U rubrici o radničkoj umjetnosti i umjetnosti o radništvu „Džemper za vinograd“ donosimo vam prikaz romana „O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća“ Gorana Ferčeca (Fraktura, 2021).
Kako se ideja svijetle budućnosti transformira i nestaje u nabujalim problemima stabilizacije, pretvorbe, privatizacije i nadolazećeg raspada države u svojem je opsežnom romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća opisao Goran Ferčec.
Ferčecov roman u izdanju Frakture, nedavno nagrađen novom regionalnom nagradom „Štefica Cvek“, u 19 poglavlja prikazuje fragmente 19 godina života neimenovane trgovkinje u neimenovanom slavonskom gradu te je autor, kako stoji u obrazloženju nagrade, „uspio da sa empatijom prikaže i klasno i rodno deprivilegirana iskustva“.
Ples na granici individualnog i kolektivnog
Roman uokviruju građevine, robna kuća Budućnost 1973. godine i već djelomično opljačkane radničke vikendice 1991. godine, a u stranicama između tih zidova rastvara nam se fragmentirana biografija radnice koja svojom anonimnošću dijeli iskustvo svih radnica tog doba. Mogu li se sve žene koje su svoju mladost doživjele 70-ih, a zrelost 90-ih, prepoznati u našoj neimenovanoj junakinji? Mogu. I ne mogu. Ferčec cijelim romanom pleše na granici individualnog i kolektivnog, istražujući apstrahiranja u opće ljudsko iskustvo bez gubitka individualnosti – jer bez nje nema književnosti.
Dragan Jurak u svojoj je kritici ovaj roman opisao kao „težak roman, čas gluh, čas bučan, roman koji se kreće unaprijed i unatrag, koji guše viškovi, i koji se u njima na kraju zaokružuje“. Upravo stalnom fragmentacijom koja se ponekad doima kao višak Ferčec balansira granicom individualnog i kolektivnog iskustva. Ova je priča prividno krnja, kako na razini male, ljudske povijesti, tako i na razini velike, političke, ekonomske, kulturne. Kažem prividno jer manjak priče u ovom romanu, upotpunjen viškom detalja u konačnici čini skladnu cjelinu koja umnogome više odražava život kakav jest nego linearna naracija.
Fragmente iz svakodnevnog života i svakodnevnih problema radnice prate fragmenti povijesnih događaja: Černobilska eksplozija, Titova smrt, nemiri na Kosovu – sve su to događaji koji se odvijaju paralelno sa životom radnice i na njega nemaju trenutnog i direktnog utjecaja, barem ne u trenutku u kojem se odvijaju. Sjajno to Ferčec pokazuje plačem naše junakinje nakon vijesti o Titovoj smrti, ali neuzrokovanog smrću predsjednika, već time što je ledenica, kupljena na rate skromnim radničkim budžetom kojeg je već nagrizao kredit, prevelika da bi prošla kroz vrata. Zaista, postoji li veći razlog za tugu radničke klase od pogrešno potrošenog novca kojeg nema dovoljno?
Individualno u kolektivnom: nikad dovršena budućnost
Život je igranje uloga, pokazuje nam Ferčec u romanu. Igramo ulogu radnika, kupaca, majki, očeva, supružnika, djece, pripadnika nacija, mahinalno obavljamo radnje koje se od nas u tim ulogama očekuju. Mijenjamo uloge u različitim fazama života, iako suštinski ostajemo isti (Mladić s tetovažom djeteline kaže, više nisi djevojka, sad si žena. Ona ne razumije što mladić želi reći, jer osjeća istu mješavinu umora i poraza kakvu je osjećala i prije) i prihvaćamo uloge jer nam daju lažni osjećaj stabilnosti i sigurnosti (Dolaze umornih lica koja nose strepnju, a odlaze bezbrižni, s licima pobjednika. Ulaze u banku kao radnici, a izlaze kao klijenti).
Nova uloga gazdarice vlastitog doma u novoj kući koju je svojim novcem izgradila u Ferčecovoj junakinji oživljava ideju budućnosti s pozitivnim konotacijama. Kao i robna kuća Budućnost, ona ostaje zauvijek nedovršena, nedostižna jer: U novoj kući sve je kao u staroj. Navike su prenesene zajedno s posteljinom, jastucima i djecom. Nedovršenost postaje trajno stanje, i ona osobna, i ona kolektivna – uskoro će i socijalistička izgradnja društva doživjeti svoj konačan krah.
Kolektivno u individualnom: kraj sistema, nestajanje klase
Sanja nekoliko katastrofa koje se nastavljaju jedna na drugu, a svijet nikako da se raspadne, ljudi nikako da prestanu srljati, radna smjena nikako da završi. Usmjerava mušterije kroz prodavaonicu, pokazuje im gdje mogu izaći i govori da im ništa ne treba. Police su pune robe, ali ništa više nema cijenu. Pazi da ne izgubi ključ. Šef stoji ispred razbijenog izloga, zubima otkida selotejp i pokušava spojiti komade stakla dok govori o najboljem društvenom sistemu kao da govori o čovjeku kojeg treba spasiti od njegove vlastite dobrote. Netko kaže da se ljepilo za cipele stvrdnulo i pokaže rukom znak da ga se slijedi. Netko drugi povede je za ruku kao svjedoka prema tvornici cipela, čiji ulaz više nitko ne čuva. Portirova kućica pretvorena je u kiosk s hot-dogovima.
Tako u snu na putu na svoje prvo ljetovanje radnica predviđa sve ono što će se do kraja romana obistiniti – kraj jednog društvenog uređenja i početak novog koji radničku klasu ne poznaje i ne priznaje.
Veliki štrajk radnika u tvornici cipela koji započinje ispred tvornice, a završava u Beogradu (zasigurno ne slučajno, 1988. godine) posljednji je pokušaj očuvanja kolektivnog identiteta za boljitak individualnog, ali on daje i svježu sliku frazemu „govoriti zidu“. Radnici izvikuju svoje zahtjeve, a s druge strane stoji nijema zgrada tvornice: Iako tvornička zgrada ne odgovara, radnica koja govori nastavlja se obraćati zgradi kao nekome tko sluša i tko može čuti. Govoriti zgradi isto je što i govoriti zidu. Ne čudi, stoga, što početak i kraj romana obilježavaju zgrade – tvrdi zidovi sustava – prošlog, budućeg, u stvari svakog – u koje udaraju individualne i kolektivne sudbine.
Roman O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća čitanje je života kakav on zaista jest – fragmentiran i nedovršen. Trajno.
Autorica teksta i naslovne fotografije:
Preporučite članak: