Jednom mjesečno na portalu Radnička prava objavljujemo slam poeziju Ivora Kruljca. Inspiriran tekstovima s portala, ali i vlastitim opažanjima, Ivor u svojoj poeziji radničke tematike na svima jasnom jeziku ispisuje kroniku suvremenog doba. Novu RADničku STIHiju Ivor posvećuje dvjema ljetnim tragedijama.
Olujno radno vrijeme
Bilo je to 19. srpnja,
u 2023. godini još jedna zagrebačka tragedija
grozna i mrka,
nebo se zamračilo, a vjetar trgao krovove
drveća i rolete s prozora,
gusta kiša prekrila je ulice
dovevši metropolu u samu dubinu meteorološkog
ponora,
bilo je ozljeda a dvije su osobe
poginule,
svi su bili u šoku i strahu
dok oluja superćelije kao da je zagrebačke brojke kasapila na nule,
bilo je meteorologa koji su medije upozoravali
na vjetar atomske snage,
ali država nije upozorila građane na vrijeme
pa su brojni bili nepripremljeni ne obazirući se na podatke s meteoroloških stranica
koji su dali prognozu uz podatke o temperaturi i količini vlage,
pa tako i jedan šef koji komandira radništvu u Grebu,
na gradilištu na Črnomercu pa je sve završilo u grdom
zajebu,
vjetar je srušio dizalicu brojni su vidjeli stravičnu snimku,
a u dizalici je bio radnik u njenoj kabini
u pogrešno vrijeme, sat, minutu, sekundu, stotinku,
padao je pod naletom vjetra usred oluje u kojoj se nije
smio zateći,
srećom u bolnici je makar teško ozlijeđen preživio
pa će njegov radni vijek i dalje teći,
nastavit će se dalje nakon ovog puta,
ali što je s idućim ako se opet izignorira meteorološka
slutnja,
je li moguće da radnikov život ne vrijedi opreza
i pažnje?
Da mu se naloži da radi u opasnim vremenskim uvjetima
umjesto da ga se skloni bio je u riziku kao šaran koji je nabijen
na rašlje,
radno vrijeme od 8 do 16 ili 9 do 17
više ne može biti konstanta,
kad opasnosti klimatskih promjena sada donose nekonstantno vrijeme
i za sigurnost svih kad se trebaju stvari naglo prekinuti a za neke se planove ne stigne
ni do starta.
Cestovni njegovatelji
Gužve su na autocesti,
ljeto je u punom zamahu
pa se svatko tko ima para i na godišnjem je
da postoji Jadran sjeti,
pa se juri da se što prije osvježi na moru,
ili općenito zbriše iz svakodnevice koja ga utapa
u stresu i umoru,
no na cesti treba paziti,
poštivati brzinu i druge sudionike prometa
te nikad ne voziti iscrpljen,
treba stati na odmorištu da dođete k sebi
da ne dođe u nesreći gdje postanete plijen,
a samu cestu održavati treba,
i tu su zato cestovni radnici
hvala im od podzemlja do neba,
što održavaju cestu izlizanu od toliko
puno kotrljajućih guma,
paze na beton i to je jedna briga manje uslijed
vozačeva uma,
miču stvari koje padnu na cestu,
popravljaju i ograde na dionici, kao i table koje pokazuju
koliko treba kilometara da se stigne
i uđe u svakom odgovarajućem mjestu,
ako i nažalost dođe do kakve nesreće,
i tu postoje ljudi koji reagiraju da se sve što treba premeće,
da se ozlijeđenom pomogne, preminule odveze,
da se provede očevid pa sve počisti o svemu izvijesti
preko radio veze,
a da se pritom promet odvija sigurno,
makar dođe i do zastoja jer su to tragične situacije
gdje treba i strpljenja i mirnoće i to puno,
mnogo je elemenata za skrb sigurnosti
na autoputu,
i stoga vam slava radnici na održavanju
cesta i za paženje na sve koji putuju i tamo
i tu.
Naslovna fotografija: MrCaseyHistory, Radnička prava
Poeziju napisao:
Preporučite članak: