U svijetu prekrcanom suvišnim stvarima odjeća čini veliki dio nepotrebnog (smeća). Kupujemo jeftino jer tu robu skupo, nemogućim uvjetima rada, plaćaju radnici koji je proizvode.
Košulja na kojoj je etiketa "Made in Tunisia" ("Proizvedeno u Tunisu") u Tunisu je, doduše, sašivena, ali je pamuk, lako moguće, iz Uzbekistana, a dugmad iz Indije. Jeftina je zato što je svaki radnik u tom lancu, od Uzbekistana preko Indije do Tunisa, krajnje potplaćen.
Tekstilni radnici u Bangladešu lani su mjesečno zarađivali oko 100 eura, na Šri Lanci nešto manje od 90, u Indiji oko 200. Minimalna plaća u tvornicama odjeće u Hrvatskoj lani je bila, kažu podaci Novog sindikata, 677 eura, u Rumunjskoj 474, u Srbiji 402, u Bugarskoj 370, u Sjevernoj Makedoniji 366 eura.
Diljem svijeta, procjena je, od 60 do 75 milijuna ljudi radi u tvornicama odjeće. Većinom su to mladi, dvadesetak godina stari radnici, nekad i djeca. Neke od njihovih životnih priča mogu se poslušati u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla na izložbi "Proizvedeno rukom radnika" gdje u kratkim video zapisima o svom životu tvorničkih radnica pričaju radnice iz Indonezije, Bangladeša, Nepala...
Iza izložbe, putujuće, koja je u Zagreb stigla iz Nizozemske, stoji globalna mreža Clean Clothes Campaign (CCC), koju čini više od 250 sindikata, organizacija za ljudska prava i aktivističkih grupa.
Na početku izložbe koja pripovijeda o suvremenom ropstvu onih koji nam šiju odjeću čuju se zvukovi mašina za šivanje. Nije mi teško zamisliti sparinu pod nekim limenim krovom tvornice u kojoj djeca i odrasli po dvanaest sati dnevno našivaju rukave na majice brenda čiji blještavi dućani stoje na ekskluzivnim svjetskim adresama. Nema odjeće koju proizvode isključivo strojevi, dapače, jedan komad odjeće u tvornici prosječno prođe kroz 172 ruke, jer svaki radnik radi samo mali dio posla, cijeli radni dan ponavlja istu radnju.
Tri zemlje najviše zarađuju od proizvodnje odjeće: Kina, Njemačka i Bangladeš. Kina je od 1993. najveći proizvođač, tamo se radi više od polovice ukupno proizvedene odjeće na svijetu. U Europi najviše na odjeću troše Britanci. 2021. kupili su odjeće za 66 milijardi eura.
Tvornički radnici često su na minimalcu, visinu minimalne plaće određuje vlada. Vlade proizvodnih zemalja žele privući modne brendove kao „strane investitore“, zato paze da je minimalac doista minimalan, da je "investitorima" proizvodnja što jeftinija. Minimalna plaća nije i dostojanstvena plaća.
U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima stoji da svi radnici zaslužuju plaću od koje oni i njihove obitelji mogu živjeti - dostojanstvenu plaću. Tekstilni radnici u Aziji zarađuju samo trećinu dostojanstvene plaće, a u istočnoj i južnoj Europi ponekad samo četvrtinu, podaci su globalne mreže Clean Clothes Campaign (CCC).
Slom hrvatskih tekstilaca
U susjednoj prostoriji, u sklopu izložbe stoji prikaz razvoja tekstilne industrije u Hrvatskoj, priča o tome kako smo od nekadašnjih 95 000 radnika u 35 godina došli do današnjih 18 000 radnika koju je sažeto koncipirala Ana Vragolović iz Novog sindikata. Teško da može biti aktualnija, uzimajući u obzir da je nedavno, sredinom siječnja, zatvoren osječki pogon Benettona – Benetton tekstil. Prošle jeseni kooperantska je tvornica Leonarda iz Daruvara otpustila radnice. Lani je pokrenut stečaj u varaždinskom Varteksu, u sisačkoj tvornici Zlatna igla – Siscia te u tvornici čarapa Jadran.
Veliki broj otkaza, bitno smanjen broj zaposlenih je u čakovečkim tvornicama Kotka i Krateks. Zatvoren je cijeli niz manjih tekstilnih pogona i to je proces koji će se, ističu u Novom sindikatu, vjerojatno nastaviti.
Na ovim je prostorima manufakturna proizvodnja tekstila započela sredinom 19. stoljeća, u to doba otvoreni su prvi manji pogoni, većinom sukna i platna. Tri desetljeća kasnije, oko 1880-ih otvaraju se prve veće manufakture, to je doba kad dolazi i do mehanizacije proizvodnje. 1920-ih pokreću se neke od najznačajnijih hrvatskih tekstilnih tvornica. Ti pogoni koji su osnovani između dva rata na koncu će činiti temelj na kojem će tekstilna industrija na ovim prostorima iza Drugog svjetskog rata biti dio najproduktivnije industrije.
Koncem 1940-ih kreće s radom značajan broj tekstilnih tvornica. Grade se posvuda, od velikih gradova do posve malih sredina. Proizvodnja raste i do 70%. Hrvatske tekstilne radnice puno proizvode za izvoz. Kratko prije raspada nekadašnje Jugoslavije, 1990., u hrvatskim je tekstilnim tvornicama radilo 95 000 radnika i radnica. Od toga 32 000 u proizvodnji pređe i tkanina i 63 000 u proizvodnji gotovih tekstilnih proizvoda.
76% od tih 95 000 radnika bile su žene. Radilo se sve: prerađivala i obrađivala sirovina, proizvodilo konce i tkaninu, šivalo odjeću, ali i razni drugi tekstil za kućanstvo. U sljedećih desetak godina broj zaposlenih u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj gotovo je prepolovljen. Tome su, kao i u mnogim drugim industrijama, kumovale pretvorba i privatizacija tvornica koje su se masovno događale u doba tranzicije 1990-ih.
Dolazi i do bitno većeg uvoza odjeće i jeftinih tkanina. Hrvatske su tvornice do tad puno radile za izvoz, a izvoz tekstilnih proizvoda iz Hrvatske drastično opada. Do tad su hrvatske tvornice šivale proizvod od početka do kraja, a tranzicija donosi da sve više rade bitno slabije plaćene poslove dorade tzv. lohn poslove. Cijela logika poslovanja se mijenja, domaće tvornice tekstila sve više ovise o narudžbama inozemnih modnih brendova, a njih je nakon nekog vremena sve manje, jer makar potplaćeni, hrvatski radnici su ipak bitno skuplji od tekstilnih radnika u, primjerice, Aziji.
Dolaskom ekonomske krize 2008. ponovo se bitno smanjuje broj radnika u tekstilnoj industriji, u toj ih branši ostaje svega 27 000. Tako smo, podsjetimo, od 95 000 radnika na početku 1990-ih ni dvadeset godina kasnije došli do 27 000 radnika. Zadnji veliki udarac hrvatskoj tekstilnoj industriji zadao je koronavirus 2020. Mnogi koji su preživjeli tranziciju nisu preživjeli krizu koju je pokrenuo koronavirus. Puno je stranih brendova koji su tad prekinuli ugovore s hrvatskim tekstilnim tvrtkama. 2021. pokrenut je stečajni postupak u požeškoj tvornici košulja Orljava, od tad je krenuo cijeli niz stečajnih postupaka.
Nekad jedna od u Hrvatskoj najrazvijenijih grana, tekstilna industrija danas ima manje od 18 000 radnika, njihov broj i ove bi godine mogao osjetno opasti.
Izložba je otvorena do 30. ožujka 2025.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Mara Pocrnić
Preporučite članak: