Ako ne ostvariš zadani target, nećeš dobiti plaću na koju si računao, a nadređeni će ti govoriti da se ne trudiš dovoljno. Kad target počneš premašivati, postaješ višak, jer je dugoročno povećana plaća firmi preveliki trošak. Ovaj apsurd realni su radni uvjeti nekoliko tisuća radnika u telekomima, većinom onih najslabije plaćenih – radnika u službama za korisnike, prodavača i tehničara na terenu. O radnicima i radu u hrvatskim telekomima piše Ana Vragolović.
Iz prosvjeda radnika telekoma A1 kojeg je 7. listopada organizirao Hrvatski sindikat telekomunikacija (HST), saznali smo da su plaće u najnižem platnom razredu oko 590 eura neto, sramotnih 30 eura više od minimalca. Ostatak plaće moguće je u teoriji nadograditi kroz bonuse, odnosno tzv. varijabilni dio plaće. Praksa je ipak malo drugačija.
„Takav način plaćanja je dobar dok se ostvaruju ciljevi i dok se dobiva varijabila. Na primjer, moja osnovna plaća je 9000 kuna bruto, a varijabilni dio 4000 kuna bruto, što je veliki dio plaće. Ako ne ostvarim ciljeve, ne dobivam varijabilu, onda je s osnovnom plaćom već teže živjeti. Nekad su ciljevi nerealno postavljeni, a menadžeri mogu njima upravljati, mijenjati ih, povećavati. Sve je podložno promjenama i nikad ne znate koliku ćete plaću dobiti“, objašnjava Vedran,* radnik zaposlen kao voditelj prodajnog mjesta.
Ocjenama do plaće
Njegovi radni zadaci obuhvaćaju komunikaciju s drugim voditeljima, motiviranje radnika, praćenje njihova rada i praćenje ostvarenja ciljeva, podnošenje izvještaja i sl., a uz to se bavi prodajom na šalteru. Targeti koje mora ostvariti vezani su uz prodaju i uz zadovoljstvo korisnika, dakle treba prodati što više usluga i dobiti što bolje ocjene, govori nam. Ocjene dobiva tako što korisnike koji posjete njegovo prodajno mjesto radnici iz pozivnog centra zovu povratno i ispituju ih za mišljenja o njegovom radu. Međutim, povremeno se na telefon jave osobe koje nisu ni bile u korisničkom centru, a koje su ljute na firmu, imaju kvar ili im nešto ne štima pa daju ocjenu koja je zapravo namijenjena telekomu, a piše se radniku.
„Prije se to moglo ispraviti – zovete te osobe ponovno pa ih pitate zašto su dale lošu ocjenu i objasnite im da su trebali ocijeniti nas koji radimo, a ne firmu. Sad više to ne daju, pa ti loše ocjene ruše ostvarenje ciljeva, a ne možemo utjecati na takve situacije“, kaže Vedran.
Njegovo iskustvo potvrđuje Matej,* član HST-a: „Dobio sam lošu ocjenu od korisnika, a preslušavanjem poziva nisam utvrdio nikakve nepravilnosti. Ocjena mi neće biti stornirana, pa tako utječe na moju plaću i onemogućuje mi dobivanje varijabilnog dijela. Tvrtka proizvoljno donosi ovakve prosudbe koje nisu posložene prema nikakvim postulatima.“
Da bi troškove rada zadržali na što nižoj razini prodajni dio varijabilnog dijela plaće postavljen je tako da ga se ostvaruje postepeno – menadžeri to kreativno zovu karijerni put. Po karijernom putu napredujete dok ostvarujete postavljene ciljeve. No, zapravo su samo dva puta moguća – ili vam postave prevelike ciljeve koje ne možete ostvariti ili im s vremenom, kad se ispraksate i počnete redovno zarađivati bonuse, postajete teret pa vas se riješe, recimo, izmisle neku grešku pa vam ne produže ugovor o radu.
Vesna Mamić, predsjednica HST-a, kaže da se norme utvrđuju „na temelju nebrojivih elemenata na koje radnik ne može utjecati svojim radom, a menadžeri diskrecijskom odlukom mogu radniku skinuti plaću ili čak dati otkaz“.
Takav slučaj dogodio se u kompaniji A1: „A1 Hrvatska je radniku koji nije ostvario željeni učinak za dobivanje 'nagrade' uručio otkaz skrivljenog ponašanja, što znači da nije mogao dobiti otpremninu i iskoristiti prava s HZZ-a. Odvjetnički ured HST-a je u ime radnika tužio A1 i dobio prvostupanjsku presudu. Sud je presudio da je otkaz nezakonit i da norma također nije utvrđena u skladu sa zakonom. Pravda je dostižna, ali nažalost, jako spora“, objašnjava ona.
Rintati bolestan za mizeriju ili bolovati za još manje
Domišljatosti menadžera tu nije kraj – ako osoba mora na bolovanje, umanjuju joj se cilj i osnovica za isplatu varijabile proporcionalno danima rada, što automatski znači manju plaću, objašnjava nam Vedran. K tome, drugi moraju potegnuti i nadoknaditi razliku, jer se cilj umanjuje samo osobi na bolovanju, a ne cijelom centru. Tebi kazna jer si bolestan, a ostalima dodatni stres zbog više posla – na to se svodi karijerni put.
Vesna Mamić govori nam kako sam A1 u njihovom Pravilniku o nagrađivanju radnika ima odredbu u kojoj stoji da se dodatak radnicima isplaćuje “jedino u slučaju prisutnosti na radu više od 75 posto radnog vremena”.
“I Hrvatski telekom ima sličnu odredbu u svom Pravilniku o upravljanju učinkom i karijerom radnika kojom poslodavac uvjetuje isplatu prisustvom na radu u određenom broju sati, a ne temeljem ostvarenih ciljeva“, rekla je.
A1 i HT, dakle, uvjetuju isplatu plaće neodlaskom na bolovanje, i na taj način radniku ograničavaju prihode i oduzimaju pravo na odmor i zdravlje. Nedovoljno je reći da takve odredbe diskriminiraju radnika, one mu uskraćuju sredstva za život i stavljaju ga u položaj da mora birati između zdravlja i mizerije koju će mu izbjegavanje bolovanja omogućiti, a s kojom će ipak preživjeti mjesec.
Osim navedenog, rad s nezadovoljnim korisnicima i pritisci voditelja grupa dodatni su faktori koji uzrokuju stres: „Forsiraju se prodaje nekih usluga koje ne možeš nametnuti kupcima. Onda nas pitaju zašto se ne prodaju, a mi im nemamo što reći. Ako im se kaže 'jednostavno ne ide, korisnici ne žele takvu uslugu', odmah to tumače kao negativan stav i kažu da se nismo dovoljno potrudili“, govori nam radnik Vedran.
Glavni zahtjevi STH i radnika A1 kompanije na spomenutom prosvjedu bili su usklađenje plaća s rastom troškova života, povećanje minimalne plaće na 690 eura i razmjerno povećanje u svim platnim razredima, te ugovaranje materijalnih prava kroz kolektivni ugovor, jer ih sada Uprava proizvoljno mijenja. Njihove zahtjeve, osobito zahtjev za većom plaćom, podržali su i radnici drugih telekoma, poput Telemacha, Hrvatskog telekoma i Combisa, što nam govori da je problem zajednički i da se izjavama kompanija o visokim prosječnim plaćama samo maskiraju plaće radnika u najnižim platnim razredima.
„Plaća je mizerna, a stres i odgovornost su ogromni. Imamo kolega kojima roditelji umirovljenici pomažu da izguraju mjesec, a rade u jednoj od najprofitabilnijih kompanija u Hrvatskoj. Koliko je situacija tragikomična najzornije pokazuje primjer da nam poslodavac omogućuje razne online edukacije o financijskoj pismenosti koje nas trebaju naučiti kako da štedimo od plaće s kojom ne možemo pokriti ni osnovne životne troškove“, govori Sanja,* također radnica A1 centra, pa dodaje: „Kino, izleti ili večera s obitelji su stvari koje si odavno ne mogu priuštiti ako želim pokriti troškove. Roditelji imaju apartman na moru i to je jedini način na koji možemo otići na ljetovanje. Bez toga, moja djeca mora ne bi vidjela.“
Ni prekovremeni ne utječu na povećanje plaće jer se očekuje da se sve napravi unutar radnog vremena, pa se nalozi za prekovremeni rad ni ne izdaju, kaže predsjednica STH. Također, radi se i subotom, slobodnog vremena je malo, pati privatni život, a nema vremena ni za odmor. „Taj je posao psihijatrija i poslije nekoliko godina više ga nisi u stanju raditi, jer je preteško i dolazi do zasićenja i pregaranja“, „zaboravi na nekakve aktivnosti, hobije i zanimacije, jer se radi smjenski, svetkom i petkom, kako bi se reklo, smjene su podložne promjeni večer prije i nema – ja ne želim, moraš odraditi i otkazati dogovore, pogotovo ako si novi“, „za godišnji se doslovno tuku jer ti je sve radno osim Božića i Nove godine, jedino ako si sretnik koji ne radi u shopping centru, no kad-tad ćeš i tamo raditi“ – ovo su samo neki od komentara s jednog foruma koji opisuju radne uvjete prodavača.
Sanja nam objašnjava u kakvim uvjetima rade tehničari: „Oni rade svakodnevno, na terenu su i na +40 i na -20. I po kiši i po snijegu i po buri i po jugu. Tegle opremu na stupove, a kad se ozlijede i žele da im se prizna profesionalno oboljenje onda im se kaže 'ma nije ti to od posla, to si ti privatno istegnuo'. Ne cijeni se njihova stručnost, stavlja ih se u isti rang s kolegama kojima su mentori i za kojima popravljaju greške jer nisu prošli adekvatnu obuku.“
“Svi smo jeftina najamna snaga”
Telekomi najčešće zapošljavaju najprije preko agencija, i to po dvije-tri godine, a potom radnike prebace kao svoje zaposlenike, ali na ugovore na određeno, dok ne iskoriste zakonski maksimum. Situacija je sada nešto bolja jer se po Zakonu o radu smiju produžiti samo tri ugovora u tri godine, pa je s izmjenama Zakona dosta radnika prešlo na neodređeno, ali za one koji nisu bili te sreće, i dalje se radi o prekarnom radu, samo s malo dužim ugovorima.
K tome, jedan dio usluga telekomi pružaju putem vanjskih partnera, odnosno vanjskih kontaktnih centara, a dio usluga odrađuju studenti. Zato je fluktuacija radnika velika i zato su, između ostalog, moguće niske plaće – studentima je to ionako privremeni posao, a radnici zaposleni na kratkotrajne ugovore odlaze čim dobiju bolju priliku pa plaće ostalih stagniraju.
„U telekomu je uvijek neizvjesno, jer nikad ne znate do kad ćete raditi. Stalno se sve mijenja, zatvaraju centre, odjednom ih daju u franšizu, ne zadržavaju kvalitetne ljude, ne nalaze im druga radna mjesta, nego ih jednostavno outsourcaju dalje… Posao u telekomu ne može biti neki ozbiljan, dugoročan posao. Nikad ne znate kada ste na redu“, kaže Vedran.
„Pratim tržište rada, ali zbog životnih okolnosti trenutno nisam u poziciji da promijenim posao, a najbolje godine sam poklonila kompaniji. Najgore je što firma ne cijeni lojalne radnike, već smo svi jeftina najamna snaga. Ne želim živjeti u koloniji stranih korporacija koje nas iscrpljuju do iznemoglosti i odnose profit van zemlje. Kad nas iscrpe do kraja otići će dalje i za sobom ostaviti pustoš. A od čega ćemo mi onda živjeti? Od mirovine sigurno ne,“ zaključuje Sanja.
U međuvremenu, Hrvatski sindikat telekomunikacija nastavlja aktivnosti prema sklapanju kolektivnog ugovora u A1 – za 8. studeni zakazali su sastanak na kojemu će „dogovoriti uvjete koji će omogućiti početak pregovora o sadržaju kolektivnog ugovora“. U studenom također kreću s pregovorima u Hrvatskom telekomu i Telemachu.
„Upozorili smo poslodavca da o njemu ovise naše buduće sindikalne akcije. HST danas predstavlja oko 50 posto radnika u tri najveća telekom operatera, pa želimo ujednačiti standarde radnih i materijalnih prava, odnosno cijenu rada na telekom tržištu. Kompanije se mogu natjecati kvalitetom upravljanja i uslugom koju imaju, ali se profit ne smije stvarati preko leđa radnika. S obzirom na činjenicu da smo reprezentativni sindikat na razini HUPove Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti, planiramo obnoviti zahtjev za pregovore za granski kolektivni ugovor, osobito jer je intencija Europske unije i programa Vlade RH da se podupire gransko kolektivno pregovaranje“, rekla je Vesna Mamić, misleći na Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama donesenu u Europskom parlamentu u rujnu 2022., kojom EU propisuje državama obvezu jačanja kolektivnog pregovaranja u zemljama gdje je pokrivenost manja od 80 posto.
Da bi saznali više o uvjetima rada u drugim telekomima, kontaktirali smo sindikate iz Slovenije i Austrije koji organiziraju radnike u A1 telekomu.
Sindikat A1 Slovenija jedini je sindikat u kompaniji, ali nije reprezentativan jer organizira manje od 10 posto radnika. Sindikat je osnovan 2015., kad je bilo nekih pritisaka kod osnivanja, ali to se više ne događa, rekao nam je Miha Kočevar, predstavnik sindikata i viši voditelj proizvoda u kompaniji.
On smatra da su radni uvjeti dobri i da su radnici zadovoljni, a nisu mu poznata nikakva kršenja radničkih prava. Kao benefite koje radnici imaju navodi mogućnost rada od kuće, fleksibilno radno vrijeme, pet plaćenih dana godišnje za hitni slučaj, mjesečne i godišnje nagrade za rezultate, team buildinge, subvencije za sportske aktivnosti i besplatno svježe voće ako se radi u uredu.
„Jedino su plaće koje stagniraju problem, ali ljudi to rješavaju tako što pronalaze bolju priliku i odlaze iz kompanije. Uzrečica kaže da za najbolji financijski učinak treba mijenjati posao na isti način kao i telekom operatere – svake dvije godine“, uz virtualni namig piše nam Kočevar, kao da je česta promjena posla poželjna stvar. Potom dodaje da je razlog čestog mijenjanja posla „to što možete pregovarati o plaći kad tek dolazite, ali kao lojalan zaposlenik zapet ćete na istom“.
Rekao je također da je A1 i u Sloveniji u uvjete poslovanja uveo klauzulu o rastu cijena u skladu s inflacijom i da plaće unatoč tome ne rastu: „To uzrokuje nešto veću fluktuaciju, ali zasad nema zle krvi između zaposlenika i kompanije“, njegov je komentar. Konkretnije informacije o radnim uvjetima, nažalost, nismo saznali.
Više informacija nismo dobili ni od Sindikata poštanskih i telekomunikacijskih djelatnika (GPF). Na pitanje postoji li kolektivni ugovor u austrijskom ogranku A1 telekoma dobili smo opis povijesti telekom kompanija od vremena Austro-Ugarske. Iz njega možemo izvući da postoji granski kolektivni ugovor koji se odnosi na sve kompanije, te ugovori između GPF-a i kompanije Telekom Austria AG, čija je A1 Telekom Austria AG podružnica, i GPF-a i kompanije Österreichische Post s kojom je GPF ispregovarao povećanje plaće od 10 posto u 2024. godini.
Pitanja o uvjetima rada i najčešćim kršenjima radničkih prava bila su im preopćenita, a na pitanje o komentaru odnosa moći telekoma i radnika odgovor je izostao.
Kolektivni ugovori štite radnička prava
Odgovore na pitanja koja nismo dobili odlučili smo potražiti dalje, pa smo kontaktirali sindikat UNI global koji predstavlja 3 milijuna radnika u sektoru informacija, komunikacija, tehnologije i usluga (ICTS).
Benjamin Parton, predstavnik UNIjevog ICTS sektora, rekao je da UNI ima dalekosežan program za podršku telekomunikacijskim radnicima u ostvarivanju njihovih prava diljem svijeta. „Od Bangladeša do Belgije, podržavamo napore sindikata u većini multinacionalnih telekomunikacijskih kompanija i mnogim velikim regionalnim igračima u sektoru.“
UNI ima nekoliko globalnih ugovora s telekomima poput ugovora s kompanijama Orange i Telefonica. „Ovi ugovori štite radnička prava i jačaju posvećenost kompanija dostojnom radu“, kaže Parton.
Ističe potom da se, iz njegovog iskustva, najčešće krše prava na kolektivno pregovaranje i slobodu organiziranja: “Radnici se prečesto susreću s odmazdom jer se žele pridružiti sindikatu ili jer sudjeluju u kolektivnom pregovaranju. Uvjerili smo se da kroz snažno organiziranje na terenu u kombinaciji s međunarodnom solidarnošću i akcijama, oni mogu uzvratiti udarac i izboriti bolje poslove i bolje živote za svoje obitelji“.
Kao primjer nedavnog uspjeha navodi pobjedu radnika u Crnoj Gori, koji su štrajkali 136 dana i naposljetku izborili kolektivni ugovor s poboljšanim pravima u podružnici Deutsche Telekoma, Crnogorskom telekomu. Ugovor uključuje povećanje plaća i nekih drugih materijalnih dodataka, a za period u kojemu su štrajkali radnici će dobiti naknadu plaće, što je veliko postignuće jer obično ostaju neisplaćeni.
Najveća telekom kompanija u Hrvatskoj je Hrvatski telekom, vodeći u djelatnosti žičane komunikacije prema ostvarenom profitu s 85,33 posto udjela, 3.879 zaposlenih i 694 milijuna kuna neto dobiti u 2022., kažu podaci s portala FinInfo. U djelatnosti bežične komunikacije vodi A1 sa 60,40 posto udjela, 1.921 zaposlenim i 282 milijuna dobiti, a drugi je Telemach s 28,69 posto udjela, 633 zaposlenih i 77 milijuna kuna neto dobiti.
Unatoč pozamašnim profitima i njihovom rastu i unatoč tome što koriste državne benefite poput jeftine struje, od predstavnika telekoma smo unazad par mjeseci mogli čuti standardna kukanja – kako se suočavaju „s nestabilnim tržišnim uvjetima, izazovima u poslovanju i visokom stopom inflacije.“
Zbog toga je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) u studenom 2022. telekomima omogućila da jednom godišnje usklade svoje cijene s prosječnom godišnjom inflacijom koju objavljuje Državni zavod za statistiku. A1 je prvi digao cijene za 8,5 posto od 1. srpnja ove godine, zatim Telemach za 8,3 posto od 1. kolovoza, a potom HT, od 1. listopada za 5 posto.
Pritom su korisnicima onemogućili da raskinu ugovor zbog povećanja cijena. Jedina prilika za raskid bila je prilikom promjene uvjeta poslovanja, kad su uvodili odredbu o mogućem usklađenju cijena s inflacijom, ali tada nisu objavili hoće li uopće dizati cijene i koliko, pa je logično da korisnici nisu raskidali ugovore napamet, pogotovo jer kod drugog operatera mogu dobiti otprilike isti broj giga, minuta i poziva za slične ili veće novce.
„Prihvatili smo tržišno gospodarstvo i sada plaćamo cijenu za to. Zatečeni smo jer ono što smo dobili nije ono što smo očekivali – blagostanje, manje cijene, bolje usluge, veće plaće. Radnici su prevareni, a varaju ih i dalje. Problem je što pravo idealno tržište ne postoji. Kapitalizam opstaje na monopolima i oligopolima jer mu je prvi cilj maksimiziranje profita, a to znači da ako plaće mogu biti male, one će to i biti. Spomenuti telekomi izgledaju kao tipičan oligopol koji može biti i prešutan. Nikome u njemu ne odgovara ni ozbiljna konkurencija cijenama usluga niti plaćama. Tržište je podijeljeno i tu ne može biti velikih promjena“, komentira za Radnička prava ekonomist i profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, Željko Garača.
Ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Bojan Nonković, smatra da se, ako je već do odobrenja povećanja cijena za korisnike trebalo doći, moglo uvjetovati i povećanje plaća u određenom postotku.
„Nisam siguran je li ikakvo povećanje cijena telekomunikacijskih usluga nužno jer kompanije ionako ostvaruju pozamašne profite. Ako je borba protiv inflacije jedan od prioriteta vlade, a dostupnost interneta i telekomunikacija od strateške važnosti, ne vidim zašto se išlo u odobravanje povećanja cijena. Pristup internetu važan je ne samo za rad i zabavu, već i za funkcioniranje medijskog polja, odnosno za funkcioniranje demokracije. S tim u vezi Vlada bi, kao što je to slučaj kod nekih prehrambenih artikala, trebala aktivno intervenirati u određivanje gornje granice cijene pristupa internetu“, govori Nonković.
Iako dižu cijene, telekomi ne nude potpunije usluge i bolju kvalitetu, a tarife koje nude vrlo su ograničene. Na primjer, nijedan od spomenuta tri telekoma ne nudi opciju neograničenog bežičnog interneta putem internet sticka već korisnici ovise o gigabajtima koje je vrlo lako potrošiti, a na taj način troše i više novca mjesečno da bi imali pristup internetu.
Što se fiksne mreže tiče, telekomi još uvijek većinom koriste bakrene žice i infrastrukturu izgrađenu prije privatizacije HT-a krajem 90-ih. Pokrivenost populacije naprednijom tehnologijom – optičkim kablovima – u Hrvatskoj je na 61,4 posto pa tako zaostajemo za prosjekom EU od 72,1 posto pokrivenosti. U ruralnim sredinama zaostajanje je još veće – EU je na 41,4 posto, a Hrvatska na 19,2 posto.
Funkcioniranje na temelju osrednje kvalitete usluga, kontrola nad količinom i brzinom podataka koje koristimo, mizerne plaće, sustav kroz koji takve plaće održavaju, povlačenje države za rukav kad im to odgovara – sve su to načini na koje telekomi demonstriraju svoju moć.
Uz to, što potvrđuje vlastito iskustvo autorice, neki telekomi spremni su zarađivati i na prevarama, npr. naplatiti usluge koje ne mogu pružiti i kad odbijete platiti, brzinski angažirati tvrtku za utjerivanje dugova. Osim ako nemate novca i volje vući se po sudovima zbog izmišljenih računa, u ovakvoj situaciji postajete nemoćni. Istovremeno, za nestajanje signala čim se malo udaljite od nekog centra ili za isključivanje interneta zbog održavanja sustava bez obavijesti oni nemaju nikakve penale niti vam smanjuju cijenu usluge. Tako funkcioniraju i tako se održavaju.
„Najveće korporacije moćnije su od nekih država pa su na neki način države prisiljene slušati krupni kapital, posebice strani. Telekomi su samo jedan primjer. Prodali smo domaći telekom za male novce, ali i izgubili alat da djelujemo na tržište u interesu i radnika i svih građana“, rekao je Garača.
Sindikati nude protutežu moći kompanija
Ipak, neki alati postoje: „Različite skupine u društvu više ili manje uspješno zagovaraju svoj klasni interes. Ono što bi bilo dobro jest da sindikati i lijeve političke stranke pariraju tome tako što će povećati svoj politički imaginarij. Na odnose moći u pojedinim industrijama u prvom redu treba utjecati sindikalnom i političkom borbom. Odgovor kompanija da je neka niska cijena rada određena tržištem iz njihove je perspektive razuman i očekivan, ali način da se plaća poveća jest da se poslodavac sindikalnim akcijama prisili na podizanje plaća. Lijeve stranke trebale bi se u većoj mjeri okrenuti realnim temama koje muče radničku klasu. Pod ovim ne mislim samo na deklarativno medijsko pozivanje na probleme rada već na aktivno uključivanje sindikata i radnika u kreiranju programa i politika takvih stranaka“, objašnjava Nonković.
Dodaje potom da bi država mogla uvesti adekvatniji mehanizam za određivanje minimalne plaće kako bi minimalac pratio troškove života: „Jedna od blagih mogućnosti jest da se Zakon o minimalnoj plaći promijeni na način da se minimalna plaća automatski korigira za iznos inflacije na kvartalnoj ili polugodišnjoj osnovi. Paralelno s tim trebala bi ulagati u javnu mrežu besplatne pokrivenosti pristupu internetu.“
Kao i Vesna Mamić, Nonković je spomenuo Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama kao mogući okvir kroz koji bi sindikati i lijeve političke stranke trebale osmišljavati alate za povećanje pokrivenosti sektora kolektivnim ugovorima. „Na primjer, regulatorna tijela poput HAKOM-a mogla bi telekomima uvjetovati ili bodovati postojanje kolektivnih ugovora u procesu javne nabave.”
Predsjednik ICTS sektora UNI globala Benjamin Parton ističe da su sindikati ključni u borbi: „Radnici trebaju sindikate kako bi se zajedno izborili za povećanje plaća i bolje uvjete. Sindikati nude protutežu moći i resursima kompanija“.
Mi možemo dodati da sindikate čine radnici, te da se jedino borbom na raznim frontovima – individualno na radnom mjestu, zajedno kroz sindikat, sudskim putem ili kroz mehanizme koji su sindikatu dostupni, poput osnivanja radničkog vijeća, sudjelovanja u nadzornom odboru kompanije, u procesu kolektivnih pregovora ili u organiziranju radničkih akcija i štrajkova – mogu izboriti za bolju poziciju naspram kompanija. Na isti način treba se oduprijeti i prijetnjama o zamjeni radnika umjetnom inteligencijom, sve češćim u telekomima – treba se podsjetiti da i iza sustava umjetne inteligencije stoji mašinerija radnika koji upisuju podatke i omogućavaju stroju funkcioniranje. Bez njih nema ni upravljanja umjetnom inteligencijom ni telekoma.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: