Već jedanaestu godinu za redom udruga BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) organizira žensku sindikalnu školu, oslovljavajući čitav niz feminističkih pitanja i problema ženskoga radništva koji kroz sindikalni djelatni raster donekle ostaju u zapećku.
Ovogodišnji program odvijao se dvokratno u Stubičkim toplicama i okupio predavačice i polaznice iz različitih dijelova zemlje; neke su ustale i u cik zore da bi se, usprkos prepunom rasporedu i kroničnoj neispavanosti, iz Osijeka, Belišća ili Valpova zaputile u hotel Matija Gubec, odredište i noćište prijavljenih tijekom 23. i 24. studenog te 14. i 15. prosinca.
Prvi vikend započeo je radionicom sociologinje, diplomirane ekonomistkinje i članice Centra za kazalište potlačenih POKAZ Marinele Nerelić. Vodeći grupu kroz brojne vježbe upoznavanja, Nerelić je nastupila primarno u ovoj potonjoj, dramski određenoj funkciji. Samo kazalište potlačenih i nastaje pod pretpostavkom demokratizacije pozorišnog iskustva, pa se tako u njegova osnovna obilježja ubrajaju osnaživanje potlačenih skupina, poticanje dijaloga, interaktivnost i proaktivnost.
No, ove izvedbene tehnike u svojom primjenjivosti nadilaze strogo žanrovske okvire i pokazuju se pogodnima u drugim kontekstima, napose ako je u pitanju zbližavanje osoba sa suštinski različitim životnim iskustvima i uvjerenjima. Ako su naredna predavanja povremeno i poprimala obličje ustaljenijih oblika učenja, već su i 'dehijerarhiziranje' organizatorica, predavačica i polaznica kao i slobodne intervencije slušateljica na svakoj sesiji potvrdile da dotična usporedba postoji tek na razini asocijacije, i to one proizašle iz izloženosti pretežito formalnim učioničkim transferima.
Iako školu nipošto ne možemo opisati kao kakvo katedarsko predstavljanje historijata sindikalnog organiziranja u svrhu proširivanja naučnih ili pak aktivističkih interesa, čak bi i takvi pothvati profitirali od upoznavanja učesnica dugim pogledima u oči, pamćenja međusobnih imena metodom riječ-na-riječ, igara slijepog vođenja u paru i ostalih zadataka izvođenih kroz puno iskorištavanje dostupnog fizičkog prostora te oslobađanje tijela pokretom. S time na umu, ne bismo puno pogriješili kada bismo cilj čitavog programa sveli na povezivanje i osnaživanje sindikalnih članica, povjerenica i onih koje to tek imaju postati bez ikakve ideološke užurbanosti ili akademskih pretenzija.
Nakon radionice uslijedilo je predavanje psihologinje, psihoterapeutkinje i BRID-ove suradnice Brune Nedoklan posvećeno obiteljskom nasilju. Korist psihofizički orijentiranog 'grundiranja' tek se sada pokazala u punini, jer je otvaranje ovakve teme moglo poprimiti i dimenziju osobnog iskustva samo ukoliko je među sudionicama bilo stvoreno određeno povjerenje, pa i obrisi identiteta grupe. Garniran još pokojom praktičnom vježbom Marinele Nerelić i Brune Nedoklan, vikend je, barem na formalnom planu, završio izlaganjem o stranim radnicama u zdravstvu koje su održale dvije članice BRID-a: prevoditeljica, anglistkinja i diplomirana antropologinja Lada Weygand te doktorica politologije i analitičarka javnog zdravstva Snježana Ivčić. Njime se na neki način anticipirao način provođenja idućeg modula programa, kliznuvši u sferu diskurzivno određenog sadržaja.
Prevoditeljica i aktivistica Marija Ćaćić, koja od 2016. godine uz Tinu Tešiju i Nikolu Ptića predstavlja organizacijski pogon škole, objašnjava mi da je do trenutne verzije došlo kroz dugo promišljanje i iskušavanje onoga što bi sudionicima bilo od najveće koristi.
„Inicijalno je taj format bio dosta klasičan. U nekom smo se trenu krenuli igrati s njim i pokušali ga malko olabaviti, među ostalim i zato što smo došli u drukčiju situaciju. Prešli smo s tri na dva vikenda, tako da smo već i tu morali stvari na neki način srezati. Mijenjao nam se i sastav voditelja i predavača od kojih su mnogi bili sindikalni profesionalci ili aktivisti uključeni u razne zagrebačke organizacije, i svake bi godine iz prakse nešto naučili i onda se tome prilagodili dok ne dođu do nečega što funkcionira.“
Vodilja, prema tome, nije bila provesti nekakav teorijski i konceptualni intenziv, već omogućiti polaznicama da odslušano provare, individualiziraju i izraze. „Jako je bitno“, ističe Marija Ćaćić, „dati im prostora, i to ne samo tijekom predavanja ili radionice, nego i kroz dovoljno duge pauze u kojima se sve to može dalje probaviti. Također je nužno spomenuti da su u pitanju potpuno različite skupine žena u svakom segmentu, od dobi i zanimanja do prethodnog radnog iskustva i sl. Želimo postići da se svi osjećaju prihvaćeno, da odu s nekim dobrim osjećajem i imaju malo drugačije vidike kada se vrate doma. To je najbolji ishod. Znam da su se neke polaznice nakon škole uključile i u politiku, što je možda bilo vezano i za druge stvari, ali taj primjer pokazuje što je sve moguće ako nastupiš otvoreno i iskreno, ako se svi gledamo u oči, međusobno slušamo, ne podsmjehujemo i ne upadamo jedni drugima u riječ te ako smo svi na neki način ranjivi i zajedno u toj ranjivosti.“
Predavanja održana tijekom sljedećeg susreta u prosincu stoga su redovito prerastala u diskusije u kojima su se osobna iskustva ispreplitala s generaliziranim zamjedbama. Marija Ćaćić provela je grupu kroz temeljne pojmove, razdiobe, razvojne faze i istraživačka polja feminizma, potaknuvši živahnu raspravu o obiteljskom pronošenju patrijarhalnosti i skrbničkom radu. Kineziologinja i stručna suradnica Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK) Iva Ivšić svojim Uvodom u sindikalno organiziranje prezentirala je svojevrstan sindikalni glosar i uz pitanja poput onoga koja je uloga sindikalne povjerenice te kako animirati nezainteresirane kolege u sektoru učinila da se susret pretvori u svojevrstan praktikum, izloživši na vidjelo specifične probleme osobnih asistenata kao fokus-grupe ovogodišnjeg izdanja škole.
Kroz godine su, govori Ćaćić, edukaciju prolazile osobe iz različitih sindikata, poput pomoraca, kabinskog osoblja, cestarskog udruženja, nastavnika, medijskih i kulturnih djelatnika te učitelja, a prioritet su u međuvremenu postali manji sindikati koji nemaju kapaciteta održavati edukacije za svoje članstvo.
Konkretnija suradnja s Regionalnim industrijskim sindikatom dovela je do snažnijeg akcenta na području brige, jednom od djelatnih težišta RIS-a. Tako se i rodila ideja o organiziranju osobnih asistenata kao skupine čije zanimanje još uvijek najčešće osuđeno na prekarni aranžman, niske plaće i ugovore na određeno.
Prisjetimo se, novi Zakon o osobnoj asistenciji, donesen u srpnju prošle godine, nominalno je zajamčio ujednačavanje i povećanje plaća, no u stvarnosti je tek formalizirao mogućnost udruga da proizvoljno raspoređuju propisanih 11 eura bruto po satu, što je najzad rezultiralo obnovom dispariteta i netransparentnosti novčanih naknada. Okupljanje radnica s različitim statusima unutar ove profesije stoga je upravo horizontalnim diskusijama odškrinulo prozor u ono što može biti, a predavanje poput onoga Ive Ivšić pružilo je i praktične alate njegovu ostvarivanju.
Čitav ciklus završio je predstavljanjem rezultata istraživanja o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu u Hrvatskoj koje je uz Petru Rodik i Dijanu Šobotu provela Jelena Ostojić, asistentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s ciljem izrade preporuka za predstavnike radničkih vijeća i sindikata kako bi se unaprijedio pravni sustav zaštite i suzbijanja takvih slučajeva (premda Ostojić naglašava i manjkavost ograničavanja isključivo na penalizaciju). U neku su se ruku ovim predavanjem objedinili svi aspekti onih prethodnih, omogućivši sintetiziranje instrumentarija feminističke i sindikalne borbe te intersekcionalnog rakursa u zdravstvenom sustavu kao temelju rada iz njege upravo kroz optiku osobne asistencije.
Pripadnice ove grane naročito su izložene u pogledu seksualnog uznemiravanja, budući da se od njih očekuje, kako zaprepašteno ističe jedna od sudionica, da korisnicima budu i ruke i noge, a često borave i u njihovom životnom prostoru te svjedoče neugodnim obiteljskim razmjenama. Važnost ženske sindikalne škole i leži u osvjetljavanju niza neravnopravnosti koje prolaze ispod radara generalne radničke problematike; pitanje zlostavljanja na radnom mjestu, primjerice, iziskuje posebnu pozornost utoliko što niti sami sindikati nisu cijepljeni od nerazmjerne zastupljenosti spolova na vodećim položajima. Štoviše, upravo se po naizgled zasebnim pitanjima poput onoga ženskog može mjeriti doseg čitave radničke borbe.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Nika Šintić
Preporučite članak: