"Novo normalno" je fraza, ali i stanje s kojom smo se imali prilike upoznati u posljednjih nekoliko mjeseci prolazeći kroz kalvariju poznatu kao Covid-19. Stvarni je svijet na trenutak zastao i preselio se u virtualnu domenu – posebno njegov kulturni dio. Danas, tri mjeseca poslije, svjedočimo polaganom, ali sigurnom financijskom uništavanju kulturne scene, posebno one nezavisne.
O “budućnosti” kulturne scene u novom normalnom svijetu, svjedoče ne tako optimistične politike kako Europske Unije, tako i predizborni programi naših stranaka koji više podsjećaju na sočne memove, nego na ozbiljni politički program. Sukus je svega da novaca nema, a posebno ga nema za kulturu. Pri tome, treba imati na umu kako ni sva kulturna scena nema isti status pa ga za neke grane nikada nije niti bilo.
Kako je to biti marginaliziran na marginaliziranoj sceni nezavisne kulture možda najbolje, ironično, pokazuje primjer suvremenog cirkusa. O svojem nezavidnom položaju govorili su neki od glavnih aktera suvremene cirkuske scene u Hrvatskoj, krajem svibnja u Močvari na tribini "Gradimo Cirkus", nastaloj u suradnji s udrugom Cirkorama.
Potaknuto situacijom uzrokovanom pandemijom raspravljalo se o problemima suvremene cirkuske prakse koji su se intenzivirali posljednjih nekoliko mjeseci. Ignorirani od strane institucija, prvenstveno Ministarstva kulture, umjetnici čiji je rad usmjeren na domenu cirkusa potiču osnivanje strukovnog udruženja kako bi se njihov status prepoznao, a njihov rad priznao u okviru interdisciplinarne kreativne industrije. O istom sam problemu popričala i s umjetnicom i trenericom Sandrom Dunaj čiji je rad usmjeren na istraživanje suvremenog plesa i pokreta u izvedbama zračnog obruča i svile, a članica je izvedbenog kolektiva Tricycle Trauma.
Karantena potaknula udruživanje
Upitavši je o važnosti osnivanja strukovnog udruženja, Sandra naglašava kako bi se time svakako riješila brojna pitanja suvremenih cirkuskih umjetnika ali i omogućila bolja međusobna povezanost i suradnja u području koje je poprilično šaroliko. Upravo interdisciplinarnost suvremenih cirkuskih praksi (od performansa do kazališta, pa čak i rekreacije) onemogućuje sustavno organiziranje, a kao mogući "izlaz" prepoznaje se odvajanje umjetnosti od rekreacije. Sandra pak naglašava kako se u Hrvatskoj cirkuske akrobacije u formi rekreacije razvijaju uzlaznom putanjom, no navodi kako su umjetnički i edukacijski dio u nas službeno odvojeni, što npr. nije slučaj u Francuskoj, Italiji ili Španjolskoj, zemljama koje imaju dugu tradiciju formalnog cirkuskog obrazovanja. Ipak, Sandra je mišljenja kako su oba aspekta jednako važna i u suštini povezana jer kvalitetan/kvalitetna i dobar/dobra edukator/ica može pobuditi u svojim polaznicima želju za daljnjim radom i umjetničkim usavršavanjem.
Autor: Jahvo Joža
Ideja o strukovnom udruživanju, iako je dugo prisutna, počela se realizirati za vrijeme karantene i nestašice honorara. Naime, u suvremenom cirkusu pravo na sredstva mogli su ostvariti jedino samostalni umjetnici, a i prije pandemije financiranje se ostvarivalo u okviru programske djelatnosti inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi putem Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske koji raspisuje Ministarstvo kulture. Slični su problemi adresirani još i 2016. godine u intervjuu koji donosi tjednik Nacional povodom festivala Cirkobalkana. S istim se oblikom nesigurnih financijskih izvora i nedovoljne državne potpore suočavaju i umjetnici suvremenog cirkusa u SAD-u, no za razliku od Hrvatske, američki su umjetnici, za vrijeme korona krize, prepoznali internet kao alternativni način zarade. Naravno, potonja alternativa nikako ne može zamijeniti direktan rad s ljudima, no svjedoči o mogućoj fleksibilnosti, a sličan je proces vidljiv i u „kolijevci“ suvremenog cirkusa – Francuskoj – gdje su se akademije i škole prilagodile nametnutim okolnostima.
U razgovoru sa Sandrom saznaje se da ipak nisu u potpunosti prekinute sve aktivnosti povezane s radom u suvremenom cirkusu. Redovito su se održavali online treninzi i kreativni sastanci te su u karanteni nastali i neki novi performansi, poput ‘work in progress’ predstava Iskrenje Tricycle Traume. Također, umjetnica ističe kako se u Hrvatskoj trenutno radi i na web stranici, svojevrsnoj platformi gdje će publika moći na jednom mjestu dobiti informacije o suvremenim cirkuskim predstavama, produkcijama, radionicama i cirkuskoj sceni. Ipak ostaje pitanje koliko je cirkuska scena ‘profitirala’ premještanjem u digitalnu sferu, a koliko je zapravo to premještanje služilo za suočavanje s prošlim i trenutnim problemima s kojima se susreće nezavisna kultura.
Kultura, zadnja rupa na svirali
Osim financijskih problema, radnici u suvremenom cirkusu u Hrvatskoj, koji je organiziran oko nekoliko udruga, suočavaju se i s problemom nedostatka prostora. U Zagrebu je taj problem posebno alarmantan nakon razornog potresa koji je dijelom onemogućio rad u prostoru Medike - umjetnici su gotovo sigurni kako im grad neće ponuditi alternativu, već će morati ići u skuplji, privatni najam. Što se tiče ulaska cirkusa u kazališta, ona su često neprilagođena za rad te imaju visok najam. S druge strane, ulaskom u kazalište suvremeni se cirkus može približiti i publici koja još uvijek cirkuske umjetnosti promatra u tradicionalnom smislu, kao zabavu za obitelj i djecu. No, cirkus je ravnopravna umjetnost s kazalištem, tj. potonje su dvije niše usko isprepletene, samo je jedna manje priznata i vrednovana od druge.
Autor: Jahvo Joza
Kako bi se povećala vidljivost, ali i financiranje suvremenih cirkuskih praksi, nužna je promjena kulturne politike na lokalnoj i državnoj razini te osiguravanje mladima mogućnosti da se bave cirkuskom umjetnošću. Naime, u Hrvatskoj, za razliku od inozemstva, ne postoje pripremne škole niti cirkuske akademije, već jedino višednevne radionice ili bavljenje u rekreacijske svrhe (naglasak je na fizičkom aspektu). Stoga se osnivanjem strukovnog udruženja na neki način apelira i na specifična i nužna znanja za promjenu percepcije cirkusa, tj. na izgradnju cirkuskih predstava za čije je ostvarenje nužno znanje iz dramaturgije, kostimografije, scenografije. Kako naglašava moja sugovornica, strukovna je udruga svakako početni korak u pravom smjeru, no treba uspostaviti i svojevrsni kontinuitet suvremene cirkuske scene kako bi se povećala vidljivost i smanjila marginalizacija u hrvatskoj kulturi.
Iako se mnogo pričalo o osobnom rastu za vrijeme karantene, ona je svakako bila i prilika za revidiranje puno šire slike, posebno one koja se pokazuje odnosom državnih vlasti prema nezavisnoj kulturi te pojedincima koji se njome bave. Isti su problemi prisutni već dugi niz godina, no u zadnja je dva mjeseca voda došla do grla, a nesposobnost vladajućih, samo dodatno potvrđuje kako su kultura i njezini dionici uvijek bili zadnja rupa na državnoj svirali.
*U trenutku završavanja ovog teksta pojavila se vijest kako je poznata cirkuska skupina Cirque du Soleil podnijela zahtjev za zaštitu od bankrota, što je izravna posljedica pandemije Covid-19.
Autor naslovne fotografije: Branko Vukina
Autorica teksta:
Preporučite članak: