Posljednje tjedne veljače obilježila je bombastična vijest o novom Zakonu o socijalnoj skrbi kojim se država upisuje na imovine korisnika socijalne pomoći. Odluke koje propisuje novi Zakon dovele su do naglog odustajanja od pomoći čak više od 500 ljudi. Budući da je u Hrvatskoj broj primatelja socijalne pomoći jedan od najnižih u EU, ova je provedba Zakona izazvala brojne kontroverze koje su dovele do toga da ministar Marin Piletić još jednom revidira sporni članak Zakona o socijalnoj skrbi. Navedena nas je situacija navela da o ovom problemu te načinu provođenja i stvaranja Zakona porazgovaramo s pučkom pravobraniteljicom Tenom Šimonović Einwalter.
Prošle je godine u veljači stupio na snagu novi Zakon o socijalnoj skrbi, a posebno se spornim čini članak 292. Zakona koji se bavi povratom isplaćenih iznosa i naknadom. Možete li komentirati navedeni članak Zakona, posebno stavku 1. i razlikuje li se i po čemu od prethodnog Zakona o socijalnoj skrbi?
Povrat isplaćenih iznosa reguliran je člancima 292.-295. Zakona o socijalnoj skrbi. Članak 292. st.1. propisuje da RH ima pravo na povrat iznosa isplaćenih na ime prava na zajamčenu minimalnu naknadu ili uslugu organiziranog stanovanja ili smještaja (osim smještaja u kriznim situacijama). Taj povrat se osigurava upisom zabilježbe tražbine na nekretninu korisnika socijalne pomoći. Potom članak 293. detaljnije propisuje upis zabilježbe tražbine na nekretnine.
I po starom se zakonu država mogla upisati na nekretninu primatelja kao oblik osiguranja, no osnovna razlika starog i novog Zakona o socijalnoj skrbi (ZSS) je da se zabilježba tražbine sada upisuje i na jedinu nekretninu što ranije nije bio slučaj.
Naime, prije se ona upisivala samo ukoliko je korisnik zajamčene minimalne naknade (ZMN) ili smještaja, imao i neku drugu nekretninu ili imovinu. To ujedno znači da se to događalo rjeđe jer mnogi korisnici ZMN-a nemaju više nekretnina, a i ljudima je različito ako im se država upiše na zemlju koju imaju negdje ili na dom u kojem žive i u kojem žele da nakon njih žive njihova djeca. To je značajna razlika koja je kod mnogih izazvala zabrinutost. Neki nisu dobro informirani pa su u strahu od posljedica, odnosno u strahu da će oni sami ostati bez nekretnine u kojoj žive, odustali od ZMN-a. Neki nisu željeli da njihova djeca nakon njihove smrti ostaju bez te jedne nekretnine, radije su ostali bez naknade. Njih je najmanje 530 odustalo od tog prava, čime su se našli u još ranjivijem položaju.
Iskustvo građana koji su nam se obraćali pokazuje da nisu dobili dovoljno informacija i pojašnjenja, a koja su tražili u bivšim centrima za socijalnu skrb (CZSS), sadašnjim područnim uredima Hrvatskog zavoda za socijalni rad pa nisu znali što takva zabilježba uopće podrazumijeva.
Inače, još u javnoj raspravi tijekom donošenja izmjena ZSS-a ukazivali smo da bi trebalo ostati na rješenju da se takva zabilježba ne odnosi na jedinu nekretninu u kojoj ljudi žive, ali, nažalost naša preporuka nije usvojena.
Nedavno su mediji pisali upravo o spornom članku 292. novog Zakona. Naime, iz njega proizlazi kako RH ima pravo provoditi zabilježbu na imovine primatelja socijalne pomoći kako bi nakon njihove smrti mogla prodati u većini slučajeva gotovo bezvrijednu imovinu te time naplatiti isplatu socijalne pomoći tijekom korisnikova života. Kako komentirate tu mjeru nadležnog Ministarstva?
Iz pritužbi građana je jasno da neki takve zabilježbe vide kao ugrožavanje budućnosti svoje djece nakon njihove smrti, jer će njihovi nasljednici morati vraćati iznos isplaćenih sredstava socijalne pomoći kojeg su oni primali, do visine vrijednosti nekretnine na kojoj je zabilježba, osim ako im Hrvatski zavod za socijalni rad ne otpiše dug, za što moraju zadovoljiti određene imovinske kriterije.
A kako ja to komentiram? Čini mi se da nadležno Ministarstvo ponekad pišući odredbe zakona nema pred očima tko su zapravo korisnici ZMN-a i da određena socijalna prava trebaju, među ostalim, pomoći izlasku iz siromaštva, posebice međugeneracijskog i iz socijalne isključenosti. Naime, ovo meni sliči na pretvaranje socijalne pomoći za najsiromašnije u svojevrsne kredite, što i naši pritužitelji ističu – kredite koje njihova djeca, često također siromašna, trebaju vraćati. Ne smije se zaboraviti da se siromaštvo generacijski prenosi. Osim toga, te su nekretnine, kao što ste naznačili, često skromne, a u njima bi jednog dana mogla i trebala živjeti njihova djeca.
Dodatni je problem i da oko svega postoji niz nedorečenosti i nejasnoća.
Primjerice, hoće li se i kako obračunavati i kamata, hoće li se tražiti povrat samo onih sredstava koje je korisnik dobio prema novom ZSS-u ili i onih koje je dobio prema starom zakonu kada tražbina nije bila upisana jer ima samo tu jednu nekretninu, zatim što se dešava ako korisnik naknade odluči prodati tu kuću ili stan kako bi kupio drugu i poboljšao svoje stambene prilike – pitanja i nepoznanica je još uvijek mnogo i zato je važno da to sve jasno bude objašnjeno građanima.
Sve ovo pitali smo nadležno ministarstvo, no još nismo dobili odgovore.
Naime, u praksi se pojedine stavke Zakona, kao na primjer članak 296. o Naknadi štete, primjenjuju s obzirom na konkretni individualni slučaj, radi se svojevrsna arbitraža, no u ovom slučaju upisivanje na imovinu se provodi automatski bez iznimke. Što je točno uzrok tome?
U ovom pitanju se isprepliće nekoliko različitih stvari koje treba razdvojiti i pojasniti. Jedno je pitanje naknade štete za vraćanje primljenih iznosa na koje po zakonu osoba nije imala pravo, nego je, primjerice, dala netočne podatke. Povrat iznosa o kojem smo ranije pričali je drugačija stvar jer je osoba imala pravo primjerice na ZMN, ali se zakonom određuje da se, kada ta osoba umre, država naplati od nasljednika, čak i ako joj je to bila jedina nekretnina.
Upis zabilježbe tražbine na nekretninu je zajednički za obje situacije kao način osiguravanja od strane države da će doći do povrata isplaćenog iznosa ili naknade štete, ako je netko primao pomoć, a da nije ispunjavao uvjete, i vrši se bez iznimke u slučaju kada se korisniku priznaju određena prava iz ZSS-a, konkretno zajamčena minimalna naknada ili usluga organiziranog stanovanja ili smještaja.
Nagodba o načinu i vremenu naknade štete, odnosno povrata isplaćenog iznosa, kako se zove u ZSS-u, može se međutim izvršiti i s obveznikom naknade štete, kao i s obveznikom povrata isplaćenog iznosa. Isto tako, objema kategorijama Zavod može djelomično ili u cijelosti otpisati dug, a uvjeti za to regulirani su Pravilnikom o načinu utvrđivanja ispunjenosti uvjeta za otpis duga.
Dakle, u svim slučajevima u kojima se vrši upis zabilježbe, neovisno o tome radi li se o povratu ili naknadi štete, postoji mogućnost nagodbe ili otpisa.
No, za tumačenje ovih odredbi odnosno pitanja oko njihove primjene trebalo bi se prvenstveno obratiti Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Iako je pod pritiskom javnosti nadležni ministar Marin Piletić odlučio da se još jednom “preispita” sporni članak Zakona o socijalnoj skrbi i njegovo provođenje, nameće se pitanje je li ovdje riječ o zaštiti sustava od “varalica” i koliko je ta “prijetnja od varalica” zapravo realna, raširena i u kakvom se obliku pojavljuje?
Svakako pozdravljam najavu ministra Piletića da se preispita trenutno rješenje – ipak, izmjene ZSS najavljene su tek u 4. kvartalu 2024. godine, što je, meni se čini, predug rok.
U svakom slučaju, kada se bori protiv zlouporaba u primanju socijalne pomoći, važno je ne raditi “lov na vještice” i pri tom promatrati sve korisnike u sustavu kao potencijalne varalice, nego kao najugroženije kojima socijalna država treba pomoći. Eventualne zlouporabe treba prevenirati dobrim propisom te dobro posloženim sustavom, a u konkretnim slučajevima pažljivo utvrđivati. A važno je i da su korisnici informirani kako ne bi nenamjerno davali pogrešne informacije (naime, zakon kaže „znao – ili morao znati“), a bili obvezni naknađivati štetu, što je opet pitanje informiranja od strane sustava.
Budući da niti jedan Hrvatski zavod za socijalni rad (bivši CZSS) nije umrežen s bankama ili sudovima, teško je pratiti prevare oko socijalne pomoći. No, također važno je naglasiti kako je u Hrvatskoj broj primatelja socijalne pomoći jedan od najnižih u EU, kao što je i jedna od najnižih naknada, iako je Hrvatska po pokazateljima siromaštva, standarda i razvijenosti među najgorima u EU. Smatrate li da je penaliziranje i ustrajanje na tome da se što više ljudi isključi iz sustava socijalne pomoći ispravno rješenje u borbi protiv “prevara” ili bi se trebao promijeniti pristup toj problematici i kakav bi to pristup trebao biti?
Neumreženost raznih dijelova sustava, pa tako i onog socijalne skrbi, sigurno ne doprinosi njegovoj transparentnosti, a samim time i učinkovitom suzbijanju mogućih zlouporaba, no Ministarstvo ističe da su bivši CZSS-ovi umreženi s nizom institucija. Primjerice, s HZZ-om, HZMO-om, Poreznom upravom, FINA-om i nekim drugim ministarstvima, a uskoro bi im trebao biti omogućen i pristup informacijskom sustavu zemljišnih knjiga i katastra, što znači da ipak postoje dostupni načini provjere.
Isto tako, posredno isključivanje građana iz sustava socijalne skrbi postavljanjem ovakvih prepreka, a što dokazuje i više od 500 osoba koje su odustale od prava na pomoć iako zadovoljavaju sve uvjete, nikako ne može biti dobar i učinkovit način rješavanja mogućih zlouporaba pomoći koju država pruža siromašnima. Štoviše, time se postiže potpuno suprotni učinak kojim se siromašni dodatno guraju na marginu i u još veće siromaštvo, dok potencijalne zloupotrebe i dalje nisu spriječene.
Naravno da zlouporabe treba identificirati i onemogućiti, upravo zbog onih kojima je pomoć uistinu potrebna, između ostalog, i da se s njih otkloni stigma koju često imaju kako neutemeljeno iskorištavaju pomoć sustava, ali istovremeno to se nikako ne smije činiti preko leđa najsiromašnijih.
Pri tom ste u pravu kad kažete da je broj osoba u riziku od siromaštva velik – u 2021. stopa rizika od siromaštva porasla na 19,2 posto, što je gotovo 750 tisuća građana. Rizik od siromaštva znači da su za životne potrebe mjesečno imali manje od 403 eura ako je riječ o samcu, odnosno 847 eura ako je riječ o obitelji s dvoje djece. U toj situaciji su u najvećoj mjeri starije osobe, posebno one koje žive same, a ponajviše žene, zatim jednoroditeljske obitelji i obitelji s troje ili više djece.
S druge strane, ključna naknada iz sustava socijalne skrbi zajamčena minimalna naknada, namijenjena je onima koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba. Njezin iznos, nažalost je nedovoljan za izvući osobu iz siromaštva, primjerice samci primaju 132 ili 172 eura ako su radno nesposobni, a obitelji s dvoje radno sposobnih roditelja i dvoje djece sveukupno 371 eura mjesečno.
No, broj korisnika ove naknade je u padu, pa smo zato Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike preporučili da napravi analizu pada broja korisnika zajamčene minimalne naknade, između ostalog kako bi mogli ciljano usmjeriti ovu naknadu prema građanima kojima je najpotrebnija. Posebno jer rekordna inflacija i porast cijena hrane i režija najteže pogađaju upravo one koji imaju najmanje.
I na kraju, kada govorimo o ZMN-u želim ukazati na još jednu nepravdu koja je učinjena vezano za ovu naknadu. Zahvaljujući novom Zakonu o socijalnoj skrbi, zajamčena minimalna naknade prošle je godine porasla i to svakako podržavam. Međutim, problem je način na koji je propisan i uređen postupak. Naime, za sve postojeće korisnike trebalo je od sredine veljače do kolovoza 2022. po službenoj dužnosti preispitati zadovoljavaju li i dalje uvjete. No, Zakonom o socijalnoj skrbi nije propisan jedinstveni datum od kojeg bi im se ova naknada priznala, nego je određeno da se priznaje od dana pokretanja postupka, pa su, bez da su na to bilo kako mogli sami utjecati, korisnici dovedeni u nejednak položaj – neki su već u ožujku počeli primati viši iznos, a neki su do kraja godine nastavili dobivati niži iznos – za samce je ta razlika između 26 i 50 eura na mjesec, a za obitelji i veća, što nije zanemariva razlika.
Znači, neki korisnici su rano počeli dobivati uvećane iznose, a neki su retroaktivno dobili razlike, no postoje i oni za koje su postupci pokrenuti kasnije pa su kasnije počeli dobivati uvećane iznose. Je li to pravedno? Naravno da nije.
Stoga smo u više navrata Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike davali preporuku da se uvećani iznos građanima treba priznavati od veljače 2022, odnosno dana kad je na snagu stupio novi Zakon o socijalnoj skrbi.
No, preporuka nije provedena.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Izvor naslovne fotografije: Ured pučke pravobraniteljice
Intervju vodila:
Preporučite članak: