskih stručnjaka. Teško da će takav pristup ikoga uvjeriti u opravdanost državne kontrole. Međutim, istovremeno se najavljuje i privatizacija HEP-a, koja vjerojatno neće biti popularna. Dakle, postavlja se načelno pitanje: što o privatizaciji misle građani?
Pitanje privatizacije važno je jer predstavlja samo srce borbe za i protiv neoliberalne hegemonije, da upotrijebim izraz Antonija Gramscija. Jesu li građani usvojili neoliberalne ideje spram vlasništva? Koliko je hegemonijska borba i dalje otvorena?
Na temelju podataka iz anketnog istraživanja Life in Transition koje je 2016. godine proveo EBRD napravio sam dva grafa koji prikazuju distribuciju stavova. Anketa nudi ispitanicima da se svrstaju na skali od 1 do 10: 1 označava krajnje lijevu poziciju, a 10 krajnje liberalnu poziciju. Odgovor 1 znači da "Državno vlasništvo nad kompanijama i industrijom treba proširiti", a odgovor 10 da "Privatno vlasništvo nad kompanijama i industrijom treba proširiti" (u izvornim podacima su polovi obrnuti, ovdje sam ih okrenuo jer tako odgovaraju spektru lijevo-desno).
Prvi graf prikazuje distribuciju stavova (učestalost svakog odgovora) u Hrvatskoj i u ostalim zemljama istočne Europe. To uključuje sve post-socijalističke zemlje koje su članice EU (Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Madžarska, Slovenija, Bugarska, Rumunjska; svaka je zemlja u krivulji podjednako zastupljena bez obzira na broj stanovnika).
Kao što se vidi, hrvatski građani se uglavnom smještaju na sredinu. Većina ih bira 5 ili 6 na skali od 1 do 10. To sugerira da su zapravo neodlučni te da ih, barem za sada, nisu uvjerili ni argumenti u prilog privatizacije ni argumenti u prilog nacionalizacije. Prvi graf također pokazuje da je drugdje u regiji vrlo slično stanje. Ljudi nemaju tvrde stavove kada je u pitanju privatizacija.
Prvi graf prikazuje i distribuciju stavova iz starije ankete EBRD-a (iz 2010. godine). To nam omogućuje da vidimo koliko su stabilni stavovi prema privatizaciji kroz vrijeme. Kao što se vidi, distribucije iz 2010. i 2016. godine su praktički iste. Prema tome, već dulje vrijeme građani imaju relativno umjerene stavove prema privatizaciji. Istovremeno, postoji manjina na oba repa distribucije.
Tu se nalaze ispitanici koji imaju čvrste stavove, bilo lijeve (u prilog nacionalizacije) ili desne (u prilog privatizacije). Desni je rep malo veći od lijevog, ali ne za mnogo. Sve to upućuje na zaključak da je prostor za hegemonijsku borbu i dalje otvoren, i za ljevičare i za liberale.
U kopanju po podacima, pokušao sam saznati koje su varijable snažnije povezane sa stavovima prema privatizaciji, bilo lijevim bilo liberalnim. Nakon što sam testirao utjecaj raznih faktora (dob, spol, dohodak, grad/selo, obrazovanje, nezaposleni, umirovljenici, vlasnici vlastitih poduzeća, članovi sindikata, političkih stranaka i aktivni vjernici), nekoliko je faktora iskočilo. Drugi graf prikazuje kako izgleda distribucija stavova kod tih posebnih grupa ispitanika.
Najprije, ispitanici koji su pokrenuli svoje kompanije bili su skloniji liberalnijim stavovima, tj. bili su za više privatizacije. Nije posebno iznenađujuće da stavovi o privatizaciji prate klasne podjele u društvu. Neki drugi faktori veće su iznenađenje. Primjerice, aktivni vjernici imaju izraženije lijeve stavove spram privatizacije. Kod njih je lijevi rep veći nego inače.
Prema tome, na pomalo neočekivanom mjestu se pojavila društvena skupina koja ima komparativno jaču sklonost lijevim ekonomskim rješenjima. To je podsjetnik ljevici da mora razmišljati o širenju svoje društvene baze. Koliko je do sada ljevica uspijevala doći do takvih birača?
Lako je moguće da bi se njima dopala jedna nova agenda koja bi zagovarala društvenu i demokratsku kontrolu nad najvažnijim resursima društva. Pogotovo je na lokalnoj razini moguće zamisliti da se inače konzervativni građani mobiliziraju u borbi za lijeva ekonomska rješenja. Nedavna pobuna protiv koncesija na plažama pokazuje da ovakva agenda može motivirati velik broj ljudi.
Drugi faktor koji je iznenađujuć jest sveučilišna diploma (ili više, magisterij i doktorat). Distribucija za sveučilišno obrazovane ispitanike odudara po tome što joj nedostaje lijevi rep, tj. nedostaju ljudi koji podupiru nacionalizaciju. Prema tome, čini se da obrazovanje gura ispitanike prema liberalnom polu distribucije. To su ljudi koji imaju kulturni kapital i društveni status.
U Hrvatskoj, ali i drugdje, mainstream lijeve stranke sve više ovise baš o toj populaciji. Takva situacija zapravo otežava ljevici da zamisli nove eksperimente s nacionalizacijom. Također, ovo reafirmira tezu Antonija Gramscija o potrebi ljevice da stvori "organske intelektualce". Oni koji će nastati kroz mainstream kanale vrlo će vjerojatno naginjati ka liberalnoj ekonomskoj politici.
Sve u svemu, čini se da borba za hegemoniju nije završena. Privatizacija nije niti masovno prihvaćena niti masovno odbačena. Ima se smisla boriti i razvijati nove ideje, razvijati model nacionalizacije 2.0. I inače se kod javnog mnijenja u Hrvatskoj nameće sličan zaključak.
Primjerice, ljudi kod nas uglavnom ne misle da je slobodno tržište najbolji ekonomski sustav te podržavaju snažniju redistribuciju dohodaka.
Stavovi građana možda nisu idealni za ljevicu, ali postoji dovoljno materijala da se u hegemonijske sukobe ne mora ići bez zaleđa u javnom mnijenju. A kao što pokazuje nalaz za religiozne građane, postoje i neke zaboravljene skupine koje predstavljaju moguće nove izvore podrške. Lotta continua.
Izvor naslovne fotografije: Portal Novosti/Jovica Drobnjak
Tekst napisao:
Preporučite članak: