Izlaganje koje je održano na panelu Socijalizam na izmaku, 6. listopada 2016. u Galeriji Nova, u sklopu istraživanja i izložbe Kome treba poduzeće? Borovo 1988.-1991.
Pokušaj sagledavanja aspekata jugoslavenskog socijalizma "u njegovim vlastitim uvjetima" postala je jedna od preokupacija mog sociološkog rada u Hrvatskoj. Kažem "u njegovim vlastitim uvjetima" jer, kao što su mnogi autori već pisali, jugoslavenski socijalizam se proučava unutar mainstream društvenih znanosti u regiji i izvan nje zato što istraživače prvenstveno zanimaju razlozi njegove propasti. A uglavnom ih pronalaze u navodno "nedemokratskom" karakteru socijalizma, njegovom neuspjehu da se nosi s takozvanim "nacionalnim pitanjem" i u dubokoj ekonomskoj, političkoj i društvenoj krizi 80-ih.
I nedavno objavljena knjiga Social Inequalities and Discontent in Yugoslav Socialism (Društvene nejednakosti i nezadovoljstvo u jugoslavenskom socijalizmu) koju smo uredili Rory Archer, Igor Duda i ja, a koja bi na naslovnici mogla imati zastavu na kojoj piše "niti nostalgija niti amnezija", može biti podvrgnuta kritici zbog ove zadnje tendencije. Ali svatko tko ozbiljno proučava SFRJ u osamdesetima ostaje osupnut širinom i višedimenzionalnošću krize koju je nemoguće ignorirati. Visoka nezaposlenost, pad životnog standarda, smanjenje socijalne mobilnosti i mjere stezanja remena (austerity) sastavnice su te krize. Rabeći različite pristupe, u knjizi nastojimo u analizu vratiti klasno pitanje, a baveći se aspektima krize progovaramo o društvenim nejednakostima i nezadovoljstvu – temama koje su rjeđe razmatrane.
Ana Dević u svojem poglavlju piše da su osamdesete bile period u kojem se Đilasova "nova klasa" partijskih elita, sve više orijentirana prema republičkim socijalnim, političkim pa i ekonomskim prostorima, nastavlja udaljavati, materijalno i ideološki, od masa/većine stanovništva. Navodeći podatke anketnih istraživanja iz tog perioda, Dević vrlo uvjerljivo argumentira da je nezadovoljstvo u početku bilo usredotočeno na izdaju socijalističkog programa jednakosti i solidarnosti, a osjećaj "nemoći" se širio od seljaka preko tradicionalne radničke klase do nove profesionalne srednje klase. I uistinu, ankete potvrđuju da je mlada generacija, koja je bila prinuđena prihvatiti situaciju koju je Županov nazvao "produžena adolescencija", bila zadnja koja je napustila ideale jugoslavenstva.
Zanimljivo je da Dević i drugi autori čiji su tekstovi u knjizi ponovno i na ne-linearan način iščitavaju autore kao što su Josip Županov, Branko Horvat, pa čak i Stipe Šuvar, sugerirajući potrebu za dubokom kontekstualizacijom koja ponekad nedostaje u suvremenim istraživanjima. Ne želim ovdje direktno intervenirati u raspravu o egalitarnom sindromu, iako se uglavnom slažem s Danijelom Dolenec. Ona je, čini mi se, otkrila nevjerojatni konzervativizam mnogih današnjih sociologa koji odbijaju mogućnost mnogostrukih čitanja Županova i ne uspijevaju sagledati da je svaka intervencija Županova izuzetno kontekstualizirana ovisno o tome je li njegova publika primarno međunarodna, jugoslavenska ili hrvatska, te pokušava li utjecati na političare, donositelje odluka, znanstvenike ili ‘opću publiku’. Stoga knjiga argumentira potrebu epistemološke senzitivnosti za uvjete u kojim se proizvodi znanje. Zanimljivo je da je za Anu Dević Županov važan ne zbog njegovog empirijski slabo formuliranog ‘egalitarnog sindroma’, već zbog čitanja socioloških anketa koje sugeriraju da su ‘tržišna reforma’ i ‘decentralizacija’ rezultirale tendencijama umnožavanja sivih zona i klijentelističkih mreža koje su koristili i iskorištavali republički oligarsi. Poznato je upozorenje Branka Horvata da je tržišni socijalizam pojačao regionalne nejednakosti među običnim ljudima, a istovremeno je izjednačio privilegije elita po republikama (i autonomnim pokrajinama), a može se dodati da su ih uživali bez obzira na sposobnost upravljanja ekonomijom.
Mislim, i tu se slažem s Danijelom i Mislavom Žitkom, da su aspekti jugoslavenskog eksperimenta, posebice onaj kojeg smo u knjizi nazvali "refleksivno samoupravljanje", a koji se bavi, iako ponekad samo teorijski, egalitarnijim oblicima društvene reprodukcije te originalni "treći put" Pokreta nesvrstanih, koji "nije niti Moskva niti Washinghton", izuzetno relevantni za artikulaciju pozicija nove ljevice u trenutnoj konstelaciji. Osim toga, za suvremene rasprave o socijalističkim alternativama izuzetno su važni načini na koje su intelektualci tog perioda govorili o jazu, u knjizi ga zovemo ponor (chasm), između socijalističke teorije i prakse.
U prošlom desetljeću smo svjedočili obnovljenom interesu društvenih znanosti i historiografije za sve aspekte jugoslavenskog socijalizma. Ti narativi predstavljaju izazov amneziji iz devedesetih te su puno uravnoteženiji nego prilično ekonomistički i deterministički prvi val analiza i intervencija, inspiriranih uglavnom ortodoksnim čitanjem i učitavanjem Marxa. Svatko tko je sudjelovao na jednoj ili dvije konferencije Socijalizam na klupi, koje je organizirao Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli 2013. i 2015., ostaje iznenađen činjenicom kako je to brzo rastuće područje znanstvenog rada koje sve više privlači mlade istraživače koji nikad direktno nisu iskusili jugoslavenski socijalizam. Ponekad mislim da radovi prezentirani na konferenciji, uz važne izuzetke, spadaju u jednu od četiri grupe: neku vrstu "strukturalne političke ekonomije"; ‘feminizam’; ‘kultura’ i ‘rad i radnička klasa’. Stoga bi ubuduće prioritet trebao biti snažnije povezati te tematske grupe, i to teorijski i empirijski.
Inspiriran ovom prekrasnom izložbom i širim projektom, a nastavno na razgovore s Jasnom, želio bih reći nešto o tome zašto su neke od tema iz vremena socijalizma, a posebno ‘civilno društvo’ i ‘društveni pokreti’, dokumentirane, istražene i naširoko se o njima raspravlja, dok su druge teme, naročito radnička borba, ostale nedovoljno istražene.
Prva pomisao mi je bila da su kaotični uvjeti kasnih osamdesetih pojačali osjećaj samo-kreiranih i samo-identificiranih aktivista civilnog društva da su specifična subkulturna avangarda koja je akumulirala kulturni kapital, a koji je onda prenesen i u post-socijalistički period. U tom kontekstu činilo se da liberalno civilno društvo ima malo ili uopće nema dodirnih točaka s radničkim pitanjima. To je, naravno, pojednostavljeno i determinističko objašnjenje, no ipak mislim da su interesi novog vala jugoslavenskih sociologa i antropologa u osamdesetima više bili usmjereni prema subkulturama i ‘marginalcima’ – onim elementima društva s kojima su sami dijelili niz karakteristika – nego prema tradicionalnoj radničkoj klasi.
Dobro se sjećam, kad sam počeo istraživati "civilno društvo" 1994. i 1995., kako gotovo nitko nije spominjao važnost koncepta "civilno društvo" u osamdesetima. Izuzeci su bili oni koji su imali neke veze sa Slovenijom i takozvanim slovenskim novim društvenim pokretima, uključujući tamošnji mirovni pokret koji je bio usko povezan s Mladinom i kasnije s Odborom za obranu ljudskih prava. Sjećam se susreta s Jill Benderly i Evanom Kraftom u Zagrebu 1995., neposredno nakon što je objavljen zbornik Independent Slovenia (Neovisna Slovenija) koji su zajedno uredili. Knjiga je podijeljena u tri dijela: Origins, Movements and Perspectives (Izvori, pokreti i perspektive). I dan danas, kao i tada, najzanimljiviji mi je bio drugi dio Pokreti u kojem Tomaž Mastnak briljantno pokazuje kako su pokreti za civilno društvo vrlo brzo usisani u meki konzervativni nacionalizam moćnih društvenih snaga. Poglavlje Gregora Tomca je tipičan pankerski sociološki esej o sociologiji panka. Vlasta Jelušić je u svom poglavlju fokusirana na veliki društveni i kulturni trud koji je bio potreban za održavanje jugoslavenskog fokusa i oblika ženskih pokreta.
Poglavlje Tončija Kuzmaniča govori o štrajkovima i ulozi sindikata. Tončija sam upoznao prije svih drugih, a iako je moj glavni interes bilo civilno društvo i slovenski novi društveni pokreti, uključujući pank, on mi je dao svoju knjigu Labinski štrajk (na slovenskom jeziku) o štrajku labinskih rudara iz 1987. godine. Možda je fokus njegova rada moguće objasniti njegovom specifičnom pozicionalnošću hrvatsko-slovenskog znanstvenika političkih znanosti za kojeg njegovi prijatelji i suradnici drže da je bio ‘ljeviji’ od Mastnaka i Tomca. Vrijedilo bi spekulirati o tome jesu li prezentacija radničkog grassroots pokreta u Labinu kao dio ‘pokreta’ i čvrsta poveznica između štrajka i krize jugoslavenskog samoupravljanja odlika slovenske posebnosti, kao što je bila preokupacija slovenskog mirovnog pokreta ulogom JNA na Kosovu i ulogom rudarskih štrajkova?
Sad ću se, na kraju, vratiti na našu knjigu u kojoj se nalazi izvrsno poglavlje Gorana Musića o štrajku u Rakovici. I Goran navodi da se znanstveni radovi nisu bavili pitanjima radništva, iako, njegovim riječima: “Upravo su tvornički radnici u velikoj mjeri senzibilizirali jugoslavensku javnost za kontroverzna politička pitanja i otvorili prostor za druge vrste mobilizacije građana u drugoj polovici osamdesetih.” Musićevo poglavlje trasira mijene u savezništvima između radnika i političke birokracije, koje su ignorirane u tekstovima koji govore da su radnici u Rakovici radikalizirani pod utjecajem Miloševićevih nacionalističkih parola. Zapravo su iznijeti radikalni zahtjevi prema kojima poštivanje prava običnih radnika treba biti u središtu obnovljenog socijalističkog poretka, uz redistribuciju bogatstva i mogućnosti.
Ključan je Musićev sljedeći argument, citiram:
“1988. u Rakovici se paralelno odvijala mobilizacija dvije grupe sa programima temeljenim na dvije suprotstavljene vizije jugoslavenskog socijalizma. Partijski aparat je naglašavao važnost srpskog nacionalnog pitanja, ali je i nudio tržišne aspekte samoupravljanja temeljene na liberalnim ekonomskim reformama koje omogućavaju povećanje prihoda poduzećima koja najbolje posluju, a time i višom razinom potrošnje za radnike. Drugi organizirani politički akter je bio lokalni sindikat s programom temeljenim na borbi protiv sve većih socijalnih nejednakosti i za što snažniji politički glas radnika.”
Obnavljanje ovog drugog tipa mobilizacije u cijeloj kasnoj fazi socijalističke Jugoslavije izuzetno je važno u konstelaciji događaja o kojima svjedoče ova izložba i projekt.
Tekst izlaganja Danijele Dolenec na panelu Socijalizam na izmaku možete pročitati ovdje.
Izvor naslovne fotografije: Arhiv Gradskog muzeja Vukovar
Preporučite članak: