Jeste li, skrolajući po društvenim mrežama, vidjeli videe koji vam nabijaju grižnju savjesti jer nakon posla niste detaljno očistili stan, prije posla u preranim jutarnjim satima napravili hranjivi smoothie i trčali na traci pola sata ili u nedjelju pripremili hranjive, zdrave obroke za predstojeći tjedan? Mi jesmo, i nismo sretni s njima, a naš Filip Peruzović podsjeća nas da je prije trenda “Mojih 5 do 9 prije 9 do 17” postojao pokret 9to5. I film. I pjesma. I ideje koje ne smijemo zaboraviti.
Okidač za ovo izdanje „Džempera za vinograd“ jedan je od najnovijih viralnih trendova na društvenim mrežama zvan „Mojih 5 do 9 prije 9 do 17“, koji na TikToku ima više od 30 milijuna pregleda. Kako bismo vas poštedjeli pregledavanja gomile uznemirujućeg i po moždane stanice opasnog sadržaja, možemo reći kako je riječ o trendu u kojem pripadnici (uglavnom) mlađih generacija prikazuju svoju životnu rutinu od 5 do 9 ujutro, prije odlaska na posao koji obavljaju od 9 do 17, ili svoje aktivnosti nakon posla, od 17 do 21. Poanta tih videa je, vjerojatno, drugim korisnicima interneta dati ideju što bi pametnije mogli raditi sa svojim slobodnim vremenom osim skrolati po idiotskom internetskom sadržaju. Na većini tih videa mogu se vidjeti elegantni i aseptični stanovi bijelih zidova i uglancanih površina, u kojima influcenceri i influencerice svoje vrijeme koriste na maksimalno produktivan način: pospremajući stan, vježbajući, ispijajući proteinske shakeove i smoothije, pripremajući obroke, a ponekad čak i čitajući. U pozadini svega toga krije se ideja o idealnom, maksimalno produktivno iskorištenom životu proizvedenom na pokretnoj traci i spremnim za masovnu upotrebu. Sve što treba je prekopirati model tih „utjecajnika“ i „utjecajnica“ te postati fin i poslušan mali kotačić u dobro podmazanom kapitalističkom stroju.
Gomilanje video sadržaja tog tipa zapravo stremi ka univerzaliziranju slobodnog vremena, stvaranju određenog generičkog kalupa koji se potom može beskonačno reproducirati poput automobilskih guma ili jeftino proizvedenih traperica. Kreira se slika osobne ispunjenosti koja u sebi obavezno mora sadržavati maksimalno iskorištavanje dokolice čime se, posljedično, eliminira i bilo kakav prazni hod koji bi se mogao upotrijebiti za, na primjer, razmišljanje svojom glavom. Nasreću, u moru TikTokera koji poslušno repliciraju formulu „5 do 9“ videa kako bi skupili što više lajkova, postoje i subverzivni elementi poput, na primjer, dvadesetidvogodišnje @c.a.i.t.l.y.n. koja format TikTok videa koristi kako bi raskrinkala tu vrstu videa kao sadržaj koji je sazdan oko klasično kapitalističke ideje produktivnosti.
No mi nismo ovdje kako bi trošili svoje vrijeme i znakove (uključujući prazna mjesta) na isprazan internetski sadržaj, nego kako bismo se bavili mnogo ozbiljnijom idejom koja stoji iza termina “devet do pet“, onog najklasičnijeg od svih radnih vremena, a koji se aktualizirao na društvenim mrežama. Riječ je o jednoj od najpoznatijih svjetskih organizacija za prava žena koja postoji još od 1973.
Organizacija 9to5, Nacionalno udruženje zaposlenih žena, iduće će godine slaviti pedesetu obljetnicu svog osnutka u Bostonu. Pokrenule su je aktivistice koje su se borile protiv nejednakosti plaća između muškaraca i žena te ograničenih mogućnosti napredovanja za zaposlene žene. U jednom od svojih prvih uspjeha prisilile su nekoliko izdavačkih kuća u Bostonu da svojim zaposlenicama isplate gotovo 1,5 milijuna dolara zaostalih plaća te su se s godinama prometnule u najbrojniju udrugu zaposlenih žena u SAD-u. Njezino su članstvo činile primarno žene zaposlene u uredima i velikim kompanijama koje su se, osim s malim plaćama i nemogućnošću napredovanja, morale boriti i sa seksizmom svojih kolega i poslodavaca, činjenicom da su kao mentorice podučavale poslu muškarce koji će im kasnije postati šefovi dok će one godinama čvrljiti na istoj poziciji, te brojnim apsurdnim situacijama poput šivanja hlača šefovima dok ih oni nose na sebi, usisavanja tepiha na kojem su rezali nokte, nošenja toplog urina u laboratorij i tako dalje. Sve je to u svojoj knjizi Working 9 to 5: A Women’s Movement, a Labor Union, and the Iconic Movie opisala jedna od osnivačica pokreta „9 to 5“ Ellen Cassedy.
O popularnosti i utjecajnosti pokreta svjedoči i činjenica da je globalna ikona Jane Fonda, inspirirana postignućima njegovih članica, pokrenula snimanje filma Od devet do pet (Nine to five, 1980), u čiji su scenarij ušle brojne anegdote i iskustva eksploatiranih žena. Riječ je o jednom od velikih hitova osamdesetih, koji je zaradio preko sto milijuna dolara, deset puta više od svoga budžeta. Jedan od razloga njegovog uspjeha zasigurno leži i u činjenici što se, uz Jane Fondu i Lily Tomlin, u jednoj od tri glavne uloge pojavljuje i country zvijezda Dolly Parton u svojoj prvoj filmskoj roli, koja je za film skladala i jedan od svojih najvećih hitova 9 to 5. Ta se pjesma ubrzo pretvorila u himnu uredskih zaposlenica diljem SAD-a. Drugi razlog velikog komercijalnog uspjeha filma leži u tome što je progovorio o jednoj od neuralgičnih točaka društva te je mnogo zaposlenih žena moglo prepoznati sebe u protagonisticama filma Judy, Violet i Doralee, a svoje trenutne i bivše šefove u glavnom negativcu filma, njihovom nesposobnom i seksističkom šefu Franklinu Hartu, koji im svima zagorčava život tako što jednu seksualno uznemiruje, drugu zakine za promaknuće, a trećoj već prvi radni dan prijeti otkazom. Kada kap prelije čašu, dinamični se trojac okreće protiv šefa kojeg nakon niza šašavih događaja silom prilika zatočuju u njegovoj vlastitoj kući, doslovce ga držeći „na kratkoj lajni“. Tijekom njegovog izbivanja s posla (koje vješto prikrivaju), preuzimaju njegova zaduženja i rukovođenje tvrtkom koja u njihovim rukama, nepotrebno je reći, istovremeno financijski prosperira i postaje idealni poslodavac. Jedno za drugim, kao u najmokrijim sindikalističkim snovima, ostvaruje se niz radničkih prava: zaposlenicima se omogućuju rad na pola radnog vremena, kao i fleksibilno radno vrijeme, osigurava im se dnevna njega djece i, što je najvažnije, izjednačava se plaća muškaraca i žena.
Iz ovog se opisa može naslutiti kako je riječ o komediji, što je svakako bio pametan potez autora jer su time doprijeli do šireg gledateljstva i izbjegli potencijalnu didaktičnost i pamfletizam filma. Film je učinio mnogo za popularizaciju pokreta „9 do 5“, kao i za osnaživanje stvarnih zaposlenica, od kojih su se mnoge nakon gledanja filma odlučile suprotstaviti svojim šefovima. Ellen Cassedy tako prepričava u jednoj anegdoti: „Sjećam se da sam, nakon što je film Od devet do pet 1980. izašao u kinima, u autobusu jednu ženu čula kako govori drugoj da je šefu odbila donijeti kavu. Rekla mu je ‘Upravo sam gledala Od devet do pet i više ti ne namjeravam kuhati kavu.’“
Unatoč tragu koji je ostavio u svijetu, riječ je o prilično nespretnom filmskom uratku razvučene radnje i tankog scenarija koji spašavaju dobra gluma i pojavnost triju protagonistica te važnost teme kojom se bavi. Svejedno, požnjeo je golem uspjeh i kao u lančanoj reakciji izazvao pojavljivanje niza drugih formata, poput istoimenog sitcoma od pet sezona i 85 epizoda te brodvejskog mjuzikla iz 2008. Ove je godine izašao i dokumentarni film Still working 9 to 5 (Još uvijek radimo od 9 do 5) koji pokušava istražiti koliko smo se po pitanju rodne neravnopravnosti i diskriminacije na radnom mjestu odmakli od originalnog filma, a prije mjesec dana izašlo je i ponovno izdanje pjesme 9 to 5, koju sada već vremešna Dolly Parton izvodi u duetu s Kelly Clarkson.
Dugotrajnost interesa za tematiku filma svakako je posljedica činjenice da mnoge od bitki koje su vodile članice pokreta „9 to 5“ i protagonistice filma još uvijek nisu dobivene. Za to je dovoljno pogledati statistiku koja kaže da u SAD-u na svaki dolar koji zarade muškarci žene u prosjeku zarade 80 centi (i to samo ako su bijele – Afroamerikanke zarade 60 centi, a Latinoamerikanke tek 54 centa). Također, iako čine 50,6 posto ukupne populacije SAD-a, žene zauzimaju tek 25 posto izvršnih i rukovodećih pozicija, a samo 6 posto njih su direktori (CEO) kompanija. Situacija nije značajno bolja niti u američkom Senatu, u kojem su žene zastupljene s tek 23 posto. Dakle, očito je da se dalek put treba prijeći do prave ravnopravnosti na radnim mjestima.
A radikalno se mijenja i profil samih radnih mjesta. Jane Fonda je još 2007. u jednom intervjuu izjavila kako bi se taj film, kada bi se snimao danas, morao zvati 24/7. Njezin komentar u današnjem svjetlu zvuči gotovo proročanski, s obzirom na to da se zbog modernih tehnologija od sve većeg broja zaposlenika očekuje da budu stalno dostupni, dok se s druge strane zbog pojave platformske ekonomije velik broj ljudi nikada neće niti susresti s klasičnim radnim vremenom od 9 do 17 sati. Stoga bi bilo mnogo bolje kada bi milijuni mladih koji svoje vrijeme troše na skrolanje i promatranje tuđih „produktivno“ provedenih 5 do 9 (ili 17 do 21) to vrijeme iskoristili za upoznavanje s pokretom „9to5“ i razmišljanjem o tome kako njihove metode primijeniti na suvremeno tržište rada i probleme koje ono uz sebe veže.
Da ponovno citiramo Ellen Cassedy:
„Postoji stara sindikalna pjesma koja kaže da svaka generacija ponovno mora dobiti istu bitku. Iako bismo htjeli da to nije tako, nažalost jest. I svaka generacija se sama mora izboriti za sebe.“
Jedna je stvar sasvim sigurna – ta se bitka neće dobiti TikTokanjem.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Tekst napisao:
Preporučite članak: