Large matea naslovna

Mia je usred pandemije, prvo zbog potresa, pa onda i poplava koje su pogodile Zagreb, bila prisiljena s partnerom preseliti kod njegovih roditelja i tamo raditi “od doma”. Ona je tako jedna od mnogih koji su zbog niza okolnosti morali pronaći, u pravilu gora, alternativna stambena rješenja. O tome što se događa kad stambeni uvjeti postanu i radni uvjeti s Miom je razgovarala naša Matea Grgurinović.

 

Mia je prvi put morala napustiti suterenski stan u Deželićevoj, gdje je živjela s dečkom, nakon potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine. „Odmah nakon potresa smo mislili kako smo super prošli, jer u stanu nije bilo naoko vidljive štete, ali su zato zgrada i susjedstvo bili u kaosu, sve je bilo zatrpano ciglama, u zgradi su isključili plin i svi stanari su otišli, ostali smo jedino mi“, kazala je za Radnička prava.

Što ako se ne probudim na vrijeme i što ako se sve sruši na nas?

Tada si je rekla da ona i dečko ne idu nikamo, no nakon nekoliko dana i brojnih naknadnih podrhtavanja shvatila je da ipak ima mali PTSP, iako se uvjeravala da je OK.

Skočila bi na svaki trzaj, šum, bilo ju je strah ići spavati jer je živjela u podrumu zgrade stare 100 godina. Sve je to za nju bilo jako psihički teško: „Glavom su mi prolazile scene zatrpanih u potresima i samo sam razmišljala čeka li i nas sličan scenarij. Što ako se ne probudim na vrijeme i što ako se sve sruši na nas?“, prolazilo joj je kroz glavu.

Otprilike tri dana nakon potresa i brojnih aftershockova, dečku je rekla da nazove svoje roditelje koji imaju kuću u naselju 30 kilometara od Zagreba i da im kaže da dolaze kod njih: „Tako smo prvi put kod njih ostali jedno mjesec dana. Ionako sam radila od kuće, na snazi je bio lockdown pa je bilo svejedno gdje sam. Samo da je sigurno“, tada je mislila. No, iako se tih mjesec dana činilo teškim, ispostavit će se da nije ni blizu onome što tek dolazi.

Teško je iz vlastitog doma najednom otići u tuđu kuću, ma koliko god bliski bili, kaže Mia. Kako je bilo svoj novinarski posao raditi od doma? „Najviše mi je nedostajao dobar stolac za sjedenje, jer nitko u kući baš ne drži stolce kakvi su po uredima i redakcijama.“

Nakon tih mjesec dana kod partnerovih roditelja odlučili su se vratiti u suterenski stan. Šteta nije bila velika, osim one psihičke.

Pola centra je plivalo, pa tako i mi

„A onda je prošle godine u srpnju u Zagrebu pala rekordna količina kiše, pola centra je plivalo, pa tako i mi“, opisuje Mia i nastavlja o tome kako je izgledao taj dan: „Taman sam završila večernju smjenu i krenula pojesti prvi obrok tog dana kada je iz kupaone krenula nadirati voda. Isprva sam mislila da mi se priviđa, no uskoro mi je bilo jasno da je pitanje minute kada će voda prodrijeti u sobu (koja je ujedno i kuhinja). Zato smo panično počeli dizati stvari na povišene elemente. Potres sam preživjela, poplavu još do tada nisam nikad doživjela. Voda je za svega 20 minuta u našem stanu meni bila do koljena. Sve je plivalo, a mi smo pokušavali spasiti sve što možemo.“

I tako su ona i partner, nakon svega par mjeseci, ponovno bili na putu za kuću njegovih roditelja. Ovaj put se nisu imali više gdje vratiti.

Mia je ostala bez većine stvari, odjeće, obuće, knjiga, svoje crtaće mape... „Ono, pola donjeg veša nisam uspjela spasiti. Moja mama, teta i bratić su odnijeli dio mojih stvari, raspoređivali ih po svojim kućama i prali taj smrad odvratne kanalizacije i crne vode u kojoj je sve bilo potopljeno.“ Tako su izgledali prvi sati i dani nakon poplave.

Povratak u Zagreb su nakon tih trauma nakratko otpisali. Partnerovi roditelji su divni i Mia nema riječi zamjerke. Ali, bilo joj je teško - „najednom je to druga kuća, drugačije su navike“, kaže.

Od tada su de facto živjeli u partnerovoj sobi. Uz skučenije uvjete života stigla su i druga pravila tuđeg kućanstva i tuđe obitelji: „Kako da to objasnim? Sve se mijenja. Sve što mi je bilo prirodno morala sam mijenjati“, kaže Mia.

Foto: Bex Holland


Kao što smo na Radničkim pravima već pisali, uvjeti u kojima živimo mogu (negativno) utjecati na naše zdravlje - loši životni uvjeti mogu dovesti do kroničnih bolesti, ozljeda, a i utjecati na naše mentalno stanje. Primjerice, loša kvaliteta naših domova i infrastrukture, poput grijanja, vodovoda i klime, može povećati rizik od izlaganja ugljičnom monoksidu, olovu i bolestima koje se prenose zrakom. Lošim uvjetima su najizloženiji oni koji žive u kućanstvima s nižim prihodima.

Kako smo na Radničkim pravima također pisali, prema izvještaju FEANTSA-e, u 2018. godini 15,5 posto ukupne populacije EU-a živjelo je u lošim, prenapučenim uvjetima, a taj postotak je za siromašna kućanstva bio 26,3 posto. Za Hrvatsku su podaci još gori te se nalazi na šestom mjestu – iza Rumunjske, Slovačke, Bugarske, Poljske i Latvije. Tako 44,3 posto siromašnih kućanstava u Hrvatskoj živi u neprikladnim uvjetima, a za ukupnu populaciju ta brojka iznosi 39,3 posto.

Prema HABITAT izvješću, neadekvatni stambeni uvjeti doprinose zdravstvenoj nejednakosti i povećavaju izloženost rizičnim faktorima. Stambene jedinice bitan su element izloženosti štetnim faktorima koji mogu utjecati na zdravlje kao rezultat prenapučenosti prostora. Upravo je prenapučenost jedna od najvećih prijetnji zdravlju jer dovodi do povećanog rizika od širenja bolesti u kućanstvu, posebice među djecom, starijim članovima kućanstva i osobama s invaliditetom. Ove skupine više vremena provode u svojim stambenim prostorima.

Istraživanje koje je provela mreža NHS Confederation navodi da je, u usporedbi s općom populacijom, šansa 1,5 puta veća da osobe koje žive u unajmljenim stanovima pate od psihičkih poremećaja te u većoj nesigurnosti koliko će dugo moći ostati u svojim trenutnim domovima.

Dva su puta veće šanse da neće biti zadovoljni svojim stambenim uvjetima i četiri puta više da će reći da njihovo stambeno pitanje loše utječe na njihovo psihičko zdravlje. Veće su šanse da će osobe koje imaju problema sa psihičkim zdravljem živjeti u iznajmljenom smještaju, socijalnim stanovima, lošim stambenim uvjetima u kojima postoje problemi poput vlage i plijesni.

Loši stambeni uvjeti, vlaga i plijesan, problemi sa susjedima, stambena nesigurnost i prenapučeni uvjeti života mogu dovesti do pogoršanja mentalnog zdravlja, ali i općenitog zdravstvenog stanja. Ako živite u nesigurnim ili prenapučenim uvjetima, možda ćete biti pod stresom ili anksiozni. Ako živite u bučnim, prenatrpanim ili skučenim uvjetima, možete imali problema sa snom. Ako se često selite, to može dovesti do depresije ili niskog samopoštovanja.

I ne samo to, skvrčenost na neudobnim stolicama, rad pod lošim svjetlom i rad u bučnim uvjetima imaju ozbiljne posljedice po naša tijela, naša leđa, naše oči, naše zglobove.

Izdržim tu smjenu od kuće kako znam i umijem

Što se posla tiče, od kada su mjere relativno labave, Mia opet radi u redakciji. U nekim prilikama radi od kuće, ali uglavnom putuje u Zagreb.

Ako pak radi od kuće, kako to izgleda i kako je to izgledalo tijekom lockdowna? „Najčešće je to u našoj, odnosno njegovoj sobi. Nemam adekvatne uvjete za rad, ali na to sam već navikla. Da bih ih imala, trebala bih imati svoju sobu, u kojoj sam samo ja, stol i dobar stolac. Idealno bi bilo da je to što manje distrakcija, ali ne mogu ja ljudima govoriti da miruju osam sati, iako bi oni jako pazili da to bude tako. A meni je neugodno nekoga podrediti svojim željama u njihovoj kući. Tako da izdržim tu smjenu kako znam i umijem“, opisuje.

Foto: Dave Morris


Što se rada od kuće tiče, Mia kaže da je u redakcijama i inače kaotično i da su novinari navikli na prilagođavanje svakakvim uvjetima. Međutim, stol, stolac, lampa, dobar ekran - to bi trebali biti neki minimalni uvjeti. „A da bih ja to sada imala, morala bih nekome na osam sati uzurpirati prostor. Također, radim na laptopu koji inače ima manji ekran od stolnog računala. Dakle, morala bih uložiti u opremu da bih mogla imati bolje uvjete. Trošim svoj internet i sve svoje resurse. Sve ima svoj plus i minus, ovisno o tome koliko se čovjek lako prilagodi. Ali mislim da bi radni prostor, ako se radi od kuće, trebao biti privatan, u smislu maksimalnog mira, s adekvatnom opremom i infrastrukturom. Ali opet, bilo je majki s malom djecom koje su radile od kuće kada su djeca bila na online nastavi. Taj horor si tek ne mogu zamisliti.“ O ovoj temi također smo pisali na Radničkim pravima.

Iako je situacija za majke za malom djecom i online nastavom vrlo zahtjevna, Miji je odlazak iz svoga stana i sve što je proživjela u protekle dvije godine teško pao: „Psihički sam prošla kroz cirkus od emocija, iskreno. Od šoka, ljutnje, nevjerice, tuge, svakodnevnog plakanja, do sreće, smijeha i zahvalnosti što je sve ipak dobro završilo.“

Sada je u procesu kupovine vlastite kuće, ali uz kredit na 30 godina. Tako će, nada se, uspjeti dobiti žuđeni mir i uvjete za rad, ali s odgodom. Oni će u potpunosti biti ostvareni tek za 30 godina.


Izvor naslovne fotografije: Maxpixel
Tekst napisala:

Matea Grgurinović


    Preporučite članak: