Kako trenutna gospodarska kriza poprima oblik neprolaznog stanja, u fokus sve više dolaze pokušaji uspostave modela proizvodnje i distribucije dobara utemeljeni na principima solidarnosti i održivosti. Takvi se ekonomski modeli često objedinjuju pod različitim zajedničkim nazivnicima, kao što su zelena ekonomija, društveno poduzetništvo, solidarna ekonomija, socijalna/društvena ekonomija i sl., a razlike između njih pojašnjava nam Dražen Šimleša, sociolog i dugogodišnji aktivist na području održivog razvoja i alternativnih oblika proizvodnje:
- Od svih mogućih modela koji preispituju trenutno sveprisutni neoliberalni kapitalizam, solidarna ekonomija ide korak dalje. Pored zahtjeva za humanijim odnosom prema radnicima, marginaliziranim skupinama u društvu, zaštiti okoliša i reinvestiranju profita za daljnji razvoj poduzeća ili za korist lokalne zajednica, solidarna ekonomija zahtijeva korištenje ekonomskih alata za sistemsku transformaciju, odnosno promjenu u društvenim i političkim odnosima moći.
Prednosti zadružnog modela
Jedan od konkretnih modela solidarne ekonomije je i zadružni model. Zadrugarstvo naravno nije nikakav inovativan model poslovanja, već način ekonomskog udruživanja koji u Europi uzima maha već od sredine 19. stoljeća, ali se možda tek danas, u uvjetima globalnog kapitalizma i njegovih redovitih kriza, ispostavlja kao model pravednijeg, produktivnijeg i održivijeg načina proizvodnje dobara i društvenog bogatstva. Zadruge, ili kooperative – što je u europskim jezicima učestaliji naziv, razlikuju se od ostalih trgovačkih društava, poput primjerice dioničkih društava, time što su društva osoba, usmjerene prvenstveno ka ostvarivanju interesa svojih članova, a ne ostvarivanju (tj. maksimiziranju) profita. To ne znači da zadruge ne ostvaruju profit, dapače, ali im profit nije osnovni cilj poslovanja, te je i manji ili čak minimalan profit dobar ako se njime mogu podmiriti osnovne materijalne potrebe članova zadruge i istovremeno osigurati stabilno i održivo poslovanje. Zadrugarstvo dakle podrazumijeva i određeni set načela i vrijednosti koje ga definiraju, od kojih su najvažnija otvorenost, demokratsko upravljanje, međuzadružna suradnja te briga za zajednicu.
Osim što je ispunjavanje ovih načela nužno da bi se neka vrsta ekonomskog udruživanja mogla smatrati zadrugom, ona rezultiraju i konkretnim prednostima zadruga spram ostalih tržišnih aktera. Na prvoj razini, to su prednosti poput udruživanja financijskih i materijalnih resursa u svrhu njihove racionalnije raspodjele i korištenja te zajedničkog nastupa na tržištu, te na drugoj razini, demokratski pristup vođenju poslovanja kroz zajedničko odlučivanje svih zadrugara, što uključuje suodlučivanje o poslovnim planovima i strategijama, raspodjeli i reinvestiranju dobiti te solidarnoj pomoći pojedinim članovima zadruge. I možda upravo u zadnja dva aspekta leži prava prednost zadružnog modela – kako o raspodjeli dobiti ravnopravno odlučuju svi zadrugari, ona se u zadrugama redovito ulaže u unapređivanje poslovanja, dok se ulaganje u povećavanje plaća i isplata dobiti događa postepeno i u nižem postotku, a sve u svrhu dugoročne održivosti poslovanja zadruge.
Drugi važan aspekt, međuzadružna solidarnost, podrazumijeva da se kroz zajedničko preuzimanje eventualnih gubitaka pojedinih zadrugara osigurava njihov opstanak, daljnji rad i stabilizacija poslovanja, dok bi njihov samostalan nastup na tržištu rezultirao dugoročno otežanim poslovanjem ili prestankom rada. Takav način poslovanja dokazuje svoju isplativost upravo u vremenima gospodarskih kriza, pa i u ovoj aktualnoj, gdje se zadruge i druge vrste društvenih poduzeća pokazuju kao puno "žilavija” i na tržišne fluktuacije otpornija od standardnih društava kapitala, jer konstantnim ulaganjem u održivost i solidarnim poslovanjem osiguravaju opstanak na tržištu i zadržavanje postojećih radnih mjesta.
Zadrugarstvo u Hrvatskoj – zakonodavni okvir
Iako se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina o zadrugarstvu dosta govori, a osnovana je i javna ustanova koja promiče zadrugarstvo – Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo, to u praksi nije rezultiralo snažnijim zamahom zadrugarskog pokreta. Prvi preduvjet za ozbiljan razvoj zadrugarstva jest dakako zakonodavni okvir. O postojećim zakonskim i administrativnim preprekama razvoju zadrugarstva razgovarali smo s Goranom Jerasom, upraviteljem Zadruge za etično financiranje, koji se zadnjih nekoliko godina intenzivno bavi upravo promjenom i prilagodbom legislative u svrhu razvoja zadrugarstva i društvenog poduzetništva:
- U Hrvatskoj je područje zadrugarstva i zadruga pravno regulirano Zakonom o zadrugama, koji je više puta mijenjan od osamostaljenja Hrvatske, a u svom sadašnjem obliku donesen je 2011., s izmjenama 2013. i 2014. Iako i sam zakon ima određenih manjkavosti, veći je problem činjenica što drugi vezani propisi i državne institucije ni na koji način ne prepoznaju zadruge. Prema analizi Ministarstva poduzetništva i obrt, Hrvatska je jedina država u EU u kojoj su zadruge porezno diskriminirane u odnosu na trgovačka društva. Naime, zadruge prema Zakonu o zadrugama moraju imaju jasno ograničenje u mogućnostima isplate dobiti zadrugarima – minimalno 20 posto profita zadruge mora se uplatiti u fond za razvoj zadruge te minimalno dodatnih 5 posto u fond za isplatu zadružnih uloga. No, taj trošak nije oslobođen poreza na investiranu dobit jer prema tumačenju porezne uprave, reinvestiranje dobiti može se izvršiti isključivo kroz povećanje temeljnog kapitala poduzeća, što u zadrugama nije moguće pošto zadruge nemaju temeljni kapital jer su definirane kao društva osoba.
Dodatni je problem i naplata PDV-a na transakcije među članovima zadruge, što je problem za izradu bilo kakvog sofisticiranog proizvoda koji uključuje rad većeg broja zadrugara – logično bi bilo da se PDV plaća tek na finalni proizvod, a ne na korake u njegovoj izradi. Osim toga, zadrugama se često bezrazložno odbijaju prijave na javne natječaje namijenjene poduzetnicima, zbog neprepoznavanja da se radi o punopravnim poslovnim subjektima prema direktivama, definicijama i regulativi EU. Tu su i problemi poput traženja osobnih garancija zadrugara prilikom podizanja kredita u bankama, nedefiniranosti posebnosti zadružnog računovodstva, te odredbe da nezaposlene osobe koje su članovi zadruga (čak i potrošačkih!) ne mogu ostvarivati naknadu za nezaposlene. Proces rješavanja tih problema i prepoznavanja zadruga već je započeo, a može se dodatno ubrzati koordiniranim pritiskom i iskazanom potrebom građana i poduzeća koji će prepoznati prednosti i dugoročne benefite zadružnog modela poslovanja te tako utjecati na ubrzanje promjena regulative.
Primjeri alternativnih zadruga
Da se u zadrugarstvu u Hrvatskoj iza brda ipak nešto valja, dokaz je pojava nekoliko netipičnih zadrugarskih priča u zadnjih par godina. U Čakovcu je tako u sklopu ACT Grupe, konzorcija organizacija i pojedinaca koji promiču društveno poduzetništvo te društvenu i solidarnu ekonomiju, 2011. godine osnovana socijalna zadruga Humana Nova, koja se u dva proizvodna pogona od 340 m2 bavi prikupljanjem, recikliranjem i proizvodnjom tekstila, te zapošljava 15 radnika/ica, od kojih su svi ili osobe s invaliditetom ili pripadnici neke od drugih društveno isključenih ili marginaliziranih skupina. ACT Grupa prošle je godine osnovala i socijalnu poljoprivrednu zadrugu Domači vrt, koja se bavi ekološkom proizvodnjom hrane te kroz zapošljavanje radi i na radnoj i društvenoj integraciji lokalne romske zajednice. Ove je godine Humana Nova pokrenula i ambiciozan projekt uspostave nacionalne mreže Centara za ponovnu upotrebu (Zagreb, Pula, Rijeka, Split, Čakovec), čiji je cilj replicirati i unaprijediti model poslovanja Humana Nove Čakovec.
Prošle godine osnovana je i Zadruga za etično financiranje (ZEF), čiji je osnovni cilj pokretanje Ebanke – prve hrvatske etične banke, koja bi trebala postati financijski zamašnjak zadrugarstva i društvenog poduzetništva u Hrvatskoj. Zadruga će biti osnivač i jedini vlasnik/dioničar banke, a svaki član zadruge ujedno i klijent banke i njezin suvlasnik. Zadruga okuplja tristotinjak zadrugara – fizičkih osoba, drugih zadruga, OPG-ova, poduzeća, udruga civilnog društva i sindikata, a trenutačno je u procesu prikupljanja dodatnih zadružnih uloga za temeljni kapital banke, čiji se početak rada očekuje sredinom iduće godine.
Primjer zadrugarskog potencijala je i Zadruga za dobru ekonomiju, osnovana također prošle godine, a razloge osnivanja zadruge objašnjava nam Dražen Šimleša:
- Zadruga je nastala iz potrebe osiguranja potpore malim ekološkim proizvođačima hrane te testiranja proizvoda koje je godinama razvijala udruga Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), koja je danas jezgra zadruge. Tijekom tog razdoblja osvijestili smo dva najveća problema s kojima se suočavaju oni koji su mali na tržištu. To je teškoća pokretanja ili unapređivanja posla kroz ulaganja u proizvodnju i problem pronalaska sigurnog tržišta i opstanka. Zadruga je odlučila pokušati utjecati na oba ta problema pa je proizvođačima hrane u slavonskom selu Dalj kupljena sokara za proizvodnju sokova od jabuke i drugog voća te kašica, pekmeza i sl., a drugom ekološkom proizvođaču kupljen je kameni mlin za proizvodnju brašna. Ove godine će biti kupljena i mala uljara koja će biti smještena u sjedištu zadruge, u selu Vukomerić. Ideje je da se dio profita od prodaje proizvoda dobivenih kroz ova ulaganja vrati u Fond solidarnost od kuda bi se pomagalo dalje drugim proizvođačima hrane. Zadruga ima i svoj potrošački dio, model kratkog lanca između proizvođača i potrošača koji funkcionira preko web aplikacije ‘Hrana za dobro’.
Popisu zadruga koje svojim djelovanjem pomiču okvire zadružnog pokreta kod nas treba svakako pridodati i ZEZ – Zelenu energetsku zadrugu, koja iza sebe ima već nekoliko uspješnih i još više budućih projekata primjene obnovljivih izvora energije, kojima nastoje uspostaviti model energetske održivosti unutar lokalnih zajednica. Primjer ulaska zadružnog modela u polje medijske proizvodnje predstavlja KopMedija – Zadruga za medije, čiji su osnivači novinari i medijski radnici, a zadruga je ujedno i izdavač hrvatskog izdanja mjesečnika ‘Le Monde diplomatique’.
Model radničkog zadrugarstva
Hrvatskim zakonom o zadrugama radničke su zadruge definirane kao zadruge u kojima najmanje dvije trećine njezinih članova imaju sklopljen ugovor o radu sa zadrugom. Nažalost, u evidencijama Hrvatskog centra za zadružno poduzetništvo ne postoje objedinjeni podaci o ukupnom broju zadruga koje bi se mogle smatrati radničkima, već je podjela napravljena prvenstveno prema vrstama djelatnosti. Ipak, podaci o broju zaposlenih u zadrugama pokazuju kako zadruge koje imaju zaposlene radnike ostvaruju višestruko veće prihode od onih bez zaposlenih, a takvih je pak visokih 58 posto od svih postojećih zadruga. Negdje u tim brojkama nalazi se i uzrok relativnoj nerazvijenosti zadružnog pokreta u Hrvatskoj – bez snažnih radničkih zadruga, dakle zadruga koje će zapošljavati većinu svojih članova, u kojima će radnici biti vlasnici poduzeća i imati mogućnost i obavezu upravljanja poslovanjem, nije moguće očekivati značajniji udio zadružnog modela u ukupnoj gospodarskoj aktivnosti.
Na konferenciji o radničkim zadrugama, održanoj sredinom svibnja u Hrvatskome saboru, bitan naglasak stavljen je na mogućnost spašavanja poduzeća koja su pred stečajem upravo kroz zadružni model, dakle pretvaranjem poduzeća u radničke zadruge. Da je takvo što moguće pokazuje mnoštvo europskih primjera, kojih je najviše u zemljama s najrazvijenijim zadružnim pokretima, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Istaknuto je tako nekoliko bitnih momenata za ostvarivanje modela radničkog preuzimanja poduzeća, od kojih su uz povoljan zakonodavni okvir i prilagođene javne politike najvažniji efekt umreženosti – jačanje radničkih kapaciteta i njihova obuka, dostupnost savjetovanja i fondova solidarnosti, te doprinos trećih strana – lokalne i regionalne uprave, sindikata, trgovačkih sudova, banaka, odvjetnika i računovodstvenih servisa. U Italiji primjerice postoji niz zakona i financijskih fondova koji omogućuju radnička preuzimanja, a najveći talijanski zadružni savezi imaju i razvijene modele kojima korak po korak vode radnike u preuzimanju poduzeća te ih prate financijski, ali i kroz stručnu podršku u izradi poslovnih planova, ustroja novog poduzeća te stvaranju tržišta.
Kako je u Hrvatskoj prva asocijacija na radničko preuzimanje poduzeća radničko dioničarstvo ili ESOP model, zamolili smo Gorana Jerasa da ih usporedi sa zadružnim modelom:
- Iz perspektive ekonomske demokracije i radničke participacije u upravljanju poduzećima, model radničkog zadrugarstva čini se kao najadekvatniji model koji trenutno postoji u hrvatskom zakonodavstvu. Naime, model radničkog dioničarstva ograničen je na pojam vlasništva nad poduzećem, što znači da on ne omogućuje automatski i uspostavljanje horizontalnih participativnih odnosa unutar poduzeća. S druge strane, model radničkog zadrugarstva koji poštuje zadružna načela i slijedi logiku poslovnog subjekta kao zajednice osoba, a ne kapitala, sveobuhvatniji je i obuhvaća istovremeno i vlasnički i upravljački aspekt kontrole poduzeća. Do njegove pune realizacije potrebna je uspostava kvalitetne administrativne, pravne i porezne prakse u Hrvatskoj koja bi razumjela sve specifičnosti takvog modela upravljanja.
U Francuskoj su primjerice kroz zadružni model samo prošle godine realizirana 23 radnička preuzimanja propalih poduzeća te 40 prijenosa uspješnih poduzeća bez pravnih sljednika na radnike. U takvim slučajevima jednu od ključnih uloga imaju i sindikati, koji svojim javnim i političkim utjecajem mogu pogurati donošenje potrebne pravne i administrativne regulative, te svojom infrastrukturom i potencijalom da organiziraju radnike pomoći da se radnička preuzimanja poduzeća uspješno izvedu. Kako je na konferenciji o radničkim zadrugama istaknuo Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, sindikati rijetko razumiju važnost vlasništva te se tom temom neadekvatno bave, a upravo bi kroz edukaciju radnika i sindikalnih profesionalaca o potencijalima i važnosti modela radničkog suodlučivanja i upravljanja poslovanjem poduzeća, u koji spada i zadružni model, mogli ostvariti ključnu prevagu u uspostavljanju više razine ekonomske demokracije.
Tekst prenosimo iz časopisa RAD., nastalog u suradnji udruga i sindikata.
Tekst napisao:
Preporučite članak: