Kulturna infrastruktura zajednice novi je program Kulturno informativnog centra koji je nastao u suradnji sa Subversive festivalom. Piše Martina Domladovac.
Preispitivanje trenutačnog stanja, uvjeta i kapaciteta kulturne i umjetničke proizvodnje u Zagrebu s ciljem stvaranja novih modela te proizvodnje, tema je niza panela, filmskih projekcija i umjetničkih akcija koji će se održavati u sklopu programa Kulturna infrastruktura zajednice, u organizaciji KIC-a i Subversive Festivala. Program, koji će trajati od siječnja do travnja 2023. godine, otvoren je 24. siječnja u KIC-u panel raspravom Kulturna kartografija grada: centar i periferija kulturne proizvodnje, na kojoj su sudjelovali Boris Bakal (multimedijalni umjetnik i suosnivač međunarodne kreativne platforme Bacači Sjenki), dr. sc. Tamara Bjažić Klarin (arhitektica i povjesničarka arhitekture, Institut za povijest umjetnosti), Hrvoje Hribar (filmski redatelj i producent, ravnatelj Kulturno informativnog centra), Emina Višnić (pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo) te dr. sc. Feđa Vukić (redoviti profesor u trajnom zvanju na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu) uz moderaciju dr.sc. Sonje Leboš (kulturne i urbane antropologinje). Cilj rasprave bio je ponuditi kritičku analizu stanja kulturne infrastrukture grada, promisliti o drugačijim modusima njezine upotrebe i namjene, predložiti nove kulturne punktove ili žarišta te se pritom osvrnuti na trenutno aktualne procese: razvoj kulturne strategije i oblikovanje novog Gradskog urbanističkog plana (GUP-a).
Raspravu su nadopunili filmovi Granice grada (City Limits, r. Laurence Hyde, 1971) i Društveni život u malim urbanim prostorima (Social life of small urban spaces, r. William H. Whyte, 1980). U kratkometražnom dokumentarcu Granice grada američko-kanadska aktivistkinja i teoretičarka urbanizma Jane Jacobs donosi kritičku analizu američkih gradova 1970-ih, s naglaskom na Toronto u kojem je tada počela živjeti. Film, kao i Jakobsina knjiga Smrt i život velikih američkih gradova (1960) koja ju je proslavila, a kojom je „stala na žulj“ tadašnjim moćnim arhitektonskim i urbanističkim lobijima, u međuvremenu su postali obavezno štivo svih urbanista, arhitekata, aktivista, pripadnika kvartova i urbanih zajednica.
Sličan utjecaj imao je i film urbanista i sociologa Williama H. Whytea, također nastao prema istoimenoj knjizi, koji je vrlo brzo postao jedan od najutjecajnijih filmova o urbanom planiranju. Društveni život u malim urbanim prostorima proizašao je iz istraživanja i opsežnog dokumentiranja niza javnih prostora, posebno gradskih trgova New Yorka, kako bi vidjeli na koji se način oni koriste te kako specifična urbanističko-arhitektonska rješenja utječu na ljudsku interakciju u prostoru. Primjerice, pokazalo se da će se ljudi zadržavati i družiti na trgovima ako imaju mjesta za sjesti, da su mjesta za sjedenje popularna samo ako su dovoljno velika za grupu ljudi te da su najpopularnije stolice koje se mogu premještati prema potrebi. Popularna okupljališta su i štandovi s uličnom hranom, zelene površine na suncu te fontane, pod uvjetom da ih se može koristiti za sjedenje. Whyteovi inputi, koji nam se danas možda čine kao zdravorazumski, pokrenuli su svojevrsnu revoluciju u urbanom planiranju krajem prošlog stoljeća, a njen utjecaj i danas je vidljiv u urbanizmu naših gradova.
Kultura oblikuje grad
Dok se prikazani filmovi bave urbanim planiranjem i životom u gradovima općenito, spomenuta tribina fokusirala se na specifično pitanje kulturne infrastrukture u Zagrebu i kako ona utječe na život u gradu. Promjenom vlasti u Zagrebu prvi put nakon 30 godina otvorila se mogućnost novog pristupa urbanom planiranju, kao i promišljanju uloge kulturnih institucija u urbanom tkivu.
Kao nova pročelnica Gradskog ureda za kulturu, Emina Višnić u kratkim crtama predstavila je trenutno stanje kulturne infrastrukture u gradu koja je, osim dugogodišnje zapuštenosti, sada pogođena i potresom. „Zbog tromog sustava obnova se kreće sporo, a sanacija i unaprjeđenje stradale infrastrukture“, kaže Višnić, „odredit će kulturne politike i razvoj kulture u Zagrebu u idućih 10 godina“. Potres je posebno pogodio centar grada, no puno je više od potresa Centar pogođen komercijalizacijom – od javnog prostora do privatnih stanova koji su sve više podređeni turističkim potrebama i brzoj zaradi. Istovremeno, stanovnica Centra, koji bi trebali biti ključni akteri njegove revitalizacije, potaknuti previsokim cijenama, neadekvatnim stanovima i sve većim gužvama, iseljavaju se prema rubovima grada, a u Centru, kao i svi drugi, postaju tek turisti. I dok se infrastruktura oštećena potresom polako obnavlja, kako centar spasiti od komercijalizacije i dalje ostaje ključno pitanje tog dijela grada.
Višnić je osim toga spomenula kako su knjižnice i kulturni centri najrazgranatiji kulturni sustavi u gradu. Oni trenutno predstavljaju najveći potencijal razvoja kulture u lokalnim zajednicama – iako su nakon 30 godina neulaganja, pogotovo u one na periferiji – ostali potpuno zapušteni. Uz knjižnice i kulturne centre razgranati prostori mjesnih odbora također su prepoznati kao potencijalni centri kulturne proizvodnje. Istovremeno, Vukić je otvorio pitanje ogromne infrastrukture Zagrebačkog sveučilišta te mogućnosti njegovog većeg približavanja javnosti kako bi također postalo mjesto kulturne suradnje i razmjene.
Korisnici prostora u prvom planu
Zaključci koje su u svojim istraživanjima donijeli Whyte i Jacobs danas su u velikoj mjeri zastarjeli. Istraživanje slično Whyteovu danas bi vjerojatno pokazalo da su ljudi u javnom prostoru češće orijentirani na svoje mobitele nego jedni na druge ili da je umjesto mjesta na suncu puno važnije pronaći mjesto u hladu. Osim toga, nikakvo ozbiljno urbano planiranje više ne možemo zamisliti bez većeg naglaska na stvaranje otpornosti na klimatske promjene ili priuštivo stanovanje. Ipak, ono što ostaje relevantno i danas je njihov pristup urbanom istraživanju i stavljanje potreba stanovnika i korisnika prostora u prvi plan, što nam nakon desetljeća stihijskih izmjena zagrebačkog GUP-a, točkastog planiranja i investicijskog urbanizma najviše nedostaje. Bilo kakvi zahvati u urbanom prostoru trebaju se raditi u suradnji s lokalnom zajednicom i građanima koji će te prostore koristiti – bez obzira radi li se o kulturnim institucijama i sadržajima, trgovima i javnim gradskim površinama ili svakodnevnim potrebama života u gradu.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Tekst napisala:
Preporučite članak: