Lavini građanskih inicijativa čiji se zahtjevi za obustavom genocida u Gazi ore Europom pridružila se kampanja “Elbit Out!”, pokrenuta 5. listopada 2025. u Bukureštu. S obzirom na ulogu Rumunjske u podmazivanju izraelskog vojno-okupatorskog kompleksa, pokret upućuje na konkretnu materijalnu podlogu preko koje se palestinska borba isprepliće sa besprimjernim uzletom militarizacije diljem svijeta.
Elbit Systems Ltd. najveća je namjenska tvrtka u Izraelu, a na rumunjskom području posluje kroz tri velike podružnice. U posljednje je dvije godine država izvezla gotovo sto milijuna dolara teške vojne opreme u Izrael, uključujući bombe, dijelove oklopnih vozila, uređaje za nišanjenje i radarsku tehnologiju.
Podaci iz opsežnog izvještaja Palestine Solidarity Cluj-Napoca kolektiva upućuju na to da militarističko partnerstvo dvije države nastavlja cvjetati, nedirnuto pomacima u promjeni diskursa o okupaciji Palestine.
Je li za očuvanje ovog odnosa Rumunjska voljna riskirati suučesništvo u međunarodnim vojnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, istodobno potpomažući industrijsku ekspanziju ovog vojnog giganta u Europi, tek će vrijeme pokazati.
Njezino stanovništvo, izmoreno od dvogodišnjeg svjedočenja neizrecivim zvjerstvima IOF-a, sa drugom ratnom zonom u samom susjedstvu, u međuvremenu sve odlučnije zaziva mir.
S Oanom Uiorean iz Colective Urzice, jednog od koorganizatora kampanje „Elbit Out!“, te Vladom Muresanom, njezinim koordinatorom, razgovarala sam o ekonomskom i političkom kontekstu kampanje, njezinim ciljevima, intersekcionalnom potencijalu i mogućnosti globalnog učinka.
Biste li nas proveli kroz dosadašnje aktivnosti u sklopu “Elbit Out!” kampanje, kao i njezine opće ciljeve?
Vlad: Od samog početka našeg zalaganja za palestinsko samoodređenje bili smo svjesni višeslojne prisutnosti Izraela u Rumunjskoj. Entitet koji upogonjuje ovu kolaboraciju je Elbit Systems, čiji su prihodi u eksponencijalnom porastu već proteklih 5-6 godina, tako da sada čine preko 30% ukupnog prometa tvrtke kroz europske podružnice.
Budući da je riječ o najizravnijoj vezi koju imamo s genocidom u Gazi i izraelskom okupacijom, zaključili smo da je došao trenutak da se s njom uhvatimo ukoštac. Prije same kampanje surađivali smo, kao Palestine Solidarity Cluj-Napoca, sa pokretom BDS (Boycott, Divestment, Sanctions), tako da imamo iskustva u provođenju lokalnih kampanja usmjerenih, primjerice, bojkotiranju tehnoloških tvrtki koje su poslovale ili sa ilegalnim naseobinama u Palestini, ili direktno s IDF-om. Ova je kampanja pokušaj da te napore podignemo na nacionalni nivo.
Moglo bi se reći da tolika koncentracija prihoda Elbit Systems u Rumunjskoj donekle olakšava lokalni i nacionalni građanski angažman za Palestinu, pružajući mu jedinstvenu i efektivnu metu. Kakav je bio dosadašnji odjek kampanje?
Oana: Tek smo započeli s radom, ali se o nama dosta pisalo u medijima, naročito s obzirom na cionističke i militarističke sentimente koji dominiraju mainstreamom u Rumunjskoj. Bio je to vrlo dobar početak; otvorenu diskusiju s međunarodnim gostima u Bukureštu popratili smo maršem koji je, s obzirom na okolnosti, bio pristojno posjećen. Agitacija je svugdje u porastu, pa su ljudi počeli obraćati pažnju. Isplanirali smo još nekoliko akcija i događaja, uključujući peticije, javne rasprave i završnu konferenciju idućeg svibnja. Nadamo se da ćemo uspjeti uključiti i pripadnike europskih sindikata, jer je iznimno važno graditi poveznice sa svijetom radnika, a ne tek ostati na razini moralnog argumenta.
Dakako, kao država trebamo prekinuti suučesništvo u genocidu i okupaciji, ali presudno je i dopiranje do ljudi koji rade u tim tvornicama, kao i progovaranje protiv militarizacije Europe. Ukoliko Rumunjska uspije na vrijeme predati aplikaciju, biti će drugi najveći recipijent obrambenih fondova Europske Unije kroz program SAFE (Security Action for Europe). Pozajmice bi mogle doći s raznim uvjetima koji isključuju izravnu suradnju s izraelskim kompanijama, no postoje načini da se to zaobiđe, posebice u svjetlu prekida vatre i takozvanog mirovnog plana.
Vlad: Na “grassroots” nivou, mnogo nam se ljudi obratilo nakon diskusije i prosvjeda u Bukureštu i reklo da im je drago da napokon mogu usmjeriti svu ljutnju, frustraciju i tugu nakupljenu u dvije godine svjedočenja patnji Palestinaca i Palestinki u nešto konkretnije. Propalestinski pokret do sada je bio vrlo nefokusiran. Vikali smo na vladu za koju smo od početka znali da neće promijeniti svoju poziciju i reagirati. Razni rumunjski dužnosnici još uvijek ne spominju Palestince u svojim izjavama i deklaracijama, koncentrirajući se umjesto toga na Trumpov i Netanyahuov plan i njegov tobožnji potencijal da Bliski Istok podari vječnim mirom. Pričaju o taocima, ali Palestinci za njih i dalje ne postoje. Zato bih rekao da su se ljudi razbudili, jer smo im dali stvarni cilj.
S obzirom na političku pasivnost koju nam ova društveno-ekonomska konstelacija nameće, vidite li Palestinu kao zamašnjak borbi za svijet u kojemu sistemska dehumanizacija i istrebljenje jedna čitava naroda više nije moguće?
Oana: Smatram da ima vrlo mobilizirajući učinak na jednu depolitiziranu i pesimističnu populaciju, pogotovo u rumunjskom političkom kontekstu, gdje su prošle jeseni otkazani predsjednički izbori. Krivi je lik – Călin Georgescu – trebao pobijediti pa su vlasti poništile izbore pod izgovorom ruskog upliva, za koji zapravo nikada nisu priložili nikakav dokaz. Ljudi su se osjećali demobilizirano. Isto tako ih je dirnula tema Palestine jer i sami sebe percipiraju kao primjer neokolonije, vrste zemlje nad kojom se vrši ekstrakcija, i na toj se osnovi učvršćuje solidarnost sa Palestincima i Palestinkama. Za razliku od Zapada, gdje se argument za Palestinu formulira na temelju predodžbe o profitiranju od genocida zbog pripadnosti ekstrakcijskim silama, Rumunji osjećaju još veću bliskost izvoru patnje Palestinaca. Riječ je i o odličnoj prilici za artikuliranje mržnje prema vladi i njezinoj politici rezova. Povrh toga, ovdje u Rumunjskoj prevladava velika želja za mirom i strah od rata, jer dijelimo najdužu granicu s Ukrajinom. Ljudi su svjesni toga da se Europska unija pokušava direktno uključiti u sukob, a da se to dogodi, mi bi smo pali prvi po redu, zajedno s Moldavijom. Nišanjenje proizvođača oružja definitivno se uvezuje u ove šire probleme.
Vlad: Dodao bih da palestinsko pitanje do sada nije imalo galvanizirajući učinak u mjeri u kojoj smo ga mogli uočiti u drugim zapadnim zemljama, poput Italije i Španjolske, gdje su se oko njega po prvi put u dugo vremena udružile brojne velike organizacije. Takvih organizacija kod nas baš i nema, a one koje postoje po tom su pitanju slične sindikatima, jer se boje zauzeti ikakav stav. Pokušavali smo im pristupiti, ali su rekli da se ne žele miješati u politiku. S druge strane, pokret koji dobiva zamah u Rumunjskoj pruža nam mogućnost značajnog povezivanja s ostatkom Europe kroz koordinirani rad kako s lokalnim, tako i s međunarodnim organizacijama. Do sada smo okupili prilično raznoliku masu ljudi.
Kao što je Oana spomenula, puno je ljutnje nagomilano u rumunjskom društvu, ne samo zbog otkazanih izbora, nego i zbog odnosa prema ratu u Ukrajini i sistemske cenzure bilo kakve vrste kritike zapadne i rumunjske involviranosti. Nažalost, značajan dio ove kivnosti prisvojile su različite frakcije ekstremne desnice, što komplicira situaciju. Neprestano nastojimo pregovarati sa svim tim danostima, a cionisti nas stalno trpaju u isti koš sa ultradesničarskim političarima koji kažu da su propalestinski orijentirani, ali zapravo ni na koji način ne sudjeluju u pokretu; nikada ne dolaze na marševe, nema ih na događajima koje priređujemo, premda šačica ultradesničara glasno progovara o ovoj temi i ima prilično veliku platformu. Navigacija svim tim okolnostima vrlo je složena.
Mogu li takve asocijacije pogubno utjecati na sam pokret? Pripadnici i pripadnice propalestinskih inicijativa posvećuju puno pažnje artikuliranju svoje poruke na anticionistički način, koji, dakako, nema veze s antisemitizmom, no jednom kada optužbe krenu, može ih biti teško obuzdati.
Vlad: Ovisi o tome koga pitate. Optužbe koje anticionizam brkaju s antisemitizmom mogu se čuti posvuda, no ne mogu se suzdržati, a da ih ne ocijenim smiješnima. U Rumunjskoj prije prosvjeda nije bilo gotovo nikakve rasprave o antisemitizmu, što nipošto ne znači da on ne postoji – sumnjam da će Rumunjska ikada priznati svoju ulogu u Holokaustu – već da se nije držao važnim sve do trenutka kada ga je trebalo izvući da se potkopa propalestinski pokret, za kojega pouzdano znam da je prvi ulični pokret u Rumunjskoj koji otvoreno adresira antisemitizam.
Oana: Onda kada su se pod optužbama antisemitizma obrušili na Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu, pomislila sam: “Vau, nikada nećemo moći pobijediti u ovoj borbi, uvijek će izvlačiti ove optužbe iz rukava da potkopaju pokret na ovaj ili onaj način.” No, mnogo se toga promijenilo u protekle dvije godine, i premda se u Rumunjskoj i dalje redovito susrećemo s ovakvim prozivkama, mislim da je danas po tom pitanju ozračje opuštenije i da si možemo priuštiti da ih ignoriramo ili odbacimo. Zahvaljujući mobilizacijama diljem svijeta, sam je argument znatno oslabio.
Rekla bih da, barem u Hrvatskoj, većina stanovništva ne želi rat, ali i dalje ustraju u obrani i, posljedično, militarizaciji kao jedinom putu prema miru. Mogu li kampanje poput “Elbit Out!” dovesti do promjene u takvim stavovima?
Oana: Trenutno živim u Bruxelessu, no iz onoga što zamjećujem u Rumunjskoj mogu reći da je šire stanovništvo radikalno za mir i da službeni diskurs doživljavaju kao pokušaj plašenja i huškanja na rat. Zbog blizine Ukrajini i svjedočenja uništenju te države kroz zamjenski rat koji i dalje traje, ljudi se osjećaju kao da naoružavanje nema smisla, jer ionako ne možeš doseći stupanj naoružanja koji bi te osposobio za sukob s Rusijom. U porastu je i prijezir prema SAD-u, što dalje potpiruje antiratni naboj. Rusko-ukrajinski rat doživljava se kao rat SAD-a.
Uza sve to, vojne baze koje Amerika ima po Rumunjskoj nisu dobrodošle od strane lokalnog stanovništva; osjećaju se nesigurno zbog njihova prisustva, a vojnici čine kojekakve zločine i prolaze nekažnjeno jer uživaju imunitet. Vlada, naravno, mahnito podržava militarizaciju i rat, jer u njemu vidi sredstvo reindustrijalizacije i spašavanja ekonomije, što je laž. Istraživanja jasno pokazuju da ratom uzrokovana reindustrijalizacija ne dovodi do stabilnosti, prosperiteta, pa čak niti do kvalitetnih poslova.
Potrebno je tri dana da izgradiš tenk, i što ćeš nakon toga s njim? Da bi se ti proizvodi koristili, nužni su neprestani sukobi. Unatoč tome, uočila sam porast u mobilizaciji studentske i nastavničke populacije, na kojoj se vidno prelamaju nove mjere štednje, i narušavanje svoga položaja povezuju s vladinim opscenim vojnim izdacima. Politika rezova nedvosmisleno je spojena s militarizacijom, što važi i za druge dijelove Europe.
Vlad: Dio stanovništva i dalje podržava vladu i njezino huškanje na rat, no njihovi su brojevi zanemarivi. Mislim da Rumunje i Rumunjke možemo podijeliti u dvije kategorije: većinu, koja ne podržava rat, jer znaju da rat podrazumijeva smrt i siromaštvo, te manjinu koja živi u bajci i misli da se u ratovima danas bore roboti i dronovi, a ne stvarni ljudi. Njihova je logika da, ako uložimo dovoljno novaca u tehnologiju i oružje, i mi možemo, poput SAD-a, ratovati tamo negdje daleko od doma. Nažalost, takvi su ljudi vrlo glasni i imaju resurse, političku reprezentaciju i naklonjenost masovnih medija.
Oana: Oni posjeduju medije; radi se o organiziranoj buržoaziji protiv dezorganiziranog proletarijata. Vlad: Štoviše, Ukrajina, Palestina, Iran i druga mjesta pokazuju da tehnološki napredak u vojsci ne podrazumijeva manje smrti. Možda to nije uzajamno uništenje, ali je uzajamno zajamčena patnja. Tenkovi više nisu toliko korisni; koliko god da imaš dobar i skupocjen obrambeni sustav, sa dovoljno dronova neki će ga uspjeti zaobići. Postoji čitav raspon balističkog oružja osmišljen upravo s ciljem izbjegavanja detekcije. Nema takvog nečega poput rata koji se odvija negdje drugdje. Osim ako nisi SAD, naravno.
Budući da takozvani mirovni plan upućuje na transformiranje Gaze u turističku enklavu za međunarodnu elitu, bi li propalestinski pokreti mogli pomoći u rasprostranjivanju antikapitalističkih stavova, koji su po samoj svojoj odredbi vezani uz antimilitarizam?
Vlad: To što se događa u Gazi i ostatku Palestine na mnogo je načina iznimno važno za ljevicu, jer predstavlja potpuno ogoljivanje kapitalizma. Na kraju krajeva, nije riječ samo o tome da jedan narod istrebljuje drugi, riječ je i o zemlji i resursima. Radi se o prisvajanju tih resursa, i to ne u lijepoj, „civiliziranoj“ maniri, gdje postupno gentrificiraš i koloniziraš neko područje, nego kroz dobro staro nasilje. Iz ove iskre mogao bi se rasplamsati veći pokret, međutim, u jednom ćemo trenutku borbu za Gazu morati povezati s našim vlastitim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima, što će biti ozbiljan izazov. U većini Europe još smo uvijek razdijeljeni, a ovdje na istoku manjka nam sredstava.
Na individualističkom nivou životi su nam se iznimno prekarizirali. Vodila sam više razgovora s kolegicama i drugarima o gubitku zajednice, koja je presudna za dugovječnost otpora. Borba za prava Palestinki i Palestinaca nedvojbeno će iziskivati kontinuirani trud. Može li nam ona poslužiti kao lakmus-papir političke artikulacije i, posljedično, mogućnosti narušavanja kapitalističkog poretka?
Oana: Podijelila bih svoje iskustvo u Belgiji, gdje sam članica Belgijske radničke partije. Svoja zalaganja za Palestinu uvijek zaokružujemo zbivanjima u samoj zemlji. Nedavno smo mobilizirali niz sindikata i civila da se uključe u opći štrajk ne samo za Palestinu, nego i protiv mjera štednje, koje sadrže evidentnu sponu s militarizacijom. Deseci tisuća ljudi izašli su na ulice. Upravo je to ono što ujedinjuje raznolike inicijative, od radikalnih mirovnih pokreta s religijskim predznakom sve do marksista i komunista. Palestina je značajno doprinijela senzibilizaciji o naravi kapitalizma, koji je nerazmrsivo povezan s imperijalizmom. Oni nisu dvije različite stvari, već različiti aspekti iste stvari. Njihovo je temeljno obilježje ekspanzija, za koju je nužna militarizacija. Rekla bih da sve manje ljudi vjeruje da se kapitalizam može popraviti, osim onih u čijemu je klasnom interesu da ga održavaju, ali oduvijek smo znali da su takvi u manjini. Odličan je trenutak za organiziranje, premda moramo upamtiti da sabotaža u Istočnoj Europi, Centralnoj Europi i bivšem Istočnom Bloku doseže intenzivnije razmjere.
Na Zapadu su ljevičari mahom reformisti i zadovoljavaju se povremenim klasnim kompromisima i malenim pobjedama, dok se oni u Istočnoj Europi još uvijek sjećaju kako je bilo živjeti u proleterskoj državi. Formiranje stvarnih materijalnih veza između ljevice na Zapadu i u našim vlastitim regijama također je presudno, jer trebamo njihovu potporu, znanje i resurse. Moramo ih neprestano podsjećati na to da i mi postojimo. Iako rade na organiziranju sa Globalnim Jugom i Latinskom Amerikom, primijetila sam da postoji užasna slijepa pjega u kontekstu Istočne Europe. Usto smo im izvor blagostanja, kroz radništvo i različite druge tipove ekstrakcije. Mi koji smo u dijaspori moramo preuzeti i ovaj dio pregalaštva. Trebamo intenzivirati i razmjene sa sindikatima. Usuprot zapadnim sindikalistima, koji se sve više politiziraju, istočnoeuropskim sindikatima manjka borbenosti i kritičke oštrine. Bilo bi važno i da se regionalno organiziramo. Pogled uvijek upravljamo prema Zapadu, a ne jedni prema drugima, premda imamo iskustvo zajedničke povijesti. Mnogo je toga što možemo razumjeti jedni o drugima. Sve te karike valja učvrstiti.
Kako da ojačamo sve te odnose i radimo na regionalnoj i međunarodnoj suradnji?
Oana: Sve se svodi na tipičan rad na izgradnji koalicija. Trebamo okupiti ljude tako da vide, razgovaraju i čuju jedni druge, pritom usmjeravajući rasprave prema našim zajedničkim ciljevima. Držim da je važno građu kojom se bavimo kontekstualizirati na materijalistički način, i da je u tome sadržana srž naše uloge kao avangarde. Primjerice, ukoliko želimo graditi koaliciju između talijanskih i rumunjskih radnika, trebamo nastupiti kao facilitatori, tako da ova veza ne ode u drugom smjeru. Ključna je agitacija i političko obrazovanje. Ako je suditi po našim trenutnim materijalnim uvjetima, oblikovanima mjerama štednje, militarizacijom, rastućim klasnim disparitetom i siromaštvom, tlo je vrlo plodno za ove ideje.
Vlad: U neku je ruku palestinsko pitanje pomoglo raščlaniti složene teme na jednostavne komponente; ono ima stvarno materijalno prisustvo u svijetu, ali i međunarodni značaj. Tvornice oružja kakve imamo mi nalazimo i u Grčkoj i Belgiji, tako da se možemo organizirati oko ovih vrlo konkretnih tema. Palestinsko pitanje služi i kao određeni tip političke škole za ljude koji još nisu politizirani, niti su imali pristup ovakvom tipu obrazovanja ili znanja.
Oana: Zato što Palestina vrlo jasno ilustrira sve opasnosti kapitalizma. Imperijalni bumerang vraća se u jezgru carstva. Svaka represivna tehnika primjenjivana na periferiji pomiče se prema centru. Imigracijska i carinska služba u SAD-u, policijsko nasilje i represija u Njemačkoj, sve su te metode testirane drugdje i tek sada postaju neposredna materijalna stvarnost za ljude na Zapadu.
Vlad: Pomaže i činjenica da ih je u većini slučajeva obučavala izraelska policija.
Pristup genocidu u Gazi u posljednjih je nekoliko mjeseci prošao kroz očigledan diskurzivni zaokret. Mnoge zemlje počinju diplomatski priznavati Palestinu kao suverenu državu. Možemo li se ponadati da takve geste znače nešto više od simboličnog čina?
Oana: Rumunjska je priznala Palestinu 1988. godine tijekom proleterske države, što do sada nije promijenilo baš ništa u vladinom djelovanju. Mislim da je posrijedi formalnost izazvana ogromnim uličnim mobilizacijama i pritiscima njihove vlastite populacije. Nitko ne priča o tome kako bi ta država zapravo izgledala. Ako su išta priznali, onda je to protektorat u kojemu mogu smišljati vlastite zakone.
Vlad: Ne mislim da ijedna od zapadnih zemalja doista mari za mir. Mislim da mare za povratak principu „Business-as-usual“, jer u suradnji s Izraelom, ali i ostalim arapskim zemljama, leži potencijal velike zarade. Ništa od toga nema veze s Palestincima i Palestinkama i njihovim pravom na samoodređenje.
Što je sljedeće na redu za kampanju „Elbit Out!“?
Vlad: Organizirat ćemo daljnje javne rasprave, peticiju, otvoreno pismo državnim službama i vlastima, a možda čak i tužbu protiv rumunjske države zbog zakazivanja u sprečavanju zločina protiv čovječnosti. Ideja je peticije da budemo doista prisutni na ulicama. Internetski aktivizam dolazi s brojnim restrikcijama, jer si zapravo zapeo u mjehuriću. Čak i ako ga rasplineš, čeka te novi mjehurić, i tako nikada ne možeš pobjeći od algoritma. Pokušavamo se prije svega povezati s radnicima u dotičnim tvornicama, zbog čega smo se obratili organizacijama s iskustvom u tom području.
Elbit Systems ima tri podružnice i pet tvornica u gradovima Bacău, Măgurele i Brașov, tako da u kampanju želimo uključiti lokalne zajednice tih mjesta. Održat će se i zajedničke demonstracije i prosvjedi s drugarima i drugaricama iz Grčke, a radimo i na povezivanju sa širim sindikalnim pokretom u Rumunjskoj. Posljednja će se faza sastojati od protu-konferencije BSDA (Black Sea and Defense, Aerospace and Security) konferenciji u Bukureštu, koja se odvija jednom u dvije godine i ugošćuje sve velike vojne kompanije, od Izraelovog Elbita, IAI i Rafaela do Lockheed Martina, RTX i drugih uobičajenih krivaca. Naša će se protu-konferencija fokusirati na kampanju, ali želimo obuhvatiti i širu perspektivu, koja preispituje vojno-industrijski kompleks kao takav.
Oana: Pokušat ćemo se povezati i sa pokretima u Bugarskoj i produbiti odnos sa Moldavijom. Vlad: Po svoj prilici i sa Srbijom. Prošle smo godine probali uspostaviti odnos sa mnogim balkanskim grupama koje su bile aktivne po ovom pitanju, i premda imaju mnogo volje za suradnjom, situacija je naprosto različita. Razmjer suučesništva Albanije, Kosova, Hrvatske ili Slovenije ne može se usporediti sa onim u Rumunjskoj. Srbija, Bugarska i Grčka su druga priča. Mislim da imamo mnogo zajedničkog tla za daljnju kolaboraciju.
Kako mi iz Hrvatske možemo podržati vašu kampanju?
Vlad: Krajnje je važno medijsko pokriće. Sve ove kompanije jako mare za svoj imidž, kao što se može iščitati iz Elbitovih izvješća. Do prije dvije godine otvoreno su navodili svoje operacije u svim europskim zemljama i šire, ali sada ništa ne govore o svojim poslovima u zemljama u kojima im se pruža velik otpor, poput Francuske ili Španjolske. Osim amplificiranja naše poruke, trebamo pronaći načine da ojačamo zajedničku suradnju. Opskrbni lanac svog tog oružja ima iznenađujuću putanju; prije dva ili tri mjeseca otkrivena je pošiljka dijelova dronova koja iz Slovenije nastavlja za Izrael. U tom smislu među našim zemljama postoje realne materijalne poveznice.
Oana: Uvijek nam dobro dođu informacije; ako išta čujete, proslijedite nam. Definitivno se pridružite našim događanjima kad god je to moguće, i pišite o nama, zovite nas na podcaste. Trebamo biti glasni, jer im to svakako utječe na imidž. Zaključila bih time da još jednom podcrtam vezu između Palestine i militarizacije Europe, kao i važnost regionalne suradnje. U formuliranju mirovnog argumenta uvijek vučem nadahnuće od belgijskih suboraca i suborkinja, koji ponavljaju da se mir nikada ne postiže militarizacijom, nego diplomacijom, trgovinom i sporazumima o bilateralnom razoružavanju. To je trijada koju uvijek ponavljam kad ljudi iznose argument o obrani. Rat kuca na vrata i doista trebamo intervenirati prije no što se prelije, i, nadajmo se, zaustaviti ga u Ukrajini.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Colective Urzice
--ENGLISH--
U provedbi, transkripciji, uređivanju i prevođenju intervjua autorica nije koristila umjetnu inteligenciju.
THE “ELBIT OUT!” CAMPAIGN, OR: HOW TO INTERSECT OUR STRUGGLES
On October 5, the “Elbit Out!” campaign launched in Bucharest, joining a swell of grassroots initiatives across Europe aiming to push their governments to act against the genocide in Gaza. The Romania-based movement provides a clear material foundation for the entwinement of Palestinian struggle with the unprecedented rise in global military expenditure. As a key revenue base for Israel’s leading military contractor, Elbit Systems, Romania has exported almost 100 million dollars’ worth of armaments, such as bombs, armoured vehicle parts, sighting systems and radar equipment, to Israel in the last two years. Moreover, the data gathered by Palestine Solidarity Cluj-Napoca collective indicates an upswing in Romanian-Israeli military partnership. The country thus risks complicity in international war crimes and crimes against humanity, at the same time enabling the expansion of Elbit’s industrial presence in Europe. With a combat zone in close proximity and unspeakable atrocities by the IOF livestreamed since 2023, activists’ and citizens’ call for peace is getting louder by the day.
I sat down with Oana Uiorean from Colectiva Urzica, one of the campaign’s co-organizers, and its coordinator, Vlad Muresan, to discuss the economic and political context of the campaign, its goals, intersectional potential and the chance for global impact.
Could you guide us through the “Elbit Out!” campaign’s timeline and its overarching goals?
Vlad: Ever since we started campaigning for Palestinian self-determination, we’ve been aware of Israel’s multi-layered presence here in Romania. The main entity driving this collaboration is Elbit Systems, whose revenues kept increasing exponentially for the last five or six years, so they now account for over 30% of the company’s total turnover via subsidiaries in Europe. Since this is the most direct connection we have to the genocide in Gaza and Israeli occupation, we decided it was time to address the issue. Prior to the campaign, we (Palestine Solidarity Cluj-Napoca) have been partnering with the Boycott, Divestment and Sanctions movement, so we have experience in local campaigns, targeting, for example, tech companies that were doing business either in the illegal settlements in Palestine or directly with the IDF. This was an attempt to bring our efforts to a national level. One might argue that Elbit Systems’ focus on Romania offers a singular point to strike at.
How effective has the campaign been thus far?
Oana: We’ve only just launched the campaign, but we’ve been getting quite good coverage in the national press, considering the Zionist and militarist sentiments dominating the mainstream in Romania. I think it was a very good start; there was an open discussion with international guests in Bucharest, followed by a march that was quite well attended, given the circumstances. The agitational element is also clearly on the rise, so people are starting to pay attention. We have several other actions and events planned, including petitions, public discussions and a closing conference next May. We hope to include participants from trade unions across Europe as well, because it is very important to make the connection with the world of the workers, not to just keep it at the level of a moral argument. Of course, we should end our complicity as a state in the genocide and the occupation, however, reaching out to people working in these factories and speaking out against Europe’s militarization is paramount as well. If Romania manages to file an application in time, it will be the second largest recipient of EU’s military funds through its lending instrument, the SAFE (Security Action for Europe) programme. The loans would come with various conditions that might exclude direct cooperation with Israeli companies, but there are work-arounds around that, especially given the ceasefire and so-called peace plan.
Vlad: On a grassroots level, a lot of people came to us after the discussion and protest in Bucharest and said they’re so glad to finally have a way to direct all of their anger, frustration and grief from two years’ worth of witnessing Palestinian suffering into something more concrete. Until now, the pro-Palestinian and anti-genocide movement was very unfocused. We were yelling at a government who we knew from the start wasn’t going to do anything or change its position. Various Romanian officials are yet to mention Palestinians in their declarations and statements, concentrating instead on the Trump-Netanyahu plan and its supposed potential of bringing eternal peace to the Middle East. They talk about the hostages, but Palestinians still don’t exist to them. So, I think a lot of people are actually energized because we are giving them a real objective. Hopefully, we will manage to channel this energy into something that has a long-lasting impact.
Given the general political passivity this social and economic constellation forces on us, do you see Palestine as a galvanizing factor in fighting for a world in which the systematic dehumanization and annihilation of an entire people is no longer possible?
Oana: I perceive it as very mobilising to an otherwise depoliticized and pessimistic population, especially with the political context in Romania since the cancellation of presidential elections last fall. The wrong guy, Călin Georgescu, was going to win, so the authorities annulled the elections on the pretence of Russian interference, for which they haven’t really produced any proof. The population felt very demobilized. They were also touched by the subject of Palestine because they perceive themselves as another example of a neocolony, a type of country from which extraction happens, so it’s along those lines that solidarity with Palestinians coagulates. Unlike the West, where the argument for Palestine is formulated based on the feeling of profiting from a genocide as part of the extractive powers, Romanians developed an even stronger affiliation with the source of suffering for Palestinians. Furthermore, it provides an excellent opportunity to articulate the hate for the government and its austerity policies. On top of that, there is a great desire for peace and fear of war here in Romania, which shares the longest border with Ukraine. People are aware of the EU’s attempts to directly engage in the conflict, in which case we will be the first to fall, along with Moldova. Targeting a weapons manufacturer definitely links in with these wider concerns.
Vlad: I would add that until now the Palestinian issue appears not to have had the galvanizing effect as it did in Western countries such as Italy and Spain, where we have seen a lot of large organizations coming together for the first time in a very long time. These kinds of organizations are not very common over here, and those we do have are, like unions, afraid of having any kind of stance on the matter. We have tried approaching them in the past, but they said they don’t want to get involved into politics.
Conversely, the movement gaining momentum in Romania is truly enabling us to connect to the rest of Europe in a meaningful way, through coordinated work with both local and international organizations. We have now assembled quite a diverse mass of people. As Oana mentioned, there’s a lot of anger bottled up in Romanian society, not only due to the elections, but also because of the way the war in Ukraine was handled, with any kind of criticism to Western and Romanian involvement in the war being systematically censored. Unfortunately, a lot of this resentment has been taken over by different sections of the far right, which complicates the whole situation. We are constantly trying to negotiate these kinds of positions, and the Zionists are always putting us together with the far-right politicians who are pro- Palestine, but don’t actually participate in the movement in any way; they never come to the marches, they never come to the events, though we do have a handful of right-wingers who are vocal on this issue and have quite a large platform, so it’s complicated to navigate through.
Can these kinds of associations have a detrimental impact on the movement? I know people in pro-Palestine initiatives to be very mindful of articulating their message in an anti-Zionist way, which has very little to do with antisemitism, but once the accusations start flying, it might be hard to brush them off.
Vlad: It depends on who you’re asking. Accusations that conflate anti-Zionism with antisemitism are raised all the time, though I can’t help but deem them laughable, since there was almost no discussion about antisemitism in Romania up until the protests started. That is not to say that it doesn’t exist, because it does, and I doubt Romania will ever really acknowledge its role in the Holocaust, but it was never an important topic until it had to be brought up to put down the pro-Palestinian movement, which I know for sure to be the first street movement in Romania to openly address antisemitism. Oana: Back when they brought down Jeremy Corbyn in the UK under antisemitism accusations, I thought: “Wow, we’ll never win this one, they’ll always use it against the movement one way or another.” However, a lot has changed in the past two years, and although these accusations do come back regularly in Romania, I think we’re currently in a more relaxed moment in that regard, and we can afford to just ignore or dismiss them. Thanks to the mobilizations happening all across the world, the argument itself has been weakened.
It seems to me that, at least in Croatia, the majority of the population doesn’t want war, but they still view defence and, by extension, militarization, as the only way toward peace. Could campaigns like “Elbit Out!” change that?
Oana: I’m currently living in Brussels, but from what I can observe in Romania, the wider population is radically pro-peace and they see the official discourse as fearmongering and warmongering. Because of the proximity to Ukraine, as well as witnessing the country’s destruction during the ongoing proxy war, people feel like there’s no point in trying to rearm, because you can never rearm enough to be up to the task of fighting Russia. There’s also growing disdain for the United States, which further fuels anti-war sentiments. The Russo- Ukrainian war is perceived as the war of the US. What’s more, America has military bases in Romania, which are not welcomed by the people of those regions, who feel unsafe because of their presence, in addition to the soldiers committing all kinds of crimes in the area that go unpunished because they have immunity. Of course, the government is rabidly pro- militarization and pro-war, since they view war as a means of reindustrialization and saving the economy, which is, again, a lie. Studies unequivocally show that reindustrialization for the war does not lead to stability, prosperity, or even to quality jobs, because it takes three days to build a tank, and then, what do you do? To use these products, you need constant conflicts. That being said, I’ve seen a rise in mobilization among students and teachers who are very affected by the new austerity measures and see a source of their plight in the government’s obscene military expenditures. There’s a clear link being made between austerity and militarization, which applies to other parts of Europe as well.
Vlad: A portion of the population is still supportive of the government and their warmongering, but their numbers are negligible. I think we can split Romanians into two categories: the majority that doesn’t support war, because they know war means death and poverty, and the minority that basically lives in a fantasy land and believes that wars are now fought with robots and drones, not real people. By their logic, if we invest enough money into technology and weaponry, we can wage wars like the US, somewhere far, far away. Unfortunately, these people are very vocal and have their resources, political representatives and the mass media’s favour.
Oana: They own the media, it’s the organized bourgeoisie against the disorganized proletariat, basically. Vlad: What’s more, Ukraine, Palestine, Iran and other places demonstrate how technological progress in the military doesn’t mean less death. Maybe it isn’t mutual destruction, but it’s mutually assured suffering. Now, the tanks aren’t that useful anymore; no matter how good and expensive your defence systems are, if you have enough drones, some will pass. A range of ballistic weapons have been designed precisely to avoid detection. There’s no such thing as a war that happens somewhere else. Unless you’re the US, of course.
Since the so-called ceasefire deal points at transforming Gaza into a resort enclave for the international elite, could pro-Palestinian movements also spark an explicitly anti- capitalist attitude, which is by definition tied to antimilitarism?
Vlad: In many ways, what’s happening in Gaza and the rest of Palestine is extremely significant for the left, because it represents a sort of “gloves off” moment for capitalism. Ultimately, this isn’t just about one people exterminating another, this is also about land and resources. It’s about acquiring those resources, not in a nice, “civilized” way, where you gradually gentrify and colonize the area, but in the old-fashioned way. It could spark a bigger movement, however, at one point we will need to connect the struggle for Gaza to our own social, political and economic circumstances, which presents a serious challenge. In most of Europe, we are still quite divided, and when it comes to the East, we lack resources.
On an individualistic level, our lives have become very precarious. I’ve had conversations with colleagues and comrades about the loss of community, which is pertinent for the longevity of resistance. The struggle for the rights of Palestinians will certainly require continuous effort. Could this prove to be the testing ground for our political articulation and, consequently, a path toward breakthroughs in disrupting the capital order?
Oana: I’d like to share my experience in Belgium, where I’m a member of the Belgium Workers’ Party. We organize around Palestine, but always make the link with what is happening within the country. Recently we’ve mobilized a number of unions and civilians in a general strike for Palestine, but also against austerity, and the link is very clear with militarization. Tens of thousands of people have taken to the streets, and that is exactly what brings together various initiatives, from radical peace movements that are maybe religiously affiliated, all the way to the Marxists and communists. Palestine greatly contributed to the sensibilization about the nature of capitalism, which is always tied to imperialism. They aren’t two different things, but rather different aspects of each other. Their defining feature is expansion, of which militarization proves to be a requirement. I’d say fewer and fewer people think capitalism can still be fixed, apart from those with a class interest to maintain it, but we’ve always known them to be a minority. It’s a great moment for organizing, though we still have to remember that in Eastern Europe, Central Europe, and the former Eastern Block the sabotage reaches more intense levels. Leftists in the West are generally reformist and settle for the occasional class compromise and small victories, while Eastern Europeans still remember what it was like to have a proletarian state. Forging actual material links between Western leftists and those in our own regions is also vital, since we need their support, their know-how and resources. We need to keep reminding them we too exist; whilst they do organize with the Global South and Latin America, I’ve noticed a terrible blind spot with regards to Eastern Europe. Additionally, we’re a source of wellbeing for them, through workers and all other kinds of extractions.
Those of us in the diaspora need to take up this part of the struggle as well. The exchanges between trade unions also have to intensify. Unlike Western unionists, who are becoming increasingly politicized, trade unions in Eastern Europe lack militancy and criticism. We should also organize regionally. We always look to the West, but not to each other, despite having a shared history. There’s so much we can understand about each other. All of these links have to be fortified.
How to strengthen these links and better organize regionally as well as internationally?
Oana: It comes down to typical coalition-building work. We have to get people together and have them see, talk and actually listen to each other, while guiding the discussions toward our common goals. I find it important to put our subject-matters into a materialist context, which should be the crux of our avant-garde role. For example, if we want to build a coalition between Italian and Romanian workers, we should act as facilitators, so as not to allow the connection to take off in another direction. Agitation and political education are essential. Judging by our current material conditions, shaped by austerity, militarization, increasing class disparity and poverty, the ground is fertile for these ideas to catch on.
Vlad: In a way, the issue of Palestine has helped break down difficult topics into very simple terms; it has a real material presence in the world, and it’s also international. We have the same factories that Greece and Belgium have, so we can organize around these really concrete issues. It’s also a gateway for people who aren’t necessarily politicized and didn’t have access to this kind of education or knowledge.
Oana: Because Palestine clearly illustrates all the dangers of capitalism. The imperial boomerang is coming back to the core of the empire. Every repressive technique we’ve seen deployed in the periphery is moving to the centre. Immigration and Customs Enforcement in the States, police violence and repression in Germany, all of these methods have been tested elsewhere and only now start to have an immediate material reality for Westerners.
Vlad: It helps that most of the time they’re actually trained by the Israeli police.
There has been an obvious shift in political discourse around Gaza in the last couple of months, with a number of countries diplomatically recognizing Palestine as a sovereign state. Can we rely on such gestures to be anything more than symbolic?
Oana: Romania recognized Palestine in 1988 during the proletarian state and it has not made any single difference to how the government has acted since. I think it’s a formality in response to huge street mobilisations and the pressure of their own population. No one has talked about what this state would actually look like. If they recognized anything, it is just to set up a protectorate where they can make up their own laws.
Vlad: I don’t think any of the Western states actually care about peace. I think they care about going back to business as usual, because there’s a lot of money to be made, not just with Israel, but also with the surrounding Arab countries. It’s not at all about the Palestinians and their right to statehood.
What can we expect next from the “Elbit Out!” campaign?
Vlad: We’re organizing further public talks, a petition, open letters to officials and maybe even a lawsuit against the Romanian state for failing to prevent crimes against humanity. The idea behind the petition is to actually have a presence in the street. Online activism can be very restrictive, because you are basically stuck in a bubble. Even if you break out of it, you reach another bubble, and you can never really escape from the algorithm. We’re primarily trying to engage with the workers of these factories, which is why we are reaching out to different organizations with experience in that area. Elbit Systems has three subsidiaries and five factories in Bacău, Măgurele, and Brașov, so we want to include local communities of those towns.
There will be joint demonstrations and protests with comrades in Greece, and we’re also working on connecting with the broader union movement in Romania. The last phase will consist of holding a counter-conference to the Black Sea and Defense, Aerospace and Security Conference in Bucharest, which takes place every two years and hosts all the big military companies, from Israel’s Elbit, IAI and Rafael to Lockheed Martin, RTX and other usual suspects. Our counter-conference will be focused on the campaign, but we want to bring a broader perspective that also questions the whole military-industrial complex.
Oana: We will also try to develop our links with the movements taking place in Bulgaria, and deepen our connections with Moldova. Vlad: Probably also with Serbia. Last year we tried to engage with a lot of Balkan groups that have been active on this issue, and while there is a lot of willingness to cooperate, the situation is simply different. The complicity of Albania, Kosovo, Croatia or Slovenia cannot compare to that of Romania. Serbia, Bulgaria and Greece are a different story. I think we have a lot of common ground for further collaboration.
How can we support your campaign here in Croatia?
Vlad: Media coverage, for one, is quite important. These companies are very concerned with their image, as is evident in Elbit reports. Up until two years ago they would list their operations in every European country and beyond, but now they’re aren’t saying anything about their deals in countries where there are big movements against them, like France or Spain. Apart from amplifying our message, we need to find ways to reinforce our collaboration; the trajectory of these weapon supply chains can be quite unexpected; two or three months ago a shipment of drone parts was tracked in Slovenia, from where they proceed to Israel. There are real material connections between our countries in that regard.
Oana: We can always use intelligence; if you hear things, pass them on. Definitely join our events whenever possible, get us coverage, get us on podcasts. We should make noise, because it affects their image, definitely. I’d like to finish off by once again underlining the connection between Palestine and the militarization of Europe, as well as the significance of regional cooperation. In framing the peace argument I draw on the militantism here in Belgium, founded on the notion that peace can never be achieved through militarization, but through diplomacy, trade and bilateral disarmament agreements. This is a trio I always repeat when people bring up the defence argument. The war is next door and we really have to intervene before it spills over, and hopefully see it stop in Ukraine as well.
Preporučite članak: