U trećem tekstu serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" zaputili smo se na, ne baš daleki, istok, do Dubrave i tamošnje ispostave Knjižnica grada Zagreba. O isprepletenim životima Knjižnice Dubrava i stanovnika ovog zagrebačkog kvarata piše naša Anja Vladisavljević.
“O Dubravi se svašta priča, ali meni je Dubrava ostala u srcu – kao nešto pozitivno. Ništa ružno”, govori Željka Librić. Danas je u penziji i ne živi više u tom kvartu neopravdano lošeg imidža na istoku Zagreba, ali je ondje provela djetinjstvo i odrastanje. Radila je u izdavačkom poduzeću Mladost koje stoji iza Biblioteke Vjeverica, popularnog nakladničkog niza čiji su tvrdo ukoričeni klasici – među njima bajke braće Grimm, Pipi Duga Čarapa, Čarobnjak iz Oza, Priče iz davnine, Družba Pere Kvržice – obilježili mnoga djetinjstva. Kaže nam da ondje nije radila kao knjižar, nego u kadrovskoj službi. Svoje prve susrete s knjigama i slikovnicama imala je u Dubravi u kojoj je živjela do sredine 1970-ih.
“Nama je knjižnica bila život. Bila nam je dodir s knjigom i čitanjem jer Dubrava nije imala ni knjižaru u kojoj ste mogli kupiti knjige. Nismo imali dućane kao što su danas u Dubravi”, prisjeća se Librić. Tada je knjižnica bila smještena u drvenoj baraci, u središnjoj i najprometnijoj ulici – nekadašnjoj Ulici prosinačkih žrtava, današnjoj Aveniji Dubrava. Nakon što je otvorena 1950. godine, par mjeseci je bila smještena u prostoru napuštene mitnice na tramvajskom okretištu, a sljedeće je godine premještena u baraku. Tada je bila podružnica knjižnice Maksimir. Na toj “privremenoj” lokaciji knjižnica je ostala pedeset godina.
Vodeći se uputama gospođe Librić, potražili smo lokaciju stare knjižnice. Rekla nam je da je baraka još tamo i bila je u pravu. Nalazi se u blizini tramvajskog okretišta, uz glavnu prometnicu kojom se sve do sljedećeg okretišta, onog u Dupcu, redaju stambene zgrade, trgovine poznatih trgovačkih lanaca, obrtničke radnje, kladionice, kafići i fast-food lokali. Bivšu knjižnicu nije lako uočiti s pločnika. Osim što je uvučena, skrivena je iza paravana sačinjenog od limenih ploča i velikih bilborda. Parcela iza tog ogromnog paravana, na kojoj je i šljunčano improvizirano parkiralište i nekadašnja “zgrada” knjižnice, u privatnom je vlasništvu. Hrpa praznih kartonskih kutija ispred i u baraci ne odaje dojam da se radi o prostoru za stanovanje, a o njegovoj pravoj namjeni nismo se previše raspitivali. Važnije nam je bilo dobiti dojam i sliku prostora kroz koji su prošle mnoge generacije čitatelja prije nego se knjižnica preselila u veći i moderniji prostor, u istoj ulici, ali dublje na istoku.
“Nije to bilo veliko, to je bila malo veća baraka. Grijala se na peć na drva, onu gusnatu… Sjećam se da je pod škripao kad bi mi ušli jer je sve bilo drveno. Poslije su oni stavili neki linoleum… Teta koja je radila, knjižničarka, bila je jako dobra… Imala je na stolu jednu drvenu kutiju u kojoj je držala one kartice s imenima članova knjižnice u kojima bi bilježila posudbu. Nije to bio onaj ormarić koje su imale veće knjižnice, nije imala gdje to staviti, jer je to bio premali prostor… Bio je jedan mali okrugli stol za kojim bi mi sjedili pa bi uzimali slikovnice. Mogli smo doći tamo, mogli smo gledati slikovnice poput Pepeljuge, Snjeguljice, Pinokija. Nisu to bile slikovnice s tankim papirom kao što je danas, nego one malo ukoričene, malo deblje”, kaže naša sugovornica. Ono što joj je, osim dječje književnosti, ostalo u sjećanju su knjige na ćiriličnom pismu kao i knjige na slovenskom jeziku. Smatra velikom prednošću što je imala priliku naučiti još jedno pismo i jezik.
O knjižnici u Dubravi se 1962. godine pisalo (članak Smilje Grgić "Narodne knjižnice grada Zagreba" objavljen u Vjesniku bibliotekara Hrvatske) da “ima najneprikladnije prostorije od svih knjižnica” u Zagrebu. “Ne samo što su vlažne i hladne, već su zagušljive, mračne, tijesne i pretrpane tako da se knjižničar, kad dođe malo više djece, u njima ne može ni kretati. Premda je knjižni fond s područja društveno-političkih nauka sređen, odjel nije proradio jer nema stručnjaka koji bi ga vodio. Budući da Knjižnica zbog malena knjižnog fonda i velike potražnje nije mogla udovoljiti željama svojih članova, posudila je od Radničke biblioteke oko 250 knjiga, većinom beletristiku i školsku lektiru, pa je time pokrila najhitnije potrebe. Taj posuđeni knjižni fond povremeno zamjenjuje novim”, pisala je Grgić. Navela je i kako je knjižnica bila povezana s dvije tvornice – Auto-Dubrava i Auto-karoserija – kojima je osoblje knjižnice pružalo stručnu pomoć pri sređivanju njihovih biblioteka.
Iako ograničenog prostora i kapaciteta, narodna knjižnica i prostor oko nje bio je jedno od življih mjesta u Dubravi. "Ispred te knjižnice je nama bio prostor za igru jer je bilo polje, trava, po ljeti je znao doći ringišpil, onaj pravi. Jedne godine, to neću zaboraviti, nam je došao cirkus. Nije bio sa životinjama, nije to tako veliki prostor, ali su bili akrobati. To je bio veliki doživljaj. Ljeti smo se igrali od jutra do sutra na tom polju, ispred knjižnice. To je, u biti, bio centar Dubrave”, govori nam Librić i objašnjava kako se u blizini nalazila i tržnica, kino i autoškola. Tamošnja osnovna škola bila je također veoma skromna, smještena u drvenoj montažnoj zgradi, bez vlastite knjižnice pa su lektiru posuđivali u narodnoj. Vladala je ugodna kvartovska atmosfera i svi su se poznavali.
“Kad sam krenula u školu, tamo smo posuđivali lektiru. Ja bih pročitala, dala ju nekom drugom pa je ta knjiga kružila između nas. Teta knjižničarka nas je sve znala pa nam je tolerirala ako nismo vratili kad smo trebali”, nastavlja Librić. Kaže nam da nakon što se škola smjestila u adekvatniji prostor te nakon što su ljudi prema kraju 1960-ih počeli više zalaziti u centar grada, da je gravitiranje prema tadašnjoj knjižnici malo olabavilo: “Kad je otvorena škola 29. novembar, odnosno Ante Starčevića, naravno da je imala školsku knjižnicu. Dubrava je nekad bila obrtnički dio grada i dosta smo se zadržavali unutar Dubrave. Kad je krenulo zapošljavanje u gradu, kad su ljudi više krenuli po Zagrebu, onda smo, naravno, upoznali i gradsku knjižnicu na Cvjetnom, danas Bogdan Ogrizović. Odlazili smo kupovati knjige u knjižare Mladost, Znanje ili Naprijed. Drugo vrijeme je onda došlo. A u ono vrijeme, dok smo bili djeca, ipak smo bili više centrirani na ovo tu što nam se nudilo”.
Prema Vodiču kroz narodne knjižnice Zagreba (1983.), tijekom udruživanja dijela narodnih knjižnica grada s Gradskom knjižnicom i knjižnica Dubrava se 1968. godine pridružuje Gradskoj knjižnici, a 1974. postaje općinska knjižnica za područje Dubrave. Stanje fonda 1983. godine bila su 35.674 sveska, a najveći dio je bio u slobodnom pristupu. Na odjelu za odrasle bilo je preko 23 tisuće knjiga, od čega je oko 15 tisuća otpadalo na beletristiku, a ostatak na znanstvenu i priručnu literaturu.
“Zbog veoma skučenog i neadekvatnog prostora u kojem djeluje, knjižnica dio svojih aktivnosti obavlja i u prostorijama mjesnih zajednica ‘Bajo Budisavljević’, ‘V. zemaljska konferencija’ i ‘I. zagrebački partizanski odred’ gdje se u knjižnim stanicama posuđuju knjige i organiziraju pedagoško-animatorske akcije za najmlađe, kao što su pričanje priča, natjecanje u znanju, didaktičke igre, rad grupa ‘Mali glumci’, ‘Mali recitatori’ i sl. Urgentni problem prostora bit će riješen kada knjižnica preseli u predviđen namjenski i odgovarajuće opremljen prostor u zgradi novog općinskog Doma kulture (sada u izgradnji)”, stoji u Vodiču kroz narodne čitaonice Zagreba.
Radnički kvart
Postoji i objašnjenje zašto se toliko dugo rješavalo taj “urgentni problem prostora”. U cijelom je gradu zapravo, usred jačanja industrije i ruralnog egzodusa nakon Drugog svjetskog rata, prioritetno bilo osigurati smještaj stanovništvu koje je brzo raslo. Kulturne potrebe neminovno su padale u drugi plan. “Stoga se za većinu sadržaja društveno-kulturnog predznaka privremeno postavljaju drvene i montažne barake. Takva privremena rješenja često su potrajala, što se može pratiti na primjeru knjižnice u Dubravi”, čitamo u katalogu izložbe Zagrebačka Dubrava: od predgrađa do grada (2012.).
Područje Dubrave, također ondje piše, “postaje atraktivno za mnogobrojne doseljenike čemu je osobito pogodovala mogućnost individualne stambene izgradnje, odnosno jeftini veliki neizgrađeni prostori na rubu Zagreba te povoljne cijene u stambenim naseljima”. U prvim poslijeratnim godinama na tom je području živjelo nešto preko 12,8 tisuća stanovnika, a 1961. godine taj je broj narastao na 27 tisuće. S obzirom na toliki porast stanovništva u relativno kratkom vremenu, započinje i intenzivnija gradnja. Iako su tada građena planska naselja poput Studentskog grada, Klake, Dupca ili Poljanica, od početka 1960-ih u pojedinim dijelovima Dubrave gradi se spontano i neplanski, što bi neki rekli, divlje. Gradilo se kuće od jeftinijih i manje kvalitetnih materijala. Zbog želje ili nužde za boljim iskorištavanjem prostora često se zanemarivalo planove predviđene za tipska naselja pa su se gradile i kuće s katom više. Paralelno s tim, ovaj radnički kvart na periferiji grada, svrstavalo se u neatraktivne zagrebačke kvartove zbog nešto većeg udjela doseljeničkog stanovništva. Tako se ljude koji su ondje naselili iz drugih dijelova zemlje nerijetko okrivljavalo, kako za navodnu nesigurnost kvarta, tako i za narušavanje njegove vizure. No nekontrolirana gradnja rezultat je nepostojanja jasnog urbanističkog koncepta i odgovornost je onih koji su gradom upravljali. Nedostatak urbanističkog planiranja odrazio se ne samo na estetiku, nego i na funkcionalnost kvarta. Postupno su se izgubile granice između javnog i privatnog prostora, govore urbanisti i arhitekti.
U Dubravi ne postoji trg niti bilo kakav drugi veći javni prostor namijenjen druženju, interakciji ili rekreaciji. Dubrava je tako stekla status “spavaonice grada” – kvarta u kojem se ispunjavaju najosnovnije životne potrebe, ali ne i one za razonodom, zabavom ili kulturom. Nedostatak promišljanja i snažnije brige o takvim sadržajima u samom kvartu nadomješta odlazak u centar grada ili okretanje komercijalnim sadržajima unutar kvarta. Alternativna mjesta okupljanja uglavnom su veći trgovački centri koji funkcioniraju po principu “sve na jednom mjestu”, a posljednjih nekoliko godina za svoje kupce i posjetitelje organiziraju i različite aktivnosti: maskenbale, klizanje, druženje sa sportašima ili koncerte.
Prema posljednjem popisu, u Gornjoj i Donjoj Dubravi živi 91,7 tisuća stanovnika. Pokrivenost obaju dijelova kvarta kulturnim ustanovama veoma je slaba. Južni dio, Donja Dubrava koju od Gornje razdvaja tramvajska pruga, ima tek Dječje kazalište Dubrava čiji je osnivač Grad Zagreb te privatno multipleks kino koje je dio shopping centra na južnom rubu kvarta. Situacija je nešto bolja u Gornjoj Dubravi jer se ondje nalazi jedan kulturni centar, jedna galerija i dvije gradske knjižnice.
Dok manji dio Dubrave posjećuje Knjižnicu Dubec, koja je udaljenija, a ujedno i manja površinom (100 kvadrata) i opsegom fonda (13.465 jedinica građe, od čega su 12.707 svesci knjiga), većina ih gravitira većoj i ponudom bogatijoj Knjižnici Dubravi – onoj koja je svoju treću selidbu, iz barake u zgradu Narodnog sveučilišta Dubrava doživjela 1990. godine. Nalazi se na samoj Aveniji Dubrava, pet stanica od tramvajskog okretišta Dubrava. U blizini su joj tržnica, srednja škola, pošta, dom zdravlja i gradska ljekarna.
Prostor knjižnice dio je većeg kompleksa u kojem su kulturni centar i umjetnička galerija. Oni zajedno imaju nezavidan zadatak ispunjavanja kulturnih potreba svojih mještana te pružanja javnog, nekomercijalnog, besplatnog, ili barem priuštivog, sadržaja.
Knjižnica se trenutno prostire na dva kata, ukupne površine 760 kvadrata, a ondje su zaposlene 22 radnice. Postoji odjel za odrasle s glazbenim odjelom, čitaonicom dnevnog tiska te studijskom čitaonicom s 15 čitalačkih mjesta. Tu je i odjel za djecu i mladež s igraonicom i čitalačkim mjestima u slobodnom pristupu.
“Osnovni zadatak knjižnice je osigurati slobodan pristup informacijama i sadržajima namijenjenima odraslima i djeci. Narodne knjižnice, pa tako i naša, su središnje mjesto znanja, informacija, obrazovanja i kulture na svom području”, govori nam voditeljica knjižnice, Đurđica Pugelnik. Za količinu i vrstu građe – 80.000 svezaka knjiga i 11.300 jedinica audio-vizualne građe – kaže da su “zadovoljavajuće”, o čemu i govori podatak da su "jedna od knjižnica s najvećom posudbom (180.000 svezaka) i brojem članova (13.000)”.
Studenti, đaci, umirovljenici, knjigoholičari
“Posebno sam ponosna na promocije i predstavljanje knjiga, izložbe naših sugrađana, rad s djecom, posebno iz Crvenog križa i Centra za autizam čiji se štićenici silno vesele dolasku u knjižnicu i naši su česti i vrlo zadovoljni gosti, rad naše Radionice Kreativnog pisanja (jedan član radionice je izdao i roman), i na neke akcije koje smo imali prvi u gradu. Jedna od njih je bio projekt Eksperiment koji smo pokrenuli u suradnji s glazbenikom iz gradske četvrti Dubrava, MC Pendrekom, i njegovim pratećim bendom Super Lovers, koji se odnosi na dvadesetominutne mjesečne javne koncerte u prostoru za korisnike Knjižnice. Projekt Eksperiment nastao je prema uzoru na američki Tiny Desk Concerts, pri čemu okruženje polica s knjigama na specifičan način doprinosi akustici”, kaže nam voditeljica knjižnice.
“U drugom projektu naša knjižnica je postala aktivni sudionik transgresije umjetničke instalacije u područje javnoga kada je u njemu obranjen diplomski rad Josipa Drdića pod nazivom ‘Izmicanje’ u sklopu studija Novi mediji na Akademiji likovnih umjetnosti. Izložba je izazvala veliki interes naših članova te povećala svijest o upotrebi javnoga prostora. Ovaj projekt organizirala je grupa pojedinaca iz Dubrave, iz različitih kulturnih područja. Neki od njih su studenti, umjetnici, znanstvenici, stanari zgrade, ljudi iz svakodnevice, ljudi koji su se susreli u prolazu Hrvatskog proljeća 38 i nastavili druženje u našoj Knjižnici. Time je knjižnica zaista postala pravi dnevni boravak stanovnika gradskih četvrti Dubrava i prvi puta mjestom formalnog završetka nečijeg akademskog obrazovanja”, istaknula je Pugelnik.
Knjižničarka Lea Blaženka Livaja, predstavila nam je još neke projekte koji su imali dobru recepciju korisnika: “Što se tiče našeg rada i programa, mogu reći da smo zaista zadovoljni tim aspektom. Primjerice, imamo čitateljski klub Knjigoholičari koji djeluje od 2016. godine. Broji jezgru od otprilike 15 članova koji dolaze na svaki sastanak. To je čitateljski klub odjela za odrasle, dosta je heterogen po pitanju dobne strukture, ali je homogen kao grupa. Članovi su se ondje upoznali i nastavili se privatno družiti Imamo dvije članice koje su članice orkestra, one nas pozivaju na svoje koncerte, pa se rado odazivamo”.
Ono što je osobitost čitateljskog kluba Knjigoholičari, objašnjava Livaja, je odabir knjige – svaki član čita knjigu koju želi. “Pri samom formiranju istaknuli smo obavijest da osnivamo čitateljski klub i da pozivamo zainteresirane na prvi sastanak. Proveli smo na prvom sastanku anketu: pitali smo okupljene žele li da čitamo zadanu knjigu ili da svatko čita knjigu po svom izboru. 90 posto članova je reklo da žele da svatko čita svoju. To na prvi pogled može zvučati kaotično, ali zaista nije. Svatko referira o knjizi koja ga se dojmila od našeg prošlog sastanka, bilo da ga se dojmila pozitivno ili negativno. Drugi članovi slušaju to kratko referiranje u trajanju dvije do pet minuta i zapisuju si ime pisca i djela, jer ih je zaintrigiralo u nekom pogledu i onda posuđuju tu knjigu. Sljedeći put uspoređuju dojmove”.
Dodaje i kako i na odjelu za djecu i na odjelu za odrasle postoji “bogata ponuda događanja”. Ona je zadužena za odjel za odrasle na kojem se organiziraju predavanja s različitim temama: zdravlje, rekreacija, planinarstvo… U principu, objašnjava Livaja, uzimaju u obzir ono za što korisnici pokazuju interes. Ispričala nam je kako su putopisi veoma popularni te da, u suradnji s jednim profesorom geografije koji vodi projekt Erasmus, knjižnica organizira gostovanje stranih studenata koji govore o zemljama iz kojih dolaze. Takva predavanja obično budu na engleskom, nekad na drugim jezicima, a za prijevod se pobrine sama knjižničarka.
“Također imamo predstavljanja recentnih knjiga i relevantnih autora. Možemo istaknuti kako su nam gostovali Kristian Novak, Đurđica Čilić, Ivana Bodrožić, Milan Majerović Stilinović, Nikša Sviličić, Larisa Mravunac... Od javnih osoba kojima pisanje nije primarna domena, gostovali su nam Anđa Marić sa svojim knjigama, Ivana Plechinger, Josipa Pavičić i mnogi drugi”, kaže nam knjižničarka Livaja.
Rekla nam je kako su zadovoljni s brojem korisnika i posudbom, a da je posjećenost mlađih generacija “ono gdje su malo slabiji”, iako je to opća boljka svih knjižnica: “Mladi donekle gube interes za knjige u adolescentskoj dobi jer im, u usporedbi s društvenim mrežama i drugim online sadržajima, knjige nisu dovoljno interaktivan i dinamičan medij”. Ipak, dio mladih, posebno tamošnja studentska populacija, ne zaobilazi knjižnicu. “U studijsku čitaonicu koja je otvorenog tipa dolaze uglavnom studenti. Danas nije tolika posjećenost, ali zna se dogoditi da su sva mjesta zauzeta, iako je knjižnica solidnog kapaciteta, pa članovi idu i u čitaonicu na dječji odjel”, kaže nam Livaja s kojom smo razgovarali na samom kraju radnog tjedna, u petak navečer.
Druga čitaonica, ona dnevnog tiska mjesto je gdje uglavnom zalazi druga generacijska skupina. Umirovljenicima je gušt ondje listati novine. “Ljude najviše zanima baš dnevni tisak iako su popularni i neki tjednici. To im je nekakav ritual. Vole doći, sve prolistati i upiti, onda idu sretni doma”, govori nam knjižničarka.
Što se tiče samih korisnika, velika većina onih koji ostavljaju online recenzije ističu da im je usluga dobra i kvalitetna, a osoblje pristupačno i ljubazno. Takav je i komentar našeg sugovornika, Borisa Kvaternika koji nas je prije par godina preduhitrio sa serijom reportaža o knjižnicama. Svoj je prvi osvrt napisao upravo o Knjižnici Dubrava na portalu kurziv.net. S obzirom na to da mu je ta knjižnica “prva koju je posjetio u životu”, a da je još uvijek njen član, zanimalo nas je kakva su njegova iskustva. “Kao korisnik knjižnice, moram reći da sam u prosjeku dosta zadovoljan uslugama gradskih knjižnica. Izbor je u globalu raznolik, podjednako zadovoljavajuće zastupljene su i beletristika i stručna literatura, a osoblje je uglavnom ljubazno, vrlo informirano i spremno pomoći. Također, mislim da su cijene godišnjih članarina vrlo razumne” kaže Kvaternik. Osim što je korisnik knjižnice, ujedno je i književnik, “a povremeno i novinar-amater”.
Iz te je perspektive htio podijeliti i druga iskustva s gradskim knjižnicama izvan Dubrave. “Kao pjesnik, primjećujem da je situacija s otkupom autorskih knjiga poezije u knjižnicama dosta nezahvalna. Otkupljuju se uglavnom razvikani autori, dok oni manji imaju vrlo male šanse da neka knjižnica otkupi njihovu zbirku poezije” kaže i dodaje da je to u neku ruku razumljivo jer je publike zainteresirane za pjesništvo sve manje. “Knjižnicama je budžet ograničen, i tako im nova poezija nije veliki prioritet, u smislu da sigurno neće potrošiti velika sredstva kako bi nabavili baš sve što se izda. Međutim, većina knjižnica vrlo je susretljiva što se tiče promocije novih knjiga pjesnika raznih ‘rangova’. Moglo bi se reći da je angažman KGZ-a u promoviranju novih knjiga i autora zadovoljavajuć”, zaključuje Kvaternik.
Kad smo već red pohvala prošarali redom kritika, upitali smo voditeljicu Knjižnice Dubrava što su najveći izazovi u vođenju knjižnice i gdje vidi priliku za unaprjeđenje. I vratili smo se na ono s čime smo započeli priču o narodnoj knjižnici u Dubravi – prostor.
Premda je po kvadraturi jedna od najvećih u gradu, kaže nam Pugelnik, knjižnica još uvijek ne zadovoljava potrebe gradskih četvrti koje na svome području imaju osam dječjih vrtića, dvanaest osnovnih škola, četiri srednje škole, dva Centra za djecu s posebnim potrebama, Dom umirovljenika i Glazbenu školu. “Knjižnica je uz Narodno sveučilište jedina ustanova koja odgovara na potrebe za kulturom šarolikog stanovništva gradskih četvrti Dubrave”, naglašava. Uz to, zgrada u kojoj se knjižnica nalazi nije u najboljem stanju.
“Nažalost veliki problem nam predstavlja neadekvatan prostor. Veći problem je smještaj građe jer nam je spremište knjiga u podrumu koji je nažalost vlažan. Veličina prostora je zadovoljavajuća, ali knjižnica prokišnjava na više mjesta, posebno nakon potresa. To nam je s obzirom na velik broj posjetitelja, a posebno djece užasno otežavajuća okolnost. Stoga se nadamo skoroj obnovi prostora da bismo sve ono što želimo i planiramo mogli i imali gdje ostvariti”, pojašnjava Pugelnik.
Preko 30 godina kulturni centar stoji nedovršen. Zapadni dio tog kompleksa posebna je priča jer se ne koristi i pretvara se u ruglo. Dodatno je otežavajuća činjenica što je vlasnik dijela parcele privatna tvrtka. Trenutna je gradska vlast istaknula da su oni, iako mnogi zagovaraju rušenje, kulturni centar “pozicionirali kao strateški projekt za Dubravu”. “Tu se prije svega moraju riješiti vlasnički odnosi koji koče bilo kakvo daljnje ulaganje grada u taj vrlo vrijedan resurs za društvene i kulturne aktivnosti u Dubravi”, pisali su prošlog mjeseca preko Facebook profila “Dubrava je NAŠA”.
Narodnoj čitaonici u Dubravi trebalo je pola desetljeća da dobije primjereniji prostor. Nadamo se da do njegove obnove neće proći isto toliko.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.
U prvom tekstu iz serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Matea Grgurinović pisala je o knjižnicama u Prečkom i Španskom, a u prethodnom tekstu Ana Vragolović bavila se (radničkom) Knjižnicom Božidara Adžije.
Naslovna fotografija: Anja Vladisavljević/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: