U nastavku serije tekstova o nogometnim sindikatima i radničkom organiziranju u nogometu naša Ivana Perić razgovara s Aldinom Džidićem iz Sindikata profesionalnih fudbalera BiH i Mirkom Poledicom iz Sindikata profesionalnih fudbalera Srbije Nezavisnost. Prvi tekst, razgovor s Mariom Jurićem, tajnikom Hrvatske udruge Nogometni sindikat, možete pročitati ovdje.
Sindikat profesionalnih fudbalera Bosne i Hercegovine (SPFBiH) osnovan je 2016. godine. Pokrenuo ga je Aldin Džidić, nogometaš i sportski radnik. "Dugi niz godina sam kao fudbaler igrao u inostranstvu. Želio sam nešto vratiti nazad svojoj državi i odlučio sam da pokrenem organizaciju koja se bavi zaštitom fudbalera. Sada, ako posmatram unazad, mogu biti i više nego zadovoljan što smo sve postigli", objašnjava nam Džidić svoju motivaciju za pokretanje sindikata.
Ističe kako su glavni problemi 2016. godine bili to što najviši rang takmičenja nije bio profesionalan, a ugovorna je stabilnost igrača bila maltene nepostojeća. "Sistem arbitraže, pravila koja su regulisala odnose igrača i klubova, te discplinske regulacije nisu bile približno slične međunarodnim standardima", objašnjava.
Igrači su u početku "pažljivo" reagirali na sindikat, kaže, ali danas imaju više od 700 članova diljem svijeta. Lani su primljeni u punopravno FIFPRO (Međunarodna federacija profesionalnih nogometaša) članstvo. Nogometni savez Bosne i Hercegovine do tada nije prepoznavao njihov rad i neuspješno su godinama sa Savezom pokušavali uspostaviti komunikaciju.
"U suštini nekih velikih promjena ni sada u komunikaciji nema. I dalje postoji određena distanca, ali to ipak nije slučaj kada je u pitanju rad stručnih službi i formalna komunikacija koja se ipak dešava. Svjesni smo da je za dugoročno kvalitetne odnose potreban određeni vremenski period. Nećemo odustati od naših strateških ciljeva i naša je ruka otvorena za kvalitetan socijalan dijalog", kaže naš sugovornik.
SPFBiH je nedavno predstavio i “Plan 10” koji predlaže deset konkretnih mjera i aktivnosti koje bi unaprijedile položaj sportskih radnika i radnica u Bosni i Hercegovini. "Napravili smo kvalitetnu analizu šta je sve potrebno da se promijeni u ovdašnjem fudbalu kako bi svakodnevnica za igrače, trenere i igračice bila bolja i jednostavnija. Riječ je o deset konkretnih aktivnosti, izmjena i dopuna pravila, donošenja novih regulativa, koje bi odmah unaprijedile status naših članova. Primjera radi, izmjenama kalendara prelaznog roka uskladili bi periode registracije bosanskohercegovačkih igrača s inostranstvima i transfer periodima, gdje bi osigurali veću mobilnost igrača i prilike za njihov napredak", priča Džidić.
Objašnjava nam kako se ženska liga u Bosni i Hercegovini smatra amaterskom, ali klubovi nemaju zakonskih prepreka angažirati nogometašice kao profesionalke. Mnogo je na tom području problema i prostora za manipulacije, ali napravljeni su i neki važni pomaci. "U posljednjim mjesecima usvojena su pravila koja se tiču majčinskog odsustva i perioda nakon što žena dobije dijete. To su velike stvari, sad su ta pravila u cijelosti usklađena sa FIFA-inim pravilima", kaže Džidić.
Tijekom šest godina rada sindikata, na bolje su izmijenjena pravila koja se tiču raskidanja ugovora nogometaša, pa je tako sada moguće nakon dva mjeseca kašnjenja plaće ili kašnjenja uplate mirovinskog i zdravstvenog osiguranja uz otkazno pismo i rok od 15 dana raskinuti ugovor. “Uspjeli smo u namjerama da se treneri smatraju ravnopravnim i da su njihova prava izjednačena pravima igrača, a svakako jednako važi i za igrače, s obzirom na to da sva prava i pravila koja važe za odnose muškaraca fudbalera i njihovih klubova važe i za igračice i klubove takmičare ženske premijer lige Bosne i Hercegovine", navodi Džidić.
Kao najveće izazove koji još uvijek stoje pred sindikatom navodi kolektivno pregovaranje i arbitražni sistem. “Da bi mogli razgovarati o kolektivnom ugovaranju potreban nam je adekvatan partner. Igrači su organizovani u svoje udruženje, odnosno kroz Sindikat profesionalnih fudbalera, ali nemamo zajednicu ili udruženje klubova s kojima bi mogli pregovarati za kolektivni ugovor. S tim u vezi nastojimo ohrabriti klubove da sjednu za stol i postignu dogovor oko svog udruživanja u zasebnu organizaciju. Što se abritražnog sistema tiče, igrači, treneri i igračice nisu zastupljeni u sistemu odlučivanja o svojim sporovima i to je nešto što kod nas još nije u skladu s FIFA-im pravilima”, objašnjava Džidić.
Za kraj našeg razgovora ističe regionalnu suradnju kao posebno važan faktor za razvoj SPFBiH. “U neprestanoj smo komunikaciji s našim kolegama iz regiona, iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Slovenije. S te strane, vjerujem da ta naša skupina sindikalnih organizacija, sportskih radnika i sportskih pravnika može biti primjer brojnim političarima kako se ostvaruje regionalna saradnja", poručuje.
Nogometni pokušaji Nezavisnosti u Srbiji
O organiziranju radnika i radnica u nogometnoj industriji razgovaramo i s Mirkom Poledicom iz Sindikata profesionalnih fudbalera Srbije Nezavisnost, koji je osnovan prije trinaest godina. “Sindikat je osnovan kao potreba da se regulišu prava profesionalnih fudbalera, a osnivači su bili tadašnji fudbaleri Super lige Srbije. Fudbal direktno zavisi od proizvođača rezultata, a to su fudbaleri. Ako fudbaleri nisu zadovoljni i zaštićeni, u takvim okolnostima nemoguće je napraviti rezultat i napredovati, na svim nivoima”, kaže nam Poledica.
Kada govori o glavnim problemima u profesionalnom nogometu u Srbiji, ističe da se pokretanjem sindikata tek počela otvarati Pandorina kutija. "Kako koji problem krenemo da rešavamo, pojavi se drugi. U fudbalu je sve povezano, ne možete rešiti jedan problem, a drugi zanemariti; ako na jednoj strani dobijete na drugoj ćete izgubiti. To je disbalans koji vodi u propast. Ipak, igračima je uvek na prvom mestu bilo da zaštite svoje plate i svoj status. To je bio pravac kojim smo krenuli", objašnjava nam.
Poledica se prisjeća kako klubovi u početku sindikat nisu doživljavali ozbiljno, što im je zapravo u velikoj mjeri i pomoglo da tiho i neprimjetno dođu do najsitnijih problema, ali i neophodnih rešenja. Kako je sindikat rastao, tako se i odnos klubova prema njima mijenjao, i to na gore. Sindikat je veoma brzo nakon osnutka postao punopravni član FIFPRO-a, što im je također dalo na vidljivosti.
"To nam je dalo i mogućnost da se edukujemo i napredujemo. Osnovali smo pravni tim za koji mogu da kažem sa ponosom da je jedan od najboljih u Evropi. Održavali smo trening kampove, obezbedili smo svim članovima besplatnu pravnu zaštitu, osnovan je Arbitražni sud, dobili smo standardni ugovor i veoma važno je reći da igrači imaju status radnika i da imaju sva radnička prava kao i svi drugi zaposleni. Dakle, fudbaleri potpisuju ugovore o radu", kaže Poledica.
Bilo je tijekom njihovih trinaest godina sindikalnog rada i različitih prosvjednih akcija i štrajkova. Primjerice, igrači ugašenog Borca iz Čačka i FK Jagodine su tijekom ljeta 2020. zbog neisplaćenih plaća štrajkali glađu. U štrajku je tri dana sudjelovalo dvadeset i pet nogometaša, a neki od njih svojim su se kolegama pridružili iz solidarnosti. Jedan od tih bio je Aleksandar Stojmirović, kojemu Borac nije ostao dužan, ali se štrajku pridružio jer je htio podržati bivše suigrače.
"Uglavnom su se dešavali protesti, sedenje na travi pre utakmice i slično. Štrajk glađu je nešto što se teško može dočarati rečima. Lično sam sve vreme bio prisutan, smatrao sam da je to moja moralna obaveza kao predsednika sindikata. U ta tri dana je stalo sve život nudi, odlučnost, hrabrost, preispitivanje, razočaranje, glad, nesanica i na kraju veliki ponos, kada naterate odgovorne da prođu pored vas pognute glave", prisjeća se Poledica.
Komentiramo i kako istraživanja FIFA-e pokazuju da je više od 40 posto profesionalnih nogometaša u svijetu iskusilo kako je igrati bez plaće. "Zvanične podatke za Srbiju nemamo, ali kao bivši igrač, ne poznajem nijednog igrača koji u toku svoje karijere bar jednom nije imao problem sa neisplaćivanjem plata", kaže Poledica.
Lani je sindikat odbio sudjelovati u radu novog saziva Arbitražnog suda Fudbalskog saveza Srbije (FSS). "Odbili smo zbog toga što nismo želeli da učestvujemo u radu suda koji nije imao nikakav kredibilitet i nezavisnost. Nažalost, to je sve povezano sa bivšim predsednikom saveza Slavišom Kokezom, koji je kasnije optuživan za najteža krivična dela i njegovim dolaskom. Sa ove distance jasno je da smo bili u pravu. Savezi moraju da shvate da fudbal bez igrača ne postoji i da svako ugrožavanje prava igrača ima dugoročne posledice. Prava igrača znače siguran prosperitet fudbala u celini", objašnjava naš sugovornik.
Za ženski nogomet kaže da je u Srbiji na jako niskom nivou, ali unatoč tome imaju igračice koje igraju u najboljim klubovima u Europi. "To su uglavnom izolovani slučajevi i nisu povezani sa nekakvim dugoročnim planom razvoja. Ima puno prostora za napredak, ima i interesovanja, samo se mora više raditi na svemu tome”, priča Poledica.
Dodaje kako ga brine što nove generacije igrača općenito imaju drugačiji pristup nogometu, sistem ih oblikuje na drugačiji način i često se sve svodi na individualnu trku protiv drugih. “Gubi se osećaj solidarnosti, često su nepovjerljivi. Radimo na tome da se ostvaruju njihovi potencijali, ali i zagarantovana prava, da pružimo podršku unapređenju kvalitete života. Zato nam je prioritet rad s mladima”, govori Poledica.
I on, kao i Mario Jurić iz HUNS-a i Aldin Džidić iz SPFBiH-a, posebno naglašava suradnju s regionalnim nogometnim sindikatima. "Mi smo pre svega prijatelji, podržavamo se, pomažemo jedni druge, razmenjujemo iskustva. Jako sam srećan što našim primerom možemo da pošaljemo poruku svima s prostora bivše Jugoslavije, spajamo mostove i međusobno se poštujemo", poručuje Poledica.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna foto: Stadion Borca u Čačku, Foto: AirWolf, Wikipedia
Tekst napisala:
Preporučite članak: