“Prepoznati i istaknuti organizacije koje kvalitetno upravljaju ljudskim resursima” misija je projekta Poslodavac Partner, kako stoji na njihovoj web stranici. No, pogledamo li popis firmi koje ponosno nose certifikat Poslodavac Partner, uočit ćemo da se imena na tom popisu uvelike poklapaju s imenima firmi koje se često na našem portalu spominju u kontekstu loših uvjeta rada i malih plaća. Naša Dunja Kučinac istražila je kako se do certifikata dolazi i kako PP zapravo tumači pojam “kvalitetno upravljanje ljudskim resursima”.
Dok tražite posao ili kao osviješten potrošač birate novu haljinu preko nekog webshopa, jedna od stvari koje bi vas mogle privući određenoj kompaniji jesu mnogobrojne nagrade koje firme obično ponosno ističu na svojim web stranicama: priznanja za uspješne poslodavce, za kvalitetno upravljanje ljudskim resursima, za etično poslovanje, za promicanje ravnopravnosti i dr. Međutim, ako paralelno pratite medije koji ne zaziru od radničkih tema, velika je vjerojatnost da će vam sve te medalje za korporativnu etičnost, ravnopravnost i uspješnost odjednom izgledati puno manje blještavo. Zašto Amazon slovi za jednog od najboljih i najpoželjnijih svjetskih poslodavaca dok njegovi radnici uriniraju u boce jer se boje da će dobiti otkaz ako odu na toalet? Kako je moguće da je francuski Teleperformance (koji odnedavno posluje i u Hrvatskoj) prošle godine uvršten među dvadeset i pet najboljih poslodavaca u svijetu ako njegovi radnici u Tunisu, Francuskoj i Maroku istovremeno prosvjeduju zbog plaća od kojih se ne mogu prehraniti i platiti stanarinu? Što modnom gigantu H&M-u znači priznanje za jednog od najboljih multinacionalnih poslodavaca na svijetu iz 2015. godine ako nikada nije planirao ispuniti svoja obećanja da radnicima do 2018. napokon počne isplaćivati dostojanstvene plaće? Poželjna (dapače – najuspješnija!) korporativna etika, kako je definirana u svjetskom vrhu poslovnog upravljanja ljudskim resursima, očito bez značajnijih problema može funkcionirati usprkos, odnosno paralelno s radničkim minimalcima i prosvjedima, pa i ustrašenim pišanjem u boce.
U želji da na domaćem terenu izvidimo odnos onog što se biznis rječnikom naziva uspješnim upravljanjem ljudskim resursima s onim što mi starim dosadnim radničkim i sindikalnim rječnikom obično nazivamo dobrim radnim uvjetima, posvetili smo se našoj vjerojatno najpoznatijoj nagradi za kvalitetno upravljanje ljudskim kapitalom, certifikatu Poslodavac Partner. Njega od 2005. godine dodjeljuje konzultantska tvrtka Selectio, dio nešto šire Selectio Grupe za „savjetovanje u području upravljanja ljudskim resursima i potragu za kadrovima u Hrvatskoj“, a dobiva ga solidan broj mahom velikih domaćih firmi. Među njima smo odabrali dvije koje godinama osvajaju certifikat – Hrvatsku poštu i Hrvatski Telekom. Prva je tijekom posljednjih desetak godina prošla proces restrukturiranja i prilagodbe liberaliziranom tržištu poštanskih usluga, a druga kroz više od dva desetljeća privatizacije. Za to je vrijeme Selectio marljivo razvijao svoj biznis unapređenja upravljanja ljudskim resursima i nagrađivanja najuspješnijih kompanija, pa je tako, između ostalih, Hrvatska pošta prošle godine certifikat dobila peti put, a Telekom je prije dvije godine na zid ureda certifikat zakačio već sedmi put za redom. Međutim, stvarnim uvjetima u kojima ljudski resursi tih dviju kompanija zapravo rade teško da bismo mogli pripisati značajke bogznakakvog partnerstva ili unapređenja.
Kada je, primjerice, 2018. godine Hrvatski Telekom slavio petu godinu osvajanja certifikata Poslodavac partner, na Radničkim pravima Jakov Kolak pisao je o prosvjedu radnika radi otkaza i rezanja plaća i o visokom udjelu privremeno zaposlenih, studentskih i agencijskih radnika u Telekomu. Kontradikcija između petice za ljudske resurse i „jedinice“ koju su, prosvjedujući, firmi dali nezadovoljni radnici, nije prošla neprimijećeno zahvaljujući Hrvatskom sindikatu telekomunikacija koji je pismom od Selectia zatražio da se Telekomu oduzme certifikat, upozoravajući da ga firma – vrlo jednostavno – nije zaslužila. Upozorili su na velik broj otkaza, autsorsing, odlaske nezadovoljnih radnika i masovno zapošljavanje onih agencijskih, ali i na mnogobrojne (uspješne) radničke tužbe zbog Telekomovog kršenja Zakona o radu, između ostalog zbog nezakonitih otkaza, diskriminacije i šikaniranja. Međutim, kako smo mogli saznati iz odgovora firme Selectio na sindikalni zahtjev, tužbe, šikaniranje, diskriminacija i otkazi nisu ušli u jednadžbu kojom se računalo koliko je neki poslodavac dobar u upravljanju ljudskim resursima. Sve nabrojano, očito, nema veze s „razvijenošću 45 procesa upravljanja ljudskim resursima“ i time koliko se „ti procesi uistinu provode u organizaciji“, što je, prema odgovoru Selectia, predstavljalo temelj dodjele certifikata Poslodavac Partner.
Osvrćući se na tu epizodu, aktualna predsjednica Hrvatskog sindikata telekomunikacija Vesna Mamić ponovila nam je razloge zbog kojih su tražili da se Telekomu oduzme certifikat: „Takvi certifikati služe kupovanju imidža i nemaju apsolutno nikakve veze s onim što se u kompaniji stvarno događa. Opće je poznato da se u HT-u dva puta godišnje proglašava višak radnika. Recimo, od 2014. godine je 3 i pol tisuće radnika napustilo kompaniju na ovaj ili onaj način.“ Upozorila je i na ogroman problem visokog udjela agencijske radne snage u sektoru telekomunikacija: „Mi kao Hrvatski sindikat telekomunikacija predstavljamo radnike u cijelom telekomunikacijskom sektoru – ne samo Hrvatski Telekom, nego i A1, Telemach, Optimu, itd. Veliki je problem što u svim tim kompanijama radi veliki broj agencijskih radnika. U izvješću o agencijskom radu na stranicama Ministarstva rada može se vidjeti da je sektor informacija i komunikacija drugi po redu po udjelu agencijske zaposlenosti. Ljudi rade na određeno vrijeme, vrlo nesigurno. Ako u jednoj kompaniji koja sve skupa ima 4.000 radnika njih 1.000 radi preko agencije, rekla bih da je to totalno neetično. Smatramo da je to spuštanje prava radnika. Na njih se u tom trenutku ne primjenjuje kolektivni ugovor.“
Međutim, pritom nas je upozorila i na nimalo nevažan detalj vezan uz agencijsko zapošljavanje u Telekomu: „U Hrvatskom Telekomu agencijski radnici rade preko tvrtke Electus – agencije za privremeno zapošljavanje, koja je dio upravo Selectio Grupe – tvrtke koja istovremeno izdaje certifikat Poslodavac partner. To je veliki problem.“ Paralelno, direktno upitani uzimaju li prilikom procesa certificiranja u obzir udio radnika na nesigurnim ugovorima, iz Selectia nam odgovaraju sljedeće: „Provjeravamo koliko ih je u organizaciji, na kojim pozicijama su zaposleni, te ispitujemo načine uključivanja takvih zaposlenika u procese i beneficije kako bismo demotivirali poslodavce da dugoročno koriste eksternu radnu snagu, te kako bismo ih motivirali da brzo prepoznaju talent i akviziraju ga kako bi ga mogli dugoročno motivirati i zadržati.“ Dakle, dok preko Electusa prosljeđuje agencijske radnike Telekomu, Selectio Grupa kroz drugu konzultantsku firmu koja dodjeljuje certifikat navodno nastoji demotivirati tu istu praksu. Takva neobična poslovna strategija nam u najmanju ruku djeluje iznimno ironično, a koliko zvuči uvjerljivo i vjerodostojno, prepuštamo čitateljima u zaključak.
Mamić je istaknula da Telekom ima još sličnih korporativnih “odličja”: „Ove godine je Hrvatski Telekom proglašen i za najetičniju kompaniju no, iskreno rečeno, ne znam što bi to 'etično' trebalo značiti. Mada je odnos prema radnicima u HT-u možda čak i bolji nego u nekim drugim kompanijama, mislim da su ti certifikati, kojih Telekom ima jako puno, samo peglanje imidža kompanije. To se zove employer branding – kompanija privlači radnike na način da priča da vodi računa o okolišu ili radnim pravima.“ Osim toga, upozorila je na gorući problem niskih plaća koje nam je isto tako vrlo teško doživjeti kao „etičnu“ i „partnersku“ poslovnu praksu: „To su kompanije koje jako puno zarađuju, ali istovremeno u njima osnovne početne plaće za radnike u nekim segmentima kompanije po prilici iznose 4 i pol tisuće kuna neto. Telekomunikacijski sektor općenito ima najveću prosječnu plaću po djelatnosti, ali taj prosjek dižu velike plaće uprave, a više od 60 posto radnika ima plaću manju od prosjeka RH. U kompaniji koja ima bruto dobit 3 milijarde kuna, radnici počinju raditi s minimalcem. To je neprihvatljivo. Sad kreću pregovori za kolektivni ugovor i naši su zahtjevi da se plaće povećaju, između ostalog i zato što troškovi života stalno rastu.“
Na naše pitanje uzimaju li u obzir visine radničkih plaća kada certificiraju poslodavce, Selectio nam je, u dobroj (korporativnoj) vjeri, opet odgovorio potvrdno: „Postavljamo pitanja vezana uz prosječnu plaću u organizaciji, ispitujemo kakav je sustav plaća i na temelju kojih kriterija je on postavljen, način oblikovanja sustava nagrađivanja zaposlenika, koliko je on transparentno komuniciran zaposlenicima, na koji način su bonusi i povišice povezani s radnom uspješnosti, kako se nagrađuju zaposlenici koji su ostvarili iznadprosječan radni učinak, koliko zaposlenika je u prethodnoj godini ostvarilo povišice i bonuse, kada su i kako menadžeri educirani za nagrađivanje zaposlenika, koliko često se provode analize i korekcije plaća u skladu s tržišnim uvjetima i potrošačkom košaricom, te koliko su zaposlenici zadovoljni sustavom nagrađivanja.“ Zašto se, uz sva ova pitanja, certifikatom u konačnici ipak amenuju firme u kojima velik broj radnika prima minimalce ili ispodprosječne plaće, nismo uspjeli razjasniti. Međutim, jasno je da Telekom tu nikako nije iznimka. Ivica Franić, predsjednik sindikata RSH Tiger koji djeluje u Hrvatskoj pošti, upravo je niske plaće istaknuo kao najveći problem radnika u pošti: „Plaće nisu rasle već 12 godina. Daleke 1996. godine sam dobio prvi regres koji je tada iznosio 4.000 kuna. Danas je regres 1.000 kuna, a bilo je godina kada ga nije ni bilo. Od 2013. nema ni jubilarki, ni dara djeci. Vozač ima 660 bodova, poštar deset bodova manje, a bod vrijedi 8 kuna bruto plaće. To je sve malo iznad minimalca. I onda mi govorimo o nekoj nagradi za poslodavce koju Hrvatska pošta godinama dobiva? O čemu mi pričamo?“
Franić je objasnio da pošta te male plaće nastoji kompenzirati stimulacijama uvedenima prije dvije godine. S obzirom na to da je Selectio, upitan o plaćama, uglavnom pričao upravo o „sustavu nagrađivanja“, vjerujemo da je taj sistem fleksibilnog krpanja radničkih budžeta kroz dokazivanje i jurenje kvota, umjesto kroz stabilne i dostojanstvene nadnice, visoko vrednovan u korporativnom upravljanju ljudskim resursima. Međutim, oslanjanje na sistem bonusa, gledano iz radničke perspektive, ima niz manjkavosti na koje upozorava i Franić: „Za vozače se stimulacije računaju po satima koje mjesečno provedu u kamionu, za poštare po dostavljenim paketima. Ima ljudi koji zaista uspiju ostvariti stimulacije svaki mjesec, ali ima i nekih koji ih nikada nisu dobili. Moj kolega ima preko 25 godina staža i nikada nije dobio nikakvu stimulaciju. Ono što je glavna tragedija tih stimulacija je što ih gubite u slučaju da ste s posla odsutni više od tri dana radi bolovanja. Dakle, ako ozlijedite ruku ili odete u izolaciju, niste krivi i ne možete to kontrolirati, gubite stimulaciju.“ Niske plaće i teško dostižni bonusi jedan su od glavnih razloga zbog kojih radnici pakiraju kofere i odlaze iz pošte. „Ogromna je fluktuacija radnika na šalteru, poštara, vozača. Ljudi odrade do prve plaće i daju otkaz. Hrvatska pošta više ne može naći radnika. Korona je zaustavila visoku fluktuaciju, ali budimo iskreni, da nije bilo korone, mi više ne bismo imali radnika. Ove godine je s područja Zagreba iz pošte otišlo već 10 vozača“, ističe Franić.
I Milan Jukić, predsjednik spomenutog Hrvatskog sindikata pošte, bio je kritičan prema činjenici da Hrvatska pošta iz godine u godinu slovi za „Poslodavca Partnera“: „O načinu kandidiranja, kriterijima i uvjetima koje poslodavac mora zadovoljiti da bi taj certifikat zaslužio, radnici i mi kao njihovi legitimni predstavnici ne znamo baš ništa, niti nas je itko u tom procesu išta pitao. Držimo da partnerski odnos podrazumijeva upravo to što mu samo ime govori te da se uspješnost partnerstva propituje kod svih dionika tog odnosa, u ovom slučaju dvaju partnera, poslodavca i radnika 'posloprimca'. Iz tog razloga, između ostalog, rečenom certifikatu nismo pridavali niti pridajemo ozbiljniji značaj.“ Osim činjenice da se radnike i sindikate o tom „partnerstvu“ ništa ne pita, Jukić je oprezno sugerirao da su tijekom svog sindikalnog rada „ne jednom zaključili da su percepcije sindikata i poslodavca o stanju radnih uvjeta i (ne)zadovoljstva radnika HP gotovo dijametralno suprotne“ te da „pretpostavlja (samo to) da, svatko pa tako i poslodavci, vole i žele u javnost plasirati najljepšu sliku o sebi i tvrtki kojom upravljaju. To što ta slika u našem slučaju nije odraz pravog stanja nego je u dobrom dijelu svojevrsni 'photoshop' koji dodatno pojačava frustraciju i nezadovoljstvo radnika, manje ih je briga.“
Nismo propustili provjeriti sa Selectiom razgovaraju li tijekom procesa certificiranja sa sindikalistima i samim radnicima. Niječan odgovor nije nas osobito začudio – o zadovoljstvu zaposlenika i suradnji sa sindikatima, očigledno od njih samih puno više znaju predstavnici same firme i voditelji odjela ljudskih resursa. Oni su, naime, ti koji Selectiu daju uvid u spomenute teme. Iz Selectia kažu da tijekom procesa certifikacije od odjela za ljudske resurse obavezno traže i rezultate upitnika zadovoljstva zaposlenika. Međutim, u tom procesu prenošenja (ili radije – interpretacije) radničkih stavova preko tvrtkinog tima za ljudske resurse, očigledno nastaju poprilični šumovi u kanalu. Tako se desilo da je, primjerice, dok je evaluirao Hrvatsku poštu 2020. godine, Selectio očito propustio pogledati anketu o zadovoljstvu zaposlenika koju je iste godine proveo Hrvatski sindikat pošte u suradnji s IPSOS-om. Radnici su zadovoljstvo plaćom ocijenili prosječnom ocjenom 1,88 od 5 (nedovoljno ni za prolaz na ispitu!), zadovoljstvo priznanjima i napredovanjem ocjenom 2,08, zadovoljstvo radnom atmosferom ocjenom 2,53, a zadovoljstvo radom uprave niskom ocjenom 2,24. Ako je i pročitao anketu, njeni poražavajući rezultati očito nisu osobito zabrinuli Selectio jer je krajem godine certifikat Poslodavac partner ipak zasjao na reveru uprave Hrvatske pošte. O nezadovoljstvu radnika pošte, uz njihova brojna svjedočanstva, detaljno smo pisali na Radničkim pravima.
Pošta i Telekom nisu jedine kompanije čiji nam status poslodavaca partnera može zvučati potpuno neuvjerljivo ako smo pratili vijesti i radničke glasove: primjerice, ako smo pročitali nedavno pismo radnice iz Kauflanda (dugogodišnjeg vlasnika certifikata), ili radnika iz Konzuma (u ožujku ove godine pohvalio se certifikatom), ispovijest radnika Lidla (također ponosni Poslodavac Partner) ili vijest o otkazima u INI (dok deset društava INA Grupe ima certifikat). Iz te perspektive, unapređivanje i nagrađivanje upravljanja ljudskim resursima izgleda tek kao visokokorporativna igra kapitalističkog brendiranja koja nema veze s radnim uvjetima i radničkim pravima. Od brige za radnike, ovakvo brendiranje puno više nalikuje strategijama takozvanog greenwashinga, pinkwashinga, social washinga i drugih davno i naširoko prokazanih taktika lažnog „pranja“ korporativne odgovornosti.
Nije bilo i nema tog certifikata koji bi imao moć da nadomjesti ili prikrije nesigurne ugovore i radničke minimalce, bez obzira koliko konzultanata uposlili i koliko nagrada zakucali na zid ureda svog odjela za ljudske resurse.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst napisala:
Preporučite članak: