RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Ove novine će u svom kvartalnom tempu izlaženja biti prilog drugačijem jeziku o radu, ali samim tim i drugačijoj slici svijeta kojoj su potrebne radikalne promjene. Zato i ta dvosmislenost iz naše naslovne kratice: RAD. Naš prvi broj možete skupiti (bez naknade) na nekoliko punktova u gradu Zagrebu: Galeriji Nova, Mami, Booksi, KSFF, Kući ljudskih prava, Centru za ženske studije, kafićima Golf, Limb i Europa u te u vašim sindikalnim podružnicama. Od idućeg tjedna kreće i distribucija po ostatku Hrvatske. U nastavku pročitajte kratki pregled zanimljivih radničkih tema iz svijeta.
Radnici u turskom zdravstvu među najslabije organiziranim
Prošlo je više od pedeset dana otkako bivši radnici sveučilišne bolnice Maltepe u Istanbulu prosvjeduju ispred svog stožera tražeći upravu bolnice da ih vrati na posao. Početkom prosinca 2014. otpušteno je 98 radnika, od kojih je većina činila nezdravstveno osoblje. Otkaze je uprava bolnice argumentirala “slabim radnim učinkom”, koristeći jedan od zakonodavnih izraza koji često prikriva kršenje temeljnih radničkih prava. Ubrzo se doznalo da je pravi razlog otpuštanja učlanjenje radnika u sindikat koji pripada središnjici progresivnih sindikata Turske (DİSK). Potreba za sindikalnim organiziranjem nastupila je uslijed dugotrajnih, ali neuspješnih napora radnika da izbore povećanje minimalne nadnice i kraće radno vrijeme. Na prve je sindikalne zahtjeve uprava bolnice rezolutno odgovorila otkazima i angažmanom “vanjskih pružatelja usluga”, odnosno firmi s agencijskim radnicima koji, prema riječima otpuštenih, ne zadovoljavaju standarde stručne spreme nužne za obavljanje takvog posla. Otpušteni su radnici, s druge strane, odgovorili pedesetodnevnim prosvjedom ispred bolnice i sudskom tužbom protiv njezine uprave.
Praksa rješavanja ovakvih sporova u Turskoj u pravilu nije naklonjena radnicima. Uzroke treba tražiti u sudovima koji podilaze poslodavcima i usporavaju procesuiranje sporova koji znaju potrajati i do dvije godine. No češće je slučaj da poslodavci koriste sva dostupna sredstva kako bi dokinuli kolektivne ugovore i ostvarivanje prava na članstvo u sindikatu. Nejasne definicije sektora djelatnosti unutar kojih neki sindikat smije ostvariti članstvo često pogađaju upravo radnike nezdravstvenog osoblja. Drugim riječima, poslodavac može osporiti sindikatu zdravstva da učlani nezdravstveno osoblje jer ono pripada sektoru javnih, a ne zdravstvenih djelatnosti.
Prema posljednjim statistikama turskog ministarstva rada i socijalne skrbi za siječanj 2015., broj radnika učlanjenih u sindikate u porastu je za 9,08% u odnosu na prethodno razdoblje. Ova je vijest na prvi pogled optimistična, no treba joj pristupiti oprezno. Gledajući ukupnu sindikalnu organiziranost, porast nije brojčano značajan jer je svega 8-9% turskih radnika u sindikatima. S druge strane, porast sindikalnog članstva nije nužno i mjerilo snažnije sindikalne zaštite. Radi se o povećanju koje ne govori o broju radnika pokrivenih kolektivnim ugovorima. Indikativno je i to da u posljednje dvije godine najveći rast sindikalnog članstva bilježe sindikalne središnjice koje se smatraju “žutim sindikatima”, organizirajući prvenstveno radnike u lokalnoj i državnoj administraciji te financijskom sektoru. Najmanju stopu članstva imaju radnici u sektoru zdravstva i socijalne skrbi, građevine, turizma i medija.
[N. R.]
Pobjeda SYRIZA-e: nova grčka vlada protiv mjera štednje
Koalicija radikalne ljevice (SYRIZA) odnijela je pobjedu na parlamentarnim izborima u Grčkoj održanima 25. siječnja 2015. Stranka je poznata po oštrom protivljenju mjerama štednje koje su ovoj državi nametnute uslijed financijske krize 2008. S 36% osvojenih glasova – 8% više od stranke Nova Demokracija, koja je do sada bila na vlasti – i brzom pronalasku koalicijskog partnera u stranci ANEL, čelnik stranke Alexis Tsipras uspio je osigurati većinu u parlamentu i oformiti vladu, pritom izazvavši zabrinutost i skepsu u krugovima europskih političara koji u mjerama štednje vide sredstvo za izlazak iz financijske krize.
SYRIZA je osnovana 2001. kao platforma pokreta i stranaka lijevog predznaka. Ubrzo se nametnula kao jedna od najprepoznatljivijih političkih opcija u Grčkoj i bilježila je konstantan rast simpatizera, što je dovelo do pobjede na izborima krajem siječnja. Glavni razlog rasta popularnosti stranke zasigurno je bilo upravo otvoreno neslaganje s nametnutim mjerama štednje, ali i odvažnost da se okonča i sanira svojevrsna humanitarna kriza u kojoj se Grčka posljednjih godina nalazi. Naime, Grčka je od 2010. pretrpjela niz izuzetno jakih udaraca na životni standard velikog dijela stanovništva zbog pritisaka međunarodnih financijskih tijela i institucija Europske unije da nastali dug spram EU servisira rezanjem socijalnih, ekonomskih i, posredno, radničkih prava. Poslušno provođenje rezova koje su prakticirale dosadašnje vlade dovelo je do nestanka javno financiranog zdravstva, stope nezaposlenosti od 25%, odnosno 50% kada su u pitanju mladi, te eksplozije slučajeva dužničkog ropstva.
Za razliku od većine parlamentarnih stranaka, članovi SYRIZA-e ne pristaju na nastavak ovakvih mjera te ističu njihovu pogubnost, a program kojeg su predstavili temelji se na ponovnom uspostavljanju javnih usluga, poput subvencija za potrošnju električne energije i zdravstvenog osiguranja za nezaposlene. Osim toga, program uključuje reprogramiranje dugova pojedinaca i veliki nacionalni plan zapošljavanja. Konačno, istaknuta je i važnost demokratizacije društva, odnosno uvođenje demokratskih mehanizama odlučivanja na najniže razine lokalne zajednice.
Prvih dana SYRIZA-e na vlasti pokazalo se kako se nova grčka vlada plana namjerava i držati, što je dovelo do niza upozorenja i prijetnji od strane europskih dužnosnika, koji u odbijanju daljnjih mjera štednje vide opasnost za stabilnost čitave Europske unije. S druge strane, stranke poput španjolskog Podemosa s entuzijazmom su dočekale vijest o SYRIZA-inoj pobjedi, s nadom da se radi o trendu koji će se proširiti na druge članice Unije te dovesti u pitanje opravdanost postupnog ukidanja socijalnih prava njenim građanima kojima svjedočimo već godinama.
[A.V.]
Antidepresivima protiv eksploatacije: u Republici Srpskoj raste broj korisnika psihofarmaka
Savez sindikata Republike Srpske u istraživanju je o uzimanju psihofarmaka povedenom tijekom 2014. godine došao do podatka da čak 30% ispitanih radnika i radnica uzima neku vrstu antidepresiva. Iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske potvrdili su da se potrošnja antidepresiva i lijekova za smirenje u tom bosanskohercegovačkom entitetu za tri godine povećala čak za trećinu.
U ranijem istraživanju Saveza, provedenom krajem 2011. godine, 34% radnika privatnog sektora izjavilo je da koristi antidepresive, od čega je polovina kao glavni uzrok depresivnog stanja navela upravo stres na poslu.
Iz Saveza sindikata ističu kako je uzrok ovakvim alarmantnim podacima sustavno kršenje radničkih prava, odnosno egzistencijalna nesigurnost uzrokovana neisplatom plaća, ugovorima na određeno i fleksibilnim radnim vremenom te nedostatkom dnevnog i godišnjeg odmora, a u manjem postotku i fizičkim i psihičkim mobbingom.
I psiholozi rada upozoravaju da gubitak posla, ali i rad u nesigurnim uvjetima te svakodnevna briga za egzistenciju, utječu na gubitak samopouzdanja, razvoj antisocijalnih ponašanja i nemogućnost planiranja budućnosti, zbog čega nerijetko dolazi do nastanka depresivnih i anksioznih poremećaja.
Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske nadodaje kako je situacija u ovoj grani dodatno otežana jer su u tekstilnoj industriji, u kojoj su prosječne plaće iznimno niske, zaposlene mahom žene, koje često rade prekovremeno pa im dodatni problem stvara briga za djecu.
Prosječna neto plaća u Republici Srpskoj u prosincu 2014. iznosila je 836,00 KM, dok je sindikalna košarica za isti mjesec iznosila 1.849,00 KM, što znači da se prosječnom plaćom moglo pokriti manje od polovine iznosa potrebnog za normalan život. Za usporedbu, prosječna plaća u tekstilnoj industriji u RS iznosi 471 marku.
[V.B.]
Južnoafrički sindikat NUMSA kreće u političku borbu
Nacionalni sindikat metalskih radnika Južne Afrike (NUMSA) do sredine studenog 2014. bio je najznačajniji i najbrojniji sindikat (350 tisuća članova) najveće nacionalne sindikalne središnjice COSATU. No zbog učestalih kritika na račun podrške koju COSATU i dalje daje vladajućim Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) i Komunističkoj partiji Južne Afrike, NUMSA je odlukom izvršnog odbora COSATU-a izbačena iz središnjice. Taj čin predstavlja jedan od jačih potresa na političkoj sceni Južnoafričke Republike u kojoj vlast od ukidanja aparthejda 1994. drži čvrsti Trojni savez ANC-a, Komunističke partije i COSATU-a. Kritike koje su metalci upućivali vlasti i središnjici posebno su se intenzivirale nakon masakra u rudniku Marikana u kolovozu 2012. U najvećem pokolju nakon završetka aparthejda, 44 rudara ubijena su uslijed štrajka kojim su se borili protiv teških uvjeta rada i niskih nadnica. Marikana je bila kap koja je prelila čašu i dala pogonsko gorivo učestalim kritikama na račun vladajućih i neoliberalnog smjera kojim se država kreće u mandatima bivšeg predsjednika Thaboa Mbekija i sadašnjeg Jacoba Zume. Metalski je sindikat odlukama svoga kongresa iz prosinca 2013. tražio ozbiljno preispitivanje potpore vladajućem ANC-u, što je COSATU protumačio kao povredu statuta središnjice. Na sjednici izvršnog odbora 13. studenog 2014. NUMSA je izbačena iz COSATU-a omjerom glasova 33 naprema 24 u korist izbacivanja. Ubrzo nakon toga vodstvo NUMSA-e kreće u organizaciju sindikatâ i civilnog sektora u labavi politički savez koji se još ne naziva strankom – Ujedinjenu frontu, koja okuplja na desetine NGO-ova, sindikata i inicijativa. Krajem prosinca Ujedinjena fronta održala je osnivački sastanak na kojem je tristotinjak delegata odredilo progresivnu političku agendu u kojoj se ističu: jasan antikapitalistički stav, nesmiljena kritika Trojnog saveza te borba za prava žena, LGBT populacije i imigranata. Osnivačka skupina Ujedinjene fronte, na kojoj bi se onda moglo odlučiti i o profilu inicijative, najavljena je za 25. veljače. Ova bi Fronta mogla odigrati značajnu ulogu u južnoafričkom političkom prostoru.
[M.K.]
Većina građana Slovenije protiv privatizacije
Liberalna slovenska vlada Mira Cerara najavljuje novi val privatizacije, koji posebno zdušno brani ministar financija Dušan Mramor. Za razliku od ostalih postsocijalističkih zemalja, u Sloveniji je proces privatizacije tekao sporije i postepeno, da bi sada došao u svoju završnu fazu. Podršku mu pružaju skoro sve parlamentarne stranke osim Združene levice, dok parlamentarni socijaldemokrati i umirovljenici izražavaju blagu skepsu prema tom modelu. Najavljeni privatizacijski val ishod je diktata iz Bruxellesa i pokušaj sanacije javnih financija. Uz ljevičarske zastupnike u Državnom zboru oštro mu se protivi i dio javnosti predvođen bivišim ministrom financija i bivšim guvernerom Banke Slovenije Jožetom Mencingerom, sindikatima i civilnim sektorom. U dramatičnom pozivu kojeg su protivnici daljnje privatizacije uputili preko tjednika Mladina traži se zaustavljanje privatizacije i ukazuje na njene pogubnosti te dokidanje gospodarske suverenosti ako se provede ovaj val rasprodaje poduzeća u državnom vlasništvu – uključujući i ono najprofitabilnije – Telekom Slovenije. Dosad je poziv objavljen u Mladini potpisalo 12 tisuća ljudi, dok ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da je 65% građana Slovenije protiv najavljene privatizacije.
[M.K.]
Čeka se sudska odluka o privatizaciji vode u Jakarti
Koliko je borba za rekomunalizaciju voda globalna govori i primjer iz indonezijskog glavnog grada. Tamošnja koalicija sindikata i civilnog sektora, nazvana Građani Jakarte protiv privatizacije vode, uputila je lokalnom sudu na ocjenu odluku o legalnosti privatizacije vode u tom najvećem gradu jugoistočne Azije. Pokušaji privatizacije vodnih resursa u Jakarti sežu još u vrijeme režima dugogodišnjeg diktatora Suharta, koji je 1998. podijelio upravljanje vodnim resursima na dvije zone pa ih onda na dugi rok predao dvama koncesionarima: konglomeratu francuske energetske kompanije Gaz Suez i domaće kompanije Astra Group (iza koje stoji najbogatija indonezijska obitelj Soeryadjaya) te britanskoj kompaniji Thames Water, čiji je udio u dijelu džakartanskog vodnog sustava kasnije kupila singapurska Acuatico Grupa. Iza ambicioznih aneksa ugovora o izgradnji i razvoju infrastrukture danas je ostalo 35% populacije grada koja nema pristup vodoopskrbnom sustavu. Upravo zbog toga, kao i zbog stalnog povećanja cijene vode i loše infrstrukture, koalicija je odlučila tražiti “deprivatizaciju” vode u Jakarti. Odluka suda očekuje se tijekom veljače ove godine.
[M.K.]
Preporučite članak: