Pametan grad, civiliziran grad, grad onih koji uredno plaćaju poreze – svim je ovim urbanim imaginarijima centralne i istočne Europe (CIE) zajedničko to što služe performativnoj, aspirativnoj želji da se postane dijelom Zapada. Posljednjih trideset godina u našim se gradovima pojavio velik broj urbanih socijalnih pokreta, a općine i vlade primijenile su širok spektar politika koje vode neoliberalnim urbanim procesima koji lete na krilima pozapadnjačenja.
U ovom radu namjeravam razotkriti djelovanje paradigme koja teži pozapadnjačenju u CIE post-socijalističkim urbanim transformacijama, mapirajući priču o superiornosti Zapada kroz koju se legitimiziraju nasilne i snažne promjene. Koristit ću angažirani teorijski pristup koji se temelji na mom iskustvu aktivistkinje u lokalnim (rumunjskim) i međunarodnim pokretima za pravedniji pristup stanovanju. Ističući lokalne primjere za koje smatram da imaju regionalnu važnost, pokušat ću sastaviti kritičku perspektivu koja je u skladu s urbanim pokretima posvećenima društvenoj pravdi, koristeći anti-kapitalističko, anti-imperijalističko i međusektorsko gledište.
Iluzija mogućnosti
Dekolonijalna doktrina uči nas da je, kako bi materijalna dominacija mogla funkcionirati, vladajućima za provođenje eksploatacije i ekstrakciju potrebna mnogolikost praksi, pojmova i vrijednosti. Nužan je konsenzus glede toga tko eksploatira, tko je eksploatiran, i zašto. To stvara narativ s kojim se većina, ako ne i svi, mora složiti. Nije lako pristati na priču o eksploataciji, ekstrakciji i razvlaštenju te je potreban veliki društven napor vladajućih viših klasa kako bi se taj pristanak proizveo.1
Nadalje, dekolonijalna misao pokazuje nam kako kolonijalizam nije tek posljedica dominacije kolonijalnih i imperijalnih tvorevina nad ne-zapadnjačkim svijetom, nego seže mnogo dalje od postojećih kolonijalnih aparata te uključuje teritorije i društva koja su tek djelomično potpadala pod povijesnu imperijalnu dominaciju.2 To je slučaj sa zemljama CIE. Kolonijalizam na ovim prostorima ima specifičan oblik koji se temelji na stoljećima dominacije Zapada koju je pretežito provodila aktualna kolonijalna vladavina, koristeći među ostalim kompleksnu financijsku i kulturnu zavisnost. Zbog takve je prošlosti Centralna i Istočna Europa danas polu-periferija. Riječ je o dugotrajnom financijskom, političkom i kulturalnom procesu koji se stvarao stoljećima.3
Narativi kojima se više klase služe kako bi legitimirale nasilje i eksploataciju u ovoj regiji oduvijek su bili povezani s njihovom težnjom da budu prepoznate kao predstavnice zemlje koja pripada Zapadu, ili zemlje koja je jednako dobra kao neka od zemalja Zapada. To pokušavaju postići kroz nacionalistički, konzervativni pristup kojim žele steći poštovanje i biti prepoznate kao ravnopravne, ili pak kroz pozapadnjačenje koje će rezultirati integracijom. Jednostavno rečeno, CIE društva stoljećima su zagubljena u toj binarnoj verziji razvoja: nacionalizam protiv pozapadnjačenja.4 Ono što kod te binarnosti najviše zabrinjava jest što prikriva da se obje “opcije” zapravo sastoje od vrijednosti i politika desnice. Time obje, na ovaj ili onaj način, služe tome da se lokalne zajednice integriraju u globalni tok kapitala i da se reproducira kolonijalna hijerarhija koja Zapadni svijet postavlja daleko iznad ostalih.
Jedna od glavnih sastavnica neoliberalne pobjede nakon povijesnog završetka Hladnog rata jest prevladavajući anti-komunizam. Protivljenje bivšim socijalističkim i komunističkim režimima smatra se “povratkom Europi”, korekcijom putanje prema takozvanom prirodnom pripadanju Zapadnom svijetu. Zajedno s bivšim socijalističkim i komunističkim režimima, i široka se paleta ljevičarskih vrijednosti i principa smatra devijantnima, bez obzira na to postoje li među njima zaista preklapanja.
Prema tome, jedna je od prevladavajućih karakteristika post-socijalističkog društva CIE marginalizacija političkih narativa – povijesnih i suvremenih – koji se temelje na kolektivnom oslobađanju od svih oblika autoritarizma i eksploatacije. Dok su takvi narativi stjerani u kut, ostaje prežvakana binarnost odluke svi za naciju ili svi za Zapad. Bilo koji lijevo orijentirani narativ koji adresira eksploataciju rada, dominaciju patrijarhata ili autoritarizam države i vojske u javnoj se sferi odmah označava nazadnim, tj. “komunističkim”, ili stranim utjecajem Zapada, što ga samim time čini neprirodnim. Dok se, na primjer, sindikaliziranje i radničke borbe često povezuje s komunističkom prošlošću i smatra ih se nazadnima, antirasističke i feminističke borbe se pak smatraju previše stranima i neprikladnima za lokalni kontekst.
Ne postoji prihvatljiva “opcija” između dvije različite verzije jednog te istog narativa koji podržava superiornost i dominaciju Zapada. Želim istaknuti činjenicu da je ovaj narativ glavni narativ kroz koji se proizvodi društveni pristanak. To znači da se bilo koje nasilje može objasniti i na njega se može pristati, koliko god bilo eksploatativno i štetno, sve dok je u skladu s verzijom narativa o superiornosti Zapada prisutnom u zemljma CIE. Posljedično, internalizira se cijeli niz povijesno konstruiranih ideja: CIE društva su lijena i korumpirana, lokalne političke elite uvijek su mnogo gore od svojih zapadnih pandana, ovdje se ništa ne radi, itd. Moglo bi se reći da su to samo stereotipi. No oni su zapravo vrh ledene sante koja krije druge, mnogo ozbiljnije i opresivnije narative. Poput, recimo, narativa rasizma prema Romima i težnje k čistoj bijeloj rasi, u kombinaciji s poricanjem povijesti romskog ropstva u Rumunjskoj5, ili pak narativa koji legitimiraju dehumanizaciju i obezvlašćivanje radničke klase te povratak fašističkih ideologija koje se koriste kako bi se dokazala snaga Europe.
Brisanje prošlosti da bi se pripadalo Zapadu
Hegemonijski narativ koji proizvodi kontinuirani pristanak na razne oblike nasilja – drugim riječima, narativ superiornosti Zapada – na urbanim područjima prisutna je u verziji nepropitanih neoliberalnih težnji. Kada je riječ o CIE gradovima, automatski se podrazumijeva da se moraju ponašati poput gradova Zapada te im nalikovati u čim većoj mjeri.6 Dok zagovornici ideje neoliberalnog grada koji su u poziciji pobjednika post-hladnoratovskog perioda u CIE uvijek mogu pronaći ono što traže – kaotične gradove preplavljene nedosljednošću, kontradikcijama, neefikasnošću – postajanje dijelom Zapada smatra se gotovo univerzalnim lijekom za sve te mane.
Na putu da se postane dijelom Zapada, nužno je proći kroz neizbježnu fazu brisanja svih razlika. Ono što je razlikovalo urbano stanovništvo u socijalističkim i komunističkim zemljama CIE od stanovnika Zapada – industrijski gradovi, prostrane četvrti radničkih klasa, redistribucija građevinskih zemljišta i urbano planiranje koje je oplemenjivalo život u zajednici – sistematski je razmontirano. Različitost, koja se manifestirala u ostacima komunističke i socijalističke prošlosti, depolitizirana je i progresivno izbrisana.7
Osim brisanja različitosti, kolonijalizam priču o superiornosti Zapada pokušava zacementirati na brojne druge materijalne i nematerijalne načine. Kontinuirani materijalni procesi eksploatacije, ekstrakcije i nejednakog razvoja posebno su zanimljivi za proučavanje post-socijalističkih urbanih transformacija.8 Sukladno tome, u onome što slijedi željela bih se posvetiti specifičnom načinu na koji kolonijalizam djeluje u odnosu na grad: diskurz prema kojem urbani prostori prirodno streme pozapadnjačenju proizvodi kontinuirani pristanak na prakse koje se sastoje od nasilnih premještanja i razvlaštenja. Ako se ne razotkrije njegova umjetna priroda i ne prokaže se kao konstrukt, taj narativ postaje općeprihvaćen. Ova se fikcija, ako je se ne preispita, prihvaća kao istina, iz čega proizlazi da je pozapadnjačenje neizbježno: prije nego što se snađete, težnja vašeg grada da postane dijelom Zapada smatra se očitim, prirodnim razvojem. Na taj način kolonijalni konstrukt neizbježnog pozapadnjačenja, koji ide rame uz rame s klasnim i rasističkim narativima, stvara trijadu koja služi kao osnova za pristanak na očito sistematsko i sistemsko nasilje. Dok je klasna i rasistička tumačenja nešto lakše identificirati te su klasno i rasno orijentirane kritičke pozicije u nekoj mjeri već prisutne u aktivističkim analizama, dekolonijalističku perspektivu tek treba razviti.
Smatram da je za sindikaliste i aktiviste koji se bore protiv kapitalističke neoliberalizacije naših društava ključno da naš rad temeljimo na povijesnim geopolitičkim procesima tipičnim za našu regiju. Naše CIE društvene pokrete od pokreta naših kolega sa Zapada razlikuje to što se u našim društvima – kao i u ostalim ne-zapadnjačkim društvima – nasilne deložacije i razvlaštenja legitimiziraju paradigmom pozapadnjačenja. Drugim riječima, kako bismo postali dijelom Zapada moramo prihvatiti sve deložacije, gentrifikacije, turistifikacije, financijalizacije, povećanja stanarina, masovna razvlaštenja, itd.
Smatram da je nužno biti kritičan prema narativu o pozapadnjačenju i pristanku koji proizvodi, kako bismo mogli razumjeti situaciju i intervenirati u konkretnim slučajevima nasilja. Rastakanje tog pristanka omogućit će nam da postanemo svjesni kako se, na primjer, kriminalizira radničku klasu, i istovremeno nas približiti radikalnim intersekcionalnim savezima putem dekolonijalističkih, anti-klasnih i anti-rasističkih stajališta.
Procesi urbanih transformacija koji nas približavaju Zapadu
1. Privatizacija stanovanja
Jedna od najvažnijih dimenzija post-socijalističkih transformacija u gradovima CIE je rastakanje paradigme javnog stanovanja. To se odvija u dvije osnovne faze: prva je privatizacija nekretnina dostupnih za javno stanovanje, nakon čega slijedi delegitimizacija samog prava na stanovanje. Privatizacija stanovanja većim je dijelom učinjena u 1990-im godinama i zahvaljujući njoj post-socijalistička društva imaju velik broj vlasnika kućanstava. Radnici koji nikada ništa nisu posjedovali odjednom su postali vlasnici svojih domova, što je stvorilo privid klasne mobilnosti. Većina je tih ljudi, potaknuta anti-komunističkim zazorom prema kulturi radničke klase, počela sebe doživljavati kao pripadnike srednje klase. To je olakšalo opći pristanak na širi spektar privatizacije (industrije i zemljišta) koja je bila predstavljena kao jedini mogući način za prelazak u kapitalističku budućnost. Mogućnost da se postane kapitalist i na taj se način priključi Zapadu prikrila je veliki gubitak osnovnog prava na stanovanje. Kada je toliki broj ljudi počeo sam sebe smatrati pripadnikom srednje klase, traženje da država riješi stambeno pitanje počelo se doživljavati nedostojanstvenim. Javno stanovanje, koje se smatralo pravom radnika, sada je postalo humanitarni čin namijenjen onim najnesretnijima.
Kao što je slučaj i u mnogim drugim post-socijalističkim transformacijama, stambeno zbrinjavanje postalo je moguće samo na jedan od dva načina: ili u nekretnine u državnom vlasništvu, kao u socijalističkoj Rumunjskoj, ili u nekretnine u privatnim rukama, u skladu sa zahtjevima kapitalističke budućnosti. Dihotomija nacionaliziranog naspram privatiziranog učinkovito je izbrisala druge narative koji govore o mogućnosti trećeg puta, kao što je kolektivno vlasništvo stambenih jedinica koje čini dio složene povijesti grupiranja resursa u bivšim socijalističkim državama regije.9 Dihotomija nacionalno naspram privatnog je, uz nadodani sloj anti-komunizma, ideju stanovanja kao robe kojom se može tržiti učinila općeprihvaćenom, što je omogućilo mirniju neo-liberalizaciju. Stanovanje je još uvijek zaštićeno zakonom, no prioritet ima privatno vlasništvo. Stambene politike danas su udaljene od bilo kakve emancipatorne vizije koja se temelji na socijalnoj pravdi, redistribuciji ili autonomiji, i kroje se kako bi bile u skladu sa zakonskim okvirom koji štiti privatno vlasništvo.10 To je moguće zbog uvjerenja da je zapadnjački liberalni kapitalizam jedini mogući put prema naprijed te da nas bilo kakav drugi način gledanja na stanovanje kao temeljno pravo odvlači natrag u prošlost.
2. Restitucije
Kao ključni čimbenik privatizacije, restitucije se odnose na proces u kojem se vlasništvo koje su nacionalizirali socijalistički i komunistički režimi vraća svojim originalnim vlasnicima.11 Pitanje građevina, zemljišta i šuma na razne se načine rješavalo diljem regije, no stambene restitucije rezultirale su dislokacijom stotina tisuća stanara i oduzimanjem njihovih posjeda. Deložirani iz prethodno nacionaliziranih stanova nisu dobili gotovo nikakvu stambenu alternativu, i sačinjavaju većinu deložacija u Rumunjskoj.12 Narativ putem kojeg se stvara pristanak na okrutnu stvarnost restitucija narativ je o priključivanju Zapadu pogodovanjem nasljednicima viših srednjih klasa.
Sukladno tome, nacionalizacije se smatraju nasilnom praksom autoritarnih komunističkih i socijalističkih režima, zlodjelom koje se mora ispraviti. Na taj se način provodi “povratak Zapadnoj Europi”. Zagovornici restitucija smatraju ih ključnim sastojkom tranzicijske pravde, što je legalni proces kojim se ispravljaju nelegalni pothvati bivših režima.13 U tom anti-komunističkom narativu, restitucije postaju alat za reparacije i obnovu, stvarajući binarni sustav žrtvi (nasljednici vlasnika nekretnina iz 1940-ih) i profitera (pripadnici radničke klase koji su u tim nekretninama živjeli). Danas restitucije čine osnovu velikog legalnog okvira u kojem se pravda temelji na principima privatnog vlasništva.
Restitucije su i jedan od glavnih načina na koji post-socijalističke zemlje mogu dokazati svoju odanost Zapadnom svijetu: uništavanjem preraspodjele dobara i moći koju su proveli komunistički i socijalistički režimi te ponovnim stvaranjem nekadašnjih srednjih i viših srednjih klasa. To prekrajanje u konačnici dovodi do uništavanja radničkih četvrti i pretvara ih u područja koja pripadaju višim klasama. To se pravednički naziva vertikalnom raspodjelom bogatstva14 i legalnom tehnologijom primitivne akumulacije15, čime se polažu temelji za specifičan oblik gentrifikacije. A sve to opravdava želja da se pripada Zapadu.
3. Anti-komunistička estetizacija javnog prostora
Ovaj se proces odnosi na tendenciju da se ostaci komunističke i socijalističke prošlosti uklanjaju, sakrivaju ili čine manje vidljivima. Bili to kipovi, imena ulica ili čak pločice s imenima tvrtki, gradovi CIE konstantno se “čiste” od takvih obilježja. Dekomunizacija javnog prostora je, dakako, dio šire agende obračunavanja s komunističkom i socijalističkom prošlošću u kontekstu politike pamćenja, koja čini osnovni element programa desničarskih vlada. U dekomuniziranom gradu obilježja prošlosti postaju pomalo nezgodni podsjetnici na takozvani ne-zapadni put CIE.
Uklanjanje takvih obilježja gotovo se nikad ne radi zbog kritike autoritarnih aspekata prošlosti CIE, nego uglavnom da bi se dokazalo pripadanje Zapadu. To je očito iz načina na koji spomenuta dekomunizacija uvijek podrazumijeva i rehabilitaciju desničarskih simbola i ličnosti koji se predstavljaju kao “kulturno nasljeđe”. Takvi simboli i ličnosti dokazuju kontinuitet s predratnim kapitalističkim režimom koji je bio mnogo bliži Zapadu. Istovremeno, simboli antifašističke i antikapitalističke borbe minimiziraju se ili uništavaju, neovisno o tome jesu li stvarni proizvod komunističkih i socijalističkih režima.16 Bogato nasljeđe antifašističkog otpora na teritoriju bivše Jugoslavije sistemski se uništava kako bi stvorilo prostor povijesnom revizionizmu.17 Od destrukcije se može spasiti samo egzotizacijom istočnog Drugog koju proizvodi pogled Zapada.18
Narativ o europskoj pripadnosti i pozapadnjačenju naših gradova stvara dvosmislenost oko toga što dekomunizacija javnog prostora zapravo znači. Dok pišem ovaj tekst, u tijeku je novi val dekomunizacije javnog prostora, smješten u kontekst ukrajinskog otpora Putinovoj invaziji.19 Dok je povijest Sovjetskog saveza kompleksna i sadrži mnoge opresivne i autoritarne aspekte, ostaje pitanje u kojoj mjeri ove geste izražavaju stvarne anti-imperijalističke i anti-autoritarne sentimente, a u kojoj pak pokazuju prihvaćanje zapadnjačke neoliberalne transformacije.
4. Vrijeme je za pametan grad
Pametan grad je krovni pojam u urbanoj transformaciji koji služi za opisivanje trenda integracije IT tehnologije u infrastrukturu grada. Iako besplatan Wi-Fi može biti koristan većini stanovnika, paradigma pametnog grada gotovo se nikad ne svodi samo na davanje besplatnog interneta ili štednju novca na javnoj električnoj mreži, nego i kako bi se njome označilo da određeno područje pripada visokoobrazovanoj i tehnološki spretnoj urbanoj klasi.20 Tako se elementi pametnog grada često više koriste za označavanje teritorija nego kao javni resurs namijenjen unapređenju kvalitete života. Provođenje ideje pametnog grada većinom služi za stvaranje klasne segregacije, kao indikator toga da neko područje pripada određenoj demografiji i favorizira njezine pripadnike. Ako ne znate koristiti te urbane elemente, što uopće radite ovdje? Očito tu ne pripadate. Što vam znače besplatni Wi-Fi na ulicama ili klupe za USB punjenje i automatizirana rasvjeta ako kod kuće nemate tople vode ili internetsku vezu jer si jedva možete priuštiti porast cijena stanarine i režija?
U CIE gradovima, trend pametnog grada vrlo je privlačan za mnoge lokalne vlasti jer dobro pokazuje sličnosti i naklonjenost tog konkretnog prostora gradovima sa Zapada, kao u slučaju Cluj-Napoce u Rumunjskoj.21 Na taj se način vlasti distanciraju od tehnološke “nazadnosti” i grad konačno uspijeva uhvatiti korak sa Zapadom te materijalizirati toliko željenu pripadnost Zapadu. Kroz pristanak koji stvara narativ o superiornosti Zapada daje se zeleno svjetlo digitalnim tehnologijama i naprednim hibridnim procesima poput video nadzora, prijevoza putem aplikacija22, aplikacija za sigurnost žena, Airbnbjevog23 preuzimanja gradskih središta itd., koje nitko ne preispituje i ne provjerava jer se smatraju nužnim progresivnim razvojem. Lokalne vlasti preokupirane su ostvarivanjem ideje pametnog grada i zbog toga efektivno preusmjeruju javne resurse koji bi se mogli potrošiti na goruće socijalne probleme. Većina takvih tehnologija stoga služi povećanju stanarina, gentrifikaciji te rasnoj i klasnoj segregaciji. Ipak, slaganje oko toga da je pozapadnjačenje grada put prema napretku sve procese koji vode stvaranju pametnog grada čini prihvatljivima.
5. Urbana obnova
Poznat još i kao urbana regeneracija, ovaj proces je, slično ideji pametnog grada, prilično prazan koncept. Obnova se u startu smatra pozitivnim, poželjnim procesom, dok je lokalnoj vlasti i njezinim suradnicima u potpunosti prepušteno da odluče za koga, kojim sredstvima i pod koju cijenu. Urbana obnova u današnje vrijeme opisuje pražnjenje zapuštenih područja u gradskim centrima kako bi se napravilo prostora komercijalnoj, stambenoj i poslovnoj gradnji od koje, kako se može vidjeti iz kritičke perspektive, profitiraju samo više klase.
Očekivano, u Rumunjskoj “urbanu regeneraciju” provodi privatni građevinski investitor, Iulius grupa.24 Specijalizirana za mešetarenje zemljištima i nekretninama, tvrtka je uskočila u građevinske projekte urbane obnove miješane namjene u tri velika grada u Rumunjskoj: Iașiju, Cluj-Napoci i Temišvaru. Ta je tvrtka zapravo mega-graditelj trgovačkih centara koja je proširila djelovanje i izgradila komplekse koji miješaju komercijalne, stambene i poslovne četvrti, sve pod nejasnom egidom “urbane regeneracije”. Njezina civilizacijska misija spajanja lokalne vlasti, poduzetničkih krugova i “zajednice” prikriva činjenicu da su velika javna područja gradskih centara okupirana privatnim interesima koji promoviraju životni stil pozapadnjačene srednje klase koji je nedostupan velikoj većini stanovnika tih gradova.
To je tek jedan model načina na koji koncept “urbane obnove” prikriva privatizaciju javnih resursa i prihvaćanje konzumerističkog životnog stila dizajniranog za višu srednju klasu i dostupnog samo njima. Kao što svjedoči velik broj nagrada koje su Iulius grupi uručile poslovne grupacije i urbani specijalisti Zapada, ove materijalne procese omogućuje narativ o urbanoj obnovi kao o civiliziranom procesu koji će nas približiti Zapadu.
6. Kulturalizacija
Elitni životni stil i kultura obilježje su još jednog procesa koji omogućuje narativ o superiornosti Zapada: depolitizacije socijalnih pitanja putem kulturalizacije. U Rumunjskoj 2010-ih godina bilo je to najvidljivije putem trenda “kreativnog grada”. Ovdje ideja “kreativnog grada” predstavlja više od klasične definicije isticanja kulturnih čimbenika u urbanim transformacijama i sadrži dimenziju civiliziranja po uzoru na Zapad koja koristi umjetnost kako bi prikrila proces gentrifikacije koji se odvija u gradu.25
Posljednjih godina, kulturalizacija se pretežito manifestira putem fenomena Europske prijestolnice kulture (EPK), koja se u zapadnim gradovima već dugo kritički proučava kao fenomen koji, umjesto da smanjuje urbane nejednakosti, čini upravo suprotno.26 EPK je krinka pod kojom privatni interesi nedemokratski prisvajaju javne resurse, ništa drugo nego veliki poslovni pothvat omotan u šareno pakiranje kulture i umjetnosti. U kontekstu CIE, EPK se prihvaća još i više jer je to najdoslovniji način dokazivanja pripadnosti Zapadu. Osnovni koncept trenutne EPK u Rumunjskoj, Temišvara, Shine your Light (Sijaj svoju svjetlost, op.prev.) metafora je izlaska iz “tame i pasivnosti” na svijetli put postajanja “involviranim europskim građaninom”.27 Lokalna povijest se preformulirava u priču o putu prema pozapadnjačenju, u kojem se vladavina Habsburške Monarhije nad ovim dijelom Rumunjske u 18. i 19. stoljeću prikazuje kao ono što ju je približilo Zapadu.
Dok umjetnici i kulturalni akteri putem kulturalnih stereotipa pokušavaju uvjeriti Europsku komisiju u zapadnjačku narav svojih gradova, transnacionalni poslovi uparuju se s javnim financiranjem te im se ukazuje dobrodošlica i hvali ih se zbog njihovog časnog doprinosa transformaciji grada.28 Istovremeno, aktualne urbane socijalne nepravde poput deložacija, gentrifikacije, manjka pristupa komunalnim uslugama i beskućništva egzotiziraju se, prikrivaju ili izbjegavaju adresirati.
7. Misija civiliziranja koju provode lokalne vlasti
Životni stil i vrijednosti viših klasa postali su glavni prioritet urbanih politika i, često, jedino čemu teže lokalne vlasti. Više klase u gradu imaju misiju civiliziranja, utjelovljujući zapadne ideale građanske dužnosti, urbanog ponašanja i estetskog ukusa.
Gradonačelnici rumunjskih gradova često sami sebe smatraju apostolima takvih misija te zagovaraju transformacije gradova kao način da se više pripada Zapadu ili Europi. Robert Negoiță, trenutni načelnik sektora 3 u Bukureštu, nekretninski je mešetar i vlasnik hotela te jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u Rumunjskoj. 2014. odobrio je deložaciju skupine od dvjestotinjak ljudi iz ulice Vulturilor koja se nalazi blizu središta grada. Deložacija je bila vrlo vidljiva i rezultirala je dvogodišnjim protestom pred bivšim domovima deložiranih. S obzirom na to da je Vulturilorski protest29 bio jedna od ključnih točaka pokreta za stambenu pravdu, nanio je štetu imidžu civiliziranog sektora, zbog čega je bio stalni trn u oku mogulskog načelnika. Nakon učestalih rasističkih komentara koje je o protestu iznosio na društvenim mrežama, Negoiță je u srpnju 2016. godine radosno objavio kako su straćare “konačno” srušene. Operacija je uspjela sektor 3 pretvoriti u “europski sektor koji svi želimo”, otimajući ga iz ruku nestašnih prosvjednika i vraćajući ga “ljudima zdravog razuma”.
Trenutni gradonačelnik Bukurešta, Nicușor Dan, nešto je drugačija vrsta zagovornika civiliziranog grada. Cijela je politička karijera ovog osnovnoškolskog profesora matematike s pozadinom u gradskom aktivizmu sazdana na programu protivljenja vladajućem poretku s vizijom Bukurešta kao civiliziranog, zapadnog grada. U gotovo dva desetljeća uličnog gradskog aktivizma Dan i udruge čiji je bio član gradile su socijalni pokret koji je bio usredotočen na očuvanje građevina koje su dio povijesne baštine.30 Osim arhitektonske vrijednosti, još je značajnija simbolička važnost tih građevina koja se sastoji od njihove zapadnjačke prirode: sagradile su ih više klase između dvaju ratova i služile su kao dokaz europskog karaktera Bukurešta. Budućnost tih građevina, upletenih u zamršeno klupko restitucijskih tužbi, uvijek se stavljala ispred sudbine njihovih deložiranih stanara.
Vurtirilor 50 protestni kamp u Bukureštu koji je postojao od 2014. do 2016. Zajednica je s broja 50 Ulice Vurtirilor bila deložirana 15. rujna 2014. nakon što su im domovi bili restituirani i prodani zapadnom građevinaru. Foto: The Common Front for Housing Rights.
Nicușora Dana je njegova stranka predstavila kao “kandidata desnice” i pobijedio je na izborima za gradonačelnika s “desnom” platformom. Favorizirajući više i srednje klase zalaganjem za smanjenje prometa i povećanjem broja profesionalnih policijskih službenika, Dan se još više udaljio od socijalnih pitanja. Njegova aktivistička prošlost koja se sastoji od nekadašnjeg savezništva s aktualnim aktivistima ne čini mnogo za promicanje agende socijalne pravednosti. Dan je preokupiran narativom približavanja grada Zapadu i jednostavno ga nije briga za deložacije i nejednakost stanovanja. Iako zbog svoje skromne aktivističke prošlosti djeluje miljama daleko od oligarskih načelnika poput Negoițăe, spaja ih zajedničko obećanje o civiliziranju grada, čime ga približavaju idealima Zapada nauštrb socijalnih i stambenih politika.
Budućnost stambenog organiziranja: za civilizirani grad, ili protiv njega
Promatrajući transformaciju Nicusora Dana iz aktivista koji se bori za dobrobit povijesnih građevina u gradonačelnika koji se bori za očuvanje interesa viših klasa moramo se zapitati: zašto smo se skloniji organizirati kako bi očuvali neku povijesnu građevinu nego da bi spriječili deložaciju obitelji koja u njoj živi?! I ako nam se čini da je očuvanje te građevine prioritetnije, što je točno čini važnijom od života radničke klase i stanovnika koji su druge rase?
Kada nam stvari za koje se borimo nameće i čini važnima želja da postanemo dijelom Zapada, mi zapravo reproduciramo priču o zapadnjačkoj superiornosti, istu onu koja se već trideset godina koristi kako bismo pristali na nasilnu eksploataciju i razvlaštenje. Pokreti za rješavanje stambenog pitanja, kao i pokreti za pravo na grad koji teže Zapadu ne bore se za pravedan grad, već za “civilizirani grad”, za “pametan grad”, za “dekomunizirani” grad koji će nalikovati Zapadu koliko je god to moguće, i biti skrojen prema idealima i životnom stilu viših klasa.31 Prilikom borbe za postizanjem imidža grada sa Zapada nikada nije važno oduzimanje posjeda radničkoj klasi ni kontinuirano rasno uvjetovano oduzimanje posjeda romskoj populaciji te svo nasilje koje to uključuje.
Za aktiviste CIE i angažirane znanstvenike presudno je identificirati i dekonstruirati tankoćutne mehanizme narativa o superiornosti Zapada. Kao što sam pokazala, prihvaćanje tog narativa daje zeleno svjetlo brojnim procesima nasilja i eksploatacije. Sve se, koliko god nasilno bilo, može prihvatiti dokle god omogućuje pozapadnjačenje ili neku vrstu priznanja sa Zapada. Oduprijeti se takvom diskurzu znači izmaknuti prihvaćanju nametnutog narativa, pri čemu moramo biti oprezni kako ga ne bismo reproducirali. Štoviše, to znači povlačenje našeg pristanka i odbijanje da budemo dijelom struktura koje se slažu s narativom o superiornosti Zapada. Naš je zadatak, dakle, strgnuti masku pozapadnjačenja s lica urbanog i stambenog sistemskog nasilja, kako bismo otkrili ono što se zapravo krije ispod: sistematsko neoliberalno nasilje koje podupiru rasistički i klasni narativi vladajuće klase.
Ovaj članak dio je višejezičnog serijala ELMO posvećenog stambenim pokretima CIE koji se opiru neoliberalnoj urbanoj transformaciji. Tekst na engleskom možete pronaći ovdje.
Naslovna fotografija: tipičan stambeni blok u Bukureštu, Rumunjska. Foto: Pixabay, Radnička prava
Prijevod: Filip Peruzović
Tekst napisala:
Preporučite članak: