Large 1200px bolnica vrap e zagreb

U ranim sam tridesetima, a prije šest godina završila sam na psihijatriji s utvrđenim ranim psihotičnim poremećajem. Do danas sam sve skupa prošla tri hospitalizacije, od čega sam samo nekoliko dana provela na zatvorenom odjelu, a ostatak na otvorenom tipu liječenja, bilo uz cjelodnevni boravak u sklopu psihijatrijske ustanove, bilo u obliku dnevne bolnice koju sam pohađala putujući svakodnevno na dnevni program liječenja. Odrastala sam vjerujući da živim u svijetu u kojem su metode zbrinjavanja mentalno oboljelih u skladu sa znanstvenim dosezima i humanije, pa me šokiralo stanje sustava javnozdravstvene psihijatrijske skrbi, kao i društvena stigma koja prati osobe s dijagnozom kada sam se i sama našla u takvoj situaciji.

Jedan od razloga zašto sam odlučila napisati niz od četiri teksta jest pokušaj da samoj sebi razjasnim ulogu koju igram u svijetu otkad imam dijagnozu. Ovakva je iskustva teško zaboraviti i/ili zanemariti, a meni osobno otvorila su oči za mnoge probleme. Antropologinja sam po struci i posljednje 3 godine vodila sam dnevničke bilješke o sjećanjima s liječenja i svakodnevnim situacijama. Bilježila sam dojmove o situacijama koje su mi osvještavale da sam drukčija zbog toga što imam dijagnozu, situacijama koje su ponekad na mene, kao mentalno oboljelu, djelovale vrlo različito u odnosu na to kako sam slične situacije poimala ranije u životu, prije dijagnoze. Odlučila sam iskoristiti oruđe autoetnografije da progovorim u prilog populacije kojoj pripadam.

Paralelno sam se od početka liječenja izlagala lijevoj teoriji i praksi koje su duboko utjecale na moju percepciju situacija u kojima se nalazim pa se nadam da će razmišljanja koja slijede potaknuti raspravu o problemima ljudi s mentalnim poteškoćama i iz te perspektive. Želja mi je da ovo bude doprinos u zacrtavanju realnije putanje emancipacije osoba s mentalnim poteškoćama.

Istovremeno, pišem ovo pod pseudonimom jer se bojim da će me zbog iznošenja određenih informacija i stavova snaći drugačiji, nepovoljniji tretman ako budem ponovo prisiljena pomoć potražiti tamo gdje si je jedino i mogu priuštiti - unutar javnozdravstvenog sustava, kakav god on bio. Drugi važan razlog je što ne
želim da me moji budući poslodavci tretiraju lošije ako me slučajno povežu s ovom ispovijesti, a ne želim ostaviti otvorenu ni mogućnost razotkrivanja identiteta ljudi s kojima sam se liječila i koji su me liječili.

                                                                      ***

Prilikom prve hospitalizacije smještena sam na zatvoreni odjel na kojem se nalaze pacijenti čije je mentalno stanje procijenjeno kao kritično. Neki koji ondje završe dolaze na psihijatrijsko liječenje svojevoljno, a neki uz policijsku ili skrbničku pratnju. Prilikom dolaska u bolnicu prvo sam razgovarala s liječnikom koji je procijenio da je moj slučaj za zatvoreni odjel. Ruku na srce, uistinu mi nije bilo dobro. Dok sam se vozila u bolnicu počelo je propadanje u mentalni bezdan, a svijet koji sam dotad znala urušavao se u mojim mislima kroz najcrnje i nadrealne scenarije. Prvi razgovor s liječnikom trajao je 10-ak minuta. Bila sam uplašena i jedva sam odgovarala na pitanja. Uz to sam i plakala jer nisam mogla vjerovati što mi se događa. Prije ulaska na razgovor s liječnikom plakala sam i u bolničkom predvorju. Nisam bila glasna, samo sam jecala i svatko tko me pogledao mogao je vidjeti da nižem suzetine. Roditelji su me smirivali, a čak mi je i jedna pacijentica koju sam kasnije vidjela na odjelu uputila zabrinut pogled s prstom preko usta uz gotovo nečujni „ššš“. Zaključila sam da plakanje na psihijatriji nije poželjno, iako je očito sasvim normalno jer u svakoj ordinaciji postoje maramice na stolu spremne da upiju jad. Ali nisam si mogla pomoći, bilo mi je teško i dopustila sam si suze. Nakon te prve procjene, primljena sam na zatvoreni odjel gdje sam razgovarala s drugom doktoricom. Prije nego sam ušla na razgovor, otac mi je došapnuo „samo reci sve i bit ćeš dobro“. Poslušala sam ga, ali moj šok je bio toliki da je sve što sam tih 15-ak minuta govorila liječnici, smatrajući to bitnim za razumijevanje mog poremećenog stanja, izrečeno uz salve tužnih suza. Prije samog definiranja moje dijagnoze i terapije, psihijatrica je razgovarala i s mojim roditeljima koji su me i bili doveli.

Dobrovoljno sam potpisala pristanak za liječenje, iako je malo toga u tom trenutku bilo dobrovoljno. Roditelji su odlučili da ne mogu sa mnom ludom živjeti, sama nisam imala dovoljno financijskih sredstava da se izdržavam na slobodi, a liječnici su nudili izlječenje stručnim procedurama. Sljedeći korak – skini civilnu odjeću, obuci se u pidžamu, a u malu vunastu vrećicu stavi dokumente i mobitel koji ostaju kod osoblja. Sa sobom smiješ ponijeti samo higijenske potrepštine, ali sam dobila uputu da pazim na svoje stvari jer medicinsko osoblje nema kontrolu nad pacijenticama iza rešetaka. „Nekada osobne stvari znaju nestati“, rečeno mi je prije nego sam stupila nogom u prostor za pacijentice. Survival mode on - pretpostavka s kojom počinje liječenje je da su sve pacijentice potencijalne neprijateljice koje će mi ukrasti i ono malo što mi je dopušteno imati uza se.


Na zatvorenom odjelu odsječeni ste od svijeta. Na prozorima su rešetke, mobitel smiješ koristiti jedan sat dnevno, kada su i posjete. Nekoliko puta dnevno na odjel ulaze sestre s lijekovima i kolicima punim neke jednostavne bolničke hrane, bez vilica i noževa, a ponekad i s cigaretama za one koje puše. Taj zatvoreni dio prvog odjela sastoji se od hodnika iz kojeg se ulazi u 10 prostorija: 6 prostorija s prosječno 6 kreveta te prostorija s nekoliko kreveta koja ima stakleni zid iza kojeg su obično zavezane kritične pacijentice pod konstantnim nadzorom bolničkog osoblja. Neke od njih tako zavezane bulje u strop i pokušavaju komunicirati, no pored njih se ne nalazi nitko stručan tko bi ih pažljivo saslušao i aktivno se njima bavio. Nasuprot te prostorije nalazi se sanitarni čvor, a na dnu prostranog hodnika još se nalazi blagovaonica i mala prostorija za pušenje kroz čiji prozor one prisebnije i društvenije dobivaju sitnice za lakše preživljavanje od pacijenata/ica i poznanika/ca s ostalih bolničkih odjela – od cigareta do knjiga.

Ono što mi se sada čini najvažnijim naglasiti jest činjenica da se na odjelu nalaze osobe s različitim tipovima i stupnjevima mentalnih poteškoća. Razvoj njihova stanja gotovo da i nije popraćen od strane liječnika/ca. Tek sam nakon dva dana bila pozvana na 20-minutni razgovor kod odjelne liječnice, osim nje jedini sugovornici/ce bez dijagnoze bili su članovi moje obitelji tijekom posjeta. Iza rešetaka se može vidjeti svašta - od žena zavezanih za krevet koje urlaju o svojim paklovima, do onih koje su objeručke prihvatile svoje ludilo pa plešu, pjevaju ili rade spačke i na kraju likova poput mene koji šute i ne znaju gdje bi sa sobom. Najgore od svega mi je bilo što nisam imala s kime razgovarati o onome što mi se događa. U nekoliko navrata sam ušla u konverzaciju s drugim pacijenticama, ali ti su se pokušaji uglavnom svodili na jednostrane razmjene vlastitih priča po pravilu „jači kači“. Jedini razgovor u kojem sam se osjećala sigurno bio je onaj sa starijim pacijenticama koje su po tko zna koji put iza rešetaka. One su mirne, staložene, već znaju proceduru, iako su i njihovi pogledi nesumnjivo odsutni i opterećeni vlastitim brigama.


Sjećam se da sam jednom prilikom otišla na WC i kad sam se vratila nije bilo plahte na mom krevetu. Sestre su prilično neuhvatljive i nesusretljive, tako da novu plahtu nisam dobila i tu sam noć prespavala na gumiranom ležaju. Konstantno sam u rukama imala neseser s higijenskim potrepštinama, vjerojatno sam s njime izgledala poput Goluma. Drugog dana boravka na odjelu sam već bila toliko istraumatizirana činjenicom da sam izgubila slobodu, opterećena time da sam praktički ostavljena da čamim iza rešetaka dok nastavljam u glavi vrtjeti crne scenarije pa sam u očaju pokušala provući svoje tada iznimno mršavo tijelo kroz rešetke prozora. Pokušaj bijega bolničko je osoblje brzo spriječilo. Uvjerena sam da bi se uspjela provući kroz rešetke da sam imala samo još koju minutu vremena, ali isto sam tako prilično sigurna da ne bih uspjela pobjeći daleko u papučama i pidžami.

                                                                       ***

U proteklih nekoliko godina tek sam sporadično nailazila na neke svijetle primjere tretmana mentalno oboljelih. Sudjelujući u aktivnostima jedne udruge koja se bavi ovim pitanjem, saznala sam, primjerice, da u skandinavskim zemljama imaju potpuno drugačije metode skrbi za ljude s mentalnim poteškoćama. Prilikom rane pojave simptoma, pristupaju organiziranju socijalne mreže oboljelog i na taj način mu jasno daju do znanja da mu zajednica daje podršku. Upareno s činjenicom da se radi o jakim socijalnim državama, pokazalo se da ovakav tretman uvelike smanjuje relaps (povratak u akutno stanje) ukoliko se primjeni prilikom rane pojave simptoma. Isto tako, čitala sam prije nekoliko godina da je u Osijeku pokrenut program organiziranog zajedničkog stanovanja mentalno oboljelih i njihove socijalizacije, no ovakvi primjeri više su iznimka koja prolazi gotovo ispod radara. Na našim prostorima ulazak u sustav psihijatrije obilježen je svojevrsnom trijažom – ako imaš novaca postoji mogućnost da ćeš dobiti adekvatnu skrb, a ako završiš u javnom sustavu šanse za to su puno manje. Dobar primjer toga koliko je u Hrvatskoj i samo osoblje koje se bavi mentalno oboljelima institucionalno ograničeno u pružanju adekvatne skrbi nedavno je opisan na Halteru.

Dakle, iako načelno postoji mišljenje da ulaskom u sustav psihijatrije počinje liječenje, realnost je takva da mentalno oboljeli uglavnom ne mogu samostalno preživjeti i priuštiti si pristup skrbi potrebnoj za oporavak. No, kroz proces liječenja uglavnom se ne adresiraju materijalni uvjeti pojedinca kao važna pretpostavka za pristup adekvatnim metodama liječenja. Umjesto toga, pacijentima se poručuje da je uzrok oboljenja u njihovom genetskom nasljeđu, a smatra se da im se zdravstveno stanje popravilo kada su opušteni i receptivni na prijedloge okoline bez obzira na situaciju u kojoj se nalaze. Prema mentalno oboljelima se ne postavljaju visoka očekivanja, ali im se svakako poručuje da je stvar njihove odluke hoće li se potruditi biti prilagođeni u okolini u kojoj se nalaze. U tom smislu je tretman mentalno oboljelih samo još jedan simptom sustava u kojem se responsibilizacijom, odnosno prebacivanjem odgovornosti na pojedinca, pokušava zamesti trag mehanizama društvene nejednakosti.

Mi, mentalno oboljeli, krivimo sebe i upadamo u vrtlog naturalizirane opresije, medicinsko osoblje koje nas liječi boji se zahtijevati promjene jer im je time preživljavanje na prostoru s već izgrađenim socijalnim mrežama možda ugroženo, a na razini vlasti ovo pitanje jedva da se adresira. Mentalno oboljeli tako ostaju u stanju permanentne nesposobnosti za dostizanje autonomije kakvu bi trebao moći imati svaki član društva i to je u javnosti uglavnom nevidljivo. Stoga ću u nastavku ovog serijala pokušati adresirati pitanja (auto)stigmatizacije mentalno oboljelih, dostupnosti adekvatne skrbi za mentalno oboljele kao i probleme koje nailaze na tržištu rada, u nadi da će to doprinijeti raspravi o mentalnim bolestima i kao klasnom pitanju.


*ostali nastavci serijala objavljivat će se u tjednom ritmu

Izvor naslovne fotografije: Wikipedia
Autorica zahvaljuje
kolektivu Fematik na pomoći i podršci u realizaciji ovog serijala

Lena Gojak


    Preporučite članak: