“Radnička solidarnost je jako važna, kada bi postojala još neka jača riječ za to sada bih je rado upotrijebila. Da nije bilo radničke solidarnosti i zajedništva, Lagune danas ne bi bilo”, ispričala je Klekar našoj Sari Panjkoti koja je posjetila izložbu o njezinom životu u Novoj BAZI na zagrebačkoj Trešnjevci.
“Danas radnička solidarnost i empatija gotovo da ne postoje. Danas svaki radnik traži način da se istakne za bolju poziciju, a natjecateljski duh i potreba za većim primanjima ubija empatiju među radnicima. Dokaz za to su i tajnost plaća i samih Ugovora o radu koji su različiti za radnike koji rade na istim radnim mjestima. Tu su još uvijek većinom zakinute žene”, kazala nam je Jadranka Klekar, borkinja za ljudska prava, trešnjevačka radnica i sindikalistkinja.
Jadrankin prvi život naziv je izložbe koju se protekli mjesec moglo pogledati u Novoj BAZI na adresi Nova cesta 66, a koja priča o Jadrankinom djetinjstvu, formativnim godinama, školovanju, radu u hotelu Laguna, oronulim stanovima u kojima je živjela i sindikalnoj borbi. Izložba se sastoji od više komponenata. Umjetnica Božena Končić Badurina oslikala je Jadrankinu životnu priču koja počinje u Zagrebu 1954. godine te ju pratimo na 40 crteža. Preko slušalica nas spiker uvodi u priču o štrajku radnika Lagune 2001. godine i njegovom tijeku, a preko drugog para slušalica nam spikerica priča o tijeku Jadrankinog života i o prostorima u kojima je Klekar živjela. Dodatan efekt stvaraju škripavi i vlažni zvukovi koji nam približavaju čitav narativ. Centralni prostor zauzima maketa koja simbolizira sedam stanova u kojima je Jadranka provela svoj život, a na samom vrhu je njezin stan iz snova.
„Nova cesta je bila moja ulica, jednostavno nisam mogla otići na drugo mjesto“, iščitavamo s jednog crteža nakon kojeg slijedi bitan fragment trešnjevačke povijesti kojeg je obilježila radnička borba i štrajk radnika Lagune. Klekar se u hotelu Laguna zaposlila odmah po otvorenju, 1973. godine. Imali su značajno više plaće u usporedbi s kolegama iz hotela Tesla te su si mogli priuštiti dobru odjeću, šminku i poznatu „bakinu frizuru“ na viklere koja je “bila hit 1970-ih“. „Sva krema iz Zagreba dolazila je u hotel – poznati glumci, odvjetnici, Silvije Degen, Miro Ungar, pjevači“, a dolazili su i „kuhari iz Plave Lagune iz Poreča i našim kuharima pokazivali svoje specijalitete“, pripovijedaju nam likovi s crteža o zlatnom dobu Lagune. Klekar je tada radila na više mjesta – na šanku, u kuhinji, na blagajni, u suvenirnici, restoranu. Takav je način rada obilježavao Lagunu jer su tada ljudi osim svoje osobne dobiti gledali i prosperitet mjesta gdje rade, ispričala nam je Jadranka. Veliki dio dana provodila je u hotelu sa svojim kolegama, stalno su se družili, bili su kao „jedna porodica, zapravo smo se osjećali kao jedna kuća, kao jedan dom i to nam je bilo jako važno“, govore nam radnici Lagune s crteža.
“Radnička solidarnost je jako važna, kada bi postojala još neka jača riječ za to sada bih je rado upotrijebila. Da nije bilo radničke solidarnosti i zajedništva, Lagune danas ne bi bilo”, ispričala nam je Klekar koja je nakon što joj se rodio sin 1988. godine živjela u teškim uvjetima u stanu koji nije imao vode te joj je kolektiv Lagune pomagao.
U hotelu je “za vrijeme trajanja rata bilo smješteno cca 600 prognanika, izbjeglica i drugih u potrebi. Država nam je za njih trebala plaćati 25,00 kuna po osobi dnevno, bez plaćanja energenata, pranja itd., koji su se naravno trošili. Ne trebam ni naglasiti da nam je država trajno ostala dužna za prije navedeno”, kazala je Klekar. Sam rat je onemogućio borbu za jedan set radničkih prava time što je nacionalni naboj značio da se ne smije javno kritizirati ratno poslovanje, a to dokazuje “slučaj mnogih drugih organizacija koje se nikad nisu oporavile i trajno su se ugasile, s tim da radnici nikad nisu naplatili svoja potraživanja za razliku od radnika Lagune koji su ipak nastavili raditi i privređivati”, dodala je Klekar. Od listopada 1999. do travnja 2000. radnici Lagune su dobivali umanjene plaće, a od siječnja 2001. samo akontacije te su zbog nehumanih uvjeta rada te iste godine pokrenuli štrajk koji je bio organiziran uz podršku matičnog Samostalnog sindikata ugostiteljstva i turizma Hrvatske, a Klekar je bila na čelu Štrajkačkog odbora kao povjerenica sindikalne podružnice Laguna. “Štrajk je trajao 2,5 mjeseca, pola radnika je bilo u štrajku a druga polovina je ostala raditi, podržavajući štrajk i tako održala i spasila poslovanje. Bilo je mukotrpno, jer nismo imali novaca za život”, prepričala je Klekar nadodavši da su ih mediji pratili iz dana u dan, no štrajk je morao biti prekinut jer ga je Vrhovni sud proglasio nezakonitim, a to nije bila odgovornost štrajkaša.
Radnici su tražili osnovna prava, vraćanje dugova, redovitu isplatu plaća, program sanacije i razvoja od upravnog i nadzornog odbora. Za vrijeme štrajka bilo je kalkulacija za uništenje hotela kako bi se jeftino preprodao, no “zahvaljujući samo radnicima od kojih još neki rade na svojim radnim mjestima, to se nije dogodilo”. Objasnila je kako su se kasnije, uz podršku sindikata, izborili za neisplaćene plaće i do kraja 2001. godine nastavili raditi kao i prije.
“Štrajk je ipak ostavio traga na svim radnicima. kako financijski tako i psihološki. Takvo iskustvo ne bih nikome poželjela”, zaključila je Klekar.
“Ja sam se najviše izložila. Imala sam doma dijete i nitko mi nije donosio plaću u kuću, a svoju plaću nisam dobivala. Za vrijeme štrajka sam dobila otkaz, bio mi je zabranjen pristup hotelu, ali sam štrajk vodila od kuće”, zadnje su riječi na crtežu kojim se zaključuje Jadrankin prvi život. Život u borbi i preživljavanju. Život koji je obilježio dio povijesti najvećeg zagrebačkog kvarta.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Fotografije i tekst:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: