Univerzalni temeljni dohodak sve se češće predstavlja kao jedno od mogućih rješenja za ublažavanje problema rastuće nejednakosti, nesigurnosti i urušavanja socijalnih servisa. Na pitanja može li se on implementirati, na koji način i gdje pronaći novac u posljednjem tekstu ove godine odgovara Nikola Kožul.
„Skresali su nam sredstva. Idućeg tjedna zatvaramo urede. Grad je skresao sredstva svima. Socijalna pomoć je dio toga. Nije ih briga za ljude poput vas, Arthure. A stvarno ih nije briga ni za ljude poput mene“, scena je iz filma Joker (2019) u kojoj psihijatrica saopštava Arthuru Flecku da besplatno psihološko savjetovalište više neće postojati. Radnja filma smještena je na američkoj periferiji 80-ih godina u vrijeme velike deregulacije i razgradnje države blagostanja temeljene na New dealu. Riječi razočarane psihijatrice ukazuju na suštinu krize tog razdoblja: ako se nitko ne brine za one koji brinu o potrebitima, kakvo stanje u društvu možemo očekivati. Za odgovor na to pitanje, dovoljno je pogledati film do kraja ili svijet oko sebe nakon 40-ak godina velikih rezova.
No, ovo potonje uopće nije tako jednostavno. Kao i kod svake promjene, odgovor na pitanje „je li prije bilo bolje“ često je kompleksan. Dok s jedne strane Svjetska banka navodi da su ekonomija i produktivnost snažno porasli, broj radnih mjesta također, tehnologija promijenila način života, a milijuni širom svijeta izašli iz siromaštva, s druge strane primjećujemo neke kontradiktorne trendove. Milenijalsi sa Zapada ističu da im je životni stil njihovih roditelja postao apsolutno nepriuštiv. Ulazak na tržište rada vrlo je neizvjestan proces – inflacija ugovora o radu na određeno između ostalog ima za posljedicu manju kreditnu sposobnost, a potom i teže rješavanje stambenog pitanja. Takvo stanje nije slučajno. Države na Zapadu stvorile su pravni i institucionalni okvir koji pogoduje kapitalu, a slabi ulogu sindikata i radnička prava. Mentalno se zdravlje u razvijenom svijetu u zadnjih 40 godina konstantno pogoršava. Uzmemo li u obzir SAD, broj samoubojstava je u konstantnom porastu, a životni vijek već 10-ak godina stagnira ili pada unatoč rastućoj ekonomiji i revolucionarnim medicinskim postignućima. I uistinu, kako je moguće da pored dobrih makroekonomskih pokazatelja nova generacija mladih živi lošije nego njihovi roditelji? Dio odgovora krije se u (ne)pravednoj redistribuciji bogatstva i rastućim nejednakostima. 
Slika 1. Nejednakost dohotka u SAD-u, izvor: World inequality report, 2018.
Naime, u neoliberalnom kapitalizmu zaposlenost i produktivnost osjetno su porasli, ali se korist (profit) od toga nije ravnomjerno rasporedila (slika 1.). Dok je najbogatijih 1 posto u SAD-u enormno uvećalo svoje bogatstvo, oko 80 posto društva ekonomski je stagniralo. Pobjednici su ove epizode kapitalizma superbogati vlasnici kapitala i srednja klasa na istoku, poglavito u Kini, kamo se proizvodnja zbog nižih troškova rada preselila. Drugim riječima, rast ekonomije ne znači ujedno i rast blagostanja kako su to zagovornici nevidljive ruke tržišta obećavali. Za osjetno blagostanje potrebna je i pravedna redistribucija bogatstva. Rad očito više nije dovoljan za osiguravanje dostojanstvenog života. Stoga se u stručnim raspravama već neko vrijeme govori o mogućem rješenju ovog problema, a to je univerzalni temeljni dohodak (eng. Universal basic income).
Univerzalni temeljni dohodak
Univerzalni temeljni dohodak predstavlja možda najambiciozniju socijalnu politiku današnjice, a koncept je u osnovi jednostavan: država bi svim punoljetnim građanima na mjesečnoj razini isplaćivala novčani iznos dovoljan za pokrivanje osnovnih životnih potreba. Kako su „osnovne životne potrebe“ nedovoljno jasna kategorija, rasprave se često fokusiraju na iznos koji je potreban da bi ispunio svoju svrhu. Radikalniji u toj raspravi ističu da bi iznos trebao biti ekvivalentan prosječnim plaćama kako bi rad postao pitanje izbora, a egzistencija neupitna. Drugi smatraju da bi iznos temeljnog dohotka trebao biti tik iznad iznosa dovoljnog za izlazak iz siromaštva (parcijalni temeljni dohodak). To je pozicija koja se trenutno smatra realističnijom, iako cijeli koncept temeljnog dohotka i dalje zvuči kao znanstvena fantastika. I tu dolazimo do drugog najčešćeg pitanja – di su pare. Trenutno postoji konsenzus da je UBI definitivno priuštiv svim bogatijim društvima. Nemoguće je izaći s preciznijim iznosima jer oni jako ovise o brojnim društvenim specifičnostima - broju stanovnika i radnika, poreznoj politici, strukturi ostalih socijalnih politika i ekonomije itd.). Kako je ideja da je temeljni dohodak zagrantiran svim punoljetnim građanima, u teoriji bi mogao zamijeniti sve druge socijalne mjere u širom smislu (socijalne pomoći, privilegije kao što su braniteljske mirovine i mirovine općenito, naknade za nezaposlenost itd.) i tako rasteretiti veliki dio državne administracije.
Međutim, Lorenzo Cresti, doktorand ekonomije na Sveučilištu u Pisi, upozorava da upravo to može biti dvosjekli mač - “u zemljama poput Italije, gdje zapravo nedostaju odgovarajuće socijalne mjere za podršku nezaposlenim građanima kako bi se izbjeglo njihovo osiromašenje, temeljni dohodak može biti koristan u smanjivanju ekonomskih nejednakosti. Doista, u posljednje tri godine mnoga su kućanstva, posebice s juga Italije, uvelike profitirala od takve politike u ovim teškim vremenima pandemije, čak i samo za plaćanje stanarine. Međutim, moja glavna briga i strah je da se temeljni dohodak može promatrati kao alternativa starim (ali dobrim) politikama socijalne skrbi, kao što su zdravstvo, obrazovanje, majčinstvo, skrb... I uistinu, u prošlosti je temeljni dohodak među svojim promotorima imao i neoliberalne mislioce (vidi Friedmanov Kapitalizam i sloboda) koji su vjerovali da je najbolje davati novac izravno ljudima, jer oni, kao slobodni pojedinci, mogu birati kako će ga potrošiti, izbjegavajući na taj način da država pruži osnovne usluge (gotovo) besplatno. Osim toga, slijedeći neku vrstu fleksigurnosnog pristupa socijalnoj skrbi, temeljni dohodak može ići zajedno sa sve većom fleksibilizacijom tržišta rada, koje samo po sebi stvara ogromne razlike među radnicima i povećava nejednakosti."
Treće pitanje je kome je novac namijenjen? Problem s kojim se teorija susreće leži u sukobu između načela pravednosti i načela univerzalnosti. Drugim riječima, trebamo li i bogatima omogućiti temeljni dohodak iako smo svjesni da im ne treba? Ako ne, gdje povući granicu? Je li pravedno da neki samo plaćaju veće poreze bez da išta dobiju zauzvrat? Osim toga, protivnici UBI-ja naglašavaju da bi takva mjera uništila poticaj za rad i povećala lijenost, privukla u društvo migrante u potrazi za socijalnim privilegijima, nagradila devijantne skupine građana itd. Švicarci su, iz sličnih vjerovanja, velikom većinom na referendumu odbili prijedlog za uvođenje temeljnog dohotka.
Finski eksperiment
No, kako se uglavnom radi o teoretiziranju, iznimno je vrijedno pogledati dosadašnje praktične eksperimente. Finska vlada je dvogodišnjim eksperimentom provjerila može li model socijalne sigurnosti temeljen na temeljnom dohotku promicati aktivniju društvenu participaciju i, suprotno kritikama, pružiti snažniji poticaj za rad. Model odabran za eksperiment bio je djelomični temeljni dohodak u iznosu od 560 eura mjesečno. Eksperiment je obuhvatio 2 tisuće nasumično odabranih osoba u dobi od 25 do 58 godina. Osim te grupe, postojala je i kontrolna grupa ljudi koji nisu primali temeljni dohodak, a koju se istraživalo po istim parametrima. Istraživanje je bilo fokusirano na pitanja o društvenom i financijskom blagostanju, osobnom zdravlju, aktivnostima traženja posla, kao i o stavovima prema temeljnom dohotku, a rezultati se ukratko mogu sažeti ovako: temeljni dohodak je blago povećao zaposlenost, značajno povećao blagostanje primatelja i poboljšao društvene odnose pojedinaca. Što se tiče povećanja zaposlenosti, čini se da je temeljni dohodak olakšao ljudima da prihvate poslove koje inače možda ne bi jer su nedovoljno plaćeni, a voljeli bi ih raditi. Najveća razlika zabilježena je u ispitivanju osobne dobrobiti. Korisnici temeljnog dohotka izvijestili su o boljem fizičkom zdravlju i nižim razinama stresa, depresije, tuge i usamljenosti. Veća sigurnost i bolje mentalno zdravlje zabilježeno je u odnosu na ljude iz kontrolne grupe koji zarađuju više nego li primatelji temeljnog dohotka. Treća najznačajnija stvar je poboljšana društvena inkluzija pojedinca. Veća sigurnost i bolje mentalno zdravlje dovelo je do povećanog volontiranja, dodatnog obrazovanja i rada, što je značajno utjecalo na životnu satisfakciju pojedinaca. Osim toga, temeljni dohodak povećao je povjerenje ispitanika u društvene institucije, što je ključna pretpostavka za zdravu demokraciju.
Temeljnim dohotkom protiv populizma
Arthur Fleck je neostvaren, pothranjen, srednjovječni muškarac s nizom mentalnih poremećaja i kao takav utjelovljuje cijelu generaciju današnjih “gubitnika”. Zato se krajem filma retorički pita „Što dobijete kada spojite mentalno bolesnog usamljenika s društvom koje ga je napustilo i tretira ga kao smeće?“ U svojoj knjizi Kraj populizma – dvadeset prijedloga za obranu liberalne demokracije Marcel H. Van Herpen nadovodi univerzalni temeljni dohodak kao jedno od 20 rješenja za obranu demokracije od naleta populizma. Temeljna karakteristika populističkih pokreta je, navodi van Harpen, antielitistički stav i pretenzija da zastupaju i brane “obične ljude” od navodno korumpiranih i nesposobnih elita. Zadnjih godina uspješan je naročito desni populizam koji širom svijeta potencira nacionalistički i ksenofobni narativ u ime osiromašenih društvenih slojeva. „Nova ekonomija sa slabo plaćenim poslovima i ugovorima na određeno dovodi do ekonomske nesigurnosti i psihičkog stresa, koji, iako ne isključivo, pogađa posebno mlađe generacije. Ni tjeskoba, niti ljutnja nisu dobar motiv u politici. Oni obično dovode do emocionalnog glasanja – često za populističku stranku, koja je u stanju instrumentalizirati tjeskobu i nezadovoljstvo građana za promicanje vlastite neliberalne agende”, zaključuje Harpen. Sve u svemu, malo je vjerojatno da će temeljni dohodak sâm riješiti sve probleme ovog svijeta, ali može barem one osnovne - krov nad glavom, kruh na stolu i mirniji san bez stresa.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Marš za temeljni bazični dohodak, Berlin 2019. Foto: Patrick Maynard/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: