Manjak radne snage jedno je od ključnih pitanja Europske unije o kojem se raspravljalo i na nedavnom Tripartitnom socijalnom samitu održanom u Briselu. Dok poslodavci i predstavnici institucija Unije rješenje uglavnom vide u prekvalifikaciji i usavršavanju postojećih radnika te u zapošljavanju radnika iz trećih zemalja, podaci sindikata daju do znanja da su uzroci manjka radnika niske plaće i loši uvjeti rada u pojedinim sektorima. Piše Martina Domladovac.
Nedostatak radne snage u Europi postalo je jedno od ključnih pitanja gospodarskog razvoja Europske unije, posebno nakon kraja pandemije i ponovnog otvaranja ekonomije. Manjak radnika u europskoj ekonomiji bio je jedna od tri glavne točke o kojima se raspravljalo na Tripartitnom socijalnom samitu krajem listopada ove godine. Kao zaključak samita, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen između ostalog je navela kako "uz milijune tvrtki koje traže radnike, moramo poboljšati pristup tržištu rada i pomoći radnicima da steknu vještine koje su im potrebne. Istodobno, naš fokus je na pojednostavljenju pravila za poduzeća kako bi se potaknula konkurentnost EU."
Odgovarajući na zaključke samita, glavna tajnica ETUC-a (European Trade Union Confederation), Esther Lynch, podsjetila je kako su „sektori u kojima se nedostatak radne snage najviše povećao od 2019. do 2022. uglavnom nudili općenito lošije radne uvjete te u prosjeku 9 posto niže plaće od sektora koji lakše pronalaze radnike.”
Stopa nepopunjenih radnih mjesta u EU prošle je godine dosegla rekordnu razinu, uzrokujući probleme u proizvodnji za četvrtinu tvrtki u EU. Iako se ovaj trend često pripisuje nedostatku vještina radnika, istraživanje ETUI-a (European Trade union Institute) u 22 zemlje EU pokazuje jasnu vezu između niskih plaća i visokih stopa upražnjenih radnih mjesta. U 13 od 22 države članice EU, za koje su podaci dostupni, sektori u kojima je nedostatak radne snage najviše rastao između 2019. i 2022. (kao što su primjerice maloprodaja, promet, građevinarstvo i administracija), nudili su najniže plaće i lošije radne uvjete. Radnici u tim sektorima češće su radili na privremene ili honorarne ugovore. Češće su se žalili kako nemaju nikakvu kontrolu nad svojim radnim zadacima, pod većim su pritiskom, češće rade neuobičajena radna vremena ili nemaju određeno radno vrijeme.
Najveće razlike u plaćama između sektora s najvećim i najmanjim povećanjem nedostatka radne snage utvrđene su u Italiji (4,17 € po satu), Luksemburgu (4,16 €), Njemačkoj (3,26 €), Nizozemskoj (2,49 €) i Grčkoj (1,51 €). Primjerice, prosječna plaća po satu u Nizozemskoj 2018. godine, za poslove s najvećim nedostatkom radnika bila je 17.88 € po satu, dok je plaća za poslove s najmanjim nedostatkom radnika bila 20.37 €. U razdoblju od 2019. do 2022. nedostatak radnika na niže plaćenim poslovima povećao se za 2.06. posto, dok se nedostatak radnika na bolje plaćenim poslovima povećao za 1.07 posto. Za usporedbu, u Hrvatskoj je prosječna satnica za poslove s najvećim nedostatkom radnika bila 6.09 €, dok je za poslove s najmanjim nedostatkom radnika bila 6.86 €. U razdoblju od 2019. do 2022. nedostatak radnika s niže plaćenim poslovima povećao se za 0.82 posto, dok je nedostatak radnika s većim plaćama čak i smanjen za -0.18 posto.
Kratkovidne politike bez pravih rješenja
Iako je nedostatak radnika najviši u sektorima koji ne zahtijevaju vrlo specifične i rijetke vještine, poslodavci su u svojim zahtjevima prvenstveno fokusirani na potrebu za bolje obrazovanim radnicima te većom mobilnošću radne snage, navodi se u spomenutom istraživanju. Nedostatak vještina pritom bi se trebao riješit, kako navode poslodavci, povećanjem STEM i tehničkog obrazovanja, dok bi preostala ispražnjena mjesta trebali popuniti radnici i radnice iz trećih zemalja. Poslodavci ponekad čak specifično upozoravaju protiv povećanja plaća u strahu od takozvane 'spirale plaća i cijena', odnosno inflacije. Istom logikom, čini se, vodi se i Europska komisija, s obzirom na to da se kao rješenje problema prvenstveno predlaže usavršavanje i prekvalifikacija te olakšavanje pristupa državljanima trećih zemalja tržištu rada EU u prioritetnim sektorima.
Zanimljivo je i kako se sada po prvi put sa značajnijim nedostatkom radnika suočavaju i zemlje Istočne Europe, kao što su Poljska i Mađarska. Još donedavno vlade ovih zemalja vodile su vrlo oštre antiimigrantske politike i protivile se migrantskim kvotama koje je donosila Europska komisija. Pokušavajući promijeniti retoriku, njihovi vladajući režimi, suočeni s demografskim starenjem i gospodarskom stagnacijom, sada građanima pokušavaju objasniti da su tisuće azijskih radnika koji postepeno dolaze ili tek trebaju doći “pokrpati rupe” u ambicioznim industrijskim planovima, samo "gastarbajteri", a ne migranti koji će ostati.
I dok se čini da se glavne institucije EU i državni vrhovi većine zemalja slažu u tome kako pristupiti zajedničkom problemu nedostatka radnika, ETUI upozorava kako su predviđena rješenja kratkovidna i neće utjecati na stvarne razloge nedostatka radnika na tržištu. Umjesto toga, trebali bi se usredotočiti na popravljanje kvalitete radnih mjesta jer su veliki nedostaci radnika i spori oporavak u pojedinim sektorima često pokazatelj loših radnih uvjeta. Također, ovakav omjer snaga na tržištu rada može biti prednost radnika u borbi i pregovorima za boljim radnim uvjetima i većim plaćama, zato posebno začuđuje činjenica da je u pola država članica EU realni iznos plaće pao tijekom prošle godine, unatoč rekordnom porastu profita kompanija. Organiziranje radnika, solidarnost sa stranim radnicima i kolektivno zahtijevanje boljih radnih uvjeta i plaća zato i dalje ostaju ključni za povećanje plaća i poboljšanje uvjeta na radnim mjestima.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona, Pix4Free/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: