U prvom tekstu iz naše nove petodijelne serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Matea Grgurinović posjetila je dvije zapadne ispostave Knjižnica Grada Zagreba, Knjižnicu Prečko i Knjižnicu Špansko-jug koja je dio područnog sustava Knjižnica Vladimir Nazor, te istražila njihovu ulogu u lokalnoj zajednici – u kvartu.
Prebirem po mislima i pokušavam se sjetiti jesam li to umislila ili sam stvarno čitala članak u kojem novinarka spominje istraživanje koje je napravio jedan student. On je, tako se sjećam, na ulici pitao ljude znaju li gdje se nalazi obližnja knjižnica. Bio je to pokušaj ukazivanja na usidrenost i važnost knjižnica u tkivu grada. Oni koje je pitao uglavnom su znali odgovoriti pa je student time (još jednom) ukazao na važnost knjižnica za građanstvo.
No, bez obzira na to što članak nisam uspjela naći u bespućima interneta, odlučila sam – potpuno u skladu s duhom vremena – da je to MOJA ISTINA, da taj članak uistinu postoji, samo ga ja ne mogu naći, a da se mini istraživanje studenta stvarno odvilo.
Međutim, zlu ne trebalo, provela sam i ja svoje (randomizirano, multicentrično, dvostruko slijepo) istraživanje da vidimo zna li građanstvo gdje se nalaze obližnje knjižnice Grada Zagreb. Istraživanje je bilo uspješno, teza je dokazana, knjižnice su i dalje bitne.
Približavam se knjižnici. Ispred otac čeka kćer koja je tek ušla unutra, no ona se ubrzo vraća. Razlog? Zakasnina od 80 centi. Preračunato u dane radi se o osam dana kašnjenja. Zbog očeva tona protrnem i malo potonem. O ne, pomislim, ovo bi se moglo pretvoriti u prodiku o važnosti čuvanja novca. Nadam se samo da još iz nekog obližnjeg grma neće iskočiti Toni Milun ili neki drugi samoprozvani matematički genij financijske pismenosti. Znate, umjesto da ih dajete gradu (sic!) ili državi (The horror! The horror!) tih 80 centi mogli ste pametno uložiti. Ako uračunamo kamate i prilagodimo za inflaciju tih 80 centi kroz 20, 30 godina....
No, na sreću, ništa od toga se ne događa. Članarina od pedesetak bivših kuna ili sedam sadašnjih eura, kao i deset centi zakasnine po danu, premali su ulog, izgleda, da bi se započinjala prodika. Svijet se vratio u ravnotežu. Sve je dobro.
Ulazim u knjižnicu Prečko i tražim Germinal od Émila Zole. Kad ti u životu predstoji jedno razdoblje prepuno naturalizma, vraćaš mu se i u književnosti. Međutim, onaj jedan primjerak koji imaju je posuđen. Veseli me to. Netko se još odlučio za Zolu. Što se toj osobi događa u životu?
Nudi mi se rezervacija, ali ju odbijam. Jer ovdje, na zapadu grada, na putu prema doma čekaju me još bar dvije-tri knjižnice u koje mogu svratiti, slavodobitno pomislim. Ako poželim, mogu potegnuti čak i do Podsuseda ili Gajnica ili jednog dana dočekati Bibliobus. The world is my oyster!
Pitam se što se posuđivalo te 1978. godine, kada je knjižnica Prečko otvorena kao jedan od prvih ogranaka Knjižnice Tina Ujevića, a koja trenutno broji 4.915 članova od male djece od godinu dana do članova koji imaju preko devedeset godina i u kojoj je obrtaj fonda (broj posudbi u knjižnici i izvan knjižnice) prošle godine bio više nego dva puta veći od broja članova.
Kako je objasnila koordinatorica knjižnice Prečko, knjižničarka Stjepana Skender, tada je ova knjižnica, kao novootvorena, imala igraonicu i čitaonicu dnevnog tiska, a osim navedenog imala je igroteku, tj. posudbu igračaka i to jedina nakon Knjižnice Medveščak.
Naime, u tom periodu „djeca nisu išla u tolikom broju u vrtić kao danas te je Knjižnica Prečko bila mjesto susreta velikog broja djece i roditelja. Tada je započela i suradnja knjižnice, osnovnih škola i vrtića u lokalnoj zajednici“, kaže Skender.
Razne društvene funkcije koje je knjižnica obavljala u prošlosti u današnje vrijeme „transformirale su se u projekte 65plus koji provodi ciljane programe namijenjene društvenoj integraciji osoba treće životne dobi“, ističe Skender, a cilj je aktivno uključivanje starijih sugrađana u kulturna i društvena zbivanja, „pri čemu se starijim osobama prilazi kao ravnopravnim partnerima u ostvarivanju kulturnih, obrazovnih, kreativnih i informacijskih potreba“.
Rade se još i programi poticanja čitanja, kao i inkluzije djece s teškoćama u razvoju te mladih i odraslih osoba s invaliditetom. Korisnicima se pomaže s traženjem naslova za čitanje, pronalaskom literature za izradu seminarskih, maturalnih i diplomskih radnji, postavljaju se tematske izložbe knjiga i druge građe, likovne izložbe u izlozima knjižnice, a kontinuirano se organiziraju i predavanja, književni susreti i druga događanja, nabraja Skender.
Knjižnica ima i Čitateljski klub, program Kultura s kulturom, koji se radi u suradnji s Državnim arhivom, a veliki hit su i putopisna predavanja, promocije knjiga te književni susreti s književnicima i prevoditeljima. Pritom Čitateljski klub Knjižnice Prečko ima članove starosti od dvadeset i nešto godina do sedamdeset i nešto godina. Organizira se u knjižnici i učenje njemačkog jezika pa čak i kineskog, provodi se i program u kojem djeca čitaju djeci. Korisnici mogu čitati dnevne novine, a radnici knjižnice često pomažu starijim osobama pri korištenju kompjutera i pretraživanja interneta te ih o tome i educiraju. Prostor čitaonice služi i za održavanje predavanja, književnih susreta, izložbi i ostalih događanja.
Hvala vam, baš ste dragi, na izlasku čujem riječi koje je jedna uznevjerena mama u paničnom hodočašću za lektirom uputila knjižničarki koja se ponudila da nazove i provjeri stanje u obližnjim knjižnicama. To je to – male stvari, pomislim.
Krećem dalje. Moju idiličnu šetnju kvartom i potragu za knjigom kvari tek ta sitnica zvana stvarnost koja u obliku ficleka dosadnih i predvidljivih razgovora toksičnih muško-ženskih odnosa prodire kroz maglicu smirenosti i sreće koju sam oko sebe formirala.
Zolu nalazim u drugoj knjižnici po putu, onoj Špansko-jug. Raspitujem se oko povrata, mogu li samo nazvati i produžiti knjigu, aplikacije me smaraju, guše mi memoriju mobitela i zakrčuju mozak. Ma mogu tako produžiti, frka je jedino u vrijeme kad je Germinal na popisu lektire. Malo je primjeraka pa je kaos. Zakon ponude i potražnje, valjda. Zamišljam srednjoškolce kako se bore za zadnji primjerak knjige, uživam u snatrenju, iako nisam sigurna je li ono utemeljeno u stvarnosti. Čitaju li ti mladi više?
I u ovoj se knjižnici, čiji knjižnični fond broji 21.405 jedinica građe, a koja je prošle godine imala 4.294 članova, može sudjelovati u projektima poput Knjižnica širom otvorenih vrata, 65 plus ili Zelena knjižnica za zeleni Zagreb kojim se javnost educira o zaštiti okoliša i održivom društvu. Naše starije sugrađane uči se informatičkoj i informacijskoj pismenosti, drže se predavanja engleskog jezika, a u suradnji s Centrom za rehabilitaciju Zagreb (radionica Stenjevec) održavaju se kreativne radionice, druženja i izložbe. Djeca i mladi brk mogu omastiti projektima poput Knjigoljupci s Juga, …usred tjedna priča jedna..., Mali igraoničari i Šprehajmo njemački.
Na pitanje ističe li se neka skupina kao ona koja najviše koristi knjižnice, koordinatorica ove knjižnice Annemari Štimac kaže kako je "teško izdvojiti jednu skupinu posebice, jer su sve nekako podjednako zastupljene".
"Primjerice, ujutro nam dolazi u posjet vrtićka skupina, a popodne to isto dijete dolazi u knjižnicu sa svojim roditeljima", dodaje.
Štimac ističe i jednu novonastalu suradnju. Naime, ove godine knjižnica Špansko-jug bila je partner u projektu Kultura i umjetnost u zajednici Teatru Poco Loco koji je trajao od siječnja do travnja ove godine, a čiji je cilj bila veća dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja, razvoj dugotrajnije suradnje između udruga, umjetničkih organizacija i gradskih ustanova u kulturi u gradskim četvrtima Grada Zagreba.
Evo i jedna preporuka iz prve ruke nas koji smo gledali dječje predstave – projekt je bio više nego uspješan!
Nakon što sam ugrabila knjigu, idem samo malo prošvrljati knjižnicom. Ulazim u dječji odjel, prolazim ispod vještice koja visi sa stropa. Nasred prostorije ugledam velikog, zelenog, plišanog krokodila koji se raširio preko dva stola, uistinu divljenja vrijednog. Krokodilu prilazi i jedna baka s unukom. Dijelimo oduševljenje, usta su nam otvorena. Gotovo bi se moglo leći na njega, kaže baka. Potvrdno kimam glavom.
Na putu do doma zavirujem i u druge kvartovske knjižnice, samo da malo pronjuškam. Tišina knjižnice Špansko-sjever u suštoj je suprotnosti s grajom parka.
Utješni su mir i tišina knjižnica na sredini jednog radnog dana. Uđeš unutra i sve se primiri. Na časak čak i zaboraviš da se svit konča.
Malo kasnije ugledam klinca kako prelazi cestu, pod miškom mu dvije knjige. Prije nekoliko trenutaka izašao je iz knjižnice na kvartovskom trgu. Poželim proviriti koje su to knjige, što klinci danas čitaju. Je li lektira ili nešto van nje.
Ali suzdržim se, bolje ne. Pa da za par sati u kvartovskim Facebook grupama (Zakaj volim Špansko, Zakaj volim Malešnicu, Zakaj volim Stenjevec, nastavi zapadni niz) čitam o kratkokosoj manijakinji koja djecu ispituje o knjigama.
Još mi samo to treba.
Štimac i Skender pitam koja je uloga narodne knjižnice u zajednici. Štimac kaže kako je osnovna definicija narodne knjižnice da su one „kulturna i informacijska središta“. „I doista to i jesu. I u neku ruku možemo čak i reći da su i dnevni boravak kvarta“, nastavlja. One su i „središnje točke lokalne zajednice“, omogućavaju pristup znanju, knjižničnoj građi, informacijama, potiču i promiču čitanje...
Osim navedenog, Skender narodne knjižnice opisuje i kao “dnevni boravak” za sve generacije s ciljem postizanja općeg dobra i dobrog raspoloženja.
Nešto što nam svima treba.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: