Zidovi pamte - partizanski i radnički grafiti po Istri

Mijenjali su se društveni sistemi, promijenilo se i stoljeće, a po istarskim mjestima i danas se dade naići na još uvijek dobro čitljive grafite koji poručuju „Živjela radnička klasa“ ili „Živio 1. maj“. 

Pravo je čudo da se tim "zidnim novinama" posijanim po Istri rijetko tko sustavno do sada bavio. Nedavno je objavljena knjiga "Zidovi pamte" (izdavač Srednja Europa) istarskog kulturologa Erica Ušića. Temeljito se Ušić pozabavio grafitima, njihovim sadržajem i uronio u interpretacije.

Motiv za to je intrinzičan, stanovnik je istarskog Vodnjana, na tamošnjim su zidovima desetine, možda i više, grafita koji datiraju iz doba Drugog svjetskog rata i vremena koje je nakon rata uslijedilo. Pričaju priču jednog doba. Toliko su svakodnevni i uočljivi da mnogima i ne privlače pozornost, tako je bilo i s Ušićem, sve dok se znanstvenik u njemu nije zainteresirao za taj svima vidljiv i dostupan javni arhiv na zidovima, dapače o tome napisao i doktorsku disertaciju.

Česti motivi, primjerice, na grafitima su srp i čekić. Što se iz tog opširnog istraživanja može zaključiti o ulozi radnika u ispisivanju grafita, ili o socijalnoj pozadini ljudi koji u tome sudjeluju, ali i o značenju koje je rad općenito tad imao i kako se rad percipiralo?

 

"Iako se, na prvi pogled, može činiti da je veza između ispisivanja grafita i rada , odnosno radnika, nekako nejasna, između njih postoji vrlo produktivna „suradnja“. Grafitiranje se u nekim mjestima, osobito onim većim, urbanim, s jačom industrijom, često oslanjalo na radnike i fabrike. U Puli su, primjerice, za Drugog svjetskog rata alate i boju za pisanje u nekim situacijama nabavljali upravo od radnika iz raznih tvornica, dok su i sami radnici, oni koji su bili članovi pokreta otpora, bili aktivni u pisanju grafita po Puli.

Neki su mi aktivisti, koji su za vrijeme rata pisali grafite, pripovijedali da su fašisti i policija ponekad nakon grafiterskih noćnih akcija po gradu sutradan blokirali brodogradilište i pregledavali radnike ne bi li među njima otkrili „prljave ruke“, odnosno ruke s tragovima boje, tako locirali potencijalne antifašiste koji su u tim akcijama sudjelovali. No, aktivisti-radnici bili su pažljivi i koristili rukavice za vrijeme tog pisanja po zidovima.", govori Ušić za Radnička prava pa dalje dodaje: "S druge strane, radnički pokret predvođen komunistima je upravo grafitima nerijetko izražavao neslaganja s režimom, antifašističke poruke, radničke i revolucionarne stavove.

 

Pored letaka i ilegalnih novina, grafiti se mogu shvatiti i kao svojevrsni masovni mediji radničkog pokreta i komunističkih organizacija. Kao akcije u javnom prostoru putem kojih je bilo moguće doći do većeg broja ljudi.

A takvi se grafiti, koji slave revoluciju i internacionalu, ili pak kritiziraju fašizam i loše životne uvjete i uvjete rada, po Istri ispisuju i prije rata. I to gotovo paralelno s uspostavom fašističkog režima, čijem su usponu na vlast prethodile nasilne akcije orijentirane prema slamanju radničkog pokreta i otpora, prema suzbijanju štrajkova i uništavanju radničkih okupljališta i centara, medija i organizacija.

Grafiti su se tada ispisivali za vrijeme štrajkova ili kao reakcije na fašističke politike i nasilja, ili pak ciklično, prilikom obilježavanja važnih simboličkih datuma za radnički pokret, poput 1. maja., i komunicirali su jasnu antifašističku poziciju. Takvu funkciju grafiti imaju i za vrijeme rata, kada se također koriste u obilježavanju važnih datuma radničkog pokreta koji se artikuliraju u kontekstu Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a), a aktivisti Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) ih koriste i kako bi mobilizirali radništvo, kako bi potaknuli sabotaže i štrajkove u talijanskim i njemačkim poduzećima.

Pitanja rada, radničkih prava, pozicije radnika i revolucionarna perspektiva imaju važnu ulogu u grafitima i praksi grafitiranja, u njihovoj socijalnoj pozadini i socio-političkom izvorištu, ali i u njihovom simboličkom i materijalnom obliku. Čvrsto su vezani uz antifašizam i antifašističku borbu. Na to ukazuju i brojni srpovi i čekići koji su se po zidovima iscrtavali prije, tijekom i neposredno nakon rata, koje sam i sam dokumentirao na terenu.".

Na terenu je snimio i neke grafite koji poručuju „Živjela radnička klasa“ ili „Živio 1. maj“, što potvrđuje prethodno rečeno o povijesnoj i socijalnoj pozadini nekih od grafita i njihovih autora i autorica, koji su većinom bili mladi ljudi i članovi SKOJ-a. Ti su ljudi pisanju grafita pristupali pedantno, koliko je to bilo moguće u neizvjesnim okolnostima rata, na terenu pod fašističkom kontrolom, dodaje Ušić.

 

"Pisanje grafita je za njih bio i svojevrstan oblik rada, bolje rečeno, političkog rada – angažman u antifašističkoj borbi kojoj su se predano posvećivali. Pritom valja imati na umu da je pisanje organizirala Komunistička partija, kojoj je pitanje rada i radništva bilo prvorazredno pitanje."

Ušić je proveo dugo terensko istraživanje, razgovarao s raznima, temeljito je zavirio i u arhive, u pisanu građu. "Jedan mi je čovjek rekao da su, na području gdje je on djelovao, ponekad pisali grafite životinjskom krvlju koju su dobivali iz lokalne klaonice. On pamti da su radnici iz klaonice ostavljali sa strane krv, koju bi potom davali aktivistima. Druga osoba s kojom sam razgovarao, a koja je grafite ispisivala kao članica AFŽ-a, pamti da je njezina majka šivala posebnu obuću od starih krpa, koju su grafiterke i grafiteri koristili u noćnim akcijama, kako bi njihovi koraci bili nečujni.

I takvi slučajevi ilustrativno govore o široj suradnji, o svojevrsnoj infrastrukturi otpora, koja stoji u pozadini ispisivanja parola po zidovima. Govori o tome kako su u pisanju grafita bili uključeni ne samo oni koji su svojim tijelima stajali pred zid i pisali, već i mnogi drugi koji su svojim pozadinskim radom to pisanje uopće i omogućavali. Neki se aktivisti prisjećaju i kako su boju i alate nabavljali u kamenolomima i rudnicima, dok su drugi u nekim poduzećima radili kao soboslikari i imali, tako reći, „privilegirani“ pristup konvencionalnijim sredstvima.

 

Zabilježena su i sjećanja soboslikara koji su sudjelovali u pokretu otpora i na temelju svog znanja i iskustva izrađivali, primjerice, šablone kojima je pisanje parola bilo znatno brže i efikasnije. Ukratko, mnogi su aktivisti i aktivistkinje u svojim antifašističkim akcijama grafitiranja koristili i svoja znanja, vještine i resurse koje su stekli ili imali u svojim drugim poslovima, koje su tako reći „prenosili“ iz materijalno-radnog okruženja u simboličko i političko polje borbe.

Može se reći da su radnici koji su na bilo koji način bili aktivni u NOP-u, svoja znanja, vještine i resurse stavljali u službu antifašističke borbe i otpora, koji su kod mnogih percipirani i kao borba za emancipaciju radništva."

Osim što je razgovarao s ljudima koji su grafite pisali, Ušić je obilazeći Istru razgovarao i s mnogima koji žive u neposrednoj blizini nekih od tih grafita. "Neki od njih su komentirali period socijalizma, uz komentare da je radnicima tada bilo lakše živjeti. Grafiti koji i dan danas stoje na istarskim zidovima i sada izazivaju neke političke efekte, kod nekih promatrača i mještana potiču i kritiku na trenutačno stanje radnika, uz usporedbu onog prije i onog sada."

Ispisivanje grafita jedno se vrijeme smatralo "udarničkom praksom". Zašto? "Između grupa aktivista koje su ispisivale grafite za vrijeme i neposredno nakon rata, odvijala su se specifična natjecanja, koja su se tad nazivala „borbenim natjecanjima“, a koja svojom logikom i simboličkim značenjem podsjećaju na udarništvo, odnosno na zalaganje i predanost s ciljem što boljih, maksimalnih, rezultata. U tim je omladinskim natjecanjima bio širi sklop aktivnosti: volonterski rad u neposrednom poraću, prikupljanje hrane i pomoći za partizane tijekom rata, šivanje zastava, prikupljanje raznih oblika pomoći za borce i stradale itd., ali i akcije usmjerene prema sabotažama i manjim intervencijama tijekom rata."

Grafiti se često pišu baš u takvom okružju i ozračju. "U partizanskim listovima pišu se i osvrti na te akcije, ističu se omladinske grupe koje su u određenim akcijama ispisale najviše grafita. Neki se aktivisti, koji su pisali parole, prisjećaju kako je takav kompetitivni pristup, natjecateljski duh koji je u konceptu udarništva, pridonosio borbenom moralu, motivirao aktiviste da snažnije i intenzivnije provode akcije."

 

Nakon rata, u prvim godinama, situacija je slična, udarništvo se i idejom i praksom i dalje oslanja na ratna iskustva, na ratne napore i načine djelovanja. "O tome detaljnije piše antropolog Andrea Matošević u knjizi „Socijalizam s udarničkim licem“, naglašava da je karakter jugoslavenskog udarništva u tom periodu neodvojiv od tek završenog rata i ratnih djelovanja. U istraživanju sam naišao na vrlo preciznu ilustraciju tog odnosa i konteksta, te neodvojivosti ratnog udarništva koji se manifestira u polju antifašističke borbe, političkog rada, simboličkih akcija i agitpropa, te poslijeratnog udarništva, koji se razvija u okvirima rada na obnovi zemlje, dakle prvenstveno u smislu fizičkog rada, ali i u industrijskom okviru.

Naime, već sredinom svibnja 1945. u Glasu Istre stoji zanimljiva bilješka, odnosno poruka omladine iz mjesta Tinjan u središnjoj Istri: „Tinjanska omladinka je izjavila: ‘do sada smo pisale ime Tita po zidovima i cestama, a sada ćemo ga uklesati u motike i lopate, neka po njima predje u naš rad i neka nas vodi u radu kao što nas je vodio u borbi’“. Dakle, tu vrlo jasno vidimo kontinuitet . Vidimo „prijenos“ grafita na radne alate, odnosno simbolički „prijenos“ rada iz polja antifašističke borbe u okvire poslijeratne obnove i materijalnog rada."

Koliko je to usporedivo s udarničkom praksom u tvornicama, kasnije i na omladinskim radnim akcijama koje su uslijedile? Je li to donosilo osobito poštovanje?

 

"Mislim da je logika bila vrlo slična, ali da se uvjeti u potpunosti razlikuju. Angažman tijekom rata je sa sobom nosio i ogromne rizike, natjecanja u pisanju grafita u ratu su akcije kojima su aktivisti riskirali život. Da tako kažem, uvjeti rada su potpuno drugačiji. Različiti su i oni konkretni, opipljivi ciljevi – s jedne strane imamo akcije kojima je cilj narušiti fašističku kontrolu nad prostorom te širiti antifašističke poruke, a s druge strane imamo konkretnu materijalnu proizvodnju.

Sličnost leži u natjecateljskom principu, u angažmanu za kolektiv i u ime kolektiva, te u dobivanju određenog poštovanja, a pretpostavljam i u nekakvoj osobnoj satisfakciji zbog postizanja dobrih rezultata koji se onda javno objavljuju i hvale. Mnogi mladi aktivisti su kasnije sudjelovali u radnim akcijama, na što ukazuje i ranije spomenuta bilješka iz Glasa Istre, u kojoj tinjanska omladina jasno govori da će, nakon pisanja grafita i kraja rata, istom predanošću krenuti u radne akcije u poraću. Primjerice, jedan kazivač s kojim sam vodio intervju, a koji je pisao grafite, sudjelovao je u brojnim radnim akcijama nakon rata. Vjerujem da su isti primjer slijedili i mnogi drugi."

 

Jesu li na grafitima i neke poruke u kojima se isčitava i socijalni sadržaj?

"U grafitima dominiraju pro-jugoslavenski sadržaji, budući da se tada, u neposrednom poraću, ključna borba vodila oko pitanja granice i priključenja regije Jugoslaviji. A uz njih dominiraju i grafiti posvećeni Titu, koji je „jezgra“ čitavog korpusa dokumentiranih natpisa. A sam Tito je u tom smislu višeznačan, povezan s različitim značenjima i pozicijama, pa tako i onim socijalnim, gdje simbolizira lidera revolucionarnog pokreta. Dokumentirao sam i neke grafite koji eksplicitnije izražavaju socijalni sadržaj, ili pak važne simbole za radnički pokret, poput 1. maja („Živio 1. maj“). Može se naći i pokoji blijedi grafit koji govori „Živjela radnička klasa“.

Kao i onih koji komuniciraju parole vezane uz proletarijat, komunističku praksu i revoluciju. Tako sam u Bujama pronašao blijedi grafit na talijanskom, koji govori „Živjela narodna vlast koja je dala zemlju onima koji je obrađuju“, a u Rijeci, također na talijanskom, natpis „Dolje profiteri, neprijatelji naroda“. U tom je kontekstu, u kontekstu revolucije, najizraženiji simbol – srp i čekić. Taj je simbol na mnogim lokacijama, najčešće se pojavljuje pored drugih političkih grafita,često i pored crvene zvijezde."

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: Eric Ušić, Sa(n)jam knjige u Istri

Mara Pocrnić

Preporučite članak: