Hrvatska udruga Nogometni sindikat (HUNS) osnovana je krajem 2010. godine. Udrugu su osnovali Miroslav Jurić, Ivica Landeka i Mario Jurić, a za predsjednika je izabran poznati nogometaš Dario Šimić. S Mariom Jurićem, jednim od osnivača i glavnim tajnikom HUNS-a, razgovaramo o dosadašnjim postignućima u pogledu radničkih prava u 1. HNL, kao i o izazovima s kojima se i dalje suočavaju.
Lani ste obilježili prvo desetljeće postojanja i rada udruge Nogometni sindikat. Vratimo se na početak, kako je uopće krenulo vaše sindikalno organiziranje?
HUNS je osnovan jednostavno zato što se to činilo nužnim, bila je to posljedica osluškivanja potreba i stanja u hrvatskom nogometu. Osjetili smo potrebu zbog brojnih nepravdi koje prolaze profesionalni nogometaši. Jedan od neposrednih razloga je i taj što sam ja nakon svog boravka u SAD-u uvidio kako stvari mogu funkcionirati drugačije, i uhvatio sam se tada u razmišljanjima da ne smijemo prihvatiti nenormalno kao normalno. Ranije sam mislio da Amerikanci u svemu pretjeruju, ali nije normalno kada nogometaš smatra normalnim ne primiti redovito plaću od kluba.
Kakvo je tih godina bilo stanje u HNL-u, koji su bili glavni problemi s kojima su se radnici susretali?
Stanje je bilo takvo da je bilo oko 160 arbitražnih sporova godišnje, u prvoj HNL prosjek kašnjenja plaće bio je desetak mjeseci, a od 16 klubova samo je njih šest redovito ispunjavalo svoje obveze prema igračima. U aferi Offside sedamnaest je igrača završilo u zatvoru zbog namještanja utakmica i to je također bio svojevrsni okidač za osnivanje sindikata. Kad tome pridodamo i ono što se u javnosti nedovoljno zna, kao što je činjenica da su nogometaši svrstani pod slobodnu djelatnost, dakle moraju svaki mjesec državi podmirivati sve svoje obveze za mirovinsko, zdravstveno, porez i prirez, dolazimo do začaranog kruga. Nogometašima se nerijetko prijetilo ovrhom nad imovinom jer ih država ne štiti, a klubovi koji nisu podmirivali obveze znali su šikanirati igrače još i više nego što to inače poslodavci čine radnicima.
Terenski rad bio vam je od neprocjenjive važnosti, obilazili ste čitavu zemlju, razgovarali s igračima. Jesu li bili otvoreni za sindikalno organiziranje?
Bilo je puno neistomišljenika, ali kad uđete s ljudima u svakodnevni razgovor, tada će svi reći kako nije u redu da igrač ne bude plaćen za svoj rad, kako klubovi trebaju realno planirati budžet i ne smiju obećavati nešto što ne mogu ispuniti jer time čine kazneno djelo. Mediji su nam pomogli da se glas igrača čuje. Naporno smo radili, ali nije bilo teško jer smo znali da smo na pravom putu. Nošeni entuzijazmom, Dario Šimić i ja smo po cijele dane bili na terenu. U jednom danu znali smo obići Zadar, Šibenik i Hajduk, pa za sedam dana opet. Prije svega, bilo je potrebno snimiti postojeće stanje. Kako bismo dobili realnu sliku stanja, provodili smo ankete, a onda smo još puno vremena provodili u analizi. Nisu svi klubovi bili otvoreni za suradnju, bilo je klubova gdje su nas dočekala zatvorena vrata. U takvim nas je situacijama održao entuzijazam i želja za ostvarenjem boljih prava i poboljšanja statusa nogometaša.
Isticali ste kako ste na prste jedne ruke mogli nabrojati visokoobrazovane nogometaše, pa ste odlučili da se nešto mora napraviti i po tom pitanju. Danas dio igrača studira uz pomoć HUNS-a?
Obrazovanje nam je bitno i potičemo školovanje igrača. Danas imamo 40-ak igrača koji su preko HUNS-a upisali studij na danskom UCN-u (University College of Northern Denmark). Trogodišnje školovanje košta oko 25 tisuća eura, no ako sportaši studiraju preko HUNS-a, onda to školovanje košta svega 300 eura. Većina naših studenata danas radi u sportu i oni su najbolji primjer i promotori da profesionalni sportaši mogu biti uspješni, kako na sportskim terenima, tako i u studentskim klupama.
Javnosti je malo poznato da ogroman broj nogometaša nikada ne uspije, odnosno da tek oko dva posto nogometaša iz juniorskog staža zaigra prvoligaški nogomet, ako ćemo to uzeti kao mjerilo uspjeha. I vašem su se sindikatu u početku rugali u stilu – što će bogatašima sindikat?
Nogometaše se percipiralo, a zapravo se i danas percipira, kao ljude koji žive u financijskom blagostanju. Taj je dojam temeljen na iznimno malom broju uspješnih pojedinaca. Podatak koji ste naveli stoji – svega dva posto nogometaša iz juniorskog staža zaigra prvoligaški nogomet, ako ćemo to nazvati uspjehom. Sjećam se da sam se nakon prve službene konferencije za medije, povodom osnivanja sindikata, autom vraćao kući i da su na radiju komentirali kako “još samo treba da se osnuje sindikat manekenki i kako ćemo onda postati ozbiljna država”. Nepravda koju su nogometaši doživljavali i doživljavaju percipira se kao – eto, i bogati plaču.
Više je stvari koje valja istaknuti kroz godine vašeg rada, ali posebno se pamti neposluh na utakmici između Šibenika i Karlovca, kada su igrači protestirali zbog višemjesečnog kašnjenja plaća. Nakon toga uslijedila je i prva neodigrana utakmica zbog osam mjeseci neisplate plaća, ona između Rijeke i Karlovca. Bili su to istinski povijesni momenti?
Ta neodigrana utakmica između Rijeke i Karlovca zaista jest povijesni moment. Prvi put u povijesti utakmica nije odigrana – čak i u ratnim uvjetima utakmice su se igrale – a ova nije odigrana zbog štrajka igrača Karlovca. Poslije toga više ništa nije bilo isto. Dakle, nakon protesta u Šibeniku, neodigrane utakmice u Rijeci i arbitražnog slučaja Kenana Handžića, pozvani smo u UEFA-u i pred Europsku komisiju, gdje smo kao ravnopravni socijalni partner ukazali na probleme koji muče nogometaše u Hrvatskoj. Na temelju toga nastao je sporazum kojeg su potpisale FIFPRO (International Federation of Professional Footballers), ECA (European Club Association), UEFA (Union of European Football Associations) i EPFL (European Professional Football Leagues). To je bio znak HNS-u da moraju sjesti s nama za stol, prva velika prekretnica. Ubrzo su izmijenjeni pravilnici HNS-a koji su regulirali odnose igrača i klubova, što je bilo iznimno važno.
Što biste izdvojili kao druga najveća postignuća sindikata u pogledu poboljšanja radničkih prava nogometaša?
Prva i najvažnija stvar je što smo uopće osnovali udrugu koja se bavi zaštitom nogometaša. Druga je ta da smo postali punopravni članovi svjetske organizacije koja se brine o pravima igrača. Nakon presude u slučaju Kenana Handžića, ustrojen je Arbitražni sud HNS-a. Time je napravljen pravni okvir i sustav je “prodisao” – sa 160 arbitražnih sporova godišnje danas smo došli do brojke od svega njih deset. Paralelno smo se bavili i promocijom nogometa i svih vrijednosti koje smo zagovarali od samih početaka. Organizirali smo i devet kampova za igrače bez ugovora. U tim kampovima igračima koji u ljetnom prijelaznom roku nemaju klub osiguravamo prvoligaške pripreme. Besplatno smo zastupali nogometaše NK Osijeka i Cibalije u predstečajnim nagodbama, u kojima su igrači stavljeni u prvi red naplate i nisu morali umanjivati svoja potraživanja od klubova. Omogućili smo svim članovima sindikata besplatan pregled UZV srca.
U početku smo postavili ciljeve, ali realno, sumnjali smo je li ih sve moguće ostvariti. Danas mogu reći kako smo te ciljeve daleko premašili. Kada smo govorili igračima da ćemo mijenjati pravilnike, da će imati arbitražu koja će biti u skladu s okružnicom 1010 (neovisna arbitraža) činilo se poput nekog lijepog sna. Međutim, upornim radom relativno smo ga brzo dosanjali.
Što ostaju najveći izazovi, što je trenutno najproblematičnije za radnike u HNL-u?
Najveći izazov za radnike u Prvoj HNL je sklapanje kolektivnog ugovora i kolektivno pregovaranje.
Kako komentirate situaciju u NK Hrvatski Dragovoljac, igrači se žale da im za više mjeseci u drugoj polovici lanjske godine nisu isplaćene plaće?
Žalosti nas situacija, puno igrača je napustilo klub ili će ga napustiti. Mi smo naravno na strani igrača i svakako ćemo ih zaštititi. Imamo pravne instrumente koji su mnogo bolji nego što su to bili prije. Naravno da nije lijepo, niti ugodno kad kasni plaća, zato igrači i dolaze kod nas u ured.
Kakvo je stanje u pogledu ženskog nogometa, radnih uvjeta u njemu? Radite li i na tome?
U rujnu prošle godine proveli smo izbor za najbolju igračicu 1. HNLŽ i posjetili smo sve klubove 1. HNLŽ, razgovarali o uvjetima i stanju u ženskom nogometu. Igračicama i klubovima bilo je iznimno drago da smo došli, da im dajemo medijsku vidljivost i da im stojimo na raspolaganju. Brinemo za ženski nogomet. Prostora za razvoj i napredak definitivno ima mnogo, uvjeti u kojima klubovi funkcioniraju i igračice treniraju nažalost su dosta loši i neadekvatni. 1. HNLŽ se vodi kao profesionalna liga, ali u praksi je to zapravo drugačije. Igračice ne primaju naknade ni plaće za svoj rad i one svoju egzistenciju osiguravaju radeći u raznim drugim branšama.
Jeste li s godinama surađivali s drugim sindikatima u Hrvatskoj, postoji li takav tip povezivanja, razmjene znanja i iskustava?
Imamo odličnu suradnju s nogometnim sindikatima iz regije s kojima izmjenjujemo iskustva i dobre prakse, i jedni drugima podrška smo i pomoć u svakodnevnom poslu. Također bih istaknuo Željku Obradović i Krešimira Severa koji su nam bili velika podrška i pomoć, svojim savjetima su nam puno pomogli i s nama su bili od samih početaka.
Iako je što šire učlanjivanje u sindikat bitno za njegovo jačanje i utjecaj, vi ste uvijek isticali i da, kada radite na mijenjaju loših praksi, to radite za sve, ne samo za vaše članove i članice. Koliko vam je bitno da se sindikalnom radu pristupa tako, kao radu za sve?
Danas nemamo klubove u kojim plaće kasne deset mjeseci, nemamo 160 arbitraža godišnje, nemamo aferu Offside. Danas nogometaši imaju na raspolaganju velik izbor pravnih instrumenata za zaštitu svojih prava. Bilo je i nogometaša koji nisu podržavali rad sindikata i koji nisu željeli biti naši članovi. Međutim, danas nam ti isti prilaze i čestitaju na uspjehu. Kada smo mijenjali pravilnike i primjere loše prakse, nismo to radili samo za naše članove, nego smo to radili i za one koji to nisu bili. Svi su imali koristi od izmjene pravilnika, od zabrane odvojenog treniranja. Naše je djelovanje bilo široko, a takav sindikalni rad i treba biti.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Mario Jurić, privatna arhiva
Intervju vodila:
Preporučite članak: