Kada otvorite ormar, prvo što vidite su košulje. One nisu samo odjevni predmeti, već simboli industrije koja je oblikovala živote mnogih žena. Te košulje, sašivene u 80-ima kada je tvornica tekstila “Nada Dimić” bila glavna za našu industriju, još uvijek vise u mom ormaru, a nosila ih je moja mama na posao. One su podsjetnik na vrijeme kada su žene bile srž radništva, vrijeme koje je nažalost, zaboravljeno.
U toj tvornici se proslavila i naša poznata savjetnica za odijevanje i bračne probleme, Žuži Jelinek. Poznata hrvatska modna kreatorica surađivala je s tvornicom tekstila “Nada Dimić”. Njen stil temelji se na građanskoj modnoj tradiciji, eleganciji i isticanju individualnosti. Ova suradnja bila je dio njenog doprinosa razvoju tekstilne industrije u Hrvatskoj. Tvornice tekstila nekada su se natjecale u ženstvenosti i eleganciji naših radnica, majki, službenica koje su gradile svoj život kroz rad. Bile su kvalitetno i lijepo obučene, odlazeći svaki dan na posao nisu mogle zamisliti što znači biti u prekarijatu i raditi od kuće. Iza njih je stajala proizvodnja i privreda koja se temeljila na radu i radništvu.
No, došla je perfidna prijevara privatizacije u ozračju devedesetih. Težilo se prodaji proizvodnje i prebacivanju privrede u privatne ruke, često ne tako poštenih vlasnika kapitala. Cilj je bio pogodovati interesima pojedinaca, privatnom profitu. Iako ovaj čin gušenja radničkih prava žena nije prošao nezamjetno - mediji su se raspisivali o tom slučaju i upozoravali na nepravdu - te radnice, koje su ujedno bile i dioničarke te tvornice, ustvari nisu imale nikakav udio u politici odlučivanja i upravi. Tako su mjesecima, negdje se to provuklo na godinu dana, bile na ulici i čekale svoje plaće koje nikada nisu izborile. Ostale su bez radnih mjesta .
Uoči nedavnih izbora za Europski parlament i obilježavanja Dana Europe, Ženski filmski festival i Kulturno-informativni centar (KIC) u Zagrebu organizirali su posvetu izložbi Sanje Iveković. Izložba, održana 2023. godine u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla”, trajala je od 8. svibnja do 7. srpnja, na rođendan Nikole Tesle. Na događanju u KIC-u 11. svibnja, raspravljalo se o izložbi Sanje Iveković: “Nada Dimić File 2023” / “Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa”. Materijal izložbe montiran je u kratki film, a tijekom diskusije umjetnica, zajedno s prisutnim kustosicama Kosjenkom Laszlo i Barbarom Blasin, istaknula je važnost radništva - dijela naše povijesti
“Nada Dimić”: Inspiracija za novinarski tekst
Izložba “Nada Dimić”, koja je obuhvatila performanse, instalacije i dokumentaciju umjetnice Sanje Iveković, postavljena u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, nije samo umjetnički događaj. Ona je izvor inspiracije za ovaj novinarski tekst. Na Ženskom filmskom festivalu, tijekom panel diskusije, umjetnica je istraživala temu Nade Dimić i njezine tvornice. Mnogobrojni tekstovi koji su poslužili kao osnova za istraživanje, zajedno s katalogom koji je financiran javnim novcem i objavljen u izdanju Tehničkog muzeja, oblikovali su ovu priču. Tvornica “Nada Dimić” nosi neispričanu priču o radnicama i industrijskoj baštini. Kroz umjetničke radove i javne rasprave, ova izložba potiče razmišljanje o značaju tvornice i njezinom nasljeđu. Inspirirana ovim događajem, ovaj novinarski tekst istražuje dublje slojeve priče, otkrivajući tijek promjena vlasništva, stečajnih postupaka i sudbine tvornice “Nada Dimić”.
Izazovi deindustrijalizacije u Hrvatskoj: Pogled na slučaj tvornice „Nada Dimić“
Godine 1998., umjetnica Sanja Iveković pokrenula je svoj umjetnički projekt “Nada Dimić File” usred procesa deindustrijalizacije u Hrvatskoj. Tvornice, nekada simboli društvenog napretka, postale su nepoželjne. Jedna od njih bila je tekstilna tvornica “Nada Dimić”, koja je zapošljavala više od 2000 osoba, pretežito žena. Nakon pretvorbe u dioničko društvo 1993., tvornica je promijenila ime u “Endi International” i imala je samo 201 zaposlenika. Četiri godine nakon velikog štrajka 1994., stečaj je otvoren 2000. godine. Tvornica “Nada Dimić” postala je dio industrijske baštine Zagreba, a njeni radnici, većinom žene, proveli su godinu dana na ulici boreći se za svoja prava. Danas, mnoge žene su u prekarijatu, a košulje iz tog vremena još uvijek vise u ormarima. Unatoč tome, žene se i dalje bore za svoja radnička prava. Ova borba za prava žena u tekstilnoj industriji i dalje je relevantna, s obzirom na to da su žene često izložene niskim plaćama i lošim radnim uvjetima.
Sanja Iveković, svjetski priznata hrvatska umjetnica, hrabro se bavi pitanjima ženskih prava i rodnih identiteta kroz svoj rad. Izrazito politički, snažno se baveći pitanjima ženskih prava, života pod diktaturom, odnosima Istoka i Zapada, te političkim borbama u zemljama bivše Jugoslavije, kako za vrijeme tako i nakon socijalizma. Kroz svoje djelo, Iveković istražuje kako mediji konstruiraju identitet i otkriva kako naše svakodnevne rutine utječu moda, oglašavanje i kultura slavnih. Ova priča o tvornici “Nada Dimić” simbolizira teškoće s kojima su se suočavale radnice u vrijeme deindustrijalizacije. Iako su bile ključni dio radničke snage, često su bile izložene tržišnim i netransparentnim poslovnim potezima, a nisu bile adekvatno zaštićene.
Posljednji tragovi industrijske prošlosti: Slučaj „Nada Dimić“
Na kraju, suočavamo se s politikama koje su dovele do gašenja posljednjih preživjelih tvornica. Danas nastojimo prikupiti i sačuvati ostatke onih ugašenih, kako ne bi u potpunosti pale u zaborav. Od tvornice “Nada Dimić” danas nije ostalo mnogo. Preostao je tek djelomično urušen tvornički kompleks s glavnom zgradom koja je oronula. Zahvaljujući činjenici da je sagrađena početkom 20. stoljeća od strane poznatog projektantsko-građevnog poduzeća Hönigsberg i Deutsch, ipak nije srušena. Na glavnom pročelju još uvijek stoji sada već hrđav i potrgan naziv tvornice i neonski znak “Nada Dimić”. U zgradi više nema ni struje ni tvorničkog inventara. Gdje su završili strojevi, nije poznato. Vjerojatno su rasprodani ili rastopljeni kao staro željezo u turbulentnim vremenima koja su uslijedila nakon proglašenja stečaja tvornice 2000. godine, odnosno nakon konačnog brisanja tvornice iz registra Trgovačkog suda 2006. godine, kada je tvornička zgrada prelazila iz ruke u ruku iz jednog vlasništva u drugo.
Tvornička arhiva također nije sačuvana. Jedini preostali tragovi nekoć uspješne tvornice, izuzev zgrade, su nekoliko izdanja tvorničkog biltena koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, reklamne fotografije i fotografije iz pogona snimljene 1950-ih i početkom 1960-ih za potrebe publikacija koje su oglašavale razvoj jugoslavenske industrije (u fondu Hrvatskog državnog arhiva), te dokumenti sačuvani u arhivima drugih stvaratelja. “Nada Dimić” nije jedini primjer “izbrisane” tvornice. Tekstilna industrija je ogledni primjer posljedica privatizacije provedene početkom 1990-ih. Od brojnih tekstilnih pogona danas nije sačuvano gotovo ništa.
U Zagrebu, za vrijeme Jugoslavije, tekstilije i odjeća proizvodili su se u petnaestak tvornica, od kojih su danas aktivne svega tri. Velik broj tvorničkih zgrada (poput zgrada Kamenskog, Vesne, DTR-a) srušen je, a dijelom su ih zamijenili simboli novog društveno-političkog poretka – ekskluzivni stambeno-poslovni kompleksi. Kao i u slučaju “Nade Dimić”, tvorničke arhive su bačene ili su nedostupne. Socijalistička industrijska baština, naročito tekstilna, velikim je dijelom baština koja više nema, “izgubljena, ali nezaboravljena baština” koja je u opasnosti da postane “izgubljena i zaboravljena”. U 1998. godini, revolucionarni, herojski naziv tvornice “Nada Dimić” zamijenjen je markom “Endi International”. Inicijali imena Nade Dimić pretvoreni su u anglizam muškog roda (N. D. = endi), kao pokušaj pripreme tvornice za glatku tranziciju na globalno kapitalističko tržište.
Štrajk u tvornici “Nada Dimić”: Radnička borba i neuspjeh tranzicije
Studenog 1994. godine, radnici zagrebačkog Endi Internationala, bivše tvornice “Nada Dimić”, pokrenuli su jedan od prvih štrajkova tekstilnih radnika u Hrvatskoj. Njihova prosječna plaća s prekovremenim satima tada je iznosila oko 864 kune, dok je najniža plaća bila samo 375 kuna. Radnici su se pobunili zbog kašnjenja isplate plaća i troškova prijevoza. Tijekom štrajka, blokirali su ulaz tvornice i zaustavili izlaz robe, što je rezultiralo suspenzijama za neke od njih. Unatoč njihovim naporima, štrajk je proglašen nelegalnim, a članice Štrajkačkog odbora svjedočile su o stalnim pritiscima direktora na radnike. Godine 2000., otvoren je stečajni postupak. Šest godina kasnije, 2006., tvrtka “Endi International d.d. zagrebačka trikotaža i pozamanterija” izbrisana je iz registra Trgovačkog suda. Tvornica “Nada Dimić” postala je simbol radničke borbe i neuspjeha tranzicije.
Sanja Iveković: Osvjetljavanje neuspjeha tranzicije u tvornici “Nada Dimić”
Sanja Iveković, poznata hrvatska umjetnica, odlučila je ne prihvatiti promjenu imena tvornice “Nada Dimić”. Umjesto toga, popravila je neonski natpis i osvijetlila neuspjeh tranzicije. Njen rad ističe odustajanje od nedovršenog socijalističkog projekta društvene i rodne jednakosti. Iveković se u svom radu bavi temama ratnog nasilja, nasilja prema ženama, neuspješne privatizacije i brisanja socijalističke povijesti. Ove teme proizlaze iz specifične društvene i povijesne konfiguracije postsocijalističke tranzicije u ovoj regiji. Mnogi postupci koje je koristila u tim radovima upućuju na metode koje je razradila još 1970-ih.
Rezimirajući priču o tvornici “Nada Dimić”, gledajući u košulje koje vise 44 godine u ormaru i radničkim pravima: Danas, 24 godine nakon proglašenja stečaja, odnosno 18 godina nakon što je poduzeće “Nada Dimić” (od privatizacije 1993. kao dioničko društvo “Endi International”) izbrisano iz registra Trgovačkog suda, od tvornice nije ostalo mnogo. Preostao je tek djelomično urušen tvornički kompleks s oronulom glavnom zgradom i nekoliko predmeta sačuvanih u baštinskim ustanovama i privatnim kolekcijama.
(1998.) Tvornica “Nada Dimić”: Tragovi stečaja, promjena vlasništva i neispričane priče
Četiri godine nakon velikog štrajka 1994. godine, pokrenutog zbog neisplaćenih plaća, tvornica “Nada Dimić” suočila se s otvaranjem stečajnog postupka 2000. godine. Preostalih 97 radnika podnijelo je zahtjev za stečaj zbog istih razloga. Stečaj je otvoren 26. svibnja 2000. godine rješenjem Trgovačkog suda.
Tvornica je prošla kroz niz promjena vlasništva i upravljanja. Godine 2003., odvjetnik Anto Nobilo preuzeo je tvornicu u stečaju, a 2005. ju je prodao Željku Kerumu. Cijene tih transakcija nisu poznate, no informirani izvori tvrde da Nobilo nije platio više od 10 do 15 milijuna kuna za zgrade i površinu od 10.000 četvornih metara. Kerum je platio znatno više, no kriza i neuspjeli građevinski pokušaji natjerali su ga na prodaju. 2011. godine, Željko Kerum se konačno riješio tvornice “Nada Dimić” u Zagrebu. Prodao je 50% udjela tvrtke Elpida, koja je posjedovala bivšu zagrebačku tvornicu, Institutu IGH, za iznos od 31,3 milijuna kuna. Drugu polovicu kupila je Stipić grupa. Unatoč tome, još uvijek nije poznat točan omjer stanova i poslovnih prostora koji će se graditi na atraktivnoj lokaciji tvornice “Nada Dimić”.
Tvornica “Nada Dimić” pravna je nasljednica tvornice “Zagrebačka pletiona”, osnovane 1947. godine spajanjem više tekstilnih poduzeća. Naziv tvornice mijenjan je tijekom godina, a danas ostaje simbol neispričane priče o radnicama i industrijskoj baštini, osim za umjetnicu Sanju Iveković.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Jadran Boban, Ženski filmski festival
Preporučite članak: