„Na dosta osoba u organizaciji sam vidjela da proživljavaju burnout, ali su kamikaze. Radit će dok ne padnu, dok fizički ne padnu s nogu. Nisam sigurna u kojoj su mjeri svjesni da odašilju poruku “Ja sam u burnout-u pa i dalje radim pa se i od vas očekuje isto da radite tako do zauvijek.“ navodi se u izvještaju Burnout aida, o kojem se između ostalog pričalo na prošlotjednoj tribini o sagorijevanju u trećem sektoru održanoj u Močvari. Luka Ostojić, i sam s iskustvom zaposlenja u udrugama, piše o problemima i uvjetima rada koji dovode do „burnouta“.
Ironično je i prikladno da za ljude koji rade kao strojevi dok se ne iscrpe kažemo da su naposljetku doživjeli sagorijevanje (burnout). I prema mašinama treba biti obziran da se ne bi pregrijale i prestale funkcionirati, a kako onda ne i prema ljudima. Vjerojatno smo svi dosad naučili da „sagorijevanje” označava stanje fizičke, mentalne i emotivne iscrpljenosti zbog radnih uvjeta, a to znamo jer se sve češće o tom problemu javno govori, što može biti dobar i loš znak – vjerojatno su radni uvjeti postali toliko loši da ih sve veći broj ljudi ne može izdržati, ali ujedno i sve više radnika otvoreno govori o tom problemu da bi se izborili za bolje uvjete. Riječ je o pojmu koji nam omogućuje da uvidimo kako neadekvatni i iscrpljujući oblici rada mogu imati teške fizičke i psihičke posljedice na svaku osobu. Samim time razgovor o sagorijevanju pomaže ljudima da uvide da simptomi prekomjernog rada – umor, tjeskoba, osjećaj cinizma, smanjena radna učinkovitost i dr. – nisu znak njihove slabosti, kao i da u tom stanju nisu sami.
U tom kontekstu vrijedi obratiti pozornost na tribinu o sagorijevanju u trećem sektoru (tj. civilnom društvu) koja se održala u Močvari 24. svibnja. Naravno, takva tribina može se promatrati u kontekstu aktualnih konzervativnih napada na udruge kao na „uhljebe” koji lagodno žive od pustih javnih milijuna, pri čemu ona može ukazati da se treći sektor suočava s tolikim obujmom posla, potkapacitiranosti i potplaćenosti da dolazi do problema sagorijevanja radnika. No, ruku na srce, ova tribina neće doprijeti do te „šire javnosti”, još manje do konzervativnih kritičara, nego tek do zaposlenika tog istog trećeg sektora. Ali možda bi upravo oni i trebali biti ciljana, aktivna publika? Rasprava o vlastitim uvjetima rada rijetko je kad u fokusu samih udruga, a ovakav format može otvoriti prostor da se o temi govori šire i otvoreno, a ne samo unutar okvira pojedine udruge (što je i voditelj Leonard Jurić istaknuo u uvodu).
Kako se o temi govorilo u Močvari? Kod ovakvih tribina uvijek postoji rizik da se zapadne u samosažaljivi diskurs – u ventiliranje vlastitih iskustava, zamišljanje idealnih uvjeta i nemoćni zaključak da sustavna rješenja nisu moguća. Takav način govora nije nužno pogrešan, može dati priliku za artikuliranje problema i povezivanje s kolegama u sličnom stanju, ali u sklopu javne tribine lako vodi konstataciji poznatog i rezignaciji oko mogućih rješenja. Srećom, gošće su svojim različitim iskustvima uklonile tu mogućnost i otvorile zanimljive i manje poznate rukavce razmišljanja. Na tribini su sudjelovale Marina Milković, psihologinja i suradnica istraživačkog projekta Burnout Aid, Dea Vidović, predsjednica Zaklade Kultura nova, i Iva Zenzerović, organizacijska voditeljica Centra za mirovne studije. Umjesto prepričavanja pojedinih izlaganja (koja se ionako mogu pogledati na Youtubeu), izdvojit ću nekoliko stvari koje vrijedi imati na umu prilikom budućih razgovora o istoj temi.
*
Na dosta osoba u organizaciji sam vidjela da proživljavaju burnout, ali su kamikaze. Radit će dok ne padnu, dok fizički ne padnu s nogu. Nisam sigurna u kojoj su mjeri svjesni da odašilju poruku “Ja sam u burnout-u pa i dalje radim pa se i od vas očekuje isto da radite tako do zauvijek.”
(Izvještaj Burnout Aida)
Ako maknemo na stranu fantazije o lijenim ljevičarima, svi ljudi iole povezani s udrugama dijele spoznaju koliko rad u civilnom društvu može biti stresan. U tom smislu nije neobično što su sve sugovornice navele da standardni uvjeti rada u civilnom društvu doprinose sagorijevanju: mali broj zaposlenika raspršen je na puno projekata, financiranje je nestabilno i neizvjesno, tip posla često emocionalno potresan, rad u javnosti obezvrijeđen, birokratski pritisak nerazuman, a svi ti teški uvjeti rada marginalizirani u ime „višeg cilja” kojem udruga stremi. Premda su radnici civilnog društva za osjećaj sagorijevanja manje skloni kriviti isključivo sebe, posljedice su ipak neizbježne, kao i „tunelski vid” – uvjerenje osobe da ne postoji alternativa tom stanju. Osjećaj rezignacije pritom nije nerazuman – kako Vidović navodi, hrvatsko civilno društvo je u 30 godina prošlo kroz faze uspostavljanja, rasta, profesionalizacije da bi se sad našlo u fazi borbe za preživljavanje. U takvom borbenom stanju teško je diktirati uvjete za provedbu projekata, a mnogo je lakše pristati na izvanredno stanje koje podrazumijeva prekomjerni rad, strah za egzistenciju i stalnu napetost koja se širi van okvira profesionalnog života.
To bi moglo objasniti i određenu samodisciplinu koja mi se čini karakterističnom za civilno društvo. Naime, problematične uvjete ne diktiraju konkretni direktori, nego relativno apstraktne donatorske institucije („Ministarstvo” / „Zaklada” / „Fondacija”...) koje putem natječaja određuju pravila i očekivanja. Potom te zahtjeve provode sami radnici civilnog društva, često kroz samoeksploataciju, a time i davanjem primjera ostalim kolegama kako treba raditi. Stoga ne čudi što u tom sektoru u Hrvatskoj nema sindikalne organizacije, jer nije jasno kome bi se sindikat mogao ili trebao obratiti u potencijalnim pregovorima za bolje radne uvjete.
Foto: Jahvo Joža
Sve te relativno poznate stvari, koje radnici mogu prepoznati kroz vlastita iskustava, ipak sve više dobivaju i istraživačku potvrdu. Marina Milković govorila je na temelju europskog istraživačkog projekta Burnout Aid: udruge iz Hrvatske (K-zona), Slovenije (Mesto žensk) i Poljske (Fundacja Culture Shock) u svojim su zemljama provele kvalitativno istraživanje stručnjaka i sudionika civilnog društva, a nalazi su objavljeni na stranici projekta. Vidović se pozvala na istraživanje uvjeta rada u civilnom društvu Osvajanje prostora rada Valerije Barade, Jake Primorac i Edgara Buršića (Kultura nova, 2016.) koje je pokazalo da je četvrtina ispitanika prošla ili prolazi sagorijevanje. Ovdje je osim nalaza istraživanja zanimljivo i što se ta istraživanja uopće vrše. Naime, Vidović napominje da se u Europskoj uniji trenutno događa bitna promjena retorike u vezi rada u kulturi – sve više policy dokumenata adresira prekarne oblike rada, a Europska komisija i Europski parlament naručuju istraživanja na tu temu. Naime, kako tzv. „atipični oblici rada” postaju tipični, tako su sve učestaliji karakteristični problemi tih formi rada: potplaćenost, neplaćenost, privremenost, ekonomska nesigurnost, zdravstvena nezaštićenost... Stoga, dok s jedne strane u području kulture u EU raste broj zaposlenih, s druge strane raste broj ljudi u nesigurnim i nezdravim radnim uvjetima (što se zaoštrilo tijekom pandemije), i sve više različitih glasova iz različitih područja zahtjeva sustavne promjene. Vidović je stoga optimistična jer, iako se politički trendovi EU još ne mijenjaju, i službena retorika sve više ide u smjeru povećanja zaštite radnika. To je relevantno za hrvatsko civilno društvo budući da živa, inovativna, neinstitucionalna kultura ovdje dolazi upravo iz trećeg sektora.
*
Mislim nekako da od našeg djetinjstva, od vrtića i kroz osnovnoškolski sustav, srednjoškolski sustav, svi te uče o tome – moraš bit poslušan, dobar radnik, operativan. A nitko te ne uči o brizi za sebe.
(Izvještaj Burnout Aida)
Na tribini se nije govorilo samo o promjenama izvana, nego i o promjeni fokusa iznutra. Zenzerović je objasnila kako u CMS-u koriste vanjsku superviziju koja im pruža perspektivu sa strane, a istaknula je i kako forma direktne demokracije u udruzi može pojačano trošiti energiju cijelog kolektiva. Takve intervencije zapravo skreću fokus s toga mogu li svi radnici biti uključeni u procese rada na pitanje trebaju li to biti. Sugovornice su istaknule i pretjerani fokus na ishode rada (umjesto na proces, uvjete ili čak užitak) i širu kulturu opsesije radom (gdje simptomi sagorijevanja postaju znak da dobro radiš). To opet označava prelaz s pitanja što udruga može i treba postići na pitanje kako to treba postići i po koju (i čiju) cijenu. Sami radnici znaju se libiti dovesti svoje uvjete rada u pitanja jer se to može vidjeti kao znak slabosti ili sebičnosti, a situaciji ne pomažu ni visoki zahtjevi donatora, no dok god se unutar organizacija ne bude govorilo o radnim procesima s fokusom na zdravlje i blagostanje radnika, teško je očekivati da će se se problem sagorijevanja ublažiti.
Da bi se situacija promijenila, o tome se treba otvoreno govoriti, zbog čega je već održavanje ove tribine pozitivan pomak. Naravno, tribina je tek načela razna pitanja i po svojoj logici ona traži nastavak priče. Kako je Vidović zaključila, tema sagorijevanja u civilnom društvu neće ubuduće samo biti diskutirana, nego i prepjevana u različite akcije. Napokon se pojavljuju pozitivni znakovi da će se prepjevi dogoditi na višim političkim razinama, a nadajmo se i da se unutar samih organizacija neće više slušati samo blues.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Autor teksta:
Preporučite članak: