Na putu od Sarajeva prema Zenici, nedaleko od Podlugova, mjestašca opjevanog u poznatoj pjesmi Zdravka Čolića, je Breza, poznati rudnik ugljena. Tamo je svojevremeno radio Alija Sirotanović, rudar udarnik, čovjek koji je, priča kaže, za gotovo 200% prebacivao normu, u nekadašnjoj je Jugoslaviji bio simbol radnika koji se beskompromisno predaje radu.
Dobro pamtim da sam prije desetak godina bila u malom bosanskom selu gdje je davno pokopan Sirotanović. Tamo se i tad, nakon rata i očaja u kojem se i poratna Bosna našla, a tako je i danas, u lokalnom narodu s velikim štovanjem govorilo o Aliji Sirotanoviću, o njemu pripovijedaju s nostalgijom koliko i za vremenima u kojima se, vjeruju, radnika i rad poštovalo.
O radnicima, radu, tvornicama i svemu onome što su tvornice generirale, od stila života do vrijednosti koje su nametale i proklamirale do mjesta u kojima su građene i koja su razvijale govori knjiga "Plave kute idu na more" Ane Rajković Pejić koja je danas višestruko neobično čitateljsko iskustvo.
Za mlađe ova je knjiga dokumentarni zapis nepoznatog im vremena koje je, koliko god danas bilo često demonizirano i denuncirano, bilo doba bitno veće socijalne zaštite. Za starije čitatelje ova je studija podsjetnik na ono što je nekad bilo gotovo zajamčeno ili vrlo izgledno, a u što je danas teško povjerovati da je ikada i postojalo - od toga da ti firma u kojoj radiš riješi stambeno pitanje do toga da je socijalna mreža u društvu bila gusta, osjetilo se to i kad je bolesnik trebao skupe i teško dostupne lijekove i kad se preko sindikata na gomilu rata moglo plaćati svinjske polovice i opuzenske mandarine.
Interes zajednice, držalo se, je interes radničke klase, a radnička klasa shvaća se kao bitan faktor društvenog razvoja. Gotovo sve čega se u svojoj historiografskoj studiji dotaknula Ana Rajković Pejić govori o društvu koje je imalo bitno drugačiji odnos prema radu; to se komuniciralo pa i nametalo kroz tom sustavu uobičajene načine komunikacije - rad se poštuje, pa se tako stvara i kult rada, slave se heroji rada, radnika se mitologizira. Fizički rad često je bio na normu, prebacivanje norme slavilo se i poticalo, dapače postalo željeni imperativ ne samo šefovima već i mnogim radnicima. Zato je, jasno, Alija Sirotanović bio uzor.
U tadašnja vremena jaka je bila veza između poduzeća i društva u cjelini i čovjek je svakodnevno,na vlastitoj koži lako osjećao korist od toga. Mnoga poduzeća bila su motor pokretač razvoja cijelih gradova u kojima su napravljena. Tako Željezara Sisak ima veliki utjecaj na razvoj Siska, Đuro Đaković na Slavonski Brod baš kao i Borovo na Borovo naselje. Uzrečica je mnogih Brođana: "... kad općina kaže daj pomozi, Đuro pomaže". Tvornice grade stambene blokove za svoje zaposlenike, ali i bolnice, novčano sudjeluju u izgradnji škola, financiraju razna sportska i kulturna događanja, imaju bitnu ulogu u životu radnika i njihovih obitelji, od primjerice organiziranja dobrovoljnog darivanja krvi do toga da donose teme ekologije i druge teme.
Petnaest godina nakon osnutka Borova izgrađeno je 2 500 stanova, to je utjecalo na razvoj prigradskih naselja, 1980-ih tamo je više od 22 000 stanovnika. Većina zaposlenih koji živi u naseljima oko velikih tvornica u njima i radi. Sisak je, primjerice, zbog Željezare percipiran kao "grad pored dimnjaka". Čak 96% zaposlenih u naselju Mjesne zajednice Željezare bilo je zaposleno u toj tvornici. Rastom tvornice raste i kraj u kojem je ona - 1984. u naselju je 2500 pretplatnika radio aparata te 2300 TV pretplatnika, tamo je i četrnaest raznih sportskih objekata, cijeli niz raznih sadržaja za radnike.
Suprotno pesimizmu današnjih vremena, vrijeme poslije Drugog svjetskog rata obilježava vjera da budućnost može biti samo bolja, što je i logično znajući kakva su teška vremena bila netom iza njih, ali stoji i činjenica da se u to doba razvoj događa velikim koracima.
Od industrijalizacije do konzumerizma (Šizofrenost Jugoslavije)
Koncem 1960-ih Jugoslavija je razvila potrošački mentalitet, tzv. "amerikanizacija", koju Radina Vučetić naziva "coca-cola socijalizam" i koji se lako uočava na sve strane. Opisuje to i kao "šizofrenost Jugoslavije", jer s jedne strane vlast bdije nad tim da sve bude pod kontrolom, dok se u društvu javlja konzumerski procvat, standard naočigled i značajno raste. Rastu plaće, raste izgradnja stanova, sve više se kupuju kućanski aparati, automobili ...
Socijalistički urbanizam doživljava zamah. Grade se stanovi za radnike, planiraju se cijele četvrti u kojima se planira ne samo stanovanje već i zadovoljavanje raznih drugih potreba, olakšavanje brige za djecu, obrazovanje, rekreacija ... Poduzeća rješavaju stambeno pitanje mnogih, Đuro Đaković, primjerice, pokreće intenzivniju izgradnju stanova od 1970-ih. Nisu samo radnici s obiteljima dobivali stanove, poduzeća su se u tom smislu brinula i za samce.
Ponegdje su građena i čitava naselja koje nazivaju "internatima", zgrade većinom za samce, tzv. "samački neboderi", u njima su dominirali samci, ali i obitelji s niskim primanjima. Tvorničke novine Borova pišući o tim naseljima i stanovima, u članku naslovljenom "Kako se živi u internatima" iz proljeća 1975. opisuju da je uglavnom riječ o identičnim ili tipskim sobama koje su vezane uz zajedničke prostorije, poput "klozeta, što razumljivo, uz neizbježne, poznate nevolje, nameće prijeko potrebnu disciplinu higijene i ponašanje stanara". Radnici se, pak, žale na liftove koji se kvare, prozore koji slabo "dihtaju".
Poduzeća su zapošljavala i psihologe, tako primjerice 1967. psiholozi u Borovu istražuju zadovoljstvo radnika radnim mjestom, organizacijom rada te međuljudskim odnosima. Lojalnost tvornicama bila je velika, mnogi su na istom mjestu proveli cijeli radni vijek, donekle se i poistovjećuju sa svojim radnim mjestom, tako umirovljenici Željezare kažu "Mi smo Željezara." Briga o uvjetima rada i standardu života dovodi do poistovjećivanja i odanosti tvornici, njezinom vodstvu, ali i samoj političkoj strukturi.
Tako su, kako kaže Igor Duda, zdravlje, prehrana, radni uvjeti, kulturne potrebe radnika zapravo postali dio šireg industrijalizacijskog plana. Samo dobro nahranjen radnik može biti dobar radnik koji će i prekoračiti radnu normu. Na to se gleda kao na osnovu socijalizma. Osnivaju se tvornički restorani. Pitanje prehrane još 1947. bilo je uvršteno u petogodišnji plan, stavljeno u dokument "Smjernice za osnivanje i upravljanje restorana i blagovaonica za radnike i administrativno osoblje".
Neki su radnici u tvorničkim restoranima uz dnevni obrok nabavljali i zimnicu, pa čak i ogrjev. Prije radničkog restorana, u Đuri Đakoviću je 1955. osnovan radnički bife. U njemu se u to doba dnevno prodavalo po 200 komada peciva, 10 kg salame, 100 kutija cigareta, 200 čašica bezalkoholnih pića i 150 boca piva. A tamo su se po nabavnim cijenama u maloprodaji mogli kupiti i hladni naresci i mliječni proizvodi. Nije se odmah od bifea došlo do restorana, međufaza je bila postavljanje aparata za hranu i hladnih pića, a bifei su i ukidani jer su se često pretvorili u mjesta gdje se dugo raspravljalo o nogometu, filmu, televiziji, gdje se gubilo previše vremena pa su zaključili da je bolje dati im aparate u kojima će kupiti neki sitni obrok i nakon kratkog zadržavanja vratiti se u pogon.
Ali, i to je donijelo nove probleme, radnici su izbjegavali trošiti dinare, već su unutra gurali razne stvari koje su podsjećale na novac, mesingane žetone i slično ...to se u tvorničkom tisku komentiralo kao "neprosvijećenost", "zaostalost", "nismo mi za automate". Osnivanjem restorana, kuhani obroci u njima mnogima su bili cjenovno prihvatljivi, toliko da su dodatne porcije nosili kući. Ipak, neki se, dopustite da vam dočaramo to vrijeme, žale da im je hrana u tvorničkom restoranu "otvrđa", da je grah "prerijedak", da se dosta hrane iz restorana baca, da se hrana priprema "od oka", da neki zakidaju radnike za količinu, da su porcije male, ili da radnici restorana prodaju vlastite kave i alkohol ...
Epidemija lažnih bolovanja - u isto vrijeme i po 500 radnika na bolovanju
Puno je i problema s lažnim bolovanjima i alkoholizmom. To ruši sliku heroizma rada koja se nastoji proklamirati, a i bitno utječe na smanjenje produktivnosti u tvornicama, na izvršenje radnih planova. Istraživanje provedeno u Đuri Đakoviću pokazalo je da je po svakom zaposlenom čovjeku što zbog bolovanja što zbog povreda na radu 1975. izgubljeno četrnaest radnih dana. Nije bolje ni u Borovu, te iste godine u tri mjeseca koliko je rađeno istraživanje gotovo svaki peti radnik bio je na bolovanju, pa ispada da je svaki zaposlenik prosječno bolovao četiri i pol radna dana.
1980-ih Đuro Đaković uvodi politiku stimuliranja onih koji za cijelog mjeseca nisu imali niti jedan izostanak s posla. Ali, to nije smanjilo broj bolovanja. Tad pribjegavaju novoj strategiji: u ambulanti tvornice s liječnicama je dogovoreno da se one koji se žale na određene zdravstvene probleme premjesti na manje zahtjevne poslove pa da, valjda, više neće tako često ići na bolovanje. Među bolesnima ima i onih "bolesnih" koji zapravo bolovanja koriste za žetvu, sjetvu, obavljanje raznih većih poljoprivrednih poslova kod kuće, ali i zidanje, stavljanje krova, lijepljenje tapeta ...
1973. u novinama objavljuju karikaturu u kojoj stoji da će pola sobe ostati bez tapete ako doktor radniku sutra ne produži bolovanje. Statistika iz tog doba kaže da bolovanja najviše koriste radnici stari između 21 i 40 godina, praktički radno najpotentniji. Treba li uopće reći da je bolovanja najviše ljeti, kad je na polju i oko kuće najviše posla? U Željezari tako pišu da bi se u slučaju provjere bolovanja malo njih našlo u krevetu, a puno više bi ih se uhvatilo za traktorom ili kako skupljaju sijeno.
Brodski list izvještava o slučaju iz slavonskobrodskog poduzeća Izgradnja u kojem je na bolovanju u isto vrijeme bilo dvije stotine radnika. Inspekcija Zavoda za socijalno osiguranje ustanovila je da je od toga četvero stvarno bolesno, a ostali su nađeni kako "obavljaju raznovrsne poslove".
Alarm što se tiče broja lažnih bolovanja konačno se u Đuri Đakoviću upalio 1969. kad je utvrđeno da su zbog njih gubici povećani na 16%, a poduzeće u prvih devet mjeseci ostvarilo svega 54% zacrtanog plana proizvodnje. Tad se na sastancima raspravlja o "lažnoj solidarnosti", upozoravaju da radnici "mirno promatraju kako im se određen broj drugova iz radne grupe često nalazi na bolovanju". Krivi su, dijelom, i liječnici. Upire se prstom u razne, ne samo u one koji odlaze na lažna bolovanja već se greška traži u širem sustavu, u "raznim društveno -političkim organizacijama". Vrhunac bolovanja bio je, kako je zabilježeno, 1970-ih, kad je u Đuri Đakoviću bilo i po pet stotina radnika na bolovanju u istom trenutku.
Radnička solidarnost na djelu
Tvornice imaju fondove za solidarnost s ugroženima, a često se radnici okupe i fizičkim radom pomognu riješiti ono što je ugroženima već prioritet. Tvornice funkcioniraju kao svojevrsni socijalni tampon, one su puno više od radnog mjesta. Članak iz Đurina tvorničkog lista Brodski list, objavljen u svibnju 1962. govori o pomoći obiteljima preminulih radnika, gdje tvornica preuzima na sebe školovanje i stipendiranje njihove djece. Solidarnost uvelike prelazi prostore tvorničke hale i zaposlenika tvornice, vidljiva je i nakon potresa, poput onog 1963. u Skopju, Slavonskom brodu 1964. ili 1969. u Banja Luci, kad su mnogi ponudili besplatan rad na obnovi.
Solidarnost leži na uvjerenjima da se socijalističko društvo ne može graditi ako radni ljudi među sobom nisu solidarni. Solidarnost se ćuti i 1974. kad radnici Đure dobrovoljno pomažu za poplave obrati 58 hektara kukuruza, rade to besplatno. Nije rijetko da radnici od sindikata traže financijsku pomoć, među ostalim da plate dugovanja za zimnicu ili za ogrjev i to sindikat često odobrava.
Mnoge tvornice imaju posebne fondove za bolesne, tako u Đuri Đakoviću imaju, primjerice, Fond za unapređenje zaštite i rehabilitacije djece i omladine oboljele od cerebralne paralize. Socijalistička poduzeća potiču i ekološku osviještenost, predstavljajući to pod geslom "briga za sve nas". U Đuri imaju projekt Razvoj sistema i uređenja za zaštitu okoline.
Đuro Đaković financira akcije Društva za zaštitu čovjekove okoline, sade se stabla javora uz naselje Slavonija II, a još prije pedeset godina, točnije 1974. tvorničke novine pišu da je "zaštita čovjekove okoline svjetski problem".
Knjiga Ane Rajković Pejić toliko je dobra da smo joj posvetili čak dva teksta. U prvom možete pročitati kako su tvornice tjerale radnike na godišnji odmor!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Hrvatska tehnička enciklopedija
Preporučite članak: