"Dok sam bio mali tata bi samo sjeo za stol a mama bi sve donosila, meni je to bilo jako ružno za vidjeti jer sam smatrao kako se mama općenito više trudi nego tata i onda to nije bilo fer.“ Koliko ova mizanscena odražava iskustva iz vašega djetinjstva?
Prizivate li lako u sjećanje sliku majke kako u odjeći s posla dolazi kući i sprema ručak, a na obiteljskim se okupljanjima zavlači u kuhinju i iznosi slijedove raskošne trpeze među nasmijane, zavaljene goste? Ili su vam pak opipljiviji umor i nervoza kojima isijava nakon što je cijelo jutro skakala po ljekarnama i dućanima, da bi ostatak dana provela pakirajući za put i vas i muža i hranu i sebe?
Neovisno o vašoj moći zapažanja anomalija u kauzalnim zakonitostima prirode, u vidu magično čistog veša, na prašinu imunih polica i čudesno opskrbljenih hladnjaka, jedna je stvar izvjesna: žene kao nositeljice kućanskog i skrbničkog rada uvijek su u nekoj mjeri svjesne njegova tereta. Sve mu češće i one bez naročitog feminističkog impulsa pripisuju – i pripisujući možda pobijaju – nevidljivost, no jezična uvažavanja nedovoljna su za mijenjanje njegove duboke, nevidljive istine – neplaćenosti.
Vrijednost neplaćenog ženskog rada mjeri se u milijardama!
Opće je poznato da zadaće održavanja kućanstva i njegovih članova ne ulaze u službene podatke o bruto domaćem proizvodu. Unatoč tome, Međunarodna organizacija rada već godinama ulaže znatne napore u pokušaje njihova kvantificiranja, procjenjujući im ekonomsku vrijednost na 10 – 39% globalnog BDP-a, odnosno 16 milijardi sati rada na dnevnoj razini. Žene i djevojke zaslužne su za 76% ove sume, što se negativno odražava u brojnim aspektima njihovih životnih prilika, kao što su razina sudjelovanja na tržištu rada, financijsko osamostaljivanje te mogućnost ostvarivanja vlastitih sposobnosti i talenata.
U domaćem kontekstu to potvrđuju i brojna recentnija istraživanja. Opsežna studija sociologinje Ksenije Klasnić o izazovima zaposlenika/ca zagrebačke gradske uprave pri usklađivanju poslovnog i privatnog života , iako usredotočena prvenstveno na utvrđivanje radnih aranžmana prikladnijih za održavanje dotične ravnoteže, nudi vrijedne podatke o razmjeru dvostruke opterećenosti žena unutar ovog specifičnog uzorka.
Upotrebom mješovitih metodoloških alata autorica je ispitala zadovoljstvo ukupno 1289 djelatnika/ca u različitim gradskim uredima pojedinim aspektima svoga posla, kao i stupanj fleksibilnosti pri njegovu izvršavanju te razmjere rodne neravnopravnosti u raspodjeli privatnih obaveza. U zasebnoj je sekciji rada provedena analiza razlika u učestalosti obavljanja neplaćenog obiteljskog i kućanskog rada, čiji rezultati pokazuju da u svim zahvaćenim kategorijama – brizi za djecu i/ili unučad i/ili njihovo obrazovanje, brizi za starije/nemoćne članove obitelji te kuhanju i drugim domaćinskim poslovima – žene sudjeluju daleko više od muškaraca.
Čak 85% ispitanih zaposlenica gradske uprave kazuje da gotovo svaki dan odvajaju vrijeme za obavljanje navedenih zadataka, što je više nego dvostruko veći postotak od njihovih kolega upitanih za istu stvar (39%). Staranju o djeci i unučadi svakodnevno se posvećuje 44% ispitanica i 32% ispitanika, s time da ženama na ove aktivnosti otpada nešto manje od tri sata dnevno, a muškarcima oko dva sata. Slična je slika ocrtana i pri ispitivanju skrbničke i palijativne njege.
Vraćajući se na kućanski rad, žene smatraju da na njega troše dva i pol sata dnevno, dok se kod muškaraca taj broj snižava na sat i 45 minuta, premda su svoj udio posla skloniji ocijeniti gotovo ravnomjernim onome njihovih partnerica. Prilikom predstavljanja svoga istraživanja na sjednici Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba 22. veljače 2024. godine prof. Klasnić istaknula je da su, s druge strane, ispitanice uglavnom tvrdile kako je rad neproporcionalno raspoređen na njihovu štetu, što, nastavlja, ne valja odbaciti kao nepouzdanost subjektivnog dojma, već razmotriti kroz činjenicu nevidljivosti određenih radnji za sve one koji u njima ne sudjeluju.
Mentalni kućanski rad - i u njemu žene prednjače
To se pak uvezuje u istraživanje agencije Ipsos o mentalnom kućanskom radu, provedenom 2023. godine među hrvatskom populacijom. Njime se nastojala utvrditi ne samo distribucija dotičnih aktivnosti u partnerskim kućanstvima, nego i doseg poznavanja samoga ovoga koncepta. Riječ je, naime, o svojevrsnom menadžmentu domaćinstva, kognitivnim radnjama usmjerenima na optimiziranje i organiziranje nuklearne reprodukcije u njezinom najširem značenju, što uključuje brigu o čistoj odjeći, naručivanje djece na liječničke preglede, a ljubimce na veterinarske, planiranje obroka, sastavljanje popisa za kupovinu namirnica, osmišljavanje izleta, koordinaciju zajedničkih aktivnosti i sl.
Rezultati istraživanja otkrili su kako, nimalo začudno, glavninu mentalnog kućanskog rada obavljaju žene. Njihov udio u svim navedenim stavkama, osim brige za kućne ljubimce, gdje je raspodjela ponešto egalitarnija, daleko premašuje onaj njihovih partnera. Što se tiče raspoznavanja sama pojma, ispitani su građani i građanke prilično podbacili: tek je u 5% odgovora moguće utvrditi posvemašnje razumijevanje njegova opsega i smisla.
Domaćinski rad nedvojbeno je, dakle, orodnjen. Ta orodnjenost nije tek slučajem prouzročena činjenica ekonomske stvarnosti, nego sam oslonac kapitalističke proizvodnje života. Ako radnici produciraju svijet kapitalizma, žene reproduciraju i radnike i kapitalizam. Uzmičući bilježenjima unutar platnog prometa, reproduktivni rad postavlja se kao osnovni preduvjet akumulacije viška vrijednosti.
Višestrukost i višestranost neposredne i generacijske obnove proletarijata predmet je teorije socijalne reprodukcije, čiji su temelji položeni još Njemačkom ideologijom davne 1846. godine. Ovim djelom Marx i Engels nastojali su izvršiti „obračun s nekadašnjom svojom filozofskom savješću“ i inaugurirati materijalističko shvaćanje povijesti počevši od konkretnih empirijskih pretpostavki života, danima, dakako, ustrojem i potrebama ljudskoga tijela. Moment koji, kažu, odvaja ljude od ostalih životinja onaj je u kojemu počinju proizvoditi svoja sredstva za život, a način na koji to čine srž je njihova postojanja.
Cijela je dosadašnja povijest stoga odrediva kao proces mijenjanja društveno-ekonomskih formacija uzrokovan grananjima materijalne proizvodnje. „S podjelom rada u kojoj su date sve te protivrječnosti, a koje se opet sa svoje strane osnivaju na prirodnoj podjeli rada u porodici i odvajanju društva u pojedinačne, međusobno suprotstavljene porodice – dana je istovremeno i raspodjela – i to kako kvantitativno, tako i kvalitativno nejednaka raspodjela rada i njegova proizvoda, dakle vlasništvo, koje ima svoj zametak, svoj prvi oblik već u samoj porodici, gdje su žena i djeca robovi muškarca. Robovanje u porodici, naravno, još vrlo surovo i latentno, prvo je vlasništvo, koje, uostalom, već ovdje savršeno odgovara definiciji modernih ekonomista, prema kojoj je ono raspolaganje tuđom radnom snagom.“
Rodna podjela rada ispriječila se na putu ravnopravnosti
Rodna podjela rada postavlja se tako kao povijesna osnova svakog društvenog fenomena, omogućivši historiziranje reprodukcije u svezi s kapitalom. Iako se Marx nikada nije upustio u iscrpniju analizu reproduktivnog rada, naročito ne u kontekstu nevidljivog tereta koji se akumulacijom kapitala i njegovom potrebom za multipliciranjem proletarijata nameće ženama, bila je to, takoreći, filozofska žigica što je zapalila iskru marksističkog feminizma.
Preko stoljeće i pol ove istraživačko-praktične tradicije iznjedrilo je lepezu progresivnih mjera i pokušaja kolektivizacije skrbničkih dužnosti, proputovavši svijetom s prostora SSSR-a i Istočne Europe u Italiju, Kinu, Tanzaniju, Karibe, zapadnoeuropske zemlje i SAD. Škola antikolonijalnih pokreta što se od sredine 20. stoljeća iz Šri Lanke širi sve do Južne Amerike u čvrsto je stegnutom pleteru represije uočila još jednu ključnu nit – kolonijalizam, organiziravši radnice u borbu za zaustavljanjem globalne ekspanzije kapitala na proleterskim plećima.
1980-ih godina teoretičarke i teoretičari svjetskih sistema svojim analizama domaćinske sfere pokazali su da kapitalistička nezajažljivost u punini svojih hijerarhijskih očitovanja ne započinje u tvornici, plantažama, uredima ili umovima pohlepnih pojedinaca (gdje im po samoj logici historijskog materijalizma ne može biti mjesto), nego u – kućanstvu. Kombiniranjem nadničarskih prihoda s drugim oblicima rada, sa ovog „ognjišta historije“ kapital kreće na svoj razvojni put, sustavno ignorirajući troškove reprodukcije radništva. Iz tog razloga ravnomjerno raspoređivanje kućanskih i skrbničkih obveza nikada neće istinski transformirati osovine sustava, a s obzirom na spolno obilježene danosti biološke reprodukcije teško je zamisliti da unutar njega ikada može doći do totalnog rodnog izjednačavanja.
Sudjelujte u istraživanju! Podijelite svoja iskustva
Po uzoru na prethodno spominjane studije osmislila sam i vlastiti – dakako, daleko skromniji – upitnik o rodnoj distribuciji posla unutar kućanstva. Izvorni cilj bio je podastrti daljnje statističke potvrde, ili možda demantije, njegove orodnjenosti, no kvalitativna pitanja na kraju ankete pružila su, rekla bih, potentniji materijal za zaokruživanje trenutne rasprave.
Pozivam vas da ga i vi ispunite!
Kada je riječ o onima koji su to već učinili, upitani o situaciji u vlastitoj okolini prilikom odrastanja, neki su istaknuli jednaku opterećenost obaju roditelja, a kod nekih je otac potpuno preuzimao reproduktivni rad dok je majka bila hraniteljica obitelji.
Ipak, češćima su se ispostavili slučajevi razvidni u sljedećim odgovorima:
Majka je bila u potpunosti zadužena za obavljanje kućanskih poslova dok su moji roditelji bili u braku. Moj otac ima jako stereotipan pogled na raspodjelu istih. Sjećam se kako mi je nekada bilo teško gledati majku kako nakon dugog dana na poslu, dolazi kući te snosi težinu kućanskih poslova sama. Trudila sam se da joj pomognem smanjiti taj teret. Nakon rastave, iako sam još bila dijete, često sam bila primorana obavljati kućanske poslove sama dok moj osam godina stariji brat nije sudjelovao.
Ili:
Mislim da su se ljudi ponašali sukladno onome što su vidjeli prije, na što su navikli. Npr. dok sam bio mali tata bi samo sjeo za stol a mama bi sve donosila, meni je to bilo jako ružno za vidjeti jer sam smatrao kako se mama općenito više trudi nego tata i onda to nije bilo fer. Možda je to utjecalo na mene da više poštujem svoju voljenu osobu. Moram naglasiti kako se doduše vremena mijenjaju, tata puno više sada posprema i opere nego što je ikad prije.
Ili pak:
Apsolutno mislim da su u sredini u kojoj sam ja odrasla stereotipi o muško-ženskim poslovima bili itekako prisutni, odnosno cijela moja generacija je tako odgajana.
Zanemarujući načas upozorenja nekih marksista na opasnost cijepanja svijesti od njezine fizičke podloge, osvrnimo se na kulturološki element ovih izjava. Sve na neki način opisuju reproduciranje stereotipa koji potom reproduciraju orodnjenost reproduktivnog rada. Pigmalionov efekt započinje tako još u dječjoj kolijevci. Naoko bezazleno razdvajanje novorođenčadi po boji s vremenom se prelijeva u druge sfere života i skamenjuje u tipiziranim obrascima ponašanja, razmišljanja i izgradnje međuljudskih odnosa združenih oko kategorije roda.
Braniteljima, u njoj nužno sadržane, dvojnosti argumentom o međusobnom nadopunjavanju njezinih parnjaka nježno ćemo osvrnuti pažnju na logiku binarnosti kao takve. Binomima je natopljeno svako polje naše društveno-ekonomsko-političke zbilje. Izdvojimo tek nekoliko promjera: kapitalist/proleter, Istok/Zapad, obrana/napad, čovjek/životinja, razum/osjetila itd.
Muškarci, hvatajte se kućanskih poslova, neće vam se ništa strašno dogoditi
Ako nešto ovdje upada u oči, onda je to njihova prožetost nasiljem, kako na pojmovnoj, tako i na praktičnoj razini; stvarnost se u binarnom okviru mora reducirati na dvije suprotstavljene sile, čija je jedina mogućnost suživota u nesrazmjeru moći.
Kada bi obje imale jednak vrijednosni status, sam identitet oko kojega se okupljaju izgubio bi na značenju. Priča o mirnoj komplementarnosti i nastaje u težnji očuvanja takva odnosa. U svijetu razdijeljenom na muškarce i žene preduvjet će njihove simbioze stoga biti ženina podređenost pod izlikom ostvarivanja njezinih bioloških zadatosti.
Filozofkinja Rada Iveković jednom mi je prilikom rekla da žene nisu isključene iz društva, nego uklopljene u njega kao bića nižeg ranga: „Podređenost žena je prastara, povijesno starija od većine ostalih nejednakosti, pa ju je teško iskorijeniti jer djeluje u sklopu sa svim drugim binarnim diskriminacijama.“
Napetost binarnih diskriminacija očituje se, među ostalim, u odnosu roda i klase. Usuprot – posegnimo na trenutak za jednom od navedenih redukcija – kapitalističkom Zapadu državni je socijalistički program SFRJ jednakost spolova uvrstio u Ustav još 1946. godine, a teret kućanskog rada priznat je ne samo kao pravno-politički, nego i ekonomski, kulturni, religijski i običajni problem. Bio je to, zapravo, tek preduvjet za uspostavljanje marksističkog feminizma.
Blaženka Despot, jedna od naših najvažnijih filozofkinja 20. stoljeća, problem je ženske podređenosti također smjestila u privatnu sferu, no ne kao puki propust samoupravljačkog sistema, ispravljiv naknadnim zakrpama, nego mjerilo dosega čovjekove emancipacije uopće. U obitelji se, kaže analizirajući Hegela, vrši ne samo biološka, nego i socijalna reprodukcija građana, gdje prirodna bića postaju politička. Da bi do te preobrazbe došlo, njihova prirodnost ostaje uglavljena u intimnoj sferi, utopljena u granicama ženinog ostvarenja.
Muškarci u bračno-obiteljskim odnosima nadilaze svoj spol, ali žene ga tamo zatječu kao svoju sudbinu – sudbinu raspoloživog materijala za izgradnju ostatka svijeta. Može li se stoga postupno smanjivanje rodnog jaza u dvostrukoj opterećenosti smatrati nadvladavanjem te sudbine ili njezinim proširivanjem na ostatak stanovništva?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: