Bivši radnik Lidla, Saša Vujačić, dobio je izvanredni otkaz 2013. godine, a do danas ne zna pravi razlog zbog kojega je bio nepoželjan. Niz primjera iz drugih zemalja potvrđuje Lidlovu politiku odbacivanja prestarih, preljubaznih ili na neki drugi način nepodobnih radnika. U tekstu donosimo nekoliko takvih slučajeva i govorimo o radnim uvjetima koji se skrivaju iza čestih akcija i velikih sniženja.
Saša Vujačić radio je u Lidlu od 2008. godine. Uvjeti su bili teški, uvijek je nedostajalo radnika, za vrijeme sezone radilo se puno prekovremenih, odnos šefova prema radnicima bio je, prema njegovim riječima, užasan, bilo je stresa i pritisaka. No, Lidl je plaćao prekovremene, prijevoz i minuli rad, božićnicu i uskrsnicu u bonovima, a radnici su imali dva slobodna dana tjedno – to su bolji uvjeti nego u većini trgovina, npr. u Studencu gdje se ne isplaćuje i ne poštuje većina od navedenog.
Saša se u Lidlu zaposlio kad se otvarala nova poslovnica u Puli. Tada su svi radnici dobili ugovor na neodređeno. “Poslije su počeli zapošljavati na ugovore na određeno, a i rješavati se ljudi koji imaju ugovore za stalno”, rekao nam je. Za njega se situacija promijenila 2013. kad je bez objašnjenja prebačen u poslovnicu u Rovinj. Od Pule do Rovinja ima četrdesetak kilometara. Radnik nije imao auto, a autobusi nisu vozili dovoljno često.
“Mislim da su me na taj način namjeravali natjerati da odustanem od posla, znam da su to napravili namjerno, jer su znali da nemam prijevoz. Događalo se i da dođem u svoju smjenu u Rovinj, a poslodavac u međuvremenu promijeni raspored, bez da mi javi, pa ispadne da sam slobodan. Podle igre. Kad su me prebacili, znao sam da me se žele riješiti. Nisam odustajao i nisu znali kako to napraviti, pa su onda izmislili priču i dali mi izvanredni otkaz. Ne znam je li razlog ugovor za stalno, ili sam možda imao previše godina, ne mogu tvrditi sigurno, ali znam da se nisu samo prema meni tako ponašali. Puno ljudi nije izdržalo pritisak pa su sami otišli.”
Događaj zbog kojega je radnik otpušten zbio se sredinom srpnja 2013. Saša je taj dan obavljao poslove koje mu je zadao voditelj smjene, a kako nam objašnjava, “u međuvremenu je u trgovinu došao tadašnji regionalni voditelj prodaje, Ivan Kostenjak, koji se na mene počeo derati bez razloga. Nisam dao da urla, a to mu se nije svidjelo. Mislim da je to bio okidač da mi daju izvanredni otkaz. Prvo su mi pokušali dati da potpišem sporazumni, no nisam htio.”
Idući dan Kostenjak je rekao Saši da mu daje otkaz zbog navodnih prijetnji koje mu je uputio iza leđa. Isti dan prijavio je Sašu na policiju pod tom optužbom. U izvješću MUP-a (dokumenti u posjedu redakcije) stoji njegova izjava: “od zamjenice voditelja prodaje Jelene Vuksanić čuo (je) da je Saša rekao ‘noge ću mu polomiti, završit će u invalidskim kolicima.’” Zamjenica Jelena Vuksanić također je izjavila da je Vujačić prijetio 16. 7. i da je to prvi put da je tako nešto rekao.
Naš sugovornik kaže da nikad nije uputio nikakve prijetnje nikome, nego je voditelju na dan sukoba, izrevoltiran njegovim povišenim tonom, rekao da ga pusti da na miru obavlja svoj posao. Nakon prijave u trgovinu su došla dva inspektora odvesti Sašu na razgovor: “Rekli su, otiđi mirno. Ja sam rekao ‘u redu’, onda sam odmah sutradan nazvao odvjetnika. Samo, to je bila sramota za mene, brdo ljudi u trgovini, a policija dolazi po tebe. Da ne spominjem da poslije nisam nigdje mogao naći posao.”
Izvanredni otkaz Saša je dobio s datumom 25. 8. 2013. pod optužbom da je prekršio radnu obvezu i uputio prijetnje nadređenom. Tužbu zbog nezakonitog otkaza podigao je na Općinskom radnom sudu u Zagrebu ubrzo nakon događaja, a za konačnu odluku morao je čekati oko pet godina – presudu Općinskog suda donesenu u srpnju 2017. potvrdio je Županijski sud u Splitu početkom ožujka 2018. Općinski sud utvrdio je da voditelj prodaje Kostenjak nije dokazao da mu je radnik prijetio, čak se nije pojavio na sudu kad je trebao iznijeti obranu.
Saša je pobijedio – Lidl mu je morao isplatiti naknadu plaće s kamatama, platiti sudske troškove i vratiti ga na posao.
“Kad je presuda postala pravomoćna morali su me vratiti na posao, ali imao sam drugi posao i nisam htio. Mogu misliti kako bi mi bilo da sam se vratio... Mobbing bi sigurno bio još veći”, kaže naš sugovornik.
Različite metode odmazde prestarih, preskupih, preljubaznih
Sašin slučaj nije usamljen. U knjizi Crna knjiga Lidl – Jeftini na štetu zaposlenika (TIM press, 2005) opisan je niz slučajeva odmazde radnika iz raznih zemalja koji su bili zaposleni na neodređeno, prestari već s desetak godina staža, preskupi, preljubazni, previše kolegijalni ili na neki drugi način nepodobni.
Mnogi su otpušteni uz obrazloženje da je ukraden novac iz blagajne, a takve manipulacije su moguće jer voditelj poslovnice može u svakom trenutku otvoriti blagajnu i uzeti novac. Često se otkazi smještaju uz pomoć kontrolnih kupaca, npr. oni u kolica stave dvije velike kutije s mlijekom, a između sakriju paket kave. Potom se radnike okrivi da nisu uhvatili krivca, unatoč tome što zbog norme od 40 skeniranih proizvoda po minuti i drugih poslova koje obavljaju paralelno s radom na blagajni ne stignu detaljno pregledavati svačija kolica.
Štrajk upozorenja u Lidlu u Njemačkoj. Foto: ver.di/Werner Bachmeier
Radnica Christine C. bila je zaposlena šest godina u Lidlu. S pozicije zamjenice voditelja poslovnice zalagala se za isplatu prekovremenih sati kolegama. Nadređenima to nije bilo po volji, pa su ju jedan dan priveli na ispitivanje. Bila je prisiljena tri sata slušati prijetnje revizora i konstruirane priče o krađi 12,5 eura. Ponudili su joj opcije od kojih nijedna nije bila povoljna: izvanredni otkaz nakon kojega bi poslodavac pozvao policiju za nju bi značio nemogućnost pronalaska posla i obilježenost za cijeli život, a ako sama da otkaz ne može primati naknadu za nezaposlene i ne zna kako će brinuti za djecu dok traži posao. Radnica je htjela natrag u Lidl, jer je voljela taj posao, stoga je odlučila sudskim putem riješiti problem. Zbog toga je od poslodavca dobivala prijetnje da će ju, ako tužba prođe na sudu, svakog dana slati u novu poslovnicu, što je bilo moguće prema ugovoru o radu. Na kraju se morala sporazumjeti oko naknade plaće i otpremnine.
Radnicu Mariane Pfaff optužili su da nije dobro obračunala novac od kaucija. Iako je znala da nije pogriješila, pod pritiskom je popustila i potpisala ugovor o otkazu. Ona smatra da je razlog što su je se htjeli riješiti želja da se obrazovanu radnu snagu zamijeni neobrazovanom. Radnica Ina B. bila je, po kriterijima Lidla, prespora – nije uspjevala redovno ispuniti normu na skeneru. Iz njezine blagajne novac je nestajao jednom do dva puta tjedno. Ona zna da se to ne događa njezinom krivnjom.
U knjizi je opisan i slučaj nekoliko radnica i radnika koji su radili kao voditelji poslovnice ili prodaje. Jedan od njih rekao je da Lidl zapošljava više voditelja prodaje nego je potrebno, jer svi prolaze kroz filter, a ostaju oni koji razmišljaju kako Lidl želi, odnosno “plaćenici koji čine sve što im centrala naredi.” Također, kaže da pohvale dobiva onaj tko najviše uštedi na troškovima radne snage.
Sustavno blokiranje sindikata i zastrašivanja dio su poslovne politike
Budući da Lidl ulaže velike napore u selektiranje radnika prema podobnosti, riješava se i onih koji bi htjeli poboljšati radnička prava organiziranjem u sindikat. Naš sugovornik kaže da je kod zapošljavanja morao potpisati izjavu da nije član sindikata – smatra da ga u suprotnom ne bi zaposlili. Na poslu se nije smjelo pričati o sindikatu, pa zbog toga nije bilo pokušaja organiziranja. Osim strogih zabrana spominjanja sindikata i dijeljenja sindikalnih materijala, Lidl ima razne strategije borbe protiv te, za većinu poslodavaca, nepoželjne pošasti.
Njemački sindikat ver.di, uz čiju potporu je tiskana Crna knjiga Lidla, pokušao je u nekoliko podružnica organizirati izbore za radničko vijeće. Lidl najprije nije htio sindikatu poslati popis radnika koji imaju pravo glasa, a nakon što je sudskim putem prisiljen na slanje, poslodavac je smislio novu taktiku: 120 prodajnih mjesta izdvojeno je u novu firmu, uz obrazloženje da “vodstvo poduzeća, skladište i filijale imaju različitu poslovnu namjenu.” Budući da se radilo o novim pravnim tijelima, sindikat je najprije trebao ponovno organizirati radnike. Tako su izbori onemogućeni, a nad radnicima koji su i dalje pokušavali nešto organizirati provodilo se sustavno zastrašivanje. Ipak, izbori su bili mogući u tri podružnice, ali Lidl je baš taj dan poslao njihove zaposlenike na edukaciju. Umjesto radnika i radnica pojavili su se predstavnici menadžmenta koji su htjeli vidjeti tko nije “lojalan”.
U nekim podružnicama ver.di je imao povjerenike i predstavnike radničkih vijeća. I njih se Lidl rješavao na razne načine. Na primjer, vozni park skladišta s četrdesetak radnika, među kojima je radio i predstavnik radničkog vijeća, izdvojen je u novo poduzeće. Predstavnik se suprotstavio izdvajanju, jer kod takvih slučajeva uvijek nastradaju radnici – bude im smanjena plaća, oduzme im se dio prava, a organiziranje je otežano. Lidl mu je dao otkaz uz obrazloženje da za njega nema odgovarajućeg posla u poduzeću.
Prosvjed protiv otpuštanja člana radničkog vijeća u Augsburgu 2017. Izvor: chbeck-verdi.blogspot.com
Zastrašivanja, iscrpni savjeti šefova kako spriječiti rad sindikata, otpustiti nepodobne ili u radničko vijeće ugurati radnike koji će bojkotirati njegov rad dio su poslovne politike Lidla. Zaposlenici izvještavaju da postoje i posebni seminari za rukovodstvo na kojima se uči kako spriječiti sindikalno organiziranje. To je potvrdio i naš sugovornik: “Koliko sam uspio skužiti, svi voditelji, rukovodeći kadar, imali su obuku na kojoj su ih istrenirali kako da budu zločesti prema nama.”
Zamjena stalno zaposlenih radnika (kojima je organiziranje lakše, jer ih je teže otpustiti) sa zaposlenima na ugovor na određeno također je standard – radnike se traži da potpišu ugovor o dobrovoljnom odlasku, kažu im da više nema posla za njih, pa radnici prihvate otkaz, prvenstveno zbog neznanja o vlastitim pravima.
Neljudski radni uvjeti
Uz rješavanje nepodobnih, još je niz problema u Lidlu. Iako su našem sugovorniku prekovremeni sati bili plaćeni, bilo ih je jako puno, osobito za vrijeme sezone. “Četvrtkom je akcija, ako dan prije radiš popodnevnu smjenu, ne možeš u ponoć izaći van, tad tek moraš primiti robu, izbaciti staru akciju, ubaciti novu. Znali smo do 3 ujutro biti u dućanu. Bez obzira što je plaćeno, to je jako naporno i jako puno vremena, oko 12-13 sati sati dnevno smo bili na poslu, plus putovanje”, objašnjava Saša kako izgleda sezonski rad u trgovini.
Pauzu su nekad mogli iskoristiti, nekad ne, ovisno o tome koji je voditelj u smjeni. Događalo se da radnike iz popodnevne smjene koja počinje u 14 sati pošalju na pauzu već u 15 sati, a poslije im ne bi dozvoljavali da odu na wc. “Pa ti izdrži do kraja smjene”, kaže Saša.
Kako smo pisali u tekstu “Pljesak herojima ne poboljšava uvjete rada”, Lidl isplaćuje nešto bolje plaće za vrijeme sezone (lipanj-kolovoz), ali preko dodataka, pa onda ucjenjuje neisplatom ako radnik izostane s posla i samo jedan dan. Nakon sezone radnike zapošljavaju na 30 ili 25 sati, a plaća je tada oko minimalca, maksimalno 3.500 kn, rekao je naš sugovornik: “U sezoni dobijemo bez problema osnovnu plaću 6 ili 7 tisuća za normalne sate, ali to su tri mjeseca, ostalih devet moraš se snalaziti. Na osnovu toga se hvale da su dobar poslodavac.”
U lancu koji ima najveću mrežu diskontnih trgovina u Europi razina radničkih prava je kriminalna: uvrede i prijetnje nadređenih, pritisak za što bržim radom (minimalno 40 proizvoda u minuti), previše zadataka (blagajna, slaganje polica, čišćenje, čak i osposobljavanje za rad s farmaceutskim proizvodima), rad bez pauze, neplaćeni rad prije i poslije otvaranja poslovnice, stres zbog stalnih kontrolnih kupnji, pregledavanje ormarića i privatnih stvari radnika u strahu da prodavačice nešto ne ukradu, nošenje crvenih traka na rukama za vrijeme menstruacije u nekim zemljama, ugovor na 80-90 sati mjesečno, koji se u stvarnosti produže i na 190, uz plaćanje samo ugovorenih sati... Takvi su uvjeti opisani u Crnoj knjizi Lidla.
Štrajk solidarnosti radnika Lidlovog skladišta s radnicima u trgovini 2017. Izvor: chbeck-verdi.blogspot.com.
Ovaj njemački lanac supermarketa ima više od 10.000 dućana u Europi i Americi, a zapošljava 315.000 radnika. Dio je Schwarz grupe, u čijem vlasništvu je i Kaufland, ustrojene, zanimljivo, kao zaklada, što znači da ima porezne olakšice. U opisu rada zaklade stoji doprinos općoj dobrobiti, no, prema podacima iz 2004. u Lidlu se godišnje samo pet milijuna eura upotrijebi za socijalni interes. U međuvremenu prihod rapidno raste – Schwarz grupa imala je 2009. prihod od 27.375 milijuna eura, a u 2018. 39.975 milijuna eura samo u Njemačkoj. Ukupan prihod grupe za 2018/2019. bio je 104 milijarde eura.
Iz svega opisanog iščitavamo Lidlovu strategiju: što manji broj nisko plaćenih radnika treba bez pauza i uz puno prekovremenog “dobrovoljnog” rada ostvariti optimalne rezultate. Čini se da je strategija uspješna za njegove vlasnike u čije džepove odlazi najviše profita, no na radnice i radnike odražava se nizom povreda radničkih i ljudskih prava, štetom po zdravlje radnika i nemogućnosti da imaju normalnu plaću i život u kojemu neće morati brinuti kako preživjeti od prvog do prvog. Sindikat ver.di kontinuirano nastoji raditi na organiziranju i informiranju radnika – kako bi pažnju skrenuli na bijedne radne uvjete jednom prilikom su na Međunarodni dan žena u Lidlovim podružnicama dijelili informativne materijale, redovito obilaze podružnice i nastoje skrenuti pažnju javnosti i medija na probleme, organiziraju štrajkove i prosvjedne akcije.
“Lidl nas podsjeća zašto se radnice i radnici udružuju u sindikate: kako bi zaposlenima osigurali ljudsko dostojanstvo, zaštitili ih od samovolje poslodavaca, kako bi izbjegli teško podnošljiva psihička i fizička opterećenja na poslu te zaposlenicima dali slobodu sudjelovanja u oblikovanju vlastitih radnih uvjeta. Sindikati se brinu za to da se ono što se prakticira u Lidlu prekine, kako ne bi postalo praksom u svijetu rada”, poručuju predstavnici ver.dija u predgovoru Crnoj knjizi. Iako je otpor sindikalnom organiziranju velik, nema druge nego prionuti na taj zadatak, slijediti primjer borbenih sindikata, međusobno se povezati i razviti strategiju kako slomiti Lidlove sada već poznate metode.
Naslovna fotografija: Trgovina Lidla u Pragu. Izvor: Wikimedia Commons/Aljona83
Autorica teksta:
Preporučite članak: