Nobelova nagrada za književnost ove je godine otišla u ruke francuske spisateljice Annie Ernaux koja u svojim djelima prenosi osobna iskustva. O Ernauxinom iskustvu klasnog otuđenja u obitelji za “Džemper za vinograd” piše Nikolina Bogdanović.
Tek 17. put u povijesti Nobelova nagrada za književnost otišla je u ženske ruke. Francusku spisateljicu Annie Ernaux (1940) šira je publika otkrila nakon što je prema njezinom romanu Događaj, u kojem se bavi vlastitim iskustvom ilegalnog pobačaja u mladosti, snimljen istoimeni film u režiji Audrey Diwan, koji je 2021. osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.
Annie Ernaux proslavila se svojim hibridnim djelima koja se nalaze između književnosti, sociologije i povijesti, kako ih je sama autorica odredila. U tim romanima ona obrađuje pojedine epizode, osobe i događaje iz vlastitog života, nekad pod okriljem trećeg lica (kao u Događaju), nekad u prvom licu, koje ona naziva “transpersonalnim”.
U romanu Mjesto (objavljenim 1984) Ernaux se bavi životom svog oca, njihovim odnosom i svojim odrastanjem. Pišući o ocu petnaestak godina nakon njegove smrti, ona se istovremeno razračunava s klasnim otuđenjem od svojih roditelja, koje Ernaux naziva „osobitom klasnom distancom za koju nema naziva“.
Zanimljivo je primijetiti da su najpoznatije suvremene socijalne autobiografije o klasnom sramu, koje se u mnogim osvrtima i kritikama spominju u istom dahu s Mjestom, također djela francuskih autora. Riječ je o Povratku u Reims Didiera Eribona i Raskrstimo s Eddyjem Édouarda Louisa.
Naslov romana Mjesto (u francuskom originalu La place) prije svega se odnosi na čovjekovo mjesto u svijetu. Remettre à sa place na francuskom znači pokazati nekome gdje mu je mjesto, vratiti ga tamo gdje pripada jer je nečime prekoračio svoje ovlasti. Taj frazem implicira da svatko ima svoje mjesto, omeđen teritorij unutar kojeg mu je dozvoljeno kretanje i čije prekoračivanje može izazvati prijekor, pokudu ili poniženje. U Ernauxinom romanu to čovjekovo mjesto omeđeno je klasnim barijerama.
Stil kojim se odlučuje pisati Ernaux, najavljujući i pravdajući ga na samom početku romana, naziva „plosnatim“. On se tako trezven, pomalo suh i činjeničan čitatelju može učiniti nedovoljno suosjećajnim i hladnim, ali upravo u toj nekićenosti i jednostavnosti leži snaga njezine proze. Svojim objektivnim i ogoljelim rečenicama, sjećanjima koja ne ukrašava jezičnim ornamentima ni sentimentalnim refleksijama, Ernaux pred sobom i čitateljem razmotava i rekonstruira oca kroz detalje i sitnice u kojima se razotkriva čitav jedan život: otac nikad nije nogom kročio u muzej, ali je zato cijenio lijepe vrtove i bujna ženska poprsja, na radiju je slušao šansone i nagradne igre, pri jelu se umjesto vilicom služio samo jednim nožem, umivao se u kuhinji i nakon što su izgradili kupaonu, volio je cirkus.
Otac je odrastao na selu, njegov je otac bio nepismeni radnik koji je od svoje osme godine radio na tuđoj farmi, njegova majka bila je tkalja u tvornici. Majka je, za razliku od svog muža, naučila pisati i čitati u samostanu, a među ostalim seoskim ženama krasila ju je i stanovita otmjenost jer je „za blagdane nosila lažnu stražnjicu od kartona i nije pišala stojećke ispod suknje“ kao druge. Priče iz očevog djetinjstva Ernaux uspoređuje s pričama njegovih književnih suvremenika: „kad čitam Prousta ili Mauriaca, ne mogu vjerovati da pišu o vremenu kad je otac bio dijete. Njegov je ambijent srednji vijek“. Kasnije otac kćeri prestaje pričati takve priče o svom djetinjstvu, zbog srama i straha od njezine osude.
Vječno svjestan mjesta koje mu pripada i doliči, otac se tijekom života susreće s dva mjesta na kojima dolazi do brisanja klasnih razlika: to su crkva (u kojoj bi njegovi roditelji i on nedjeljom, u finoj odjeći, pjevali rame uz rame sa zemljoposjednicima na čijim su farmama radili) te vojska: „Preko vojske, otac je ušao u svijet. Pariz, metro, grad u Loreni, uniforma koja ih je sve činila jednakima, sudruzi skupljeni odasvud, vojarna veća od dvorca“.
Nakon Prvog svjetskog rata, otac se zapošljava u užarnici (Ernaux taj društveni uspon naziva izlaskom iz prvog kruga pakla), gdje upoznaje Ernauxinu majku. Opisujući svog muža, majka ponosno ističe kako se on „nikad nije ponašao kao radnik“. Usprkos tome, kasnije će mu tijekom života u svađama predbacivati njegovo porijeklo: „Nisi ti za trgovca“ ili „Što ćete, on je čovjek sa sela.“
Nakon posla u užarnici, otac se zapošljava kao krovopokrivač i na poslu umalo doživljava kobnu nesreću pa majka dolazi na ideju da otvore dućan. Ta mala trgovina mješovite robe majci ne predstavlja samo izlazak iz radničke klase, već i ulazak u emancipaciju. Ona, za razliku od ostalih žena iz mjesta, od muža ne mora tražiti novac ni dopuštenja.
Nakon Drugog svjetskog rata obitelj malu trgovinu mijenja većom, u sklopu koje otvara i kafić. Rad diktira ritam obiteljskog života: „Ponedjeljkom iznošenje smeća, srijedom dostava alkoholnih pića, četvrtkom opskrba namirnicama itd.“, s izuzetkom nedjelje koja ima svoja pravila: „Nedjeljom pranje tijela, malo na misu, partije domina ili poslijepodnevna vožnja autom.“ Sve to uz stalan „grč blagostanja stečenog uz golem napor“. U njihovom ophođenju zarađenim novcem nema lakoće, u odnosu prema poslu nema opuštanja, žive u svijetu „u kojem sve puno košta“. U njima vječno tinja strah da će se sreća okrenuti, da će im mukom stečeno iscuriti kroz prste.
Svaka fotografija oca ima drugu, nimalo slučajnu kulisu koja dokumentira ekonomski uspon obitelji: „Slikamo se s onim na što smo ponosni: trgovina, bicikl, kasnije 4 CV“.
Roditelji „nisu znali što je lijepo, što bi trebalo voljeti“. U nedostatku vlastitog ukusa koji bi ih vodio pri uređenju doma, otac slijedi savjete ličioca i stolara, traži od njih da i njima naprave „ono što se radi“. Na nekoliko mjesta Ernaux naglašava očevu potrebu da se ne ističe, da se uklopi. Mori ga vječni strah od odudaranja, deplasiranosti (franc. déplacé) – deplasiran je onaj koji nije na svom mjestu, kao otac kada jednom prilikom s kartom za drugi razred zabunom sjeda u kupe prvog razreda, što u njemu izazove snažan osjećaj srama.
Francuski sociolog Pierre Bourdieu (1930-2002) u svom djelu Distinkcija: Društvena kritika suđenja ukus definira kao dispoziciju koja se stječe društvenim podrijetlom i obrazovanjem. Drugim riječima, različite društvene klase imaju različit ukus, on ih razlikuje jedne od drugih i doprinosi klasnoj raslojenosti. Odrastanjem i obrazovanjem Ernaux počinje stjecati ukus koji postaje jedna od glavnih distinkcija između nje i njezinih roditelja: „kad sam se počela družiti s malograđanskim slojem, najprije su me pitali što volim, džez ili klasičnu glazbu, Tatia ili Renéa Claira, to je bilo dovoljno da shvatim kako sam prešla u drukčiji svijet.“
Osim na ukus, prijelaz u drugi društveni milje odražava se i na njezine dotadašnje ideje i svjetonazore. Ernaux primjerice postaje kritična prema pozitivnim stavovima svojih roditelja prema policiji („policija je potrebna“) i vojsci („nisi pravi muškarac dok ne odslužiš vojsku“).
Ernauxin ulazak u svijet malograđanstva (la petite-bourgeoisie) vodi do postepenog distanciranja od vlastitih roditelja, posebno oca: „Otac je ušao u kategoriju priprostih ili skromnih ili jednostavnih ljudi.“ S majkom donekle uspijeva premostiti jaz „pričama o mjesečnom bolu u trbuhu, o izboru grudnjaka, o kozmetici“. „Biti ženom“ njihovo je zajedničko tlo, mjesto na kojem se njihovi svjetovi preklapaju, ono što im pruža osjećaj savezništva.
Kada Ernaux kao studentica svog dečka dovede na upoznavanje s roditeljima, otac oblači svoje nedjeljno odijelo te je ushićen, „siguran da će mog budućeg muža moći smatrati svojim sinom, da će se s njim unatoč razlici u obrazovanju moći slagati kao muškarac s muškarcem.“ Budućem zetu, studentu politologije iz Pariza, otac ponosno pokazuje svoj vrt, garažu koju je izgradio vlastitim rukama, „u nadi da će taj momak (...) prepoznati njegovu vrijednost“. No očeva dobra volja nije dovoljna da smanji klasni rascjep – Ernaux svog partnera rijetko vodi k svojima, ta dva svijeta ostaju nepomirljiva. „Kako bi čovjeku rođenom u građanskom sloju s diplomama i neprestanom ironičnošću moglo biti ugodno u društvu jednostavna svijeta, čija ljubaznost, koju im je priznavao, nikad neće moći nadoknaditi nedostatak onoga što je smatrao ključnim: produhovljenog razgovora.“ Nakon očeve smrti, njezin muž iz Pariza stiže na pogreb i odlazi već sljedećeg jutra. „Osjećalo se više nego ikad da ne pripada ovdje“, odnosno na francuskom originalu „plus que jamais, il a paru déplacé ici“, da mu u kući njezinih roditelja nije mjesto.
Ernaux nakon očeve smrti, pri pospremanju njegovih stvari, u novčaniku pronalazi novinski isječak s popisom maturanata primljenih u učiteljsku školu, među kojima se nalazi i njezino ime. Taj sitni trag ponosa iz očevog džepa u Mjestu stavlja točku na i njihovog odnosa. Ono što ih je tijekom života razdvajalo, istovremeno je izvor očevog ponosa, dokaz da je njegova kćer nadišla mjesto iz kojeg je iznikla.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Lucas Destrem/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: