Da Zagreb, kao i većina europskih gradova, ima problem s manjkom priuštivog stanovanja, već se neko vrijeme priča. U tom kontekstu nedavna odluka suda u Njemačkoj da proglasi neustavnim zamrzavanje cijena najma, predstavlja udarac za sve one koji pate od posljedica stavljanja interesa profita ispred osnovne životne potrebe - krova nad glavom. No na izborima u Zagrebu stambena politika postala je u jedno od centralnih pitanja kampanje, a neovisno tko pobjedi, najavljuje se ozbiljno bavljenje tom temom. O tome što nude kandidati drugog kruga, piše Martina Jurišić.
Priča o berlinskoj stambenoj politici, iako je započela obećavajuće, završila je loše i to prvenstveno za podstanare. S aktivnostima, kao što je skupljanje potpisa za referendum o izvlaštenju onih koje posjeduju više od 3000 stanova u Berlinu, krenulo se još 2018. godine, a do pozitivnog ishoda dolazi u veljači 2020. kada berlinski gradski parlament donosi zakon kojim se praktički zamrzava rast cijena najmova na period od 5 godina. Razlog je takvoj odluci sve veći porast cijena najma, gentrifikacija grada i dolazak privatnih investitora koji su vođeni željom da na tržištu stanova što više zarade, što je često u suprotnosti s interesom lokalnog stanovništva, kojemu osnovna životna potreba - krov nad glavom - postaje luksuz. U studenom 2020. započinje prvi korak provedbe zakona kada se počinju snižavati stanarine koje su smatrane ekscesno visokim, no već u travnju ove godine Ustavni je sud odluku berlinskog parlamenta proglasio neustavnom. Naime, na federalnoj razini već postoji regulacija tržišta te, kako ističu u odluci, savezne zemlje ne mogu po tom pitanju donositi vlastite zakone. Tako na kraju mnogi stanari moraju platiti i „zaostale“ stanarine, a neka predviđanja govore da će nakon ove odluke rente porasti od 100 do 500 eura.
Iako ta informacija, mnogi bi ocijenili, i nije previše relevantna za hrvatske prilike, s druge je strane svakako zanimljiva u kontekstu drugog kruga izbora za gradonačelnika Grada Zagreba, budući da često u govorima kandidata, a kada je u pitanju stambena politika u glavnom gradu, možemo čuti komparacije s Bečom ili Zapadnom Europom općenito.
Situacija u Zagrebu vezano uz priuštivo stanovanje nije poprimila berlinske razmjere, no stambena je politika svakako jedno od gorućih problema s kojim će se susresti novi gradonačelnik. Stoga je bilo zanimljivo, ali i korisno, pogledati što dva ponuđena kandidata, koji će se ove nedjelje boriti za mjesto gradonačelnika Grada Zagreba, predlažu u svojim predizbornim programima vezano za stambenu politiku i koja su moguća rješenja.
Novi Jelkovec, Foto: Krešimir Jelovečki
Prethodne nedjelje, 23. svibnja, mogla se pratiti konferencija za medije koju je platforma Možemo! organizirala, simbolično, u Novom Jelkovcu, i na kojoj je predstavila svoj program za stanovanje. Ističući kako je Zagreb jedan od najskupljih gradova za stanovanje u Europi, Tomislav Tomašević, Iva Marčetić i Luka Korlaet povlače paralelu s Bečom koji raspolaže sa 60 % stanova u javnom najmu, dok Zagreb sa svega 2 %. Kako smo već pisali na Radničkim pravima, nesigurno zaposlenje, nemogućnost kupnje stanja te nedostatak stanova u javnom najmu, faktori su koji utječu na sve kasnije osamostaljivanje mladih, a problem predstavljaju i troškovi stanovanja koji znaju prelaziti 30 % mjesečnih prihoda što mnoge dovodi u rizik od siromaštva. Platforma Možemo! navedene probleme prepoznaje, te se u svojem programu usmjerila na: povećanje fonda javno najamnih stanova, korištenje gradskog zemljišta za stvaranje priuštivih stambenih jedinica, reguliranje tržišta najma tako što će se poticati sklapanje ugovora za dugoročni najma, stvaranje modela stambenog zadrugarstva čime bi se poticala neprofitna stambena izgradnja, smanjenje gentrifikacije na način da izgradnja stanova za javni najam ne će biti usko vezana za periferiju (kao što je slučaj s Novim Jelkovcem i Podbrežjem) te infrastrukturno povezivanje upravo tih perifernih dijelova s ostatkom grada, kao i njihovo kulturno i komunalno „unapređivanje“.
Stambena problematika glavnoga grada u programu Domovinskog pokreta, stranke okupljene oko Miroslava Škore, sadržana je pod kategorijom „Prostorno i strategijsko planiranje, lokalna samouprava, zaštita prirode, poljoprivreda i šumarstvo, graditeljstvo i obnova nakon potresa“. Usmjerila sam se samo na 1. točku koja se odnosi na prostorno i strategijsko planiranje, a gdje bi se moglo uklopiti i pitanje stambenih politika. I u Domovinskom su pokretu prepoznali problem „stihijske“ gradnje i nadmoć kapitala nad interesima stanovništva, a veliki su dio posvetili nedostacima GUP-a te propustima Gradskog ureda za strategijsko planiranje i Zavoda za prostorno uređenje. Kao rješenja navode kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve. Kratkoročna se rješenja temelje na infrastrukturnim promjenama koje vide kroz ukidanje Gradskog ureda za strategijsko planiranje, reformiranja Zavoda za prostorno uređenje te postavljanje stručnjaka na odgovarajuće položaje. Kod srednjoročnih ciljeva usmjerili su se na promjene GUP-a, ravnomjerni razvoj grada i označavanje zelenih javnih površina, dok su dugoročni ciljevi „popunjavanje lokacija na području grada koje su ostale preskočene i zanemarene“ navodeći Gredelj, Klaonicu, Paromlin itd.
Iako napisan stručno te smisleno razdijeljen, vidljivo je da se program Domovinskog pokreta niti u jednom segmentu ne bavi konkretnim problemom priuštivog stanovanja. Program uglavnom ostaje na apstraktnoj razini, a usmjeren je prvenstveno na korekcije unutar institucija. Program, koji broji 134 stranice, pitanje stambenog zbrinjavanja (uz branitelje) prvenstveno vidi u okviru kategorije „Obrazovanje, sport, kultura, mladi i demografija“ ističući skupine mladih obitelj, povratnika, mladih poduzetnika i podstanara naglašavajući pomoć u obliku „subvencioniranja kredita“, politika koju provodi i HDZ-ova Vlada u okviru programa APN-a na državnoj razini, a što se pokazalo krajnje neučinkovitim.
Foto: Maja Dragojević
Stambeno pitanje u programu Domovinskog pokreta u suštini nije prepoznato kao realan problem s kojim se građani/ke grada Zagreba svakodnevno suočavaju, već je usmjeren na specifične demografske skupine i u okviru pronatalne politike, zbog čega i izostaje konkretna vizija o njegovom rješenju. S druge strane, iako prijedlozi platforme Možemo! zaista djeluju stručno i konkretno, nije sigurno koliko će se od toga zaista i moći ostvariti u prvim godinama mandata, ako ga osvoje ove nedjelje. Domovinski pokret ima pravo utoliko što veliki problem vidi i u samoj mašineriji koja trenutnu upravlja gradom Zagrebom te je nužna njezina rekonstrukcija. Možemo! to također zna, no kao što mnogi ističu u svojim analizama nakon prvog kruga, pitanje je kako će se dosadašnji „aktivisti“ snaći u ulozi upravljanja „najbogatijim“ gradom u Hrvatskoj i na kakav će otpor naići u provedbi zamišljenih reformi.
Sljedeći tjedan, bez obzira na opciju koja pobijedi, mogao bi označiti početak novog razdoblja u upravljanju glavnim gradom, a samim time i stambenim politikama. Pitanje je, hoćemo li i ove nedjelje iznenaditi međunarodnu zajednicu, kako to u svojoj analizi prvog kruga izbora ističe Nikola Vukobratović, dajući podršku „zelenima“ puno prije nego se to dogodilo u jednoj razvijenijoj Njemačkoj te potencijalno izbjeći berlinski scenarij, ili ćemo je „iznenaditi“ u okvirima očekivanim za jednu istočnoeuropsku državicu.
Autorica naslovne fotografije: Maja Dragojević
Autorica teksta:
Preporučite članak: