Mijenjali su se društveni sistemi, promijenilo se i stoljeće, a po istarskim mjestima i danas se dade naići na još uvijek dobro čitljive grafite koji poručuju „Živjela radnička klasa“ ili „Živio 1. maj“.
Pravo je čudo da se tim "zidnim novinama" posijanim po Istri rijetko tko sustavno do sada bavio. Nedavno je objavljena knjiga "Zidovi pamte" (izdavač Srednja Europa) istarskog kulturologa Erica Ušića. Temeljito se Ušić pozabavio grafitima, njihovim sadržajem i uronio u interpretacije.
Motiv za to je intrinzičan, stanovnik je istarskog Vodnjana, na tamošnjim su zidovima desetine, možda i više, grafita koji datiraju iz doba Drugog svjetskog rata i vremena koje je nakon rata uslijedilo. Pričaju priču jednog doba. Toliko su svakodnevni i uočljivi da mnogima i ne privlače pozornost, tako je bilo i s Ušićem, sve dok se znanstvenik u njemu nije zainteresirao za taj svima vidljiv i dostupan javni arhiv na zidovima, dapače o tome napisao i doktorsku disertaciju.
Česti motivi, primjerice, na grafitima su srp i čekić. Što se iz tog opširnog istraživanja može zaključiti o ulozi radnika u ispisivanju grafita, ili o socijalnoj pozadini ljudi koji u tome sudjeluju, ali i o značenju koje je rad općenito tad imao i kako se rad percipiralo?
"Iako se, na prvi pogled, može činiti da je veza između ispisivanja grafita i rada , odnosno radnika, nekako nejasna, između njih postoji vrlo produktivna „suradnja“. Grafitiranje se u nekim mjestima, osobito onim većim, urbanim, s jačom industrijom, često oslanjalo na radnike i fabrike. U Puli su, primjerice, za Drugog svjetskog rata alate i boju za pisanje u nekim situacijama nabavljali upravo od radnika iz raznih tvornica, dok su i sami radnici, oni koji su bili članovi pokreta otpora, bili aktivni u pisanju grafita po Puli.
Neki su mi aktivisti, koji su za vrijeme rata pisali grafite, pripovijedali da su fašisti i policija ponekad nakon grafiterskih noćnih akcija po gradu sutradan blokirali brodogradilište i pregledavali radnike ne bi li među njima otkrili „prljave ruke“, odnosno ruke s tragovima boje, tako locirali potencijalne antifašiste koji su u tim akcijama sudjelovali. No, aktivisti-radnici bili su pažljivi i koristili rukavice za vrijeme tog pisanja po zidovima.", govori Ušić za Radnička prava pa dalje dodaje: "S druge strane, radnički pokret predvođen komunistima je upravo grafitima nerijetko izražavao neslaganja s režimom, antifašističke poruke, radničke i revolucionarne stavove.