Radnice su jasno i glasno rekle – tražimo naknadu štete, za loše uvjete u zadnjih 30 godina, za stres, za ostajanje bez posla u godinama kad je teško naći novo zaposlenje, za izostanak podrške kod traženja novog posla, za prolaženje osamnaestomjesečne agonije. Naknada koju traže je simbolična – 1000 eura – a važnije im je da Olymp prizna krivnju. O akcijama radnica Orljave i Novog sindikata u Berlinu piše Ana Vragolović.

 

„Ove ceste su pune rupa, lošije nego u Busnovima“, rekla je u šali Ozrenka tekstilka iz Orljave, dok smo uz male turbulencije polijetali prema Njemačkoj. Uzbuđenje je bilo na razini već dok smo stizali na aerodrom, a podiglo se još više zajedno s avionom iznad oblaka pa smo se odmah uhvatili maramica da obrišemo stakla na prozorima i uslikamo prizore koji se ne viđaju svaki dan.

Četiri radnice Orljave – Mirjana Obradović, Robertina Alavanić, Emilia Gazilj i Ozrenka Marinović – i troje članova Novog sindikata krajem listopada krenuli su u Berlin. Razlog putovanja bio je upozoriti njemačku modnu kompaniju Olymp da slučaj Orljave još nije gotov i da se neće izvući od odgovornosti.

Naime, Olymp je surađivao s Orljavom nešto više od 50 godina, do početka pandemije koronavirusa. Tad su naprasno, pravdajući se višom silom, prekinuli već ugovorene narudžbe, bez osvrtanja što prekid suradnje znači za tvornicu i radnice pa je Orljava u srpnju 2021. završila u stečaju.

18 mjeseci trajala je borba radnica – 18 mjeseci prosvjedovanja u Požegi i potezanja iz Požege u Zagreb, posjeta ministrima i premijeru, frustracija kad se nadležni naprave ludima i kažu da nemaju vremena za njih. Ipak, 18 mjeseci borbe urodilo je plodom i radnice su izborile otpremnine koje im je Vlada RH, vlasnik tvornice, dugovala.

Do danas, a sad su već prošle gotovo tri godine otkad je Olymp otkazao suradnju Orljavi, nisu ni na koji način pokazali da im je stalo do bivšeg poslovnog partnera. Javili su se tu i tamo, spomenuli da su zainteresirani za nastavak proizvodnje i razgovor s radnicama i sindikatom, ali nijedan konkretan korak radnice od njih nisu dočekale. Dok je Orljava još bila na početku stečaja, tražili su od sindikata popis radnica i njihovih kompetencija, kao da te podatke već nemaju, kao da ne znaju da su radnice šile vrhunske materijale i krojeve i kao da je sindikat sugovornik za pregovore o nastavku proizvodnje, a ne država.

Sve to bilo je samo zavaravanje, a nakon svake takve situacije u kojoj bi se radnicama nakratko probudila nada da će se nešto možda ipak pokrenuti, slijedilo je par mjeseci tišine i na kraju razočarenje, jer su opet iznevjerene. Olymp se uvijek, u tridesetak godina staža, koliko većina sada bivših radnica ima, tako podcjenjivački odnosio prema njima, počevši od plaćanja mizerne cijene za njihov rad. “Mi smo njima bili samo jeftina radna snaga”, svjesne su radnice.

Na skup radnica u Gradskom kazalištu Požega u rujnu 2022, gdje su dobile podršku međunarodne organizacije Clean Clothes Campaign, Olymp je također bio pozvan da nešto kaže preko Zooma, platforme za online video pozive. No, spojili su se samo formalnosti radi pa nismo čuli ni glasa od njih.

Nama su u veljači ove godine odgovorili na upit. „Prisiljeni smo bili prekinuti suradnju s Orljavom“, napisao je Mark Bezner, vlasnik i direktor kompanije. Privatnog vlasnika na kojemu je Olymp inzistirao i koji bi preuzeo tvornicu nikako se nije moglo naći, a ta „nestabilnost“, opravdavaju se, bila je glavni razlog prekida suradnje. Nije neobična koincidencija da je globalnu tekstilnu scenu baš u tom periodu zadesio val otkazivanja suradnje tvornicama. Naime, zbog mjera zaštite od koronavirusa i smanjene potražnje za robom modne kompanije uplašile su se gubitka profita pa su zloupotrebljavale klauzulu više sile, na temelju nje otkazivale narudžbe tvornicama i izbjegavale plaćanje već naručenog. Na taj su način desetke tisuća radnika ostavile na ulici, a Olymp nije ništa drugačije postupio.

Na berlinskom aerodromu uhvatila nas je glad pa smo požurili uhvatiti U-bahn. Tokom vožnje stigao je nadureni mejl od Johanna Trischbergera, Olympova direktora proizvodnje i nabave u kojem nas obavještava da neće sudjelovati u online razgovoru dogovorenom za 26. listopada na kojemu smo trebali razgovarati s njima o odgovornosti prema Orljavi i radnicama. Razlog odustajanja od poziva je naša akcija ispred njihova dućana u šoping centru u Berlinu, koju su Novi sindikat i Clean Clothes kampanja (CCC) najavili njemačkoj policiji.

Olymp je za akciju saznao od policije, a ne od sindikata i to ga je povrijedilo toliko da je taj čin smatrao „prikladnim za narušavanje daljnje komunikacije“ na temu preuzimanja odgovornosti. Komunikacije, međutim, jedva da je bilo. Bilo je par mejlova i pokušaja dogovora nekog sastanka, a predstavnik Olympa je cijelo vrijeme glumio da mu nisu jasni zahtjevi radnica i što one žele te je preko globalnog sindikata IndustriAll pokušao zatvoriti slučaj i izvući se na temelju činjenice da je Vlada platila otpremnine.

Novi sindikat i radnice nisu im to dozvolili nego su inzistirali na nastavku komunikacije i bezbroj puta tokom kampanje u zadnje dvije godine isticali da Olymp smatraju odgovornim jer je tvornica imala suradnju preko 50 godina i jer je Olymp uvijek plaćao robu ispod proizvodne cijene. Također, tajnim ugovorom su uvjetovali s kojim kompanijama Orljava ne smije surađivati dok surađuje s njima.

U ugovoru koji je u našem posjedu stoji da se nalogoprimac, odnosno Orljava „obvezuje za vrijeme trajanja ovoga ugovora niti direktno niti indirektno stupiti u radni odnos za sljedeće suparnike ili klijente i s njima povezanim poduzećima“, a imenovani su svi veći njemački proizvođači košulja, poput Hugo Bossa ili Peek&Cloppenburga. Da li je to kršenje tržišnih zakonitosti, treba pitati ekonomiste.

Vijest o izbjegavanju razgovora radnice je obradovala – to je značilo da njihov posjet Berlinu nešto znači i da je vrhuška Olympa uznemirena. Ali, ponovno su se probudile ljutnja i povrijeđenost pa potaknule lavinu sjećanja: „Mi smo nakon mjesec dana provedenih kod kuće i čekajući šta će se s nama zbiti, dobile obavijest da dođemo potpisati ugovor o raskidu, o momentalnom otkazu. Shvatile smo da mi završavamo na birou, praktično na ulici“, prisjeća se Emilia.

„Najviše me povrijedilo to što sam nakon 30 godina teškog rada ostala na ulici, premlada za mirovinu, a prestara za novi posao. Prema nama su se ponijeli kao da sve te godine nismo ništa radili, a radili smo jako puno“, dodaje Mirjana.

„Koliko puta smo ostajale prekovremeno… a za to smo saznavale u toku radnog vremena, umjesto barem dan prije. Onda je bilo 'snađi se kako znaš', zovi bake, tetke da dođu pripaziti djecu…“, nadovezuje se Ozrenka.

„Petkom nikad nisam znala dokle mi radno vrijeme traje, jer je kamion morao biti spreman, da bi isporuka stigla na vrijeme Olympu, tako da smo nekada radili do sedam ili osam navečer, sve zavisi, on je svoje komade dobio na vrijeme“, govori Robertina.

Prisjećanja o uništenju tvornice, Olympovom iskorištavanju radnica i resursa tvornice nastavila se u berlinskom javnom prijevozu dok smo putovali prema apartmanu. Nakon što smo se smjestili, došao je red na večeru i dogovor o daljnjim koracima.

Planiranju su se pridružile dvije kolegice iz Clean Clothes kampanje, Artemisa Ljarja, predstavnica njemačkog ogranka CCC-a i Emma Vogt, predstavnica Međunarodnog ureda CCC-a, zadužena za koordinaciju slučajeva radničkih borbi poput Orljave.

Dogovorili smo da akcija ide kako smo i planirali – naći ćemo se idući dan na stražnjem ulazu poznatog šoping centra Alexa, jer je tako tražila policija. Oni će nas odvesti do Olympovog dućana gdje ćemo imati 15-20 minuta za stajanje s transparentima i fotkanje. Više od toga nisu dozvolili.

Poslije večere imali smo radnu akciju – na stare košulje s Olympovom etiketom koje su radnice nabavile iz tvornice, ispisali smo njihove poruke skupljene u Viber grupi nazvanoj karakteristično: „specijalke“. Tako se šale same na svoj račun jer nema one koja nakon godina i godina šivanja u istom položaju nema neki zdravstveni problem.

„Šivanje ovih košulja pridonijelo je operacijama oba ramena i slabosti u rukama. Sad sam radno nesposobna, bez primanja“, poručila je Mirela. „Ova košulja me podsjeća na tugu, bol i suze“, rekla je Branka s 27 godina staža. „Ova košulja mi je donijela dosta suza i neprospavanih noći, a odnijela živce za vid“, kaže Željka s 34 godine staža.

„Zbog ove košulje sam krenula radit maloljetna. Zbog nje sam više vremena znala provesti u Orljavi nego sa obitelji. Nakon 31 godine rada s njom sam prošla samo bolest, nesposobnost za rad i na kraju propast.“, kaže jedna anonimna radnica, a druga navodi da je jedna košulja mala za napisati sve što joj je na pameti: „Sama pomisao na Orljavu mi stvara glavobolju, nervozu, jad u grudima zbog nepravde. Devet godina prolazi od tumora dojke, a usput se još svašta-nešta prikvačilo.“

Iako je bilo puno boli i tuge, uvijek kad se otvori tema kako je bilo raditi u Orljavi, radnice se sjete i sretnih dana. Kažu da je bilo lijepo raditi u kolektivu, a prvih par godina njihova staža, dok nije počelo naganjanje normi, mogle su raditi opuštenije, slušati radio i pjevati. Većina njih počela je raditi nakon srednje škole pa su uz Orljavu „otračile“ i vjenčanja i odgajale djecu. Svaka radnica poznavala je djecu većine kolegica, zato Emilia kaže da je svoju djecu uvijek upozoravala da pozdravljaju po gradu i budu pristojni, jer ne znaju tko ih sve pozna.

Umorne od puta i cjelodnevne aktivnosti otišle smo spavati, a idući dan dočekalo nas je novo iznenađenje. Dok smo prilazili dućanu prodavačica je počela gasiti svjetlo i zatvarati dućan, što je radnice Orljave još jednom povrijedilo. „Kao da smo kriminalci“, komentirale su radnice.

„Nakon 30 godina rada i 50 godina suradnje s Olympom osjećamo se toliko povrijeđeno i razočarano... Da zatvore trgovinu pred nama i ugase svjetla da ne možemo ući! Svaka čast Olympu na ovome“, rekla je Mirjana Obradović.

Poslije smo od policije saznali da je Olymp čak tražio da zabrane akciju, što oni nisu htjeli učiniti, nego su im rekli da je prosvjed demokratsko pravo. Radnice, predstavnici sindikata i CCC-a stale su sa transparentima ispred dućana i poslale poruke Olympu i njemačkoj javnosti.

Na Olympovom izlogu bio je natpis „In a crisp white shirt you will always look your best“ / „U čisto bijeloj košulji uvijek ćeš izgledati odlično“. Kolegice iz CCC-a bile su oduševljene jer je natpis izvrstan moment za kampanju, odlično će se uklopiti s natpisom na bijeloj košulji koju je nosila Ozrenka: „Olympove košulje izvrsne kvalitete šila sam i u ratnim uvjetima. Mirovinu nisam dočekala. Snježana, 31 godina staža“.

Također nas je razveselila činjenica da je Olymp odlučio trgovinu držati zatvorenom onoliko koliko je bila najavljena akcija, od 12 do 15 sati, iako mi nismo bili toliko dugo pred dućanom. To je značilo da je potencijalno izgubio poneku prodaju, ali i da im je naš dolazak ozbiljno zasmetao.

Nakon posjeta šoping centru imali smo dogovoren sastanak s predstavnicima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), kako bi im predali žalbu na Olymp koju su zajedno napisali Novi sindikat i CCC. Došli smo pred sklop nekoliko ogromnih zgrada s barem 200 ureda u svakoj. Ogromne uredske zgrade karakteristika su dobrog dijela Berlina, primijetile su radnice, a u njima ne rade radnici s Balkana ili iz trećih zemalja iako ih je jako puno na ulicama. „Nijemci rade po uredima, a mi im šljakamo“, komentiraju one.

Na sastanku su radnice izložile cijelu situaciju i argumente protiv Olympa, predstavnici OECD-a su ih pristojno saslušali i rekli da će detaljnije proučiti slučaj i u roku od tri mjeseca odlučiti hoće li ga prihvatiti ili ne.

Idući dan čekao nas je ranije spomenuti online poziv, jedan u nizu poziva koje iniciraju Novi sindikat i CCC otkad se saznalo za mogućnost stečaja, a koje Olymp, kako smo već spomenuli, izbjegava što više može. U tim razgovorima redovno sudjeluju i predstavnici organizacije Fair Wear Foundation, koja modne brendove pokušava potaknuti na odgovornost prema tvornicama od kojih naručuju robu, poput Orljave, kao i predstavnici Sindikata tekstila, obuće, kože i gume Hrvatske (TOKG), koji također podržavaju nastavak kampanje prema Olympu, i predstavnici IndustriALL-a, globalnog sindikata čiji je TOKG član.

Iako je Fair Wear u Analizi rada Olympa objavljenoj u srpnju 2022. dao preporuku da Olymp treba napraviti „svaki razuman napor da se radnicima isplate pune otpremnine, na pozivu se činilo da su više na Olympovoj strani nego na strani radnica. Dvije članice inzistirale su da se točno, konkretno utvrdi koji su zahtjevi radnica, jer su i njima jako nejasni.

Zato je jedna od njih prozvala radnice da kažu što traže, misleći valjda da se neće snaći pred kamerama. Međutim, radnice su jasno i glasno rekle – tražimo naknadu štete, za loše uvjete u zadnjih 30 godina, za stres, za ostajanje bez posla u godinama kad je teško naći novo zaposlenje, za izostanak podrške kod traženja novog posla, za prolaženje osamnaestomjesečne agonije. Naknada koju traže je simbolična – 1000 eura – a važnije im je da Olymp prizna krivnju.

Najveći je Olympov saveznik ipak bila predstavnica IndustriAll-a, što je bilo novo razočaranje. Ona je, naime, krivnju pokušala svaliti na korumpiranog direktora i državu. Korumpiran ili ne, činjenica je da Orljava nije mogla opstati uz cijene koje je uvjetovao Olymp. Drugo, državi nitko ne umanjuje krivnju, bila je loš vlasnik, ali je mali dio svoje odgovornosti ispunila kad je isplatila otpremnine. Jasno da bi nastavak proizvodnje bio puno bolje rješenje, ali to nažalost nije politika HDZ-ove Vlade.

Na kraju je ustanovljeno da će Fair Wear pokušati potaknuti Olymp na komunikaciju. Još pod dojmom sastanka snimile smo videe za facebook kampanju u kojima radnice ponovno objašnjavaju kako je bilo raditi za Olymp i što ih je najviše povrijedilo pa je palo i par suza. Orljava je bila velik dio života ovih radnica i požeškog kraja, zato su i ožiljci duboki, ali unatoč svemu, borbenost ne jenjava.

Iscrpljene, ali pune dojmova, to poslijepodne popile smo kavu na Alexanderplatzu i idući dan krenule po drndavim zračnim cestama prema Zagrebu, odmoriti i raditi na planiranju idućih koraka.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Ana Vragolović/Radnička prava
Tekst napisao:

 

Ana Vragolović

Preporučite članak: