Oko 2020. godine, netom prije pojave globalne pandemije, na internetskoj platformi YouTube počeli su se, isprva stidljivo, a uskoro i sve hrabrije i brojnije, pojavljivati video sadržaji naslovljeni različitim inačicama izjave „Ne sanjam o radu. Riječ je o promjeni paradigme iz „živjeti da bismo radili“ u „raditi da bismo živjeli“, a istražila ju je naša Nikolina Bogdanović.
Internetske platforme poput YouTubea, Facebooka i LinkedIna su u prošlosti bile zagušene sadržajima #grindset i „hustle“ kulture u kojoj su se korisnici hvastali svojom radnom etikom i disciplinom, mukotrpnim dnevnim rutinama koje počinju u cik zore, davali savjete kako slobodno vrijeme iskoristiti za generiranje dodatnih izvora prihoda kroz investicije u kriptovalute, a učenici i studenti su desetosatnim Study with me videima motivirali svoje pratitelje da i oni učine isto. Prema definiciji na stranici Urban Dictionaryja, grindset označava „stanje uma u kojem osoba nadmašuje svoje strahove, nesigurnosti, sumnje i anksioznost, kako bi postigla naizgled nemoguće i ostvarila svoj maksimalni potencijal“. Maksimalni potencijal dakako često znači dobro plaćen posao i karijeru na kojoj će vam mnogi zavidjeti.
No oko 2020. godine, netom prije pojave globalne pandemije, na internetskoj platformi YouTube počeli su se, isprva stidljivo, a uskoro i sve hrabrije i brojnije, pojavljivati video sadržaji naslovljeni različitim inačicama izjave „Ne sanjam o radu“, odnosno na jeziku YouTubea „I don`t dream of labour“. U tim se vlogovima mladi jutjuberi (mahom u dvadesetim ili ranim tridesetim godinama) poput Katherout i Lynette Adkins izjašnjavaju o svom odnosu prema radu kao nužnom zlu, ali ne i životnoj svrsi i sredstvu za samoostvarenjem.
Riječ je o promjeni paradigme iz „živjeti da bismo radili“ u „raditi da bismo živjeli“. I dok je većina jutjubera koji su objavljivali takve videe shvatila da se u konceptu „posla iz snova“ često krije kapitalistička zamka i izlika za povećanu (samo)eksploataciju radne snage, iz nekog razloga mnogi od njih napravili su pomalo neobičan skok u zaključivanju da je jedini izlaz iz tog žrvnja pokretanje YouTube-karijere, u kojoj se svaki kreator može posvetiti svojim strastima i biti sam svoj šef.
Tako spomenuta jutjuberica Lynette sanjajući o (ne)radu ostaje unutar kapitalističkih okvira (njezinim riječima: boreći se kapitalizmom protiv kapitalizma) i bijeg od klasičnog zaposlenja vidi u pokretanju Youtube kanala i online konzultacija u kojima ohrabruje one manje odvažne da učine isto, odnosno da daju otkaz i postanu vlogeri kojima će YouTube reklame i sponzori poput BetterHelp, SurfShark i ExpressVPN omogućiti vremenski fleksibilan i financijski lagodan život.
Kao i sve što se rodi na YouTubeu i internetu, i ovaj je pokret vrlo brzo dobio svoje kritičare. Youtube-kreator F.D Signifier kritizirao je upravo tu ideju koja se često nudi kao rješenje – pokretanje YouTube karijere – jer takve snove smatra nedostižnim za dobar dio američke populacije (on se osobno referira na tamnopute muškarce slabijeg imovinskog stanja). Ono, naime, što vlogeri poput Lynette gotovo sasvim previđaju u svojoj „borbi protiv kapitalizma kapitalizmom“ činjenica je da status uspješnog YouTube vlogera i influencera nije pristupačan svakome te da, osim informatičkog znanja i opreme, većinu vlogera koji od toga žive čine mladi, konvencionalno privlačni ljudi sa stanovitom karizmom, s kojima se pratitelji mogu poistovjetiti, a nerijetko imaju i neku vrstu financijske sigurnosti koja im čuva leđa dok se broj pratitelja polako penje.
Riječ je o privilegiranom skoku u nepoznato koji je teško zamisliv za prosječnog sredovječnog zaposlenika Walmarta koji možda razmišlja o pokretanju videokanala o ribolovu ili samohranu majku u dugovima koja bi se rado ostvarila kao lifestyle jutjuberica.
S njim se slaže i vlogerica Alice Cappelle koja „I don`t dream of labour“ trendu zamjera individualizam jer rješenje traži u osnaženom i emancipiranom pojedincu, a ne u kolektivu. Individualna rješenja i osobne epifanije nikada neće imati snagu kolektivnog otpora niti će rezultirati konkretnim promjenama, kao što je primjerice rezultirao štrajk podizvođačkih radnika francuskog hotelskog lanca Ibis koji su se nakon 22 mjeseci štrajka uspjeli izboriti za povećanje plaće i bolje radne uvjete.
Čini se da je proteklih godina svaka internetska platforma iznjedrila svoj oblik otpora prema radu, pa je tako na Tiktoku osvanula nova kategorija videa, tzv. Quittok-ovi, u kojem Tiktokeri snimaju sebe kako posljednji put gase svjetla u dućanu, na intercom razglasu supermarketa obznanjuju da daju otkaz ili jednostavno svojim pratiteljima objašnjavaju razloge zašto su ga dali. Razlozi koje u takvim videima navode su često vrlo slični: prioritiziranje mentalnog zdravlja, nezadovoljstvo radnim uvjetima, nedostatak slobodnog vremena, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, nejednakosti u plaćama, “burnout” itd. Taj viralni trend poslodavce sigurno ne ostavlja ravnodušnim: vrlo javno iznošenje frustracija trenutnih i bivših zaposlenika odbija potencijalne buduće radnike i šteti imidžu tvrtke, što bi za kompanije moglo imati i dalekosežne posljedice.
Osim eksplicitnog davanja otkaza, internetskim platformama se proširio i fenomen tzv. “Quiet quittinga”, odnosno tihog otkaza koji podrazumijeva da zaposlenik svjesno radi tek onoliko koliko je nužno da ne bi dobio otkaz. Drugim riječima, radi se o osvješćivanju mlađe generacije (prije svega Gen Z) da bi na poslu mogli raditi tek onoliko za koliko su plaćeni i to samo poslove koji spadaju pod njihovu ingerenciju, slijedeći filozofiju “ako me plaćaš tek onoliko koliko treba da ne dam otkaz, toliko ću i ja raditi”. O popularnosti ovog trenda govori u prilog da hashtag #quietquitting u trenutku pisanja ovog članka broji preko 821.6 milijuna pregleda na Tiktoku.
Kineska inačica ovih trendova je Tang ping (što doslovno znači “ležati”), osobni otpor prema izrabljivanju na radnom mjestu i kineskom modelu rada 996. Za razliku od na ovim prostorima dobro znanog modela 888, 996 u Kini znači rad od 9 ujutro do 9 navečer, šest dana u tjednu. Što je preračunato u radnim satima 72 radna sata, 75 posto više od prevladavajućeg modela osmosatnog radnog dana, pet dana u tjednu.
Trend je zakovitlao stanoviti Luo Huazhong objavom na kineskoj stranici Baidu, koja u slobodnom prijevodu glasi:
“Protekle dvije godine nisam radio, samo sam se izležavao i ne vidim ništa loše u tome. Pritisak uglavnom dolazi uspoređivanjem s vršnjacima i vrijednostima starije generacije. Ti pritisci se stalno pojavljuju... Ali, ne moramo se pridržavati tih normi. Mogu živjeti kao Diogen u bačvi i izležavati se na suncu. Mogu živjeti kao Heraklit u pećini, razmišljajući o logosu. Budući da ova zemlja nikada nije imala školu mišljenja koja podržava ljudsku subjektivnost, mogu je razviti sam. Ležanje je moj filozofski pokret. Jedino ležanjem čovjek može postati mjerilo stvari.”
Luo Huazhong je dao otkaz u tvornici, od tada nema stalno zaposlenje, maksimalno je smanjio troškove svog života i mjesečno troši oko 200 kineskih juana (oko 25 eura). Novac koji mu je neophodan za život zarađuje povremenim poslovima, a slobodno vrijeme kojeg ima napretek najradije provodi čitajući knjige ili plivajući.
Ovaj trend se među mladima toliko proširio da ga je kineska agencija koja regulira internet sadržaj (Cyberspace Administration of China) zabranila te uklonila sadržaje koji su asocirani s pokretom, u strahu od njezinog potencijalnog negativnog utjecaja na ekonomiju zemlje.
Osim pasivnosti u poslu, trend promiče i ideju smanjivanja vlastitih životnih troškova i financijskih ambicija koje omogućuju mnogo opušteniji odnos prema radu i zaradi.
Na Redditu jedan od subreddita s najviše članova (nalazi se u top 1 posto zajednica na Redditu) čini Anti-rad; Nezaposlenost svima, ne samo bogatima (Antiwork: Unemployment for all, not just the rich) i u trenutku pisanja ovog članka broji nezanemarivih 2,7 milijuna članova. Na njemu članovi pretežito dijele vlastita loša iskustva na poslu, internetske memeove i članke koji tematiziraju loše radne uvjete ili oglase za posao u kojima poslodavci imaju suluda očekivanja od svojih potencijalnih zaposlenika, nudeći im zauzvrat malo ili ništa. Osim kao ispušni ventil za frustrirane radnike, moderatori u FAQ-u (česta pitanja) ovog subreddita svrhu ovakve zajednice vide na sljedeći način: “Svrha r/antiwork je započeti razgovor i problematizirati rad onakav kakav danas poznajemo”.
I na našim prostorima je feministički kolektiv fAKTIV 2021. umjesto na osmomartovski marš (koji se te godine nije mogao održati zbog pandemije) pozvao žene na “pružanje otpora odmorom” kako bi ukazao na teret koji su žene preuzele u pandemiji, posebno one kojima ni doma “iza zatvorenih vrata radni dan ne prestaje”.
Mogu li se svi ti navedeni individualni virtualni istupi pretočiti u konkretne promjene kao što su bolji radni uvjeti, zdravstvena skrb i dostojanstvena plaća? U 2022. više je od 50 milijuna zaposlenih američkih državljana dalo otkaz na svojim poslovima i time nadmašilo do tada rekordnu 2021. u kojoj je prema podacima Američkog zavoda za statistiku rada (Bureau of Labor Statistics) njih 47,8 milijuna dalo otkaz. Trend je toliko snažan da je dobio i svoj naziv: The Great Resignation, odnosno “Veliki otkaz”.
Glavni katalizator masovnog davanja otkaza je, naravno, pandemija. Osim promjene životnih prioriteta koje suočavanje s globalnom pandemijom neumitno nosi sa sobom, veliki dio otkaza dali su zdravstveni djelatnici zbog burnouta i preopterećenosti uslijed pandemije. Dio radne snage koje je još nekoliko godina dijelilo od umirovljenja odlučio se za raniju mirovinu, a dio koji čine zaposlenici nezadovoljni radnim uvjetima na svojim trenutnim radnim mjestima otišao je u potragu za boljim radnim mjestima. Među njima je i 649.000 zaposlenika u trgovinama diljem SAD-a koji su samo u travnju 2021. dali otkaz. S obzirom na to da je u travnju 2022. već spomenuti Američki zavod za statistiku rada evidentirao 11,5 milijuna oglasa novih radnih mjesta, potraga za boljim radnim uvjetima i plaćama rijetko se kad činila toliko izglednom. I tržište rada u Hrvatskoj polako, ali sigurno u tom pogledu prati globalne trendove. Portal moj-posao.net 2022. godine je proveo istraživanje među hrvatskim radnicima i poslodavcima o stanju na tržištu nakon pandemije. 51 posto ispitanih radnika je u posljednjih godinu dana dalo otkaz ili promijenilo radno mjesto, a čak 88 posto poslodavaca je u postpandemijskom razdoblju primijetilo povećanu stopu radnika koji daju otkaz.
Iako ne jamče konkretne promjene, internetske platforme odraz su našeg Zeitgeista, ali istovremeno mogu biti i izvor promjena svijesti i dominantnih ideologija, koje pak itekako mogu uzrokovati konkretne promjene na tržištu rada. Koliko će ove virtualne utopije i pojedinačni istupi osim medijske prašine podići radnike kolektivno na noge, a koliko će oni u zajedničkoj borbi za bolje radne uvjete ostati razjedinjeni pred svojim zaslonima – tek će pokazati vrijeme.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Faktiv/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: