“Posebno je problematično odsustvo bilo koje svijesti o potrebama lokalaca izvan sezone. S obzirom na to da se sve podređuje turizmu, u zimskom se periodu premalo resursa ulaže u stvaranje sadržaja, što stvara dodatni osjećaj oscilacije između sezona. Ova dinamika, bar u meni, stvara doživljaj nepripadnosti i otuđenja u ‘vlastitom’ gradu”, objašnjava redatelj Mate Ugrin našoj Matei Grgurinović koja je s njim razgovarala o njegovim filmovima “Sve što dolazi” i “Prazni sati”, ali i mnogočemu drugome.
U kratkometražnom igranom filmu Sve što dolazi (Everything ahead) hrvatskog redatelja Mate Ugrina mlada njegovateljica Branka dolazi na (neimenovani) hrvatski otok kako bi se brinula o starijoj ženi.
Dani prolaze u brizi i njezi, a slobodni dan Branka provodi u lutanju trgovinama i pustim otokom. Oštra i pusta zima završava i ona ostaje na otoku odraditi sezonu u jednom restoranu, no plaća je mala i tek privremeno, sezonsko rješenje.
U zadnjim scenama filma Branki prilazi strani turist i pita je za upaljač. Ona mu ga daje i na njegovo pitanje je li “domaća” ona odgovara da je turistkinja, iz Švedske. Da, lijepo je, ali većinom kiši i hladno je. I jako naporno radim ondje, samo mi je bila potrebna pauza. Čula sam za ovo mjesto. Letovi su jeftini. Moji kolege su također htjeli doći, ali oni su nekako lejm. Samo sam htjela nešto vremena za sebe. I otok je lijep, sunčano je, toplo, plaže su prekrasne. Super se zabavljam. Ali zimi je ovdje sigurno jako dosadno. Volim velike gradove – svjetla, ljude, užurbanost. Nikada ne bih mogla živjeti ovdje, čujemo Brankin odgovor dok ju gledamo u zadnjoj sceni kako hoda plažom.
U romantizaciji otoka/ljeta koja hara društvenim mrežama i našim životima, Brankin je monolog više nego zanimljiv, ne samo jer je u potpunom kontrastu s njenom egzistencijom, već je i u kontrastu s našom slikom ljeta, kao i Ugrinovo suprotstavljanje otoka ljeti (turizam, loša muzika na rivi, more i sunce) i zimi (oštra klima, malo ljudi, nedostatak sadržaja).
Vidimo da su čak i ljeto i ljetna uživanja rezervirani samo za neke, tj. one koji si to mogu priuštiti – za one koji si mogu priuštiti dokoličarenje, za one koji nisu došli raditi i nije im sve podređeno radu u sezoni, stoga imaju vremena stvoriti i održavati (smislene) veze i odnose. Otočka, pak, dosada zimi i ispunjenje sadržaja ljeti ukazuje na ono što zna svatko “s mora” - da je bitan samo turizam i kapital koji dolazi iz njega, da se ne ulaže u sadržaje koji bi mogli biti korisni lokalnom stanovništvu i da je većina toga što se događa “van sezone” zapravo u potpunosti nebitna, kao i oni koji od sezone ne žive. Turizam je tako prožeo sve pore našega društva, a lokalci su tu još jedna smetnja na putu ka zaradi, jer na kraju krajeva, oni nisu ni bitni. Sve to vidimo ljeti, kada hodamo kalama našeg grada u kojima više nema mjesta za popiti kavu po normalnim cijenama jer su svi kafići pretvoreni u restorane, dok nam se konobari obraćaju na engleskom jer je sve postalo preskupo da domaći jedu i piju u centru.
Ugrin svoje protagoniste i u Sve što dolazi, i u drugom ”kratkišu” Prazni sati šalje “u izlazak”, gdje je taj nedostatak socijalne mreže i odnosa koji se nemaju vremena stvoriti i razviti još akutnije izražen.
Naime, u Praznim satima (Vacant hours) pratimo skupinu migrantskih radnika riječkog brodogradilišta. Kako se navodi u opisu kratkog filma, “u seriji dugih i nepomičnih kadrova, autor promatra radnike tijekom njihovog slobodnog vremena koje uglavnom provode u krugu sumornog hotelskog kompleksa u kojem su smješteni. Kada im pogledi nisu uprti u mobitele, besciljno šeću u krug, ne znajući kamo bi sa sobom. Jedan od njih ipak odluči napustiti kompleks te se uputi u noćni izlazak…„ U sobama nalik studentskom smještaju muškarci skrolaju Facebookom, jedu sendviče, oči su im prikovane za mobitele...
I Branku i migrantske radnike riječkog brodogradilišta prati puno “praznog hoda”, gledamo ih ili kako rade ili u njihovim “praznim” satima te redatelj, kako piše Iva Rosandić o Ugrinovim Praznim satima, „položaj migrantskih radnika opisuje kroz momente nedogađajnosti, nesvrhovito upotpunjavanje vremena između rada, kao izraz sustavne nebrige društva za suvišne članove“.
Kratko smo popričali s Matom Ugrinom o njegovim filmovima, temama koje ga zanimaju i budućim planovima.
Mate Ugrin rođen je 1986. godine u Puli. Diplomirao je filmsku režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, a potom je završio magistarski studij na Fakultetu umjetnosti u Hamburgu (HFBK Hamburg) i majstorske studije iz umjetnosti i medija pri Fakultetu umjetnosti u Berlinu (UdK Berlin). Kao redatelj i scenarist potpisuje nekoliko kratkometražnih filmova među kojima i “Mjesta u blizini” (2016.), “U međuvremenu” (2017; nagrada FIRST STEPS Njemačke filmske akademije) i “Prazni sati” (2019).
Studirao si u Beogradu, Berlinu i Hamburgu. Koliko je to utjecalo na tebe?
Studiranje u Beogradu je obilježilo moje rane dvadesete pa ga zato najviše pamtim zbog dragocjenih steknutih prijateljstava. Godine provedene u Njemačkoj su me najviše obilježile profesionalno, prvenstveno zbog odlične infrastrukture na fakultetima i velikog broja prilika za rad.
Možeš li reći nešto o tome koje te teme zanimaju u radu, čime si se dosad najviše bavio, a čime se planiraš baviti u budućnosti? Imaš već u planu neke buduće projekte?
U kratkom dokumentarcu Prazni sati pratim svakodnevicu migrantskih radnika brodogradilišta 3. maj nakon posla. U tom filmu me zanimala poveznica između načina na koji radnici provode svoje slobodno vrijeme i njihovih prekarnih životnih pozicija. U kratkom igranom filmu Sve što dolazi fokus je na sezonskom radu. U filmu pratimo djevojku koja besperspektivno luta po hrvatskom suvremenom tržištu rada. Trenutačno razvijam svoj dugometražni prvijenac pod radnim naslovom Sitni Lopovi s kojim uskoro ulazimo u fazu pretprodukcije. Na tragu prethodnih radova, radnja prati razvoj odnosa između nekoliko sezonskih radnika zaposlenih u jednom istarskom resortu.
U svojim filmovima surađuješ i s naturščicima. Možeš li objasniti zašto te zašto ti je to važno?
Moj diplomski film pratio je svakodnevicu nekoliko tinejdžera iz predgrađa Beograda pa se odluka rada s neprofesionalnim glumcima nametnula prirodno. Osobe koje smo na kraju odabrali za uloge imale su dosta dodirnih točaka s fiktivnim likovima iz mog scenarija pa sam tu po prvi put uvidio potencijal takve redateljske odluke. Na probama smo uspjeli implementirati životna iskustva naturščika u veliki broj scena, što je uveliko doprinijelo zadnjoj ruci scenarija. Ovaj pristup sam razrađivao sa svakim svojim sljedećim filmom, a važan mi je zbog mogućnosti da preispitujem i nadograđujem svoj scenarij u odnosu na "stvarne" ljude i situacije.
Tvoji su filmovi često na razmeđi igranog i dokumentarnog, možeš li reći nešto o tome?
Kao redatelj polazim od potrebe stvaranja koherentnoga svijeta koristeći alate koje nudi filmski jezik. U tom se smislu moj pristup ne mijenja previše u odnosu na filmski rod. Na kraju, faktor koji najviše utječe na moj proces rada je budžet koji je kod igranih formi veći pa samim time dozvoljava ekstenzivnije pripreme i probe.
U intervjuu za Vizkulturu govoriš o tome kako je "vrlo jasno na koje vrlo opipljive načine društveno-političke okolnosti poput radnih migracija, neregulirane ekspanzije turizma ili posljedičnog sužavanja javnog prostora oblikuju živote i putanje likova". U Praznim satima baviš se migrantskim radnicima, a u Sve što dolazi sezonskim radom. Kako to komentiraš?
U tim filmovima istražujem utjecaj gore spomenutih fenomena na živote ljudi na društvenim marginama. U oba filma bilo mi je posebno zanimljivo promatrati na koji način njihove životne pozicije (i radni uvjeti) utječu na način na koji oni doživljavaju i provode svoje slobodno vrijeme.
Kako piše Iva Rosandić u svojoj kritici tvojih filmova, u Sve što dolazi "prevladavajuća glorifikacija rada i turističke ponude kao generatora radnih mjesta suprotstavljena je realnosti života svedenog na temeljne funkcije, kreirajući sliku turističkog otoka izvan i za vrijeme turističke sezone. Zimski period surove i gole opstojnosti funkcionira kao antipod ljetnim generičkim prizorima masovne turistifikacije, dezintegracije i anonimnosti". Ja sam rođena u Splitu i ta razlika života tijekom ljeta i pustoši zime mi je bolno poznata. Također mi je jako poznata i glorifikacija turizma nauštrb ljudi, ”domaćih”, života. Svi smo prihvatili da je to tako kako je i da se, eto, moramo tomu prilagoditi. Kako to komentiraš?
Frustracija zbog neodrživosti takvog modela me zasigurno pokreće da progovaram o ovoj temi. Posebno je problematično odsustvo bilo koje svijesti o potrebama lokalaca izvan sezone. S obzirom na to da se sve podređuje turizmu, u zimskom se periodu premalo resursa ulaže u stvaranje sadržaja, što stvara dodatni osjećaj oscilacije između sezona. Ova dinamika, bar u meni, stvara doživljaj nepripadnosti i otuđenja u "vlastitom" gradu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: privatna arhiva, Radnička prava
Razgovor vodila:
Preporučite članak: