Zatvaranje u vlastite domove te sve manja interakcija s drugim ljudima, u doba pandemije korona virusa, bila bi puno teža bez različitih internetskih platformi koje nude niz umjetničkih, filmski, glazbenih i sličnih sadržaja pomoću kojih se lakše nosimo s neizvjesnom svakodnevicom. Jedan od takvih sadržaja svakako je i audio podcast.

Posljednjih desetak godina svjedočimo procvatu podcast industrije – s nizom žanrova za koje niti dvomjesečni lockdown nije dovoljan kako bi se preslušali. Moj prvi susret s kulturom podcasta počinje sa žanrom koji je usmjeren na stvarne ljude i zločine - true crime  i podcast Serial, i od tada sam postala true crime junkie. No, nedavno otkrivam kako se taj žanr temelji na puno kompleksnijim idejama nego što sam u početku bila svjesna, posebno u odnosu s feminizmom. Idejama koje su svakako značajne kako u kontekstu trenutne svakodnevice, tako i u kontekstu kapitalističkog i patrijarhalnog sustava iz kojeg su izrasle.

U svojem radu, simboličnog naslova, Zamke pristojnosti, Maša Grdešić navodi niz primjera i teorija o tome kako nas je internalizirana pristojnost, kojoj su žene "učene" od rođenja, često dovela (i dovodi) u neugodne situacije. Odgajane smo za šutnju, da ne izazivamo scene, ne iskazujemo bijes - smisao je svidjeti se i biti voljene. Iako autorica ne vidi ništa loše u pristojnosti, ona je ipak puno problematičnija u kontekstu ženine egzistencije. Posebno ta problematičnost dolazi na vidjelo kada je riječ o fizičkom, seksualnom, psihičkom ili verbalnom nasilju usmjerenom prema ženama. Mali nas je broj žena koje barem jednom nismo doživjele neki od navedenih oblika nasilja, a za koje smo se možda i same osjećale odgovornima “jer smo provocirale".Umjesto da smo pobjesnile, ostale smo pristojne – kako nam i priliči. O tim i sličnim kontroverzama te događajima, s većinom smrtnim ishodom, progovaraju true crime podcasti.

Muškarcima ratovi, a ženama - zločini

Ako je nužno odredi kulturološku pripadnost true crime podcasta oni bi sigurno bili upisani pod popularnu kulturu, no kod samog definiranje popularne kulture nailazi se na poneke prepreke, npr. podjele na "mušku" i "žensku" popularnu kulturu, pri čemu bi potonja predstavljala ljubiće i sapunice. Kako navodi Maša Grdešić u svojoj knjizi Cosmopolitika: "Žensku se popularnu kulturu omalovažavalo i kritiziralo iz različitih razloga i s više strana, prvo, kao estetski manje vrijednu, odnosno trivijalnu, klišejiziranu i sentimentalnu iz perspektive "visoke" kulture, ali i "muške" popularne kulture, te, drugo, kao apolitičnu sa stajališta feminističke kritike." Zanimljiva je činjenica, koju autorica dalje navodi, kako se "muškom" popularnom kulturom, posebno 1970-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, napose u hrvatskoj znanosti u književnosti, smatrao žanr krimića "...kao 'najbolji' popularni žanr jer predstavlja 'intelektualni problem' (...). Mandić ide toliko daleko da krimić naziva 'muškim problemom', muškim žanrom koji zahtijeva 'mušku ruku, neću reći mušku pamet' (...)". U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti recentnija istraživanja povezana s true crime knjigama i podcastima.



Naime, istraživanje koje je provedeno za časopis Social Psycohological and Personality Science na popularnom servisu Amazon pokazuje kako većinu čitatelja true crime knjiga čine zapravo žene, dok muškarci radije biraju knjige o ratovima i bandama - slično vrijedi i za true crime podcaste. Koji su razlozi koji dovode do toga da žene radije posežu za podcastima koji govore o ubojstvima, silovanjima, otmicama i mučenjima, iako statistika pokazuje, kako se navodi u potonjem istraživanju, da su muškarci nasilniji i agresivniji od žena te počine više zločina? Možda jedan od odgovora leži u našem odgoju.

Eskapizam u svakodnevicu

Iako true crime služi i kao forma morbidnog eskapizma od svakodnevice, s druge strane slušanje o ubojstvima, silovanjima i mučenjima za žene predstavlja i oblik "učenja". Naime, kako pokazuje spomenuto istraživanje, iako je vjerojatnije da će muškarci češće biti žrtve zločina, ono što potiče žene da se više bave temama vezanim uz true crime je strah od zločina -žene se naime više boje mogućnosti postanka žrtvama zločina. Strah od nasilja, jednako kao i „vježbanje“ pristojnosti, usko je vezano za odgoj i percepciju društva o ženama kao pasivnim, manje snažnim, nježnijim pripadnicama zajednice, no ono ukazuje i na izostanak podrške te na stvarnu opasnost kojoj su žene neprestano izložene kako od strane vlastitih partnera, tako i od strane neznanaca i institucija. Ili kako navodi Maša Grdešić u spomenutom članku „…završit ću izjavom stvarnog ubojice Winstona Moseleya da preferira ubijati žene jer je s njima puno lakše izaći na kraj zato što 'ne pružaju' otpor.

Istraživanje na servisu Amazon pokazalo je kako žene najčešće posežu za true crime temama jer pomoću slušanja tuđeg iskustva uče načine kako se obraniti ako se nađu u sličnoj situaciji, kako prepoznati potencijalnog ubojicu te kako uočiti tzv. „red flag“ kod partnera. Zaključak je kako žene uz “izazivanje” osjećaja adrenalina, kao i potrebe za eskapizmom u svakodnevici, iz sadržaja o ubojstvima, silovanjima, mučenju i otmici drugih žena pokušavaju izvući taktike preživljavanja, no čitanje takvog sadržaja također može dovesti i do povećanja straha od nasilja.



Osim učenja novih vještina za obranu od mogućih nasilnika, putem true crime podcasta žene se lakše nose s vlastitim iskustvima i traumama. U doktorskoj disertaciji autorica Kelli S. Boling uočava da su sudionice njezinog istraživanja putem true crime podcasta formirale virtualni kolektivni identitet gdje se njihovi glasovi čuju i gdje mogu zajedno procesuirati vlastite traume u nedostatku institucionalne podrške. U istraživanju je sudjelovalo šesnaest žena koje su proživjele obiteljsko nasilje te su ujedno i ljubiteljice true crime podcasta. Autorica pronalazi 3 razloga zbog kojih potonje žene privlače navedene teme: 1. uživaju u dobroj priči 2. privlači ih kvaliteta medija te 3. zanima ih edukativni aspekt kod slušanja. Osim terapeutskog učinka, true cime podcasti pomažu ženama da se čuje o njihovim iskustvima, budući da im se puno teže obratiti vlastima i nadležnim institucijama koje često nisu izvor podrške ili, još češće, više su izvor nerazumijevanja problema. Također, mnoge žene i same sudjeluju u proizvodnji true crimea žanra te podižu razinu svijesti u društvo o problemu nasilja nad ženama.

Iskrivljena slika svijeta

Ipak postoji i ona manje “svijetla” strana true crime podcasta, a to je podržavanje institucija koje često nisu toliko učinkovite kao što bi se na temelju žanra/priča moglo zaključiti, te su iskustva o kojima slušamo najčešće vezana za bijele žene. Iako ne svi, no većina podcasta je usmjerena na riješene zločine, tj. na one u kojima je policija uspjela uhvatiti počinitelja. No, stvarnost funkcionira posve drugačije - većina žena ne prijavljuje nadležnim institucijama nasilje kroz koje prolaze (ili je prošlo). Također, veliki je problem što je fokus uglavnom na iskustvima bijelih žena srednje klase, te se izostavlja iskustava kroz koje prolaze i žene drugih rasa i klasa. Ipak, uočava se i pomak u tom smjeru, npr. u podcastu Mens Rea u jednoj od epizoda govori se o tzv. Irish Travellers ili iskustvima Indigenous peoples u kanadskom podcastu Missing and Murdered: finding Cleo.

Zašto je bitno govoriti o true crime podcastima danas i to u Hrvatskoj? Naime, 25. studenog obilježava se Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a posljednjih smo tjedana, u Hrvatskoj, bili svjedoci nekoliko ubojstava i ranjavanja žena od strane njihovih partnera. Iako mediji izvještavaju o tim slučajevima, oni nisu orijentirani na davanje potpore ženama, već na senzacionalnost počinjenog. Spomenuti/navedeni događaji samo su još jednom pokazali kako se žene ne mogu osloniti na institucije i njihovu pomoću i podršku, a niti na društvo koje ih u većini ne razumije, osuđuje ili krivi. I sama sam, čitajući o razlozima slušanja true crime podcasta drugih žena, shvatila da je i moj fanatizam započeo nakon sličnog iskustva i da sam preko možda popularno-kulturne forme kao što je true crime podcast lakše prepoznala neke obrasce i procesuirala vlastite traume. Iako priča o true crime podcastima kao "ženskom" žanru predstavlja zanimljiv kulturološki proizvod ipak je ovo tužna priča, jer tužno je čitati o tome da u 21. stoljeću žene moraju slušati o nasilju i ubojstvima drugih žena kako bi se obranile od istoga - odgajane da budu pristojne i živeći u konstantnom strahu od mogućnosti postanka žrtvom bez podrške društva i institucija.


Autorica fotografija: Jacqueline Potter
Tekst napisala:

Martina Jurišić


Preporučite članak: