Nemate vremena za pauzu i jedete pred kompjuterom? Skoro svakog dana ostajete na poslu izvan radnog vremena „samo da još završite nešto“. Čak i kad ste kod kuće, na godišnjem odmoru ili tijekom vikenda, uobičajeno je da vas šef nazove da vas pita nešto vezano uz posao ili vam da nove radne zadatke? Osjećate kako vas posao „melje“. Ako ste potvrdno odgovorili na neka ili sva ova pitanja, jedan ste od bezbroj radnika/ca zarobljenih u svakodnevnom žrvnju takozvanih „grind“ poslova.
„Grinding at work“ i „Hustle Culture“ pojmovi su koji opisuju specifičnu kulturu „rada do iznemoglosti“ i promiču ideju da se uspjeh može postići samo neumoljivim trudom i teškim radom. „Grinding“ kao radna etika posebno je popularizirana krajem 20 st. među radnicima u rastućoj tehnološkoj industriji, no poznata je i od ranije kada su sigurnosne kompanije u hladnoratovskom razdoblju počele zapošljavati specifičan tip znanstvenika sa slabije razvijenim socijalnim vještinama i potpunom predanošću poslu. Tražili su tip radnika koji će rado zanemariti, pa i dugoročno, sve želje i obaveze koje nisu vezane za posao, čak i najosnovnije higijenske potrebe, kao i potrebu za snom. Ovakvo ponašanje na poslu nije se tretiralo kao zabrinjavajuće, nego je okarakterizirano kao „strastveno“. Do kraja 1980-ih biti strastven oko toga što radiš predstavljeno je kao ključ uspjeha u tehnološkoj industriji koja je u ovoj fazi razvoja zahtijevala puno prekovremenog i neplaćenog rada. Strastvenost, predanost poslu i preveliko radno opterećenje popularizirale su persone kao što je primjerice Steve Jobs, čija je naizgled besprijekorna radna etika postala ogledni primjer jedinog pravog puta prema uspjehu, i to ne samo unutar tehnološke industrije.
Istovremeno je došlo do drugih velikih promjena na tržištu rada, kao što je fleksibilizacija radnog vremena i napuštanje tradicionalnog radnog tjedna. S takvim novim aranžmanima došla je i ideja da su radnici poslodavcu uvijek na raspolaganju. Novi standardi oko dostupnosti radnika povezani su i s rastućom upotrebom novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, korištenjem pametnih telefona i prijenosnih računala koji brišu granice između radnog i slobodnog vremena te privatnog i radnog prostora. Beskonačni radni sati, veličanje burnouta i zamagljene granice između posla i osobnog života tako su postale glavne karakteristike rada mladih radnika i radnica. S poslom se ne staje kad ste umorni, nego kad je posao završen, a istovremeno trebate zadržati privid kako u svemu tome uživate i volite to što radite. „Strast za poslom“ i „samoispunjenje“ tako su postali prigodno pokriće za pretjerani, iscrpljujući posao koji vas svakodnevno melje.
Teško je izgubiti radnike koji žele otići, ali još je gore kada nezadovoljni radnici ne odu sami
S globalnom pandemijom 2020. godine došlo je do raznih promjena u svijetu rada, ali i do nove svijesti o radu kako takvom. Tijekom i nakon pandemije sve više mladih radnika počelo je razmišljati i raspravljati o mentalnom zdravlju, prestalo se identificirati sa svojim poslom i počelo odbijati raditi do iznemoglosti. Iz toga su proizašli neki novi „trendovi“ vezani uz rad, kao što je primjerice "The Great Resignation" (Veliki otkaz). Tijekom i posebno nakon barem načelnog kraja pandemije došlo je do povećane mobilnosti unutar tržišta rada jer je velik broj nezadovoljnih radnika zbog različitih razloga otišlo sa svojih poslova. Uz ovu pojavu veže se i “rage applying” (bijesno prijavljivanje). Slično kao “rage quitting” (bijesno davanje otkaza) kada radnici zbog bijesa i razočaranja daju otkaz i odlaze s posla, “rage applying” metoda je traženja posla kada se nezadovoljni radnici prijavljuju na nove poslove nadajući se da će moći “preskočiti” s posla s kojim nisu zadovoljni na novi, bolji, ili barem samo drugačiji posao. Prijavljivanje na poslove iz bijesa često se događa u afektu, primjerice kad su radnici motivirani specifično lošim iskustvom na poslu tog dana. Na različitim platformama i društvenim mrežama mladi radnici daju si međusobnu podršku, razmjenjuju iskustva i trikove kako pronaći što bolje poslove i pritom svom prethodnom poslodavcu iz osvete što više otežati tranzicijsko razdoblje i obuku novih radnika.
Naposljetku dolazimo i do „quiet quitting“ (tihi otkaz) trenda s kojim je započela sustavnija rasprava o budućnosti rada. Također potaknuti raspravama na društvenim mrežama, sve više mladih radnika odustaje od “grinding kulture” i odbija bilo kakav dodatan trud na poslu izvan onoga što je predviđeno njihovim ugovorom o radu. Tek je ovaj trend uzrokovao negodovanje poslodavaca jer se čini kako većina poslova danas zahtijeva određenu razinu dodatnog truda i neplaćenog rada kako bi se dostigli zacrtani ciljevi.
Koliko je problem ozbiljan za globalnu ekonomiju pokazuje i izvještaj iz 2022. u kojem se navodi kako radnici koji nisu dovoljno angažirani ili su čak nezainteresirani za posao “koštaju” globalnu ekonomiju 7,8 trilijuna dolara u izgubljenoj produktivnosti, što je jednako 11 posto globalnog GDP-a.
Za mnoge su tvrtke radnici koji su spremni potruditi se i žrtvovati više od onoga što se od njih formalno očekuje kritična točka prednosti pred konkurencijom. Činjenica je da se poslovi uglavnom ne mogu u potpunosti definirati u formalnom opisu posla ili u ugovoru, pa tvrtke računaju s tim da će radnici po potrebi ispuniti dodatne radne zadatke. Poslodavci zato posebno negativno reagiraju na trend u kojem to radnici odbijaju učiniti. Kažu kako je teško izgubiti radnike, ali još je gore kada nezadovoljni radnici ostanu na poslu i ne ulažu sav dodatan trud koji se od njih očekuje.
“Nije vam ovo državna firma”
Veliko radno opterećenje koje je nemoguće odraditi u samo 8 sati postalo je standard i u Hrvatskoj. Poslodavci ležerno očekuju da će im radnici biti na raspolaganju cijeli dan, pa čak i vikendom, i ne srame se to pitati čak i na razgovorima za posao.
Prevoditeljska industrija jedan je od sektora koji u velikoj mjeri ovisi o i opstaje na neplaćenom radu i dodatnom trudu svojih radnika. Jedna od mladih radnica koja je godinama radila u prevoditeljskim agencijama, prvo kao prevoditeljica, a zatim i kao voditeljica projekata opisuje nam kako su prevoditeljske kvote određene tako da se rijetko mogu dostići u radnom vremenu i prevoditelji su redovito prisiljeni ostajati duže na poslu ili raditi vikendom kako bi odradili sve što treba, a za to naravno nisu dodatno plaćeni. U nekim se firmama za nedostizanje zacrtanih ciljeva prevoditelje čak i financijski penalizira.
Iskustvo ove radnice je da takve firme ciljaju na mlade radnike, tek izašle s faksa, koji su još “zeleni” i ne usuđuju se propitivati uspostavljeni režim. “Istovremeno”, kaže radnica “takve firme puno ulažu u marketing i brendiranje, puno se ulaže u izgled ureda, ide se na team buildinge, a u svemu tome radnici su potplaćeni i osjećaju se izrabljeno. Primjerice, u vrijeme kad sam ja radila, ostajala duže na poslu da sve stignem i bila potplaćena, firma je dobila certifikat ‘Poslodavac partner’. Ne znam tko to izdaje i po kojim kriterijima, jer radnike nitko ništa nije pitao. Od tada, kad vidim da netko ima taj certifikat, to mi je znak za uzbunu” objašnjava. O tome kako se taj certifikat dobiva, ili bolje rečeno kupuje, već smo na našem portalu pisali. Također, nastavlja radnica, fluktuacija ljudi u firmi je velika, ali uvijek ih se nađe nekoliko koji nekako uspiju izdržati taj tempo, ali samo zato što unaprijed znaju da tamo neće ostati zauvijek.
Kad je radila kao voditeljica projekata u jednoj drugoj prevoditeljskoj agenciji primijetila je da su svi imali toliko posla da nisu imali vremena obučavati nove osobe. “Fluktuacija radnika tamo je toliko velika da vidim oglas za isti posao skoro svakih šest mjeseci”, kaže radnica kojoj su u samo mjesec dana količina posla i stres na tom radnom mjestu proizveli zdravstvene probleme. “Stresno je od početka do kraja dana, ručak jedeš za kompjuterom, a ni jedan dan nisam znala kad mogu doma jer klijent može nazvati i pred kraj radnog dana i to se svejedno odmah trebalo riješiti. Sve to naravno ništa nije bilo dodatno plaćeno”.
Prisjeća se i primjera drugih kolega koje je u tom razdoblju stigla upoznati: “Jedna cura je imala takve migrene da si je ekran kompjutera prebacila s bijele na crnu pozadinu da bi si malo olakšala rad. Jednoj je kolegici pozlilo na poslu. Dok je ležala na podu s podignutim nogama drugim je kolegama dovikivala što još treba odraditi taj dan. Jedna je radila tako da bi se ponekad ispovraćala u kantu za smeće kraj stola i samo nastavila s radom kao da se ništa nije dogodilo. Svi ostali koji su se naoko činili sabrani djelovali su kao roboti, bez međusobne komunikacije, bez ljudskosti. Primijetila sam da jedna od tih cura koja je duže bila tamo često ostaje raditi od doma. Kasnije su mi objasnili da je razvila je bolest čiji je jedan od glavnih okidača stres pa da ne bi morala na bolovanje, mogla je raditi od doma”.
Pod izlikom modernije komunikacije radnici se stavljaju u položaj stalne dostupnosti
Male firme i start-upovi također uobičajeno očekuju dodatni trud svojih radnika kako bi opstali na tržištu. S obzirom na to da zapošljavaju mali broj radnika, od njih se očekuje da budu i znaju sve, a i da su pritom stalno na raspolaganju svojim poslodavcima. Radnice jedne takve male firme s dvadesetak zaposlenih, ali velikim ambicijama, navele su kako ih posao “melje” i kako one koje još nisu žele što prije pronaći novi posao jer je tempo na ovom neizdrživ.
Objašnjavaju da im kontrola i “mikromenadžeriranje” radnika stvara velike količine dodatnog, nepotrebnog posla, kao i nekonzistentnost u poslovnim odlukama i odlukama o poslovanju ureda koje su svakodnevni izvor stresa. Sva komunikacija oko poslovanja firme odvija se putem WhatsApp poruka. Radnice kažu kako se pod izlikom brže, modernije komunikacije radnike zapravo stavlja u položaj konstantne dostupnosti. “Često bi se potegnulo to pitanje i više puta smo naglasile da nas smeta to cimanje izvan radnog vremena. Rasprava bi uvijek završila s dogovorom da se poruke izvan radnog vremena ne moraju čitati, ali periodično bi se dogodilo da, prema šefovoj procjeni, nije odgovoreno na neko važno pitanje. To bi onda rezultiralo prijetnjama i izljevima bijesa. A poruke bi dolazile stalno, na desetke dnevno, čak i vikendima i usred noći. Od toliko spama bilo je nemoguće znati da li je nešto zaista hitno, bez da se redovito čitaju i prate sve poruke, u svako doba dana“, objašnjavaju radnice.
Pohvale za dodatan trud ili dobro obavljen posao bile su rijetke, a novčana nagrada apsolutna nepoznanica. S druge strane „cjepidlačenje“ oko svake sitnice, svake sitne pogreške ili propusta je svakodnevica. Najobičniji dnevni zadaci postali su izvor stresa jer je od svugdje vrebala opasnost od neoprostive pogreške. „S druge strane, kad bi zbog nagomilanog dodatnog posla spomenule pitanje povišice, poslodavac bi nam rekao da se za to mora ostajati prekovremeno“, objašnjavaju dalje radnice i kažu kako je ipak najveća uvreda kada im se ograničava mogućnost korištenja bolovanja. Primjerice, poslodavac je tražio uvid u nalaze doktora jer unatoč liječničkim doznakama nije vjerovao da je radnica zaista bolesna. Osim što je nelegalno, takvo postupanje stvara osjećaj da se bolovanje u firmi ne tolerira, a često je bilo potkrijepljeno izjavama „nije vam ovo državna firma“ – aludirajući da je bolovanje nešto što si mogu dozvoliti samo „neradnici“ u državnim firmama i da je korištenje bolovanja luksuz.
„Ugovor na neodređeno je samo za ključne ljude u firmi“
Jedna od ovih radnica prisjeća se i svog iskustva na prethodnom poslu koji je radila nešto više od dvije godine. Kad je njena starija kolegica dala otkaz zbog burnouta, poslodavci su na njeno mjesto zaposlili jednog svog kolegu za kojeg se ispostavilo da nije bio od velike pomoći. “Nije baš puno radio i samo je delegirao poslove drugima, to jest meni, a s obzirom na to da je bio šefov prijatelj, to mu je prolazilo. U to se vrijeme količina posla povećavala, a od veljače do srpnja, kad su zaposlili još jednu curu, radila sam praktički sama. Naravno, to ljeto je došla hrpa novih projekata i poslova, s čijim sam isporukama morala žonglirati dok sam istovremeno obučavala novu kolegicu. Velik je problem bio premali prostorni kapacitet u odnosu na ugovorene narudžbe i ništa se nije stizalo isporučiti na vrijeme. Odjednom se sve nakupilo: kombinacija prevelikih narudžbi i premalog kapaciteta, nova kolegica na obuci i drugi kolega koji je praktički beskoristan, krpanje pogrešaka šefice i isprike klijentima radi kašnjenja”, objašnjava radnica te dodaje kako se prekovremeni nisu “doživljavali ni plaćali” iako ih je ona redovito odrađivala kako bi stigla odraditi sve što je trebalo. “Na jesen sam tako već doživjela lagani burnout jer sam svaki dan radila od devet ujutro do otprilike sedam popodne. Uz to sam radila za plaću nižu od kolegice koja je otišla prije mene, iako sam radila isti posao kao i ona”, kaže radnica. Dodaje i kako joj nakon dvije godine rada u firmi i dalje nisu htjeli dati ugovor na neodređeno, pod objašnjenjem “da je to samo za ključne ljude u firmi”, što ju je na kraju motiviralo da prihvati drugi posao, iako je bio na drugom kraju grada.
Očekivanje prekovremenog rada i stalne dostupnosti radnika postalo je toliko uobičajeno da se poslodavci to ne libe pitati čak ni na razgovorima za posao. Jednu su radnicu na razgovoru za posao koordinatora prodaje na web shopu pitali je li joj u redu ponekad odgovarati na upite klijenata izvan radnog vremena. Objasnili su da se ne očekuje da odgovara na poruke u deset sati navečer, ali ako neki upit dođe oko sedam ili osam, na njega bi trebalo odgovoriti. „Odmah sam vidjela da će to biti problem“, kaže radnica. „To bi značilo da stalno moram biti uključena, provjeravati poruke i misliti o poslu. Probala sam im dati neki neodređeni odgovor, da mogu probati tako raditi za početak, ali da ne bih htjela da to stalno bude tako. Nakon toga me nisu dalje zvali na razgovor“, dodaje radnica.
Više radnika navelo je kako im se dio plaće isplaćuje kroz neoporezivu „nagradu“ koja onda postaje poluga ucjene – ako dođe do neke pogreške, ili poslodavac zaključi da radnici ne ulažu dovoljan dodatni trud, može im vrlo lako smanjiti plaću. Objašnjavaju kako se od svega toga osjećaju iscrpljeno i umorno i imaju osjećaj da je svaki dan na poslu samo borba za preživljavanje.
Također, mit je da firme moraju cijeniti svoje radnike kako bi preživjele. U spomenutoj maloj firmi s dvadesetak radnika, u zadnjih šest mjeseci otišlo je ili dobilo otkaz više od pola radnika. Na njihovo mjesto došli su novi, neki od njih i studenti, i tempo rada nastavljen je po starom. Kad u kratkom roku oni isto pregore od stresa i iscrpljenosti, na njihovo mjesto doći će neki drugi i začarani krug nastavit će se dalje, a firma će nastaviti poslovati.
„Grinding“ i „Hustle” kulture možda su predstavljene kao jedini put do uspjeha za radnike, ali u stvarnosti su samo način dodatne eksploatacije koja je poslodavcima na raspolaganju. Iz perspektive radnika, „grinding“ je beskonačno iscrpljivanje koje dovodi do skakanja između loših poslova, a uspjeh je pronaći posao s fiksnim radnim vremenom, od kojeg možeš živjeti i za koji se ne moraš pretvarati svaki dan da ga radiš iz strasti i ljubavi.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Microbiz Mag/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: