Nastavljajući seriju "Što je narodno u narodnim knjižnicama", posjetili smo (Radničku) Knjižnicu Božidara Adžije i provjerili kako taj nekadašnji centar književnosti i naobrazbe zagrebačkog radništva funkcionira danas. O povijesti i sadašnjosti knjižnice koja se već skoro 90 godina nalazi na prvom katu Radničkog doma piše naša Ana Vragolović.
„Radnička komora objavljuje da je počam od 25. novembra 1926. otvorena 'Radnička Čitaonica' u dosadanjim prostorijama Radničke komore: Starčevićev trg br. 18. prizemno. Čitaonica je otvorena kroz čitav dan i stoji svim radnicima na raspolaganje, u kojoj će naći svu domaću, a donekle i stranu radničku i ostalu štampu i revije. Dužnost je svake radnice i svakog radnika, da najmarljivije posjećuje ovu svoju kulturno-prosvjetnu instituciju“, objavio je te godine prosinački broj novina Grafički radnik.
Dva mjeseca poslije otvorenja Čitaonice, u siječnju 1927. otvorena je i Radnička biblioteka: „Ova ustanova iznikla je iz borbe za radnička prava. Dvadesetih godina prošlog stoljeća formiran je kulturno-prosvjetni odsjek unutar Radničke komore (institucije koja je zastupala interese radnika pred nadležnim državnim organima i ustanovama). Unutar tog odsjeka bile su zastupljene umjetnost i kultura, ali i napor da se dođe do pisane riječi, lake posudbe knjiga i općenito tiskane građe. Gledalo se kako Radnička komora može obrazovati radnika i kako da radnik lakše dođe do kulturnih sadržaja“, objašnjava nam Ivan Jelić, voditelj današnje Knjižnice Božidara Adžije, nekadašnje Radničke biblioteke.
Biblioteka je osnovana s ciljem Radničke komore da popuni kulturnu prazninu zbog nedostatka javnih biblioteka u Zagrebu dostupnih siromašnijim slojevima. Njezin prvi upravitelj, narodni heroj Božidar Adžija, rekao je prilikom otvorenja: „Radništvo treba da putem prosvjete upozna u prvom redu svoj društveni položaj, da mu bude jasan njegov odnos k protivničkoj društvenoj klasi, to jest buržoaziji, odnos k nauci i znanosti, odnos k politici, i svim drugim društvenim pojavama“. Na toj ideji – ideji promjene društva kroz radničku kulturu – Biblioteka se temeljila nekoliko desetljeća.
Nalazila se najprije na Svačićevom trgu, a potom je 1928. preseljena u Haulikovu. Na prvom katu Radničkog doma na zagrebačkom Krešimircu nalazi se od 1937., od kad je izgrađena zgrada doma, do danas.
„Tu se zapravo knjižnica i formirala. Fond je od početka bio usmjeren prema obrazovanju radništva, ponajprije zahvaljujući radu dr. Božidara Adžije“, govori Jelić, a punio se uglavnom kupovinom. U Čitaonici su radnicima bile dostupne „sve važnije – domaće i strane – novine, revije i ilustracije“, a u Biblioteci „sva najvažnija svjetska i domaća djela, iz kojih radnici mogu crpiti potrebno znanje“, obavještava Grafički radnik. Konkretno, radilo se o socijalnoj i marksističkoj literaturi i drugim djelima koja su se bavila radničkom problematikom.
Čitaonica je bila otvorena cijeli dan, a Biblioteka je radila dvokratno, u prijepodnevnom i poslijepodnevnom terminu. Obje institucije radile su čak i nedjeljom prijepodne, kako bi bile pristupačne većini radnika. Međutim, iako su radničke organizacije kroz novine redovno podsjećale da se bibliotekom treba služiti „u vlastitu korist“ i da je znanje moć, odaziv je bio slab. Nije pomogla ni širina radnog vremena ni to što je Adžija smanjio kauciju misleći da je previsoka.
Za usporedbu, Biblioteka je 1927. brojala 1509 knjiga i 147 članova, 1928. je imala 2655 knjiga i 725 članova, a 1931. 6108 knjiga i 817 članova. Iako je broj članova rastao, Adžija nije bio zadovoljan brojkama, s obzirom na to da je broj stanovnika Zagreba u četiri godine porastao sa 150 tisuća koliko je Zagreb imao 1926. na 242 tisuće u 1931. godini, navodi Mira Kolar-Dimitrijević u knjizi Djelovanje Božidara Adžije na kulturno-prosvjetnom uzdizanju zagrebačkih radnika.
Slab interes za čitanje i drugi kulturni rad Adžija je objasnio kroz uvjete u kojima je živjela radnička klasa. Rekao je da prvo treba ostvariti formulu 8-8-8 (8 sati rada, 8 sati spavanja, 8 sati odmora) i dati radniku kulturnu plaću, jer „radnik je željan kulture, ali činjenica je to da inter miseriam, u bijedi, bolesti, skučenom i nezdravom stanu i sa gladnim želucem ne mogu ni osjetiti kulturne potrebe, a ako se osjete ne može im se udovoljiti“, navodi isti izvor.
Desetak godina poslije situacija se nešto promijenila. Godine 1937. posuđena je 18.821 knjiga, a 1940. preko 50 tisuća knjiga, saznajemo iz Jutarnjeg lista iz 1941. Fond Biblioteke četrdesete je brojao 16.350 knjiga, a imala je 3255 članova, što znači da je u prosjeku svaka knjiga bila posuđena barem tri puta i da je svaki član posudio 15 knjiga te godine.
U tom razdoblju najviše se tražila lijepa književnost, što je promjena u odnosu na vrijeme osnivanja, kad je vladao interes za socijalnu i marksističku literaturu. „Danas se zapaža da je publika s tom vrsti književnosti prilično zasićena i da se opet počinje javljati interes za djela izrazito umjetničkih kvaliteta. Živ je interes za psihološke i historijske romane, a dosta se traže i pustolovni i detektivski romani, ali tih biblioteka ima relativno malo: Karl May je još uvijek ostao idol srednjoškolaca i šegrta“, piše Mirko Kus-Nikolajev u članku naslova „Što čitaju Zagrepčani? U glavnom gradu Hrvatske svakako je najpopularnija Radnička biblioteka“, objavljenom u novinama 7 dana iz 1940.
“Od hrvatskih pisaca najtraženiji su bili Krleža, Budak, Begović, Vilović, Ivo Andrić, Tin Ujević i Vladimir Nazor, a od mlađih Novak Simić i Ivo Kozarčanin. Među srpskim književnicima mnogo su se čitali Nučić, Dragiša, Vasić, Ćosić, Dušan Radić, Rakić i Božidar Kovačević”, izvještava dalje isti autor.
Najpopularnija knjiga bila je Ognjište Mile Budaka, a od strane literature najviše zanimanja izazivali su ruski književnici. Gotovo trećina posuđenih knjiga bila je iz područja znanosti, najviše iz kulturne historije, zatim biografije, memoari, eseji. Interes za takva djela nije slučajan, piše Kus-Nikolajev, zbog društvenih prilika i ponovnog rata „oživljava ponovno kult heroja u kojima, društvenim potresima izmoreni ljudi, vide nosioce novih oblikovanja zajednice“.
Osim lijepe književnosti, vrlo popularna je bila politička literatura. “Svaki događaj nedavne prošlosti mogao se registrirati na šalteru biblioteke: knjige o Abesiniji, Španiji, Kini stalno su bile u prometu. Karakteri i oblici novih političkih ideologija, izloženi za i protiv, nailaze na velik interes čitalaca”, piše Kus-Nikolajev. Tako je 1939. bilo posuđeno 1330 knjiga političkog sadržaja.
„Utjecaj vremena vidi se i u tome da čitatelje više zanimaju knjige političkog sadržaja dok ih je prije nekoliko godina zaokupljao put kroz pustinju Gobi, uspon na Gaurisankar ili istraživanje morskih dubina. Danas ga previše zahvaća društvena i politička stvarnost, a da bi duhom lutao po stranim kontinentima. Ni prirodne nauke se više ne čitaju u onom opsegu kao prije. Kao da današnji život sve više udaljuje čovjeka od prirode, njenih tajna i njenih ljepota“, zaključuje on.
U sklopu Radničke komore Biblioteka djeluje do 2. svjetskog rata, uz neke probleme. Zbog racija Kraljevskog redarstvenog ravnateljstva, tadašnje policije, koja je u knjižnici tražila revolucionarne elemente komunisti i napredno radništvo počeli su izbjegavati Biblioteku, a u Čitaonici su se počeli “okupljati kockari i preprodavači sumnjive robe”, pa je jedno vrijeme bila zatvorena. Tokom rata radi u manjem opsegu, samo posudbu, a nakon rata djeluje samostalno.
Biblioteka ponovno doživljava promjene krajem šezdesetih. Od 1962. djeluje u sastavu „Centra za dokumentaciju i informacije o suvremenom radničkom pokretu Božidar Adžija“, a od 1967. ponovo počinje djelovati kao samostalna i javna knjižnica pod vodstvom Vere Mudri-Škunce. Ona je 1970. pokrenula integraciju Radničke biblioteke i Gradske knjižnice s ciljem stvaranja jedinstvene mreže narodnih Knjižnica grada Zagreba. U Knjižnicu Božidara Adžije preimenovana je 1991., ali kolokvijalno je i dalje ostala “Radnička”.
„Funkcija knjižnice tokom godina se mijenjala – od usmjerenosti prema radništvu više se transformirala prema znanosti, pa sad ima dualnu funkciju, i narodnu i znanstvenu. Radi se o prirodnoj transformaciji i želji da se uvijek bude na raspolaganju. Fond i zbirke i dalje se usmjeravaju prema društveno-humanističkim znanostima. Po tome smo prepoznatljivi u mreži Knjižnica Grada Zagreba. Nismo klasična kvartovska knjižnica, uopće nemamo dječji odjel“, rekao je Jelić.
Danas Radnička knjižnica ima fond od 233.938 svezaka knjiga, 10.595 svezaka časopisa i 5.285 svezaka novina u otvorenom pristupu, Zaštićenom fondu i Zbirci udžbenika i literature za studij. Članova je 8.246.
I profil čitatelja se promijenio. Na primjer, u četrdesetima je značajan dio čitatelja činilo radništvo, pa tako iz Jutarnjeg lista iz 1941. saznajemo da su „saobraćajni namještenici posudili 260 knjiga, gradjevinski radnici 512, metalski radnici 1978; odjevni radnici 1081, kožarski radnici 121; drvodjeljski radnici 433; živežarski radnici 216; gostioničarsko-svratištarski i hotelski namještenici 89; grafičari 290; sanitetski namještenici 124; privatni namještenici 10.806; javni namještenici 4.833; ostali najamni radnici 660; kućna posluga 179; samostalni obrtnici, industrijalci i trgovci 781; slobodna zanimanja-akademičari 7.702; djaci 13.233 i poljoprivredni radnici 5.“
Danas više od 30 posto korisnika čine studenti, a najzastupljenija je dobna skupina između 20 i 29 godina. Zbog karakterističnog fonda česti posjetitelji su pravnici i ekonomisti. Što se literature tiče, među najposuđivanijim knjigama prevladavaju beletristika i osobne ili obiteljske teme, poput najčitanije povijesne obiteljske sage Pačinko korejske autorice Min Jin Lee, ili self help literatura poput knjige Atomske navike Jamesa Cleara o tome kako efikasno stvoriti nove navike. Na popisu deset najčitanijih našla se i jedna stručna knjiga, Vladavina prava: politička teorija i pravni sistem u modernom društvu autora Franza Neumanna, što nam potvrđuje da je dosta posjetitelja pravne struke.
Umirovljenici često dolaze čitati dnevni tisak: „Njima je to vrlo dragocjeno, ponekad dođu u knjižnicu samo malo popričati s nekim. Jasno se vidi da komunikacije nedostaje u današnjem svijetu. Ima dosta usamljenih ljudi kojima treba razgovor, a mi smo tu uvijek na raspolaganju“, kaže Jelić.
U ovoj knjižnici knjige prolaze intenzivan put kroz tri odjela. Odjel nabave brine da se knjigu inventarizira i katalogizira, a nabavlja nekoliko tisuća knjiga godišnje, recimo 3800 knjiga u 2022. Odjelna politika jasno je definirana – 67 posto znanstvene literature, 30 posto beletristike i 3 posto priručne literature (enciklopedija, leksikona i slično).
Odjel predmetne obrade bavi se opisivanjem sadržaja građe i njezinim klasificiranjem: „Predmetna obrada započela je u ovoj knjižnici 1951. To znači da znanstvenu građu obrađujemo i opisujemo standardiziranim stručnim jezikom. Po tome smo posebni i matični u Knjižnicama grada Zagreba, a i prvi na području Hrvatske koji su se počeli baviti time. Predmetni sustav njegujemo više od 70 godina“, objašnjava nam naš sugovornik.
Poslije predmetne obrade knjige idu u posudbu o kojoj se brine Informativno-posudbeni odjel, a moguće ih je koristiti i u Studijskoj čitaonici – ondje korisnici imaju mjesto gdje će raditi na miru i osjećati se ugodno.
Budući da je s pojavom interneta opalo zanimanje za knjige, Radnička je bila primorana usmjeriti se na osmišljavanje programa za privlačenje čitatelja i održavanje kulture čitanja. Većinom se proizvodi sadržaj dostupan online, jer se za provođenje neke tribine ili radionice mora isprazniti čitaonica koja je bitna studentima.
„Tražimo balans, da ne zakinemo studente, a da budemo malo bliže ostalim korisnicima koji bi htjeli nešto pogledati ili poslušati u knjižnici. S prostorom jako oskudijevamo, nemamo dvoranu u kojoj bi se mogla odvijati takva događanja pa smo se zato orijentirali na digitalni sadržaj“, rekao je Jelić.
Jedan primjer je podcast Zvukmark, u kojemu se kroz razgovore o aktualnim temama s gostima iz područja kulture i znanosti promovira bogati fond društveno-humanističkih znanosti. Zatim, tu je program PP – Preporučili su, pročitajte, kroz koji članovi knjižnice, prevoditelji, glumci, pjevači, književnici i književni urednici preporučuju korisnicima knjige koje su im u nekom periodu života bile drage i koje smatraju važnom literaturom.
Korisnicima je u zadnje vrijeme zanimljiv tečaj sporog čitanja, kaže naš sugovornik, najavljen na webu Knjižnice ovako: „Želite li razjasniti nedoumice koje uočavate u međuljudskim odnosima i/ili ljubavnim vezama, ovaj bi vam ciklus biblioterapijskih radionica mogao ponuditi neke uvide pa, čak i rješenja.“ Riječ je o analizi knjige korištenjem metoda biblioterapije, odnosno vođenog i usmjerenog dubinskog čitanja. Voditelj knjižnice preporučuje svima da provjere o čemu se radi, jer nije obavezno doći na svaku radionicu.
Knjižnica ima vrlo atraktivne objave na svojoj facebook stranici, takve da odmah nakon objave o tečaju kaligrafije počnete tražiti kemijsku koja najljepše piše da bi probali ispisati neko kaligrafsko slovo ili, pročitavši objavu o knjizi Joška Marušića Alkemija animiranog filma poželite zaroniti u svijet izrade crtića.
„Na razne načine nastojimo privući korisnike, a materijal koji proizvodimo najčešće baziramo na popularizaciji čitanja. Poruke prilagođavamo publici, većinom mlađim generacijama, a želimo da sadržaj bude informativan i zanimljiv. Izbjegavamo zabavne sadržaje i nastojimo održati razinu da smo ozbiljna ustanova“, kaže nam Jelić.
Tu su još i usluge zabavnog naziva poput Posudi knjižničara, kroz koju se može „rezervirati“ knjižničara na sat vremena za pomoć u području informacijske pismenosti te vođene ture po knjižnici za učenike Korak po korak do knjige.
Iako je programa i usluga puno, oni su samo mali dio sadržaja kojeg knjižnica nudi, ističe naš sugovornik: „To je samo dodatni sadržaj, nema ničega bez našeg fonda, bez naših zbirki koje su srž i temelj svega. Devedeset i devet posto ljudi dolazi zbog zbirki, posuditi knjige, čitati novine ili uvezanu periodiku. Uvijek gledamo da je građa relevantna i kvalitetna i to je zapravo cijela poanta našeg posla. Knjižnica nije skladište knjiga pa da ih samo gomilamo, nego radimo izbor onoga što korisniku treba. Knjiga u ruke korisniku – to je sažeta ideja iza ove knjižnice“.
Radnička povijest knjižnice danas se teško iščitava – izbrisana je većinom devedesetih. Više nema pridjeva “radnički” u nazivu; biste važnih književnika poput Vladimira Nazora su u podrumu umjesto ispred knjižnice, a na Adžijinoj bisti ne piše ništa osim da je bio osnivač i upravitelj; programski sadržaji nisu vezani uz radničku povijest ni obrazovanje radnika u današnje vrijeme. Da bi na neki način održali radničku povijest i tradiciju knjižnice, radnici su digitalizirali staru literaturu o povijesti radničkog pokreta u periodu između dva svjetska rata.
„Povezali smo prošlost s budućnosti kroz projekt Za radnička prava. To je sitan dio građe, jer digitalizacija nije toliko zastupljena u narodnim knjižnicama i iziskuje mnogo novca. Odabrali smo period između dva rata, jer smo se morali ograničiti, a prije dvadesetih je bilo dosta cenzure. Radi se o građi koju možete pronaći samo kod nas, pitanje je ima li ju nacionalna, zbog toga se posebno ponosimo projektom“, objašnjava Jelić.
„Dolazili ste ovdje u mladosti petkom slušati književnu tribinu? Možete ponovno čuti Glasove književnog petka!“, najavljuju knjižničari u kratkom filmu kojim se knjižnica priprema za stotu godišnjicu. Da autorica teksta čuje najavu koja ju može vratiti u prošlost, na tribinu s Brankom Ćopićem ili Vesnom Parun ne bi čekala ni časa, odmah bi uskočila u vremenski stroj. Knjižničari ove knjižnice doista su izradili svojevrstan vremeplov – digitalizirali su ovu popularnu tribinu koja je započela baš u Radničkoj 1955. godine.
„U fondu Knjižnice nalazi se zvučna građa na magnetofonskim trakama od samih početaka tribine. Većina ih je dostupna, neke nisu snimane, a točan razlog nismo uspjeli otkriti. Najstarije snimke su iz 1959., a od 1969. građa je na kazetama, što je također digitalizirano u drugoj fazi projekta. U planu je i kontekstualizacija digitalizirane građe digitalizacijom popratnih materijala, poput korespondencije s gostima tribine, bilješki urednika tribine, pitanja publike i raznih tekstualnih materijala, ako bude sredstava. K tome, trenutno je u izradi jedna monografija posvećena povijesti književnog petka, pa se i tome veselimo“, govori voditelj knjižnice.
Da sve funkcionira brine se trideset radnika knjižnice, raspoređenih u dvije smjene i na subotu, 66 sati tjedno. Troje djelatnika je na odjelu posudbe u svakom trenu, a u studijskoj čitaonici dežuraju informator i knjižničarski tehničar. Ostatak kadra većinom je na odjelu obrade.
„Mi ne bismo mogli imati ovu širinu ponude i brzinu dostupnosti građe (to je jedna od naših odlika – ono što trebate dobivate odmah), da nema popunjenosti kadra ili da su kadrovi preopterećeni. Dosta pokrivamo jedni druge ako se slučajno dogodi da je više ljudi na bolovanju. Ako je opterećenost nekih zaposlenika veća, odmah se osjeti na drugim mjestima“, objašnjava Jelić, pa dodaje: „Tu nemate baš ljudi koji ovo rade zbog novaca, jer novci nisu bogzna kakvi, ali možete vidjeti da svi zaposlenici ove knjižnice nose ono nešto, da žele pomoći ljudima. Plaću kakvu mi imamo čovjek može zaraditi gdjegod, ali ne može baš u toj mjeri pomoći ljudima. Kod nas je izražena komponenta socijalnog, uvijek smo na raspolaganju ljudima“.
Kao što se Kus-Nikolajevu četrdesetih godina prošlog stoljeća činilo da se čovjek udaljuje od prirode, tako se i nama danas čini da sustav u kojemu živimo otuđuje i individualizira ljude pa knjižnica tako dobiva novu funkciju – brigu o usamljenima. Zato nije neobično da je popularna literatura koja je fokusirana na pojedinačna iskustva i razne oblike samopomoći i da se knjižnice općenito manje posjećuju. Za usporedbu, Adžijina je prošle godine imala ukupno 86.092 posudbe, što nije ni duplo više u odnosu na 1940. kad je posuđeno 50 tisuća knjiga.
Nastojeći saznati više o čitateljskim navikama studenata i navici odlaska u knjižnicu, objavili smo kratki upitnik u četiri facebook grupe koje imaju nekoliko desetaka tisuća članova, korisnika studentskih domova. Indikativna je činjenica da nismo dobili ni jedan odgovor.
Daleko smo od famozne tri osmice, iako je prošlo više od 120 godina od kad je to pravo izboreno i iako niz nedavnih studija pokazuje da je čovjek produktivniji kad se radi i manje. Prekovremeni se rade svuda – u trgovinama, u proizvodnji, da ne spominjemo turizam. Da bi skrpali kraj s krajem ljudi trče s jednog posla na drugi, a umirovljenicima nema odmora ni u mirovini.
To, i zatupljivanje kroz dominantnost prekomjernog, a neinteligentnog sadržaja na internetu, baziranog na drami i izazivanju histerije, pridonijeli su položaju u kojemu se trenutno nalazimo: standardu radničkih prava nižem od prije 100 godina, svakodnevnom uznemiravanju, nepoznavanju svojih prava. Baš zato je radnička klasa ranjivija.
Predstoji nam borba, a da bi bili sposobni za borbu treba nam znanje. Knjižnica Božidara Adžije i druge gradske knjižnice to znanje nude i zato možemo samo ponoviti poziv iz 1927. – “posjetite svoju knjižnicu na vlastitu korist, jer znanje je moć“. Na kraju krajeva, sam Adžija je rekao da je borba radničke klase i radničkog pokreta za materijalne interese samo preduvjet za kulturni napredak: “ona proističe iz spoznaje da čovjek nije i ne smije biti rob ekonomsko-materijalnih vrednota, već naprotiv, materijalna dobra imaju služiti svrsi da ljudski život učine ljepšim, sretnijim i slobodnijim“.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.
U prvom tekstu iz serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Matea Grgurinović pisala je o knjižnicama u Prečkom i Španskom.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: