Large grocery 388302 1280

Svaki radnik ima pravo na “zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji dostojan život” - tako kaže Ustav RH. No, upravo je to pravo jedno od prvih koja se krše u sektoru trgovine, jer jeprosječna plaća trgovca u maloprodaji 4257 kn, a blagajnika 4266 kn, što nikako nije dovoljno za dostojan život. Samo osnovni životni troškovi “pojedu” skoro cijelu plaću: prosječni iznos režija u Zagrebu je 1200 kn, dok je za jednosobni stan potrebno izdvojiti 2400 kn mjesečno.

Uz niske plaće, rad u maloprodaji karakterizira mali milijun stresnih situacija na svakodnevnoj razini. “E da mi radimo tako kao što ti radiš ništa ne bi napravili”, otresito je rekla šefica studentici koja je slagala police. Pola sata poslije studentica je čula šeficu kako se istresa nad radnicom koja je naslagala previše povrća na kolica, pod pritiskom da u jednoj turi sve preveze. Kolica su se, naravno, prevrnula, a povrće rasulo po dućanu.

Prodavačice šute i trpe, potiskuju negativne događaje i na taj način akumuliraju stres. U njihovu slučaju šutnja nije zlato, šutnja su grč i nervoza prije odlaska na posao, tablete protiv bolova i problemi s leđima i nogama. “U strahu od reakcije, otkaza, mobinga ili uvjerene da ih nitko neće slušati, mnoge od njih prešutile su svoje probleme i time (nesvjesno) dodatno produbile problem, zaboravivši da njihova radnička prava nisu stvar dobre volje poslodavca, već zakona”, piše Lidija Čulo u tekstu
Blagajnica hoće ići na wc (dio I).

Poslodavci otkazali kolektivni ugovor još 2013.

S obzirom na ogroman broj kršenja radničkih prava o kojima smo pisali u tekstovima Pljesak herojima ne poboljšava uvjete rada; 101 lice eksploatacije u Studencu; Lidlovih super pet: Stres, šikaniranje, pritisci, otkazi, odmazde i Igre s radničkim pravima u Hrvatskoj lutriji zapitali smo se štite li postojeći zakoni radnike i kakva je situacija s kolektivnim ugovorima.

Granski kolektivni ugovor za sektor trgovine ne važi od 2013. godine. Kolektivni ugovor
sklopljen 1997. i njegove Izmjene i dopune iz ožujka 2005. otkazala je Hrvatska udruga poslodavaca-Udruga trgovine, smatrajući da dokument star 15 godina “ne podržava niti prati trendove i funkcioniranje moderne trgovine” te da je “neusklađen s postojećim zakonodavstvom i praksom”. U obavijesti HUP-a iz siječnja 2013. možemo pročitati da su godinu i pol prije datuma otkazivanja započeti pregovori za novi kolektivni, no dogovor između dvije strane nije mogao biti postignut.

Također navode da zbog stupanja na snagu Zakona o reprezentativnosti nemaju sugovornika na sindikalnoj strani. Zbog toga zaključuju: “Realan život u trgovini ne može stati i čekati pa smo bili prisiljeniući u proces otkaza ovog neadekvatnog i lošeg kolektivnog ugovora”. K tome navode da je “ključan problem što je ovaj kolektivni ugovor neodrživ i štetan i za zaposlene i za poslodavce u trgovini i mi ga moramo mijenjati.”

U Sindikatu trgovine Hrvatske tada su konstatirali da će radnici “otkazom kolektivnog ugovora biti oštećeni za svoja minimalna prava – minuli rad, trošak prijevoza, duži godišnji odmor, plaćeni/neplaćeni dopust, povećanu satnicu za rad nedjeljom, blagdanima, u smjenama, noćni rad, prekovremeni rad, otpremnine za odlazak u mirovinu, solidarne pomoći, uvjete za rad sindikata, a jedina obveza poslodavca ostat će minimalna plaća i godišnji odmor.” Osim toga, tada su neto plaće 179.000 radnika u sektoru trgovine od 2.900 kuna bile za 27 posto niže od prosjeka gospodarstva, a ono bez čega su ostali su materijalni dodaci – dio plaće koji poslodavac nije obvezan isplatiti, budući da Zakon o radu (ZOR) propisuje jedino redovnu isplatu minimalne plaće.

HUP smo pitali kako je otkazivanje kolektivnog, odnosno oduzimanje i one minimalne razine prava koja je njime ugovorena, pomoglo radnicima, no do trenutka objave teksta na naš upit nismo dobili odgovor.


Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata i bivši povjerenik nekadašnjeg Unikonzuma, kaže da je otkazivanje kolektivnog ugovora posljedica Zakona o reprezentativnosti. “Jedna od svrha tog zakona bila je da se svi kolektivni ugovori stave van snage. U njemu je postojala odredba da se mogu otkazati i oni ugovori sklopljeni na neodređeno.” Radi se o članku 31. 1. koji kaže da se kolektivni ugovor čiji su potpisnici sindikati kojima nije utvrđena reprezentativnost može otkazati bez postupka za otkazivanje, ako sindikati ne pokrenu postupak utvrđivanja u roku od 15 dana od poziva poslodavca za pokretanje novih pregovora

Mario Ivekovići pirotehničari u štrajku za kolektivni ugovor 2016. Foto: Radnički portal


Iveković smatra da granski kolektivni ugovor radnicima nije mnogo značio, no kao pozitivnu stvar navodi klasifikaciju radnih mjesta od najniže plaćenih prema većim plaćama. “Barem se za neka radna mjesta onda moglo tražiti veću plaću. Osim toga, radnici su imali nešto više dana godišnjeg, ne 20 dana kao danas. Ali to je premalo da bi kolektivni imao smisla.”

Otkazivanje kolektivnog ugovora za trgovinu rezultiralo je izostankom i te minimalne zaštićenosti radnika već sedam godina. Krajem lipnja ove godine
STH nam je rekao da su pregovori u ožujku, prije izbijanja krize uzrokovane pandemijom koronavirusa, dovedeni gotovo do kraja, a nakon prestanka karantene STH je bio u procesu iniciranja nastavka. Za komentar samih izmjena morat ćemo pričekati završetak pregovora, a do tada pogledajmo kakvu zaštitu radnicima nude postojeći zakoni.

Zakon omogućuje izrabljivanje


“Zakon o trgovini o radnim uvjetima nažalost ne govori ništa. Ima jedan dio koji se odnosi na manje tvrtke, gdje se određuje potrebna struka, to otvara prostor školovanim trgovcima da nađu posao”, objašnjava Iveković.

Osim toga, samo načelno i to djelomično govori o radnom vremenu poslovnica. Prema čl. 57. 1. poslodavac određuje radno vrijeme, a pritom bi trebao uzeti u obzir “potrebe kupaca, broj radnika zaposlenih u prodavaonici i poštivanje njihovih prava uređenih pravnim aktima, između ostalih i ugovorom o radu”.

No, kao radno vrijeme poslodavci računaju većinom poslovno radno vrijeme, od otvaranja do zatvaranja trgovine, a vrijeme od kad radnik dođe na posao i vrijeme u koje kreće kući se ne bilježi. Ima slučajeva u kojima poslodavac radnicama uopće ne priznaje to radno vrijeme, nego ih pita: “Zašto dolazite kao lude pola sata-sat ranije?”, kao da ne zna da treba posložiti kruh i novine, ispeći peciva, provjeriti blagajnu itd. da sve bude spremno prije otvaranja.

“Upravo zato što nemaju predviđeno radno vrijeme poslodavci si dozvoljavaju pravo da preko poslovođa traže ostanak prema potrebi. Dućan se zatvara u 9 sati, ali je došlo puno robe, pa kažu radnicima: morate ostati još sat vremena”, kaže Iveković.

U slučajevima kad se ne priznaju, ti sati se i ne plaćaju. U nekim trgovinama radnici se karticom bilježe na odlasku i dolasku, i tu se prekovremeni sati plaćaju. No upitno je koliko. Članak 94. Zakona o radu kaže da “za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.” Pritom ne definira koliko to povećanje treba biti, pa poslodavac radniku može isplatiti i samo jednu lipu više i ispunio je zakonsku obavezu!

I kad se prekovremeni plate, problem je što toliki broj sati odrađuje jedan radnik. Sam ZOR dozvoljava veliki broj prekovremenih – ukupno 180 sati godišnje. U prijevodu, radnik po zakonu može na godišnjoj razini odraditi i više od jednog dodatnog mjeseca prekovremenih sati.

Foto: Wikipedia


Iako im na ugovoru o radu većinom piše 40 sati tjedno, trgovci i trgovkinje često odrade minimalno 48 sati. “Zbog štednje na kapacitetima nikada nema dovoljno ljudi. Ako fali radnika zamoli se kolegu koji je bio u prvoj smjeni da ostane u drugoj, pa on odradi smjenu viška. Na taj način gomilaju se slobodni dani. Da se pita ljude u nekoj trgovini koliko imaju slobodnih dana u tom trenu, vjerojatno bi svi rekli da ih imaju, ali nitko ne zna kad će ih iskoristiti. Ove godine situacija je nešto bolja, jer su slobodne dane koristili za vrijeme lockdowna”, komentira Iveković.

Što se tiče rasporeda radnog vremena Zakon o radu (čl. 74. 1.) definira samo da tijekom radnog dana radnik ima pravo na odmor od 12 sati neprekidno, a tijekom radnog tjedna odmor od najmanje 24 sata. Ovakve definicije ostavljaju prostor za izrabljivanje – zato je šestodnevni radni tjedan po 8 sati plus prekovremeni moguć. Ako su se radnici prije više od 100 godina izborili za 8 sati rada-8 sati odmora-8 sati sna, zašto Zakon ne garantira 16 sati za odmor i san? Jesu li 24 sata tjedno dovoljna da se radnik kvalitetno odmori i bude psihički i fizički spreman za novi radni tjedan?

Zbog manjka radnika, raznih “izvanrednih” situacija poput odlaska na bolovanje jednog ili više radnika, povećanja opsega posla i sl. poslovođe često rade iznimke u izradi rasporeda pa se šestodnevni radni tjedan produži i na 7, 8 ili više dana, dok se radnice ne vrate s bolovanja ili dok ne nađu zamjenu iz drugih poslovnica.

Uz zdravstvene probleme, tu su i drugi problemi koje uzrokuje iscrpljujuć raspored – manje je prilike za odmor, manje vremena i volje za druženje s obitelji i prijateljima, a tako i za razmišljanje o potencijalnoj sindikalnoj aktivnosti.

Ucijenjeni prilikom sklapanja ugovora o radu

Kad se poslodavac želi riješiti radnika, često ga premjesti u udaljeno mjesto rada do kojega nema adekvatan prijevoz.

“To je namjerna rupa u zakonu”, kaže Iveković. “Imali smo nedavno konkretan slučaj, poslodavac je premještao radnicu iz Poreča u Rijeku, bez da je osigurao prijevoz. Po zakonu ispada da je sve u redu. Poslodavac ima u svom Pravilniku definirano da je mjesto rada svako mjesto gdje obavlja svoju djelatnost, bilo gdje u Hrvatskoj. Zakon nigdje ne ograničava udaljenost na koju se radnika može prebaciti.

Manipulacijom nekoliko članaka Zakona o radu ispada da poslodavac bez problema može prebaciti radnika iz Pule u Osijek i dati mu otkaz ako ne dođe na posao. To je nažalost i naša sudska praksa, takve stvari toleriraju. Suci su počeli samo tehnički čitati zakone i nije ih briga za realnost. Radnik nikad ne bi potpisao da ga se može premjestiti 500 km, a praktički to potpisuje. Da ne potpiše ne bi dobio posao.”

“Problem je što je ugovor o radu samo na papiru ugovorna obveza, u realnosti nije. U trgovini, maloprodaji pogotovo. Ugovor je ono što ti daje poslodavac, ugovoran je samo u dijelu što ga možeš ili ne moraš prihvatiti”, rekao je Iveković.

“Ugovor na neodređeno, osim ako...”


Članak 11. 1. Zakona o radu kaže da se “ugovor o radu sklapa na neodređeno vrijeme, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno”. Članak 12. ZOR-a kaže da se ugovor IZNIMNO može sklopiti na određeno vrijeme, “za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja”.

Zakon ne definira što znači ‘iznimno’, osim toga, u trgovini je izniman rad vrlo lako opravdati povećanim opsegom posla.

Zakon o radu



Također omogućava manipulaciju ugovorima na određeno – prema čl. 12.3. “ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora na određeno ne smije biti neprekinuto duže od tri godine.” Ključna riječ je – neprekinuto. Ako se radni odnos prekine na više od dva mjeseca poslodavac može ponovno radnika zaposliti na određeno. Zbog toga se događa da mjesec-dva prije isteka roka od tri godine radnicima jednostavno ne produži ugovor te ih nakon dva mjeseca zove da ponovno dođu raditi.


Kućni kolektivni uglavnom ne postoje

Većina kućnih kolektivnih ugovora u sektoru trgovine ne važi: Kolektivni ugovor za Konzum sklopljen je 2012. između Uprave Konzuma, Sindikata trgovine Hrvatske i HUS-Hrvatske udruge sindikata radnika Belja, na razdoblje od 5 godina, dakle do 2017. Kolektivni ugovor za Hrvatsku lutriju, sklopljen između Uprave Lutrije, Sindikata trgovine Hrvatske i Republičkog sindikata radnika Hrvatske istekao je 2017., jer je zaključen 2014. na određeno vrijeme od 3 godine.

Ostale trgovine, koliko smo uspjeli istražiti, nemaju kolektivni ugovor, a na snazi je još jedino
kolektivni ugovor za Tisak koji su 2015. sklopili Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske i Sindikat Novine, na razdoblje od 5 godina. Kao ni granski kolektivni za trgovinu, ni taj ne nudi radnicima neku veću razinu zaštite – uglavnom je vrlo sličan Zakonu o radu, osim u dijelu koji definira dodatke na plaću.

Jedan od razloga zašto kolektivnih uglavnom nema ili su jako slabi jest to što je “sindikalni pokret u Hrvatskoj otišao u pravcu da se više teži navodnom socijalnom dijalogu, što znači ispijanje kava s poslodavcima i razgovor o svjetskim krizama, globalnoj situaciji u trgovini, poreznim reformama...”, kaže Iveković. Zato je skeptičan prema sadržaju novog granskog kolektivnog za trgovinu i pretpostavlja da bi mogao biti po mjeri HUP-a, a “ako je takav, onda radnicima nije ni potreban”.

“Kolektivni ugovor trebao bi govoriti o konkretnim problemima koji muče radnike: da se utvrde čvrste odredbe o radnom vremenu, najniža plaća za trgovinu i po radnim mjestima, godišnji po mjeri radnika, korištenje pauze ili adekvatna zamjena, bolja definicija smjenskog rada. No, pregovori u tom smjeru ne postoje”, zaključuje.

Rečenicu “mi poslujemo po zakonu”, koju često čujemo od poslodavaca kad opovrgavaju kršenja prava u firmama koje posjeduju, treba čitati uz određeni podtekst: zakoni ne pružaju adekvatnu zaštitu radnicima, nego nude prostor poslodavcima za manipulaciju člancima. Zbog toga su kršenja prava po zakonu itekako moguća. Nezaštićenosti treba dodati i činjenicu da Kolektivnih ugovora gotovo da i nema, i da to ostavlja nešto manje od 200.000 radnika, koliko ih je ukupno zaposleno u sektoru trgovine, s gotovo nikakvom razinom zaštite.

Uz borbu za bolje radno zakonodavstvo, nužno je stoga da se radnici počnu boriti za bolje kolektivne ugovore, jer su to pravni dokumenti koje
mogu skrojiti prema svojoj volji – ako su organizirani u sindikat i ujedinjeni.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, putem natječaja za potporu novinarskim radovima objavljenog 30. 6. 2020.

Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Autorica teksta:

 

Ana Vragolović


    Preporučite članak: