Studija „Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries[1]“ koju su, u sklopu projekata „Panic! 2018“, proveli sociolozi sa Sveučilišta u Edinburghu i Sheffieldu u suradnji s organizacijom „Create London“ ukazuje na značajnu isključenost žena, etničkih manjina[2] i pripadnika radničke klase iz kulturnog i kreativnog sektora Velike Britanije.
U travnju ove godine objavljena je studija Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries[3] temeljena na tristotinjak sati intervjua s brojnim kulturnim i kreativnim radnicima u Velikoj Britaniji. Studija je ujedno i prvo istraživanje o socijalnoj mobilnosti unutar kulturnog i kreativnog sektora u Velikoj Britaniji. Sudeći prema rezultatima istraživanja, taj je sektor politički, socijalno i demografski iznimno isključiv, a unutar njega postoji vrlo zatvorena „kreativna klasa“ koja se sa svojim obilježjima značajno razlikuje od većeg dijela društva.
KREATIVNI SEKTOR (NI)JE ZA SVAKOGA
Autori studije u kontekstu klase identificiraju nedostatak socijalne mobilnosti kao dugotrajan problem unutar sektora u kojem značajno dominiraju oni privilegirani, a odsustvo osoba porijeklom iz radničke klase drže najznačajnijom karakteristikom britanskog kreativnog sektora danas. Navode kako je tek 12,6 posto osoba radničkih korijena zaposleno u izdavaštvu, 12,4 posto na filmu, TV ili radiju, a 18,2 posto u glazbenoj industriji, izvedbenim i vizualnim umjetnostima. Istovremeno, valja istaknuti značajnu podzastupljenost žena i manjina u područjima kao što su filmska industrija, TV, radio, fotografija, glazba, izvedbene i vizualne umjetnosti. Tek je 28,4 posto žena zaposleno na filmu, TV-u, radiju i sl., a samo 2,7 posto BAME[4] manjina radi u muzejima, galerijama i knjižnicama. Kada je riječ o klasnoj mobilnosti, u svim sektorima, osim u umjetničko-zanatskim zanimanjima (kao što su npr. keramičari), značajno je veća zastupljenost onih koji dolaze iz više srednje klase u odnosu na radničku klasu. Situacija je pritom najteža u sektoru izdavaštva, u kojem više od trećine radnika dolazi iz više srednje klase, dok ih je iz radničke manje od osmine.
Evidentne su i razlike u plaćama - žene imaju niže plaće od muškaraca (gender pay gap) dok su, istovremeno, osobe radničkog porijekla manje plaćene od kolega iz viših i srednjih klasa zaposlenih na istim radnim mjestima. Naime, u cjelokupnom kreativnom sektoru procijenjeno je da žene zarađuju godišnje oko 5.800 funti manje od muških kolega, dok se razlike u plaćama osoba iz radničke i više srednje klase u izdavaštvu penju i do 23.000 funti godišnje u korist zaposlenika iz viših klasa. Važno je naglasiti da do razlika u plaćama između različitih klasa dolazi i zbog razlika u stupnjevima obrazovanja, dok kod gender pay gapa to nije slučaj.
MERITOKRACIJA I DRUŠTVENA UMREŽENOST
Meritokratska uvjerenja, odnosno uvjerenja kako je uspjeh primarno rezultat napornog rada i talenta i nije klasno uvjetovan, prema autorima studije, rastu proporcionalno s pozicijom i plaćom zaposlenika u kulturnom i kreativnom sektoru. Drugim riječima, osobe zaposlene na najvišim pozicijama i one s najvišim plaćama sklone su najizraženijim meritokratskim uvjerenjima. Tijekom istraživanja ispitanici su bili upitani i da rangiraju sljedeće faktore kao odlučujuće za dobivanje posla u umjetničkom sektoru: bogata obitelj, visokoobrazovani roditelji, dobra edukacija, ambicija, naporan rad, poznavanje „pravih“ ljudi, talent, etnicitet, rod, klasa, religija. Oni meritokratskih uvjerenja smatrali su kako su naporan rad, ambicija i talent ključni faktori kako za dobivanje posla, tako i za napredovanje u kreativnom sektoru, dok su ostali ispitanici visoko rangirali poznavanje „pravih“ ljudi, odnosno dobru socijalnu umreženost, kao i etnicitet, rod i klasu.
Pritom je važno naglasiti kako su ispitanici s najvišim primanjima (iznad 50.000 funti godišnje) imali najizraženija meritokratska uvjerenja. „Smatram da malo ovisi i o sreći, ali na kraju dana, ljudi koji će uspjeti u sektoru su oni koji su spremni žrtvovati se... Mislim da ljudi koji su se spremni odreći nekih stvar u životu, uspijevaju“, rekla je Zoe, bjelkinja iz srednje klase, u 20-im godinama, zaposlena u kazalištu.[5] Samo je 21 posto ispitanika ukazalo na značaj socijalne reprodukcije u ovom kontekstu. Oni su naglašavali prisutnost društvenih barijera, isključenosti neprivilegiranih iz sektora, a talent i naporan rad nisu smatrali ključnim faktorima uspjeha. Najmanji je, pak, broj ispitanika uspjeh pripisivao sreći ili slučajnosti. Dakle, iako je moguće zamijetiti razlike u stavovima, riječ je o relativno homogenom sektoru čije su društvene veze ograničene na druge kulturne i kreativne radnike.
Specifičan je to sektor unutar kojega se i „proizvođači“ i „konzumenti“ kulture (a ovdje je, vrlo često, riječ o jednima te istima) smatraju „najliberalnijim, najsklonijima socijalnoj državi i najviše lijevo orijentiranima“[6] od bilo koje druge društvene skupine. Ipak, važno je istaknuti kako „mnogi u sektoru imaju potpuno iskrivljenu sliku o tome koliko je malo vjerojatno da će osoba iz radničke klase posjetiti neki umjetnički događaj“, smatra, David O'Brien (jedan od autora studije), jer „u osnovi, u tim institucijama postoji jedan set ljudi koji jako nalikuje svojim posjetiteljima“, zbog čega kulturni sektor egzistira kao zatvoreni segment društva.7]
Iz dijagrama koji odgovara na pitanje koja zanimanja kreativci najviše poznaju (prijatelji, članovi obitelj ili kolege), vidljivo je kako je najmanje vjerojatno da kreativci poznaju ili provode vrijeme s osobama tradicionalno radničkih zanimanja poput tvorničkih radnika, vozača autobusa ili, pak, poštanskih radnika (i bankovnih menadžera, kao iznimke), odnosno da su najviše okruženi upravo osobama iz kreativnog i kulturnog sektora.
NEPLAĆEN RAD - CONDITIO SINE QUA NON ZAPOŠLJAVANJA U KULTURI
Budući da osobe najsklonije meritokratskim uvjerenjima ujedno zauzimaju i najviše pozicije, promjene je teško očekivati jer te iste osobe, koje bi mogle najznačajnije utjecati na promjene unutar sektora, najčešće uopće nisu svjesne da problem postoji. One smatraju kako su težak rad i darovitost garancija uspjeha, pa neplaćen rad ne doživljavaju kao eksploataciju, već kao sastavni dio rada u kulturi i prirodan put ka pronalaženju stalnog posla unutar sektora. Autori studije naglašavaju kako je 87 posto ispitanika, neovisno o području u kulturi unutar kojeg rade, odgovorilo kako je u neko doba života radilo bez naknade. Ovdje je također važno naglasiti i kako autori razlikuju dva oblika neplaćenog rada – neplaćen rad kao put ka dobivanju stalnog posla (pripravništvo, volontiranje, itd..) s kojim se najčešće susrećemo u izdavaštvu, muzejima i galerijama, te besplatan rad stalno zaposlenih unutar sektora. Ovaj je drugi oblik neplaćenog rada, u principu, izbor samih radnika i češći je kod iskusnijih radnika koji odlučuju pomoći manje iskusnim kolegama na određenom projektu te, u tom kontekstu, ne možemo govoriti o eksploataciji. Mlađi i neiskusniji radnici, neplaćen rad gotovo uopće ne mogu izbjeći žele li se zaposliti unutar sektora, i dok oni s radničkim podrijetlom takav rad doživljavaju kao neizbježan oblik eksploatacije, oni iz viših klasa skloniji su vidjeti potencijalne koristi neplaćenog rada za buduću karijeru. Drugim riječima, klasno porijeklo određuje je li riječ o izboru ili eksploataciji. Razumljivo je kako oni koji dolaze iz bogatijih obitelji imaju više financijskih resursa za život te si neplaćen rad mogu lakše „priuštiti“ od onih siromašnijih. Autori studije citiraju dvije mlade dizajnerice koje dolaze iz različitih društvenih klasa, pa tako Polly, dizajnerica porijeklom iz srednje klase neplaćen rad doživljava kao izbor. “Mislim da je to uvijek bio izbor. Radila sam na nekim neplaćenim poslovima i radila sam neke projekte koji su bili neplaćeni ili jako slabo plaćeni, ali nikad ih nisam trebala raditi zato što nisam imala drugih poslova. Nikad nisam razmišljala: “Ako ne radim neplaćen posao, nikad se neću moći zaposliti“, dok Carla, koja dolazi iz radničke klase smatra upravo suprotno: „Bilo je djevojaka na mojoj godini... one su mogle raditi bez honorara, dok sam ja mogla tako raditi tri mjeseca i to je bila borba. To je nešto što bi stvarno trebao raditi kao modni dizajner jer ti to stvarno pomaže, ali ako nemaš novaca kako bi si omogućio neplaćen rad, zapravo nemaš šanse napredovati i to stvarno nije fer.“[8]
TKO POSJEĆUJE KULTURNE DOGAĐAJE U VELIKOJ BRITANIJI?
Brook, O’Brien i Taylor navode kako analiza koju je provodila Vlada [9] sugerira da većina stanovništva Velike Britanije (81 posto) posjećuje neki od kulturnih događaja najmanje jednom godišnje, no ti rezultati odudaraju od rezultata njihova istraživanja, prema kojima trećina stanovništva nije uopće posjetila nikakav umjetnički događaj zadnjih dvanaest mjeseci. „Redovito posjećivanje umjetničkih događanja predstavlja normu za samo manji dio društva u Velikoj Britaniji“, smatraju autori te zaključuju kako je „postojeće akademsko istraživanje pokazalo da je 'konzumacija' kulture usko povezana s određenim društvenim nejednakostima, kao što su obrazovanje, društveni status i klasa. Vrste nejednakosti koje vidimo na području rada odgovaraju nejednakostima prisutnima u društvu općenito. Važno je istaknuti kako su oni koji stvaraju kulturu i oni koji je 'konzumiraju' povezani na osnovi zajedničkih socijalnih nejednakosti.“
ZAKLJUČAK
Studija ukazuje na značajnu isključenost osoba s radničkim podrijetlom iz kreativnog sektora, pri čemu su žene i BAME manjine dodatno zakinute te za iste poslove manje plaćene od muškaraca, odnosno bijelaca koji dolaze iz viših klasa. Studija je pokazala i kako su osobe zaposlene na najbolje plaćenim poslovima najviše sklone razmišljanju kako sektor „nagrađuje“ darovitost i naporan rad, odnosno najmanje su sklone uviđanju diskriminacije na temelju klase, roda ili etniciteta. Također, rezultati ukazuju na krajnje limitirane odnose kreativaca s drugim profesijama, posebice s radničkom klasom. Istraživači su se dotaknuli i neplaćenog rada u kulturnom sektoru, koji dodatno onemogućava osobama iz radničkih obitelji pristup kreativnim zanimanjima. Iako su mnogi radnici u kulturnom i kreativnom sektoru dobro upoznati sa situacijom unutar sektora i ovi rezultati za njih ne predstavljaju nikakvu novost, autori studije smatraju kako je istraživanje bilo iznimno važno provesti kako bi se podaci o nejednakostima mogli svima podastrijeti „crno na bijelo“. „Mnogo je rasprave bilo na ovu temu, ali ona je uvijek završavala kao riječ jedne osobe protiv riječi one druge, pa se nadamo kako će upravo ovi podaci raščistiti situaciju i ukazati na različite vidove nejednakosti u umjetnosti i kulturi. Promjene bi trebale ići u smjeru omogućavanja rada u kulturi svima. No, kako bismo to ostvarili, potrebna je mnogo šira rasprava o ulozi i funkciji kulture u društvu općenito“, smatra O'Brien.[10]
[1] Brook, O’Brien and Taylor, Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries, 2018
[2] BAME – black, Asian, minority ethnic
[3] Kreativne industrije prema DCMS - oglašavanje i marketing, arhitektura, umjetnički zanati, dizajn, film, TV, radio, fotografija, IT, software, izdavaštvo, mjuzeji, galerije, knjižnice, glazba, izvedbene i vizualne DCMS (2017) Creative Industries Economic Estimates Methodology. Available at www.gov.uk/government/ uploads/system/uploads/attachment_data/ file/499683/CIEE_Methodology.pdf
[4] BAME – black, Asian, minority ethnic
[5]Brook, O’Brien and Taylor, Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries, 2018
[6] Ibid.
[7] Tom Jeffreys, Survey Shows Extent of Class Divide in Creative Industries, Frieze, 16. Apr.2018.https://frieze.com/article/survey-shows-extent-class-divide-creative-industries
[8] Brook, O’Brien and Taylor, Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries, 2018
[9] DCMS (2017) Taking Part Survey: April to September 2017 (Provisional). Available at www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/664921/ Mid-year_17-18_TP_release.pdf This document also contains (in Annex B) the definition we use for attending cultural events and venues.
[10 ] Sarah Rose Sharp: Rampant Social Inequalities Persist in the Arts According to New UK Study, Hyperallergic, 30 Apr 2018 https://hyperallergic.com/439463/panic-arts-emergency-uk-study/
Izvor naslovne fotografije i grafova
Autorica teksta:
Preporučite članak: