Privatizacija HT-protekla je slično kao i ostali tranzicijski procesi na području Jugoslavije – društveno vlasništvo pretvarano je u državno, da bi ga vlast zatim prodala strancima za sitne novce i zauzvrat dobila političku podršku. Povijest privatizacije HT-a vrlo je kompleksna te ćemo se unutar ovog teksta usredotočiti na pitanje radnih mjesta i uvjeta rada.[1]
Privatizacija Hrvatskog telekoma (HT) provela se u 2 kruga, 1999. i 2001. godine, a njegov vlasnik tako postaje Deutsche Telekom (DT). Kao i prilikom drugih privatizacijskih procesa, politički i poslovni krugovi uvjeravali su javnost u njenu korisnost za građane i za radnike; pa je tako Ivica Račan najavio poboljšanje usluge i povećanje mogućnosti zaposlenika HT-a za profesionalnu afirmaciju u svjetskim okvirima, dok je Ron Stommer, tadašnji predsjednik uprave DT-a, obećavao da će se do 2004. u kompaniju uložiti više od 700 milijuna eura i otvoriti oko tristo radnih mjesta.
Suprotno obećanjima, posljednjih 18 godina upravljanja DT-a Hrvatskim telekomom obilježeno je imperativom maksimizacije dobiti i izvlačenja novca iz firme u Njemačku, neovisno o negativnim efektima koje takav oblik poslovanja ima po radnike i društvo u cjelini. U tehnologiju se nedovoljno ulagalo, usluga je postala skuplja - 2016. smo bili na začelju EU po brzini interneta, a uslugu plaćali više od prosjeka - a od početka privatizacije 1999. do danas gotovo 10.000 radnika izgubilo je posao.[2]
Hrvatski telekom: jedna mreža, tisuće prekarnih radnika
U HT-u svaka godina započinje najavama novih otpuštanja. Uprava te poteze pravda dobro poznatom floskulom da „provodi procese optimizacije poslovanja i transformacije kako bi se očuvala operativna učinkovitost te osigurao potencijal za dugoročni, održivi rast“. Optimizacija je pritom druga riječ za smanjivanje troškova poslovanja kroz otpuštanje stalno zaposlenih radnika, dodatno opterećivanje onih koji ostaju i outsourcing, a transformacija za zamjenu stalno zaposlenih radnika agencijskim radnicima i studentima. U HT-u je tako 2017. godine uz 3.700 radnika poslove obavljalo i 2.000 studenata, dok je broj agencijskih radnika varirao između 1.000 - 1.500. Dakle, gotovo 50 posto radne snage u HT-u čini prekarijat, odnosno privremeno zaposleni. Za upravu takav model poslovanja predstavlja optimizaciju troškova, a za radnike manje plaće, nižu razina prava i permanentnu nesigurnost.
Široka dostupnost jeftine radne snage koja je radi osiguravanja egzistencije primorana prihvatiti nesigurne poslove isto tako omogućava upravi da vrši pritisak na stalno zaposlene radnike. Tim se radnicima snizuju plaće, pogoršavaju uvjeti rada te dijele otkazi tako što ih se lažno prikazuje kao višak - samo kako bi se na njihovo mjesto postavilo jeftinijeg, privremenog radnika. Zbog svega toga, umirivanje uprave riječima „radnici, koji odlaze iz kompanije kao višak, neće biti zamijenjeni agencijskim radnicima“, ne ulijeva nikakvo povjerenje budući da je praksa beziznimno dokazala da će upravo do toga doći.
U ovakvom kontekstu, posljednja odluka uprave o smanjenju plaće zaposlenicima u HT-ovim dućanima od 15 posto i novim otkazima, potaknula je dio radnika na prosvjed. Početkom ožujka 2018. na Cvjetnom trgu u Zagrebu okupilo se njih 50-ak koji su, uz gore navedeno, istaknuli da u HT-u, jednoj od najprofitabilnijih firmi u Hrvatskoj, 70 posto radnika zarađuje manje od prosječne plaće, dok menadžerske plaće dosežu cifre od čak 300 tisuća kuna mjesečno! Iako su ovom prilikom prosvjednici najavili da će „ići do kraja“, uprava je postigla svoje ciljeve: 50 radnika je otpušteno, a većina onih koji rade u HT-ovim centrima iz straha je potpisalo ugovor o smanjenju fiksne plaće za 15 posto.
Usporedbe radi, DT je ovakvu vrstu ugovora pokušao uvesti u Njemačkoj, gdje je pritom naišao na snažan otpor sindikata. Njemački primjer pokazuje kako je u ovom kontekstu legitimno postaviti pitanja o radu sindikata u HT-u, s obzirom da ih uprava kompanije godinama u potpunosti ignorira te već više od desetljeća bez većih problema vrši otpuštanja i nameće radnicima ugovore koje oni u strahu od gubitka radnog mjesta, bez adekvatne podrške sindikata i zakonske zaštite, potpisuju.
Certifikat za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima
Nedavni je prosvjed, unatoč upitnom uspjehu, pomogao iznijeti na vidjelo konkretne slučajeve kršenja radničkih prava u HT-u i ukazao na nužnost radničkog organiziranja, jedinog mehanizma koji se može suprotstaviti antiradničkoj politici. Paralelno s „nužnim“ otpuštanjima i smanjivanjem plaća, koji su navodno neizbježna posljedica prilagodbe tržištu budućnosti, HT je prošlih godina zabilježio dvoznamenkasti rast prihoda i ostvario dobit od 843 milijuna kuna - kao što se i sami hvale na vlastitom portalu.
Također, HT godišnje izdvoji 25 milijuna kuna - ekvivalent 350 brutto godišnjih plaća radnika u HT centrima - za usluge konzultantske tvrtke McKinsey, iz čijih redova dolazi i Davor Tomašković, sadašnji glavni direktor HT-a. Te usluge svode se na pronalaženje najefikasnijih načina za rezanje troškova poslovanja s ciljem poboljšanja poslovnih rezultata kompanije. Iz toga se može iščitati da je jedini interes kompanije interes dioničara, dok se na radnike gleda isključivo kao trošak kojim se upravlja. Dobrobit zaposlenika tako je podređena imperativu postizanja tzv. dobrih poslovnih rezultata, što podrazumijeva čak i nezakonita otkazivanja ugovora o radu i konstantno smanjivanje plaća. Drugim riječima, slučaj HT-a pokazuje da u trenutnoj situaciji prolazi sve što za kompaniju i njene dioničare nosi pozitivan business case, neovisno o dobrobiti radnika od kojih su mnogi firmi dali desetljeća svog rada.[3]
Da apsurd bude veći, HT je već petu godinu za redom od tvrtke Selectio dobio certifikat Poslodavac Partner za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima, na što je sindikat HT-a reagirao pismom u kojem traže njegovo povlačenje. To pismo vrlo je važno jer, uz sve gore navedene poslovne prakse, daje zapanjujuće primjere u kojima HT na najgrublji način krši ionako slabo štićena prava propisana Zakonom o radu. Posljednjih godina radnici su zbog tih kršenja pokrenuli niz tužbi, od kojih je 80 posto završilo u njihovu korist. Posebno valja izdvojiti slučaj gdje je radnica, magistra znanosti i diplomirana inženjerka elektrotehnike, proglašena viškom na temelju kriterija učinka u zadnje dvije godine, neovisno što je u tom razdoblju bila na održavanju trudnoće i porodiljnom dopustu. Sud je presudio u njenu korist i vraćena je na posao, no tamo joj nitko nije davao radne zadatke pa je nakon pola godine po drugi put (nezakonito) proglašena viškom, što je zatim sud proglasio šikaniranjem.Također, u pismu se navodi i uznemirujuć slučaj u kojem se dvjema radnicama s 20 godina staža u HT-u ponudio „lakši i bolji“ posao, da bi 10 dana nakon prihvaćanja novog ugovora bile proglašene viškom, jer se navodno to radno mjesto upravo tog trenutka zatvorilo. U pismu se navodi da: „Jednoj radnici je sporni ugovor dostavljen poštom na adresu gdje je provodila godišnji odmor, a da bi joj nakon deset dana, u vrijeme dok je još bila na godišnjem odmoru, bilo javljeno da je utvrđena viškom.“
Tvrtka Selectio je, unatoč navedenim dokazima, odbila oduzeti dodijeljeni certifikat HT-u, što možda ponajviše govori o njenoj ideološkoj poziciji i funkciji te o dominantnom stavu poslovnih krugova prema radnicima, s obzirom na to da za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima nagrađuje tvrtke koje radnike nezakonito tretiraju.
Strukturno onemogućavanje kolektivnog djelovanja
Ono što ovi primjeri dokazuju jest da Zakon sam po sebi neće zaštiti nikoga, već je borba nužnost, kako za njegovo poštivanje, tako i za promjenu društvenih odnosa. No, čini se da uprava HT-a svojim upravljačkim mehanizmima nastoji strukturno onemogućiti bilo kakve oblike kolektivnog djelovanja i drugih oblika radničkog sudjelovanja u procesima odlučivanja na razini tvrtke. U tim nastojanjima stvaranja atmosfere straha od gubitka posla i nepovjerenja među radnicima, vrlo se uspješno koristi agencijskim i studentskim radom. Agencijski i studentski radnici jeftiniji su, vrlo ih je lako zamijeniti, nemaju pravo na otpremninu, a nisu ni sindikalno organizirani. Uza sve to, studentski radnici predstavljaju nelojalnu konkurenciju redovnim radnicima jer, osim što im je satnica vrlo niska, doprinosi na njihov rad iznose samo 17,5 posto, pri čemu ne postoje nikakva ograničenja da rade puno radno vrijeme.
Predsjednik HTS-a daje konkretan primjer situacije koja proizlazi iz oslanjanja na prekarnu radnu snagu: „Na istom radnom mjestu radi desetak ljudi, od toga primjerice četvero stalno zaposlenih, troje-četvero agencijskih radnika kojima se ugovor produžuje za mjesec, tri ili pet, dok su ostali studenti, pa dođe šef i stalnom zaposleniku kaže da je višak“. Na taj način ciljano se stvara antagonizam između stalno i privremeno zaposlenih radnika. Zbog prakse supstitucije stalnih radnika povremenim, oni prvi se opravdano boje za svoja radna mjesta, dok su zbog manjih plaća i nepovoljnijih uvjeta rada drugi nezadovoljni. Tako postoje dvije razine prava radnika unutar firme, što negativno utječe na mogućnosti kolektivnog djelovanja.
Procesi koje smo opisali samo su odraz trenda koji dominira cjelokupnim hrvatskim tržištem rada. Stalna radna mjesta konstantno bivaju istisnuta novim oblicima nesigurnog zapošljavanja. Broj agencijskih radnika od 2012. do 2016. porastao je 18 puta, te je zajedno sa studentskim radom jedan od najbrže rastućih oblika zapošljavanja. Prema brzini rasta nesigurnog zapošljavanja, već smo na prvom mjestu u EU, a novi Zakon o studentskom radu povećat će tržište studentske radne snage za 40.000 izvanrednih studenata - što će samo pojačati razmjere gore opisanih problema. Tako je izjava predsjednik HST-a da „u HT-u roditelji i djedovi ostaju bez posla, da bi njihova djeca i unuci privremeno radili“, primjenjiva na ostatak Hrvatske.
[1] Dok o privatizacijskim malverzacijama, „grijesima“ Ivice Mudrinića i političke elite, prisvajanju kabelske infrastrukture izgrađene našim novcima, društvenoj neodgovornosti DT-a možete detaljnije čitati na drugim mjestima 1, 2, 3.
[2] Zanimljivo je da su ti dugogodišnji procesi u komercijaliziranim mainstream medijima prošli nezapaženo, što se pripisuje činjenici da je HT jedan od najvećih oglašivača na njihovim kanalima.
[3] Takve poslovne politike u potpunosti ignoriraju pravo radnika da sudjeluju u poslovanju tvrtke kada se donose odluke vezane uz njihove socio-ekonomske interese i radnička prava.
Izvor naslovne fotografije: Facebook/ Radnički portal
Tekst napisao:
Preporučite članak: