Large naslovna

 „Pa kad ti budeš na bolovanju, isto će tako netko uletjeti i za tebe“, jedina je utjeha koju tehničko osoblje dječjih vrtića dobiva kad „uletava“ na razne poslove po potrebi, nema adekvatnu zamjenu u slučaju bolovanja i ne dobiva naknadu za preopterećenje uslijed povećanja opsega posla. I oni su dio sustava predškolskog odgoja i obrazovanja, a o njima i njihovim problemima piše naša Lidija Čulo.

 

Početkom ožujka održani su prosvjedi udruga odgojitelja i sindikata diljem Hrvatske. U više od 50 gradova i 13 općina odgojitelji su dignuli svoj glas protiv najave izmjena i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju te mijenjanja odredbi Državnog pedagoškog standarda (DPS-a) koji će, kako smatraju, dovesti do daljnjeg srozavanja uvjeta rada. Mediji su prenijeli vijest o nezadovoljstvu odgojitelja, no postoji još jedna skupina djelatnika vrtića na koje će se promjene odraziti. To je tehničko osoblje – domari, kuharice, spremačice i drugi – kojih također nedostaje i čiji se interesi preklapaju s onima odgojitelja, a koji su bitni i za, kako ih zovu, „našu djecu“.

„Nisu sustav samo odgojitelji“

Podsjetimo, neke od problematičnih stavki vezanih uz izmjene odredbi DPS-a odnose se na moguće povećanje broja djece u skupinama, nedostatak prostora, način financiranja ustanova, manjak radne snage koji bi se trebao „pokrpati“ zapošljavanjem nestručnog kadra koji bi postao “stručan” kratkim doškolovanjem… Neke od ovih promjena odrazit će se i na ostale djelatnike vrtića koji u tom smislu dijele iste probleme s odgojiteljima.

„Nisu sustav samo odgojitelji“, ističe Božica Žilić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture. „Kad ne poštujete DPS, vi ga ne poštujete ni za pomoćno tehničko osoblje, stručne suradnike, ili bilo koga tko radi u sustavu.“ S time se slaže i Iskra Vostrel Prpić, predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske: „Kada se govori o predškolskom odgoju, kaže se kako je odgojiteljima teško. U redu, priča se o njima, ali o tehničkom osoblju ništa. Tako barem ispada u medijima, jer u njima trenutno dominira udruga SIDRO. Čak i kad smo mi istupali u medijima, naročito sada vezano za promjene u DPS-u, opet se pisalo samo o odgojiteljima.“

No, i sama Katarina Turković Gulin, predsjednica udruge SIDRO (koja je, između ostalih, jedan od inicijatora prosvjeda) tvrdi: „Situacija nije dobra, naročito kada govorimo o spremačicama. Oni imaju iznimno velik opseg posla, naročito u ovo doba epidemije kada smo imali posebne mjere. Riječ je o radnicima koji su zaista premoreni i prema našem mišljenju, gledano iz prakse, nema ih dovoljno. Pedagoški standard je tu podbacio jer on također propisuje potreban broj tehničkog osoblja, kuhara i kuharica, tj. svu strukturu organizacije rada u vrtićima. Taj standard se uglavnom poštuje, no u praksi nije dovoljno. Možda bi izmjene DPS-a trebale ići upravo u tom smjeru, dakle, procijeniti da li je dovoljno ovo što imamo i treba li to pojačati.“

„Nijedan djelatnik vrtića iz njega nije izašao zdrav“

„Žene su toliko umorne, bolesne, nikakve“, priča o svom poslu spremačice u zagrebačkom vrtiću Sanja. „Previše je posla, fizički je teško i naporno, a za to ne dobiješ ništa. Ja zbog invalidnog djeteta radim jutarnje smjene, no neke kolegice rade od 11 do 19 h tako da nemaju ništa od svog dana.“

Pronaći novu spremačicu u vrtiću poseban je izazov. „Ove nove koje dođu, vide kakvo je stanje u roku od dva-tri dana i odmah odustanu od posla. Spremačica uvijek nedostaje“, tvrdi. Za vrijeme pandemije koronavirusa imale su duplo više posla i ostajale prekovremeno, a zauzvrat nisu dobile ništa. „Više se ne mogu baviti time, pun mi je kufer. Imam sedam godina do mirovine, moje kolegice još 12 ili 15, i svima nam je već sad muka. Sva sreća pa mi je muž živ i zdrav i nekako krpamo. Ali ljudi imaju kredite, nije im dovoljna ova plaća. Nezadovoljstvo je veliko i pored svega što nam se dešava, a sad još i ova poskupljenja… Čak i oni koji su trenutno ‘na sredini’ uskoro će krpati kraj s krajem. Nije ni čudo što odlaze u Njemačku. Ja se sjećam da sam prije 10 ili 15 godina znala curama reći da ništa od ovog neće biti dobro, što se događa u vrtićima. Neće biti bolje, bit će samo još gore…“

Foto: SOMK, Radnička prava


Da su spremačice u vrtićima opterećene na jedan sasvim drugi način, potvrđuje i Vostrel Prpić. Kada govori o općenito pomoćnom tehničkom osoblju vrtića, podsjeća kako je riječ o „vrlo živom organizmu“, to su uglavnom radnice koje „uletavaju“ na razne poslove po potrebi, koje često nemaju adekvatnu zamjenu u slučaju bolovanja, koje ne dobivaju naknadu za preopterećenje uslijed povećanja opsega posla. Umjesto toga, dobivaju samo tapšanje po ramenu i utjehu: „Pa kad ti budeš na bolovanju, isto će tako netko uletjeti i za tebe.“

„To nije rješenje“, ističe. „Mi imamo zakon koji kaže koja je točno satnica i svaka struktura ima svoje. DPS propisuje ustroj radnih mjesta, koliko točno kvadrata treba biti po djetetu, na koliko djece ide koliko odgojitelja i stručnih suradnika, koliko tehničkog osoblja… Borimo se da ljudi za svoj rad budu adekvatno plaćeni. To se pokazalo za vrijeme pandemije koronavirusa kada su npr. čistačice imale minimalno 20 ili 30 posto veći opseg posla zbog mjera zaštite i higijenskih zahtjeva (k tome nisu smjele ulaziti u dječje grupe, tj. prostorije dok su djeca unutra), a nisam vidjela da je itko zbog toga dobio veću plaću, i rijetko gdje je zaposlena dodatna osoba za ispomoć. Ljudi su bili bolesni, izostajali s posla, trebalo je uskakati… A druga je priča nedostatak radne snage na tržištu, gdje ljudi u takvim uvjetima više ne žele raditi. Naše spremačice imaju narušeno zdravlje zbog dizanja teških predmeta, imaju probleme s kičmom… Kada dođe netko nov na zamjenu, on doslovno pobjegne prvom prilikom. Nijedna radnica iz vrtića ne ode zdrava. Svi osjećaju višak posla ili preopterećenje.“

Marijana je kuharica u jednom zagrebačkom vrtiću. Svjesna je da su odgojitelji i ostali radnici u vrtiću vezani nekim zajedničkim interesima poput povećanja plaće, regresa, zaštite na radu i sl., no ističe i kako tehničko osoblje ima neke posebne interese i potrebe koje malo tko izdvaja i ističe zasebno od problema odgajateljica, i u sindikatima, i u medijima. „Kada bi bilo više djece u skupini, naravno da bi se to odrazilo i na naš posao. Ali to će biti drugačiji problemi od onih koje imaju odgojitelji. Makar, međusobno se poznajemo, razgovaramo, razumijemo. Shvaćamo jedni druge i podržavamo se.“ Ističe kako u njenom vrtiću trenutno ne nedostaje ljudi, ali i kako to duguju „razumijevanju njihove ravnateljice“, pa je situacija specifična. Nije sigurna da je u drugim vrtićima jednako dobro. „A to da nemamo novaca, to je sigurno. Ne možemo puno toga nabaviti, ne možemo dobiti ni šlape za posao koje bi nam firma trebala osigurati, a kamoli nešto drugo.“

Tko će ostati u vrtićima… i sindikatima?

Sanja više nije član sindikata, iz kojeg je izašlo još dosta njenih kolegica. „Nisam više u sindikatu, nije to ono što je nekad bilo. Cijelu godinu šparaš za taj sindikat, uložiš od 600 do 800 kuna i onda na kraju godine dobiješ 200 kuna ‘nagrade’ za Božić. Ja primjerice imam invalidno dijete i trebam kupiti lijekove. I baš kad mi treba pomoć, oni nemaju novaca. Odustala sam. Zašto da plaćam članarinu kad nema nikakve koristi? Nemojte me krivo shvatiti, ali u bivšoj državi je bilo bolje, a od devedesetih je sve otišlo nizbrdo.“

Na pitanje je li takvo raspoloženje i kod drugih kolega i kolegica u vrtiću, odgovara kako je većina njih nezadovoljna. „Od nas stotinu zaposlenih, možda dvadesetak njih je u sindikatu. Ne znam koji su njihovi razlozi za ostanu ili izađu, ali znam da mnogi ne misle da imaju koristi od sindikata. Pravna zaštita je slaba, snižena nam je božićnica, sve su srezali… Samo Holding nisu dirali, jer su sindikati pogodovali gospodinu Bandiću. Jedna spremačica koja radi u vrtiću, školi ili bolnici, koja čisti i održava higijenu da djeci bude čisto i ugodno, manje je vrijedna od onih koji rade u kancelariji. To su očito najvrjedniji ljudi, a mi ostali ništa ne valjamo. Ne treba nama 20.000 kuna, ali da je barem nešto za pristojan život. A ovako na kraju radnog vijeka još svi završimo tako da hodamo po bolnicama od posljedica posla: kičma, križa, kosti… Isto kao i odgojitelji. Teško je na takvim poslovima nakon 55. godine, puno je to djece.“

Vostrel Prpić pokušava biti ta promjena u sindikatu koja će zadržati i ponovno privući ljude. „Mi kao sindikat imamo puno članova tehničkog osoblja“, ističe, ali i podsjeća da sindikat treba povratne informacije svojih članova. „U vrtiću postoji povjerenik. E sad, koliko je on vješt, vičan i voljan kucati na vrata ravnatelja, koliko su ljudi međusobno povezani… To nam je isto bitna komponenta. Sustav je užasno trom. Pa čak i da ste zvali naš sindikat prije godinu dana, vjerojatno ne bismo razgovarali. Ja sam nedavno došla na poziciju, a prije toga je bila starija garnitura koja nije bila digitalno pismena. Ne možete biti 30 godina na čelu sindikata ili institucije i ne širiti se, ići naprijed, hvatati korak s vremenom. Ja sam odmah otvorila Facebook, kontakte od Whatsappa do Foruma, nema tko ne dobije odgovor u roku od 24 sata. Pa makar on bio: Hvala, primili smo Vašu poruku, javit ćemo Vam se. Na taj način dobijemo informaciju, zovemo gradski ured i tražimo odgovore, bilo da je riječ o zahtjevima za tehničkim osobljem ili neplaćenom prekovremenom radu tehničkog osoblja. Ako ne tražiš ili te netko ne zastupa, nećeš ni dobiti.“

Foto: SRPOOH, Radnička prava


Marijana je odlučila ostati u sindikatu. „Mnogi su izašli iz sindikata, ali ja sam ostala. Uskoro ću u mirovinu i nemam potrebu mijenjati to stanje. Znam da se mladi ljudi većinom sad ni ne prijavljuju u sindikat. Vjerojatno to smatraju zastarjelom pričom, vezanom uz socijalizam i bivšu državu. Ti im objašnjavaš da se sindikat bori za naše ugovore i zastupa nas, da je bitno da ga imamo, ali badava. Tek kad zagusti će shvatiti što znači sindikat i koliko su sami nemoćni. U našem vrtiću je radila nova cura, kao kuharica i povremeno kao čistačica. Nama je jasno da ona ne može biti zadovoljna uvjetima: ne može napredovati, plaća joj nije dovoljna za podići kredit, ima oko 4.500 kuna plaću… Što ona može s tim kao podstanar u Zagrebu? Sumnjam da ju interesira sindikat jer će joj i oni uzeti mali postotak od te sitne plaće.“

Problemi različiti, rješenje zajedničko

“Plaće spremačica u vrtićima se uglavnom vrte oko minimalca”, objašnjava Vostrel Prpić. “Dakle, govorimo o plaćama od oko 4.300 kuna bruto. Eventualno im se podigne koeficijent - tj. nadoda još oko 400 kuna - tako da ulove minimalac i staž. To je onda već ‘super’ situacija. Kuharima je plaća nešto viša. Ako govorimo o ovima unutar zakona, oni su plaćeni po koeficijentu koji vrijedi za kuhare. Tamo gdje nisu, imaju oko 5.000 kuna. Ogromne su razlike unutar Hrvatske po mjestima, čak i kad gledate Zagreb i Brdovec primjerice.”

Lokalni budžet diktira plaću, stoga je u Hrvatskoj teško govoriti o nekom prosjeku. Rješenje koje sindikat predlaže je uključivanje države u ukupno financiranje predškolskog odgoja, pa bi se ukupno svima podigla plaća. Problemi tehničkog osoblja možda su drugačije prirode, no rješenje koje sindikati traže, a o kojem smo govorili u tekstu To su sve naša djeca! - pomoglo bi svim djelatnicima vrtića. Sadašnji decentraliziran sustav znači da je financiranje prepušteno jedinicama lokalne samouprave pa su i sredstva koja se izdvajaju različita, stoga vlada diskriminacija djece prema mjestu rođenja. Ako svi imaju zajednički problem i njegovo rješenje, što ih koči?

„Problem je što svi šute, nitko ništa. Svi se boje i svi su u strahu. A kad dogori pod njima, e onda panika!“, tvrdi Sanja. A čini se da bi i mali broj onih koji se ne boje progovoriti mogao biti ušutkan.

Turković Gulin podsjeća i na ideju koja se sve češće javlja posljednjih godina među poslodavcima. „Poslodavci sve više dolaze na ideju ubacivanja poslovne tajne u naše ugovore ili anekse ugovora o radu. To je širok pojam koji definiraju isključivo oni, a mi onda gubimo mogućnost da skrenemo pozornost roditeljima na nešto što ne valja. Jer bi slijedila opomena pred otkaz. ‘Narušili ste poslovnu tajnu i dignitet ustanove.’ Zato smo kao udruga uzeli na sebe osvijestiti roditelje i dati informacije o pravom stanju i uvjetima rada u vrtiću, koji utječu na njihovu djecu.“

Marijana se i sama našla u situaciji u kojoj joj je preporučeno da šuti i trpi. „Mislim da smo postali previše pasivni. Ne znam što se više treba dogoditi da izađemo na ulice. Kad sam tek počela raditi u vrtiću, govorila sam da mi ne bi bio problem izaći na ulicu i reći što mislim. Na to su mi rekli da režem granu na kojoj sjedim. A, ne, ne. Ja imam pravo izaći na protest. I dalje se toga držim.“


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: Amanda Mills, Radnička prava
Tekst napisala:

Lidija Čulo


    Preporučite članak: