Nije ni pozvonio / previše je lijen da se penje na treći kat / samo ubaci papirić i pobjegne / garant pije kavu u birtiji iza ugla – vjerojatno je malo onih koji nisu već sto puta čuli, pomislili, izrekli ili pročitali bar neku od ovih ili sličnih varijacija na temu „pravedničkog“ prezira prema poštarima koji nikad ne zvone. Ljutnju građana koji godotovski čekaju pakete koji krivnjom poštara nikada ne stižu iako su ih oni pošteno platili, redovno i široke ruke raspiruju indexi i slični liberalni mediji, uvijek u niskom startu za novi članak na temu „pronađi uhljeba“.
Pa ipak, svima koji su barem površno upoznati s radnim uvjetima poštara i većine drugih radnika u Hrvatskoj pošti, itekako je jasno da se u toj prezrenoj „poštarskoj bajci“ ne piju nikakve kave niti bezbrižno izležava s nogama u zraku na gomilama zaboravljenih računa, ovrha, reklama iz DM-a i paketa čarapa s AliExpressa. Upravo suprotno, kako čujem od niza radnika – u pošti se uglavnom pada od nogu s posla, a kada se nakon radnog dana vrati kući, gleda se kako da se pobjegne glavom bez obzira na neki drugi posao.
Ovih dana, čeka se i novi kolektivni ugovor, o kojem s upravom pregovara Hrvatski sindikat pošte (HSP), trenutno jedini reprezentativni sindikat. Ugovor se čeka, ali se od njega ne očekuje bogznašto. Situacija je već dugo, kažu mi svi moji sugovornici – poštari, vozači, radnici u poštanskim uredima – jako, jako loša.
„Daljnje uštede, osim na troškovima osoblja nisu moguće“
Radni su se uvjeti u pošti, kako čujem, srozavali tijekom vremena. Posljednjih desetak godina Hrvatska pošta je u procesu „restrukturiranja“ i prilagodbe liberaliziranom tržištu poštanskih usluga. Te su prilagodbe, kako to obično biva, itekako podrazumijevale različite metode smanjenja troškova rada: otpuštanja, smanjenja materijalnih prava radnika, uvođenja novih usluga i povećanje posla, fleksibilizaciju radnog vremena itd. Danas, svi radnici s kojima sam razgovarala slično opisuju svoje glavne probleme: plaće su premale, posao neprekidno raste, broj radnika se smanjuje, a sindikat ne radi dovoljno.
Plaća poštara, koji čine otprilike četvrtinu radnika pošte, iznosi oko 4 i pol tisuće kuna. Prema sistematizaciji radnih mjesta i Pravilniku o plaćama poštari su, kako čujemo, jedna od kategorija radnika s najmanje – 550 - bodova. Kao i drugi radnici u pošti, nezadovoljni su vrijednošću boda koja trenutno iznosi 8 kuna i rezultat je spomenutog procesa rezanja materijalnih prava uslijed pritisaka uprave i popuštanja od strane sindikata. Vrijednost boda je pala, naime, s kolektivnim ugovorom sklopljenim u prosincu 2013. godine sa 8,5 na 8 kuna.
Foto: HSP
U rujnu te godine, uprava pošte otkazala je tada još važeći kolektivni ugovor iz 2011. uz obrazloženje da „daljnje uštede, osim na troškovima osoblja nisu moguće“. Ta je jesen bila itekako turbulentna za radnike pošte, kojima su najavljivani masovni otkazi odnosno rješavanje tehnoloških viškova, zbog čega je održan i prosvjed radnika pošte. Tada potpisani kolektivni ugovor, koji je stupio na snagu u 2014, osim smanjenja boda donio je i druga srozavanja radnih uvjeta: primjerice, smanjen je dodatak na plaću po osnovi radnog staža s 0,5 na 0,4 posto po godini staža, a maksimalan broj dana godišnjeg odmora je smanjen s 30 na 28 dana.
Na male plaće radnici pošte mogu dobiti stimulacije, ali osim što se za njih, kako mi kažu, mora rintati kao konj, norme za ostvarivanje stimulacija su za većinu radnika potpuno nerealne, a oni sami na prebacivanje norme često naprosto nemaju utjecaja. Radnice na šalteru moraju, primjerice, prodavati osiguranja i druge usluge, a poštari (osim prijeđene kilometraže i drugih faktora) moraju prebaciti određenu normu isporučenih pošiljaka. Ako preporučene pošiljke i paketi nisu predani jer nikog nije bilo kod kuće, oni se ne računaju u tu normu. Zbog te nepredvidivosti i potpuno nadrealnih normi, za koje sam niti ne zna točne iznose, jedan od poštara mi kaže da već pola godine nije dobio ni kune stimulacije, iako ima gomilu posla koji jedva da stiže odraditi. Smanjenje osnovnog, a povećanje varijabilnog dijela plaće dobro je poznata metoda uštede na radnicima, koju uvijek vjerno prati povećanje pritiska na produktivnost i povećana količina posla.
Mirovine, pisma, reklame za DM, očitavanje plina...
Upravo je preopterećenost poslom glavna muka svih mojih sugovornika, veća i od loše plaće. Jedan od poštara mi govori da nosi od 300 do 600 pisama dnevno, a kada su tzv. vršni dani i kada se nose računi, kaže, bude ih preko hiljadu i pol dnevno, s dodatnih 40-80 preporučenih pošiljaka. „Dijelimo socijalnu, mirovine, putne troškove. Nosimo promotivni materijal, primjerice reklame za Lesninu i DM, koje idu u svaki sandučić.“ Iako specifičnosti poštarskog posla donekle variraju od sredine do sredine, svi ga imaju previše. U Zagrebu poštari, primjerice, moraju očitavati plin i dijeliti vreće za recikliranje. No, čujem od svojih sugovornika iz manjih sredina, u većim gradovima poštare barem na početku smjene dočekaju pisma podijeljena po njihovim rajonima, dok poštari u manjim poštanskim uredima na početku svoje smjene troše barem dva sata da sortiraju pošiljke po rajonima i ulicama. Od ove godine, kako kruži priča među nekim poštarima, pošta štedi i na čistačicama pa poštanske urede katkada čiste zaposlenici na šalterima i poštari.
Zbog svega ovoga ne čudi da se u pošti često, kako čujem, mora skrivati to da se u najopterećenijim periodima poštarski posao koji bi se nominalno trebao obaviti u jednom, obavlja u dva dana. Drugačije – i to govore svi s kojima sam razgovarala – ne bi bilo moguće. Ljudi su nezadovoljni što u svoje sandučiće dobivaju obavijesti o preporučenim pismima iako su cijeli dan bili doma, ali problem najčešće nije u nonšalantnosti ili nemaru poštara, nego u strukturi i štednji na radnoj snazi: normu koja im je nametnuta fizički je nemoguće regularno odraditi.
O preopterećenju koje se povećalo s vremenom govore mi i vozači: prije se s vozačem kombija koji prevozi pošiljke od poštanskih ureda do sortirnog centra obavezno vozio tzv. pratnik koji je obavljao sve poslove osim vožnje: utovar, istovar, brigu o papirima i novcima. Svi su ti poslovi u međuvremenu prebačeni na vozača: on utovaruje i istovaruje pakete, brine o cjelokupnoj dokumentaciji, odgovara za novce i barata sigurnosnim spremnikom bez da mu je, kako čujemo, prethodno osigurana obuka neophodna za taj posao.
Da je povećanje pritiska i očekivanje maksimalne prilagodbe za radnike u pošti svakodnevica, govori i pokušaj uprave da krajem ovog listopada uvede dvosmjenski rad poštara i produljenje vremena operatera čemu su se, za sada, radnička vijeća uspjela suprotstaviti. Fleksibilizacija radnog vremena kroz dvokratni rad već je dugo vruća tema oko koje se predstavnici radnika spore s upravom. Iako je zaštitni mehanizam da je za odobrenje dvokratnog rada potrebna suglasnost radničkog vijeća uspio preživjeti više pregovora, on je već oslabljen prije tri godine. S početkom 2018. kada je na snagu stupio aktualni kolektivni ugovor, poslodavcu je dozvoljeno da i bez radničkog vijeća odredi dvokratni rad pet dana mjesečno ili drugačije, u slučaju sezonskog rada i rada na otoku.
“Svaki put kad neki poštar ode, njegov se rajon dijeli na preostale poštare”
Jedan od ključnih razloga zašto se na nekim radnim mjestima, kako procjenjuju moji sugovornici, tijekom posljednjih godina opterećenje povećalo za čak 50 ili 70 posto je i kronični manjak radne snage. U periodu restrukturiranja broj radnika smanjen je za nekoliko tisuća, a i dalje se dešava, kako čujem, da se ne produžuju ugovori na određeno i ne zapošljavaju novi radnici nakon što stariji odu u mirovinu. Osim toga, ogromna je cirkulacija ljudi koji zbog nezadovoljstva radnim uvjetima stalno odlaze iz pošte, „bježe kud mogu“. U periodu od nekoliko godina, kaže mi jedan sugovornik, promijenili su se skoro svi njegovi kolege s kojima je bio u direktnom kontaktu – više jedva da pamti koga je sve upoznao. Odlazak pojedinog poštara za one koji ostaju obično znači preuzimanje njegovog posla: „U posljednje se tri godine samo na mom području broj poštara prepolovio. Svaki put kad neki poštar ode, njegov se rajon dijeli na preostale poštare. U međuvremenu se raspao City Express i dio njihovog posla je preuzela pošta, tada je posao porastao, ali se nisu zaposlili novi radnici.“
Oni koji ostaju, čujem od sugovornika, ostaju u atmosferi rezignacije i frustracije. Razlog je to da je među radnicima iz različitih službi – poštara, radnika sa šaltera, vozača, dostavljača paketa – kolegijalnost sve češće zamijenjena ogorčenošću, podozrivošću i čestom netrpeljivošću.
Po pitanju brige za radnike HP je vrlo “loš đak”
Hrvatski sindikat pošte, koji jedini predstavlja radnike u aktualnim pregovorima, nezadovoljstva je itekako svjestan. Ovog je proljeća u suradnji s IPSOS-om proveo internu anketu o zadovoljstvu zaposlenika, koju je ispunilo nešto više od pola radnika i u čije je rezultate, čak i uz najbolju volju, teško učitati imalo optimizma. Ocjene, kojima su radnici mogli rangirati svoje zadovoljstvo na skali od 1 do 5 i koje ni u jednom segmentu ankete ne prebacuju preko sramežljive trojčice, pokazuju da je Hrvatska pošta, u zadaći brige za svoje radnike, jako loš đak.
Dok opće zadovoljstvo radnika statusom i poslom ima ocjenu 2,79, čisti rock bottom s ocjenom 1,88 predstavlja zadovoljstvo radnika plaćama i nagrađivanjem. Samo njih 10 do 16 posto, kako prenosi sindikat, smatra da ima plaću adekvatnu njihovom zalaganju i kvalifikacijama te misli da je kategorizacija plaća pravedna, da povišice i nagrade ovise o njihovom trudu i da je sustav nagrađivanja dobro osmišljen i pravedan. Ostala debela većina, dakle, itekako potvrđuje sveopće ogorčenje materijalnim uvjetima rada o kojem su mi pričali moji sugovornici. Onome što sam od njih čula potpuno je komplementarna i druga najniža (2,08) ocjena koja se odnosi na zadovoljstvo priznanjima i napredovanjem. Malo tko vjeruje u mogućnost izgradnje karijere u pošti, a većina je nezadovoljna i mogućnošću osobne inicijative koju je prosječno ocijenila s 2,53 i time ujedno potvrdila pritužbu jednog od mojih sugovornika da za radničke inpute u pošti nema sluha: „Radnike se ništa ne pita: kako se moglo poboljšati način obavljanja nekog posla ili bolje uskladiti rute. Nema dijaloga ni s kim.“
Rezignaciju među radnicima o kojoj su mi sugovornici govorili potvrđuje i isto tako niska ocjena (2,53) zadovoljstva radnom atmosferom. Depresivan niz loših ocjena se nastavlja, a najnezadovoljniji su, kako prenosi sindikat, radnici s duljim stažem te radnici iz Divizije pošta i Divizije mreža. U njima, piše HSP, radi preko 70 posto radnika pošte: poštari, operateri za poštanske procese i operateri u poštanskom uredu.
Nije nikakvo čudo, ali nije ni na odmet dodati i to da je jednu od najnižih ocjena (2,24) odnijela i tema rada uprave: manje od jedne petine radnika koji su popunili anketu zadovoljno je njenim radom i načinom rukovođenja, iskazuje povjerenje njenim odlukama te misli da uprava čini sve kako bi poboljšala njihove radne uvjete. Radničko nezadovoljstvo upravom, kako me upozoravaju moji sugovornici, itekako raspiruje i općepoznata činjenica da je plaća njenog predsjednika Ivana Čule, koja prebacuje 29 hiljada kuna neto, jedna od najvećih plaća u javnom sektoru u Hrvatskoj, veća i od predsjedničke i premijerske.
U isto vrijeme HP dobiva priznanje od konzultantske kuće za brigu o dobrobiti radnika. Izvor: Selectio
No to što tamo neki radnici naklapaju o nemogućim uvjetima i klikću po anketama, očito ne zabrinjava previše njihovu upravu, a ni konzultantsku firmu Selectio koja je prije dva mjeseca Hrvatsku poštu pohvalila priznanjem za kvalitetno upravljanje ljudima i brigu za dobrobit radnika tijekom pandemije. Nositelji priznanja, navodno, „pokazuju da prepoznaju važnost brzog i kontinuiranog prilagođavanja ciljeva i organizacije rada, transparentne komunikacije s radnicima te važnost brige o fizičkom i mentalnom zdravlju“.
Od sindikata ne očekuju nikakvu borbenost
Ipak, od slabe ili nikakve vjere u to da je uprava u aktualne kolektivne pregovore ušla s namjerama da poboljša status radnika (zašto bi, kad je svježe okićena pohvalnicama privatnih konzultanata za ljudske resurse?) puno više zabrinjava slaba vjera radnika u njihove vlastite sindikalne predstavnike. S obzirom na to da u rezultatima HSP-ove ankete ne možemo ništa pročitati o zadovoljstvu zaposlenika pošte samim radom sindikata, preostaje mi vjerovati mojim sugovornicima koji svi redom kažu da od sindikata ne očekuju nikakvu borbenost nego da, eventualno, sačuvaju postojeće stanje. Po pošti se već dugo priča, da je sindikat s vremenom potpuno pacificiran i da su prethodni pregovori krajem 2017. trajali svega desetak minuta. Sindikati su, navodno, u njih ušli već spremni prihvatiti sve zahtjeve uprave. Tada su pregovarali predstavnici dva sindikata – osim Hrvatskog sindikata pošte, status reprezentativnosti imao je i Republički sindikat radnika Hrvatske. No to što je RSRH do danas izgubio dio članova i reprezentativnost, čujem, nije posljedica porasta snage i statusa HSP-a, koliko komplicirane i turbulentne sindikalne situacije u pošti posljednjih godina.
Na (zapuštenoj) stranici RSRH, ali i u nekim medijima, moglo se donekle popratiti da se 2017. godine dogodila velika unutar sindikalna kriza u RSRH: smjena čelništva i parnični postupci koji su od tada više-manje paralizirali njegov rad. U međuvremenu se za članove počeo boriti i trenutno najmlađi sindikat u pošti, Radnički sindikat Hrvatske TIGER, ali jasno je da se nalazi na itekako zahtjevnom terenu. Osim što mu HSP agresivnim diskreditacijama u svom tjednom sindikalnom glasilu jasno daje do znanja da mu ne planira tako lako prepustiti svoje postojeće ili potencijalne članove, moć manjih sindikata u pošti ograničena je i samim kolektivnim ugovorom, u kojem od 2007. godine u dijelu o pravima sindikata stoji napomena da se ona tiču samo sindikata koji okupljaju najmanje 20 posto radnika firme.
“Dostavljanje paketa dok ne crknu”?
U međuvremenu, dok se čeka kraj pregovora i ugovor koji će prema previđanjima radnika, u najboljem slučaju, spriječiti daljnje pogoršanje njihovih radnih uvjeta, domaći mediji itekako bruje o Hrvatskoj pošti. Ali, avaj, ne o materijalnim uvjetima poštanskih radnika (liberalnim su medijima puno zanimljiviji lijeni nego iscrpljeni), već o suradnji koju, navodno, Hrvatska pošta sklapa, sklopila je ili će sklopiti s Amazonom. Naime, nikakvih službenih niti konkretnih informacija nema, pa je stvar otvorena pretpostavkama, nagađanju i nadama: hoće li nam postati dostupno više proizvoda s Amazona, hoće li poštarine biti manje, a dostave brže? Što god da ta navodna suradnja skriva, nadam se samo da Čulo i ostatak uprave Hrvatske pošte od Jeffa Bezosa neće učiti trikove njihovog tretmana radnika. Firma najbogatijeg čovjeka svijeta poznata je po brutalnim i katastrofalnim radnim uvjetima, a suradnja Amazona i pošte za američke poštanske radnike znači, riječima jednog od njih, „dostavljanje paketa dok ne crknu“. Doduše, koga više briga kako je radnicima. Sigurna sam, na kraju krajeva, da i Amazon ima na zidu ureda zakačenu kakvu nagradu pokoje konzultantske human resources firme. Ne mučite se s guglanjem, ima.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Autorica teksta:
Preporučite članak: