U zadnjih se godinu i pol dana u više navrata pisalo i govorilo o svim ovim načinima na koje seksizam, ali i homofobija i transfobija zabavu na plesnom podiju natapaju diskriminacijom, maltretiranjem, nasiljem, nesigurnošću i konstantnim oprezom. I dok se s pravom brani, prisvaja ili zaziva pravo na noćnu zabavu bez diskriminacije i seksualnog nasilja, rijetko se ili nimalo do sada govorilo o onima koje tu zabavu servisiraju – toče pivo, skupljaju prazne boce sa stolova, naplaćuju ulaznice, rade u garderobi ili kruže klubom s pladnjevima promotivnih žestica. Piše Dunja Kučinac.
Vjerojatno nema djevojke ni žene koja izlazi u kafiće i noćne klubove, a da ne poznaje jako dobro onaj moment u kojem joj se na struk s leđa iznenada spusti ruka nekog tipa koji prolazi iza nje i tim si dodirom, navodno, pripomaže da se probije kroz gužvu. Sve vrlo dobro poznaju ili, dozvolit ću si, poznajemo točno taj dodir i tu ruku. Zašto? Zato što ne volimo gužvu, ne volimo nepoznate muškarce i ne volimo dodire jer smo hiperosjetljivo sramežljivo cvijeće? Ne.
Poznajemo ih zato što to nisu ni običan, slučajan, prijateljski ili praktičan dodir niti obična, slučajna, prijateljska ili praktična ruka koja nekog pozdravlja ili odmiče da bi se moglo proći. Da jesu, ta ruka vjerojatno ne bi izabrala baš struk niti bi taj dodir trajao koliko obično traje. Znamo – bez brige, i mi se u klubovima guramo, pozdravljamo, dodirujemo. Nije riječ ni o pukom signaliziranju privlačnosti ili pokušaju da se izvidi postoji li prostor za flert. Da jest, moglo bi se posegnuti za nekim manje invazivnim načinom, recimo razmjenom pogleda ili pitanjem koje uvažava dobiveni odgovor. I to znamo – i mi, naime, flertamo.
Taj dobro poznati dodir i ruka dio su jednako tako predobro poznatog i napornog folklora koji čvrsto caruje u skoro svim prostorima noćne zabave – u klubovima i kafićima, na partijima i koncertima. Svaka čitateljica, sigurna sam, već u sebi sriče ostale hitove te stare tradicije: tipove koji glasno komentiraju ženin seksi izgled uvjereni da joj time laskaju, random muškarce u publici na koncertu koji ženama šapuću, to jest dahću i sline na uho, likove koji na ženino odbijanje kažu “ne moraš biti tako sramežljiva”, one koji se sami pozovu za stol za kojim sjede dvije cure i kad im one kažu da ih puste same čuju “ostanite, jedva smo vas čekale”, one koji isto tako samoinicijativno curi plate piće računajući da su time platili i barem pola sata svog smaračkog monologa.
Sav je taj folklor upravo takav kakav jest ne zato što je prožet seksualnošću, nego seksizmom. U tom su folkloru noćnog kluba jasno i neravnopravno podijeljene uloge: muškarac je lovac (kojem će se posrećiti ili ne), a žena njegov seksualni plijen, koji – čak i kada pokazuje i tvrdi suprotno – želi da ga se ulovi ili, ako ništa drugo, uživa dok ga se lovi. Klupski seksizam pritom nije samo bazično neugodan i naporan, nego i opasan ili barem prijeteći. Između normalizacije neželjene ruke na struku i ruke na guzici je (i doslovno i metaforički) tek koji centimetar, isto kao što normalizacija toga da žensko “ne” muškarcu znači “da” ne vrijedi samo duž birtijskog stola za koji on sjeda nepozvan, nego se prelijeva i u puno problematičnije i opasnije prostore i situacije – bio to poluprazan klupski wc, stajalište taksija u ulici ispred bara ili stan u koji se otišlo na after.
U zadnjih se godinu i pol dana u više navrata pisalo i govorilo o svim ovim načinima na koje seksizam, ali i homofobija i transfobija zabavu na plesnom podiju natapaju diskriminacijom, maltretiranjem, nasiljem, nesigurnošću i konstantnim oprezom. I dok se s pravom brani, prisvaja ili zaziva pravo na noćnu zabavu bez diskriminacije i seksualnog nasilja, rijetko se ili nimalo do sada govorilo o onima koje tu zabavu servisiraju – toče pivo, skupljaju prazne boce sa stolova, naplaćuju ulaznice, rade u garderobi ili kruže klubom s pladnjevima promotivnih žestica. Odnosno, onima koje u klubu nisu da se zabave, nego da zarade za kruh i stanarinu. Njihova pozicija ni najmanje ne sprečava sav spomenuti seksizam i neugodnosti da prelaze preko šanka i tacne zajedno s kovanicama, računima i čašama. Dapače, sudeći po istraživanjima nekoliko stranih sindikata, ali i iskustvima koja je s nama podijelilo nekoliko bivših radnica u domaćim noćnim klubovima, seksizam i seksualno uznemiravanje su u klupskoj i parti industriji u ovoj ili onoj mjeri naprosto dio posla.
Neugodne brojke zatiču nas već u prvom istraživanju na koje nailazimo, a koje je pod nazivom Not on the Menu (Nisam na meniju) 2018. godine objavila podružnica za uslužne djelatnosti britansko-irskog sindikata Unite the Union. Čak 89 posto ispitanika, u najvećoj mjeri radnica u uslužnom sektoru, jednom je ili više puta doživjelo seksualno uznemiravanje. Ako malo opuštenije zaokružimo tu cifru, možemo reći: skoro sve. Od toga je 56,3 posto ispitanika bilo maltretirano od strane gostiju, a 22,7 posto od svog menadžera. Polovica osoba radi tih se iskustava, pokazuje istraživanje, na poslu osjećala nesigurno ili je razmišljala o tome da da otkaz.
Australski je Sindikat ujedinjenih radnika (United Workers Union; UWU) godinu dana prije Unitea proveo slično istraživanje koje je donijelo i slične brojke: 86 posto ispitanih na poslu se osjećalo nesigurno ili nelagodno, a 89 posto ih je doživjelo seksualno zlostavljanje. Opet – skoro svi. Od njih je čak 58 posto to doživjelo od strane nadređenog, a 66 je posto onih koji taj slučaj nikada nikome nisu prijavili, što se poklapa s još jednim podatkom u ovom ružnom nizu: 67 posto je onih koji su se bojali reperkusija u slučaju da se odvaže na prijavu. Iako su brojke iz ponovljenog istraživanja ovog proljeća nešto blaže (47 posto ispitanika ima neugodno iskustvo), i dalje je jasno da je seksualno uznemiravanje u industriji više-manje norma. Od tih 47 posto koji su doživjeli nasilje, čak ih je 58 posto to doživjelo od strane nadređenog, a 66 je posto onih koji taj slučaj nikada nikome nisu prijavili, što se poklapa s još jednim podatkom u ovom ružnom nizu: 67 posto je onih koji su se bojali reperkusija u slučaju da se odvaže na prijavu.
Svakakvih „malih i naizgled beznačajnih momenata“ uznemiravanja nakupilo se i u iskustvu jedne od naših sugovornica koja je, što preko studentskog, što preko ugovora o radu, svojedobno radila kao konobarica u jednom kafiću i nekoliko barova te kao hostesa u klubovima i na partijima. Među tim je momentima, kaže, oduvijek najviše bilo seksističkih komentara i od gostiju i šefova, te dobacivanja na koje je s vremenom jednostavno navikla. Uvijek je, kaže, bilo neumjesnih komentara – vrijeđanja ženske inteligencije ili komentiranja izgleda kolegica. U to joj je vrijeme sve to, sjeća se, u datom kontekstu bilo sasvim normalno jer je odrasla – kao i većina nas – u patrijarhalnom okruženju.
I prije ljigavih komentara ili težih formi uznemiravanja, seksizam se u klubovima, kažu moje sugovornice, očituje u podjeli rada – veće su šanse da će žene dopasti napornija i niže plaćena mjesta, često pod maskom „ženskih“ poslova. „U jednom baru sam često od šefa dobivala komentare da očistim wc umjesto kolege jer imam ženski touch“, govori bivša konobarica. U jednom beach baru u kojem je radila više godina, sjeća se, samo su cure radile na plaži, po šest ili sedam sati dnevno na suncu, bez hlada: „Za dečke je bila rezervirana terasa u hladu. Izlika za to je bila da tamo ima manje posla i da se time navodno olakšavao posao curama, međutim svi smo znali da to nije istina. Taj je posao obično dopadao nove i najmlađe cure.“ Neravnopravne podjele posla nema samo u najkomercijalnijim i najturističkijim barovima nego i na tzv. alternativnoj, festivalskoj, koncertnoj i party sceni. „Dečki obično rade tehničke poslove, recimo kao tonci ili pak organiziraju koncerte, komuniciraju s izvođačima, plaćaju ih itd. Cure su, jer su kao ’ljepše’, gurnute naprijed da se bave uslužnim djelatnostima koje neminovno uključuju i interakciju s ogromnim brojem nepoznatih ljudi. To crpi jako puno energije, ali je najslabije plaćeno“, govori jedna od naših sugovornica koja je radila na festivalima i u alternativnim klubovima.
Niže plaće nisu jedino gdje se ganjanje profita i seksizam u noćnim klubovima tijesno isprepliću. Vidi se to i u čestom očekivanju da radnice svojim izgledom i ponašanjem (taj dio posla, naravno, nikad neće biti naveden u ugovoru) privuku i zadrže mušterije, čemu svjedoči iskustvo jedne naše sugovornice: „Bilo je situacija u kojima su mi šefovi govorili da bih se trebala više šminkati, smješkati muškarcima ili drugačije oblačiti da privučem goste ili napojnice. Nikad nisam čula da to netko kaže muškom konobaru“.
Kad je riječ o gostima, kaže, najviše pamti muškarce srednje generacije, u pedesetima ili starije, od kojih je dobivala neumjesne komentare poput „ako nemam za platiti, jel'mo ti mogu oprati leđa?“. I dok na spomen pranja leđa dobar dio ljudi (doduše, uglavnom onih koji takav komentar na radnom mjestu nikada sami nisu dobili) vjerojatno odmahuje rukom kao na glupavu, ali sasvim nevinu šalu, neželjeni dodiri se radnicama doista neprekidno i događaju. „Dok smo vikendima zajedno radili u šanku, šef bi me znao dodirnuti po nozi rukom, iako sam ja to uvijek pripisivala slučajnosti“, opisuje naša sugovornica i nastavlja: „Bilo je i pipkanja od strane gostiju, osobito dok sam radila kao hostesa – po leđima, ramenima. Nikad to nisam komentirala s kolegicama s kojima sam radila. Činilo mi se da im ne smeta previše. Ali imam osjećaj da je pipkanje u klubovima jednostavno toliko normalizirano da smo otupile na to.“
Tolerancija na nelagodne ili naporne situacije nije povezana samo s naviknutošću na patrijarhalnu okolinu, nego i s prekarnošću i potplaćenošću. Kad je plaća mala, bakšiš dobiva na važnosti, što radnicu katkada stavlja u položaj da uskraćivanjem osmjeha ili negativnim komentarom na gostovu seksističku šalu istovremeno samoj sebi vjerojatno smanjuje napojnicu i ukupnu zaradu. „Uvijek sam posao konobarenja karakterizirala kao fizički i psihički zahtjevan posao. Psihički napor ležao je najčešće u pronalaženju balansa i pravih reakcija kako ne bih ‘uvrijedila’ gosta, ali istovremeno mu i dala do znanja da mi se ne obraća na uvredljiv način“ govori naša sugovornica i objašnjava: „Dnevnica u mom slučaju nije bila bajna. Ako se ne bih dovoljno smijala na loše ulete ili odobravala neumjesne komentare, na kraju dana ne bih ni najbolje prošla s napojnicama.“
Iskustvo koje joj se, kako kaže, od svih neumjesnih komentara i loših šala najviše urezalo u pamćenje, a koje se dogodilo u jednom mirnom kvartovskom kafiću, pokazuje da pijani šovinisti i nasilnici nisu dio opće narodne kulture i prihvatljivi mnogim vlasnicima kafića samo iza ponoći kad u magli alkohola i droge svima popuste kočnice, nego više-manje uvijek i svugdje gdje pune birtijsku kasu. „Radila sam sama jedno kasno popodne. Nije bilo nikog osim jednog sredovječnog muškarca koji je pio za šankom i cijelo vrijeme pokušavao flertovati sa mnom. Do jednog trena sam ga uspjela ignorirati, išla za svojim poslom i eventualno okretala na šalu, iako mi je užasno išao na živce. Kako je vrijeme odmicalo, on je postajao sve naporniji. Otvoreno mi se počeo upucavati, što sam ja odbijala i govorila mu da prestane ili ću zvati šefa. Kad je prešao mjeru i ušao u šank, otišla sam u wc i zatvorila vrata. Došao je za mnom, derao se i vikao sulude cifre koje bi mi ponudio da spavam s njim. Nije htio otići, ostao je za šankom još sigurno nekih sat vremena“, prepričava. Nakon što je šefa zamolila da udalji gosta, on joj je odbrusio: „Daj, nađi nešto za raditi, ne moraš pričati s njim. To nam je dobar gost.“ Činjenica da ga nije bila briga i da nije ništa poduzeo joj je, kaže, bila užasna i dala je otkaz nakon nekoliko tjedana.
Iako se često smatra da je seksizma i seksualnog uznemiravanja ipak nešto manje u subkulturnim krugovima vezanima uz alternativnu glazbu jer oni, kako govori jedna od naših sugovornica, često imaju feministički ili antifašistički predznak, mnogi glasovi kako publike, tako i radnica ukazuju na to da taj dio klupske scene nije ni najmanje nevin. Na to ukazuju više-manje svi tekstovi koje smo naveli na samom početku teksta, ali i, primjerice, kolektiv Good Night Macho Pride koji godinama govori o ovim problemima u kontekstu domaće punk scene. Da ni jedna muzika, ma kako glasna, alternativna, kvalitetna ili kul bila ne može prikriti ili ublažiti seksualno uznemiravanje i nasilje koje se odvija u publici ili iza šanka i blagajne, pokazuje nam iskustvo zlostavljanja koje su radnice jednog domaćeg alternativnog kluba pretrpjele prije nekoliko godina, a o kojem slušamo od jedne od naših sugovornica koja ga je i sama doživjela.
Prije više od pet godina u klubu u kojem je radila kao šankerica, garderobijerka, na kartama na ulazu i na poslovima skupljanja boca i čišćenja, dogodio se slučaj seksualnog uznemiravanja i maltretiranja mlađih radnica od strane starijeg i nadređenog muškarca, organizatora koncerata i voditelja smjena u klubu. „Forsirao bi fizičku blizinu, dodirivao radnice bez odobrenja (sve kao frendovski, moš' mislit), pričao je hipotetske situacije u kojima bismo nas dvoje bili zajedno kao ljubavni par i slično. Svakako je koristio svoju poziciju moći kako bi smarao radnice, a one su to na neki način morale podnositi“, opisuje naša sugovornica.
„To se uglavnom događalo kada bi popio, a alkohol mu je bio dostupan non-stop“, prisjeća se i nastavlja: „Problema s njim je, koliko se sjećam, bilo dosta i to s više-manje svim tadašnjim radnicama u klubu. Sjećam se da je jedna cura nakon posla naručila taksi da ide doma i jedva ga se otarasila jer je on uporno inzistirao da ide s njom doma taksijem. Nakon toga ju je pola noći zvao i slao joj poruke.“ Porukama se javljao i drugim radnicama: „Slao nam je poruke neprimjerene za taj radni odnos i cijelu situaciju. Nit' smo prijatelji, nit' smo si dobri, a forsira ljubavno sladunjavu spiku. Tu je isto debelo iskoristio svoju poziciju jer je uzeo naše brojeve mobitela preko posla i kasnije nas bez naše volje kontaktirao.“ Korištenje nadređene pozicije bilo je u svakom smislu isprepleteno sa zlostavljanjem: „Kad bih ga odbila govorio bi mi da sam najgora radnica i slične stvari, obezvrjeđivao me.“
S vremenom, je kaže, počela osjećati nepravdu: „Tu radim, dosta mi je što me smara petnaest debila na šanku, još mi treba nadređeni da mi se unosi u facu. Osjećala sam se užasno i na kraju shvatila da se nešto mora poduzeti.“ Sjeća se da odluka da se radnice ujedine i kažu ostatku ekipe u klubu za problem nije bila laka i da njenim kolegicama nije bilo ugodno razgovarati o tome: „Bilo je tu puno onog klasičnog osjećaja nametnute krivice, kad se pitaš: Možda sam ipak ja njemu dala povod za to? Jesam li se preširoko nasmiješila? Jesam li mu slučajno dala nekakav krivi signal? Možda nisam trebala prihvatiti to piće od njega.“
Kada su izašle s problemom pred kolege i vodstvo kluba, oni su najprije reagirali, sjeća se, govoreći da je „on takav“, to radi „frendovski“ i da su cure „zabrijale“. Ipak su organizirali zajednički sastanak na tu temu, ali je na njemu, osim djevojaka, ekipe iz kluba i njihovog prijatelja psihologa (kojeg djevojke nisu poznavale, a koji je valjda trebao pomoći) bio prisutan i – zlostavljač: „Ajde se ti sad kao napadnuta cura otvori i konfrontiraj njega pred svima. Nekima to nije bio problem, ali bilo je puno nesigurnijih cura koje se nisu ni usudile sve reći jer je bila neprijatna atmosfera. On je krupan i glasan tip koji je, kad je trijezan, puno drugačiji od onoga kad je pijan. Naprosto je sasvim samouvjereno negirao sve što se desilo i pripisao sve pijanstvu: znate da sam, kad malo popijem, više prijateljski raspoložen. Sve je to bilo u smislu – mi smo krivo shvatile. Jedan od voditelja je na tom sastanku pitao nas cure jesmo li mi slučajno njemu dale povoda za sve to. Dno dna.“
Zaključili su, kaže, da on više neće piti dok je u klubu, njegova je pozicija bila uzdrmana i bilo je neprijatno, ali je još neko vrijeme organizirao koncerte tamo. Taj je sastanak, smatra ona, bio samo kozmetički jer se nakon toga nije previše razgovaralo o tome, niti se uvelo metode prevencije potencijalnih takvih slučajeva ubuduće. Dijelom je zbog toga dala otkaz i od tada, kaže, nije previše tamo zalazila.
Ovaj nam slučaj, od njegovog prvog do zadnjeg slova, na brutalno precizan i udžbenički (nimalo alternativni) način najprije pokazuje kako izgleda seksualno uznemiravanje unutar radnog kolektiva, a onda i podcrtava kako izgleda školski kriva, a opet tako česta, reakcija na njega. Nabrojimo kratko te momente, kao podsjetnik i opomenu: seksualno nasilje je sustavno (dočim se često diskvalificira kao izolirani slučaj), dolazi zajedno s pozicijama moći (rod, starost, pozicija na poslu, status), žrtvino se iskustvo relativizira i u njega se sumnja („zabrijale ste“, „jeste li dale povoda?“), stavlja ju se u neugodnu poziciju (evo ti jedan sastanak sa zlostavljačem pa reci što te muči), a nasilnika se štiti („to je frendovski“, „on je takav“).
Nabrojimo još i neke od sugestija koje su, s druge strane, moje sugovornice imale da bi se ovakve, ali i sve prethodno spomenute situacije s gostima i publikom spriječile ili ublažile: izrada crne liste osoba koje više ne smiju ući u određeni klub, a koja se može podijeliti s voditeljima drugih klubova, zabrana ili smanjenje konzumacije droga i alkohola na radnom mjestu, zapošljavanje provjerenih redara, preuzimanje odgovornosti za ono što se događa u klubu od strane njihovih voditelja, trijeznost i reagiranje na problematične situacije umjesto okretanja glave, stavljanje radnog kolektiva ispred profita.
A kada govorimo o dobrobiti radnika i radnica, koja ne uključuje samo pravo na dostojanstven život od vlastitog rada, nego i pravo na radno mjesto bez seksualnog ili bilo kakvog drugog nasilja, nalazimo se – ili bismo se trebali nalaziti – na sindikalnom terenu. Upravo ćemo se tu, među sindikalistima koji se bore protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, zadržati sve do idućeg teksta koji vam uskoro donosimo.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Wallpaper Flare/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: