U organizaciji BLOK-a i SPID-a tijekom studenog proveden je program Aplauz ne plaća stanarinu, edukacije mladih koji se bave kulturom i umjetnošću o njihovim radnim pravima. O razlozima za provedbu edukacije te o njenoj uspješnosti s organizatoricama i polaznicama razgovarala je Sara Panjkota.
Kustoski kolektiv BLOK i SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela tijekom studenog je organizirao besplatnu edukaciju Aplauz ne plaća stanarinu. Riječ je o edukaciji koja se bavi radničkim pravima mladih koji su zaposleni ili djeluju na drugi način u polju kulture i umjetnosti. Program se odvijao u prostorima Mreže antifašistkinja Zagreba te je sadržavao tri glavna segmenta od kojih se prvi bavio temom povijesti radničkih borbi. Predavanje su vodili Jakov Kolak iz Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), Katarina Jaklin iz Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) i Ana Kutleša iz BLOK-a te su polaznicama i polaznicima dali širi uvid u odnos umjetnosti i rada, povijest radničkih borbi, situaciju na današnjem tržištu rada s fokusom na prekarni rad, osnove radničkih borbi i sindikalnog organiziranja.
„Bilo nam je važno da aktualnoj situaciji u polju umjetnosti damo kontekst i pokažemo koji su ga širi sistemski, društveni i ekonomski procesi, kako u prošlosti tako i danas, oblikovali“, ispričala nam je Dunja Kučinac iz BLOK-a.
Istaknula je da im je kao organizatorima u drugom dijelu edukacije bilo važno pokazati postojeće načine udruživanja, organiziranja i borbe za bolje radne uvjete u jednom specifičnom, iznimno prekarnom i dereguliranom polju. U tom drugom segmentu su bili predstavljeni strukovni cjenici koje su izradili Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela, Udruga profesionalnih plesnih umjetnika "PULS" i Udruženje plesnih umjetnika Hrvatske, a „koji mogu poslužiti kao alat pritiska i podizanja cijene honorara.“ Uz cjenike predstavljeno je i istraživanje 'Kako žive umjetnice?', Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja i sindikata SKUPA. Posljednji segment je obuhvaćao psihodramsku radionicu 'Umjetnica mora biti asertivna' Jasne Žmak koja je tematizirala temu asertivnosti u radnim odnosima i pregovaranju radnih uvjeta.
Polaznica Marija Krstanović ispričala nam je kako se na edukaciju prijavila zato što nudi „teorijsko i, još važnije, praktično znanje važno za zaposlenje u kulturi, koje se ne dobiva u obrazovnim institucijama koje nas na to, tobože, pripremaju“ te je istaknula da je od velike važnosti steći ta znanja kako bi na vrijeme znali prepoznati radne uvjete na koje nije potrebno pristajati, ograditi se od njih te se postaviti prema poslodavcu i sačuvati od potencijalnog izrabljivanja.
„Trenutna situacija u polju umjetnosti je takva da dominiraju honorarni privremeni i povremeni angažmani putem autorskih ugovora, potplaćeni, a često i neplaćeni rad“, objašnjava nam Kučinac te dodaje da je za većinu umjetnica i kulturnih radnika ugovor o radu na neodređeno nepoznanica, a mnogi nemaju šansu ni zaposliti se na određeno što u konačnici znači i visoku razinu egzistencijalne i socijalne nesigurnosti, nemogućnost uzimanja bolovanja i godišnjeg, nemogućnost da se odbije čak i loše plaćen angažman iz straha da se idući neće skoro pojaviti na vidiku. Jedan od ciljeva edukacije bio je stavljanje naglaska na to da je polje deregulirano, a Zakon o radu se ne odnosi na većinu umjetnica i kulturnih radnika u polju.
“Organiziranje je neminovno kao jedina perspektiva podizanja cijene rada i boljih radnih uvjeta“, objasnila nam je Kučinac.
Još jedan veliki problem umjetničkog i kulturnog polja jest i to što je nesindikalizirano i fragmentirano što producira nepostojanje kolektivnih ugovora i nezaštićenost radnica i radnika propisanom minimalnom cijenom rada. Umjetnost se ne svrstava u domenu rada kao takvog te je i samo naplaćivanje tog istog rada slabo regulirano. Kučinac je napomenula kako se razgovor o novcu i ugovorima često smatra trivijalnošću, a onaj „koji ih javno poteže – mora da je naprosto neuspješan ili nedovoljno talentiran“ te se umjetnost svodi na „privilegiranu sferu“ u kojoj se umjetnik smatra „genijalcem koji stvara na valu lude inspiracije“.
„Prije same edukacije bila sam nešto informirana o radničkim pravima, ali bez razumijevanja. Svakako sam si osvijestila da su današnja osnovna radnička prava ustvari izborena dugogodišnjim trudom radnica i radnika“ ispričala nam je Nora Čulić Matošić te zaključila kako je borba zajednička i nitko ne smije ostati zapostavljen. Istaknula je kako su joj najkorisniji bili susreti s članovima strukovnih udruga i sindikata, a najzanimljivija psihodramska radionica Jasne Žmak. Kučinac je objasnila da su kroz psihodramu htjeli sve osnažiti da prepoznaju zašto nisu dovoljno asertivni, kako bi mogli biti i kako bi im to pomoglo, a pritom je naglasila kako je uz unutarnje procese pojedinca, koji se pritom događaju i koče nas da se izborimo za sebe, važan i širi vanjski kontekst.
„Na njoj smo vježbali kako biti asertivan, raspravljali što nam je kočnica, a što gas u takvim (ne)prilikama, dijelili loša iskustva i zamišljali njihove pozitivne alternativne ishode, kroz apstrakciju dixit karata izražavali teško artikulirane emocije zaključane u želucu i slično“ dodala je Krstanović objašnjavajući kako su im te metode pomogle da se još više povežu kao grupa, razumiju kao kolege i drže si leđa kao drugari. Istaknula je i kako joj je dosta informacija bilo novo i korisno, naročito vezano za mogućnosti rada sindikata. „Super je kada shvatiš da sustav nije hermetična nedodirljiva instanca već da, ako za to imaš pravne osnove, ti uistinu možeš vršiti pritisak na njegovu transformaciju“ dodala je Krstanović te zaključila kako je ohrabrujuće čuti pozitivne primjere iz prakse koji podižu samopouzdanje za pokretanje sličnih inicijativa. Jedan od ciljeva same edukacije bio je upoznati ljude s aktualnim borbama i konkretnim alatima koji postoje u polju umjetnosti i kulture, „bilo da im posluže kao inspiracija, bilo da se u idealnom scenariju neki od njih odluče pridružiti nekoj borbenoj organizaciji ili sindikatu“, objasnila je Kučinec.
„Život radnica i radnika u nezavisnoj kulturi, umjetnosti i civilnom društvu nije idealan i ugodan“, govori nam Čulić Matošić opisujući kako ljubav i žar koji se u početnim fazama osjećaju prema poslu i radu, s godinama opada i pretvara se u frustraciju ukoliko se radni uvjeti i generalna situacija ne mijenja ili pogorša, a Krstanović zaključuje da je radnički život u kulturi i umjetnosti nepravedan, ali i dalje dovoljno inspirativan da se na njemu ustraje.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Lana Grahek/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: