"Zabrinjava i dobna struktura članica i članova sindikata. Među mlađima od 30 godina sindikalna gustoća je samo oko 11 posto, dok je kod najstarije dobne skupine tri puta veća. Ovi podaci jasno pokazuju da hrvatski sindikati nisu bili uspješni u učlanjenju novih radnika i još uvijek se uglavnom oslanjaju na skupine koje su se učlanile u sindikate na samom početku tranzicije." Prenosimo tekst Sindikata novinara Hrvatske povodom objave publikacije "Sindikati u Europskoj Uniji – skupljajući komadiće nakon neoliberalnog izazova”.
Europski sindikalni institut (European Trade Union Institute) objavio je publikaciju “Sindikati u Europskoj Uniji – skupljajući komadiće nakon neoliberalnog izazova”.
U njoj se nalazi i znanstveni članak Dragana Bagića i Jelene Ostojić koji progovara o povijesti hrvatskog sindikalizma od devedesetih do danas, identificira izazove i opasnosti koji prijete, ali i nudi i ideje u kojem bi se smjeru sindikati trebali razvijati.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, tijekom procesa tranzicije sindikati u većini bivših socijalističkih država nisu se uspjeli nametnuti
kao jaki akteri u industrijskim odnosima i osigurati sebi glas u oblikovanju političkih ekonomija država.
Prema podacima s kojima raspolažu autori članka, 1999. godine u Hrvatskoj je bilo 502.000 članica i članova sindikata. U sljedećih 18 godina taj je broj pao na 330.000 ljudi, koliko je 2017. bilo učlanjeno u sindikate.
U godinama samostalne države moć sindikata uglavnom je bila obrambena i koristila se za blokiranje daljnjeg pogoršanja radničkih prava. Sindikati nisu uspjeli pomaknuti ravnotežu u političkoj ekonomiji u korist radnika i takvi optimistični scenariji trenutno nisu predvidivi, smatraju autori znanstvenog članka.
Sto babica, kilavo dijete?
Hrvatski sindikalni pokret uopće je izrazito fragmentiran. Prema posljednjim dostupnim podacima, registrirano je oko 640 sindikata. broj aktivnih sindikata je oko 250, od čega 109 je članova triju reprezentativnih sindikalnih središnjica.
Prvo desetljeće hrvatske samostalnosti obilježila je fragmentirana i posvađana sindikalna scena kada je riječ o središnjicama. No, posljednjih pet godina suradnja među konfederacijama je na najvišoj razini od 1990. godine.
Sve manje članica i članova
Kada je riječ o sindikalnoj gustoći (postotku radnika koji su u sindikatu), u tijelima državne uprave ili jedinicama lokalne/regionalne samouprave sindikalna gustoća je oko 39 posto. U privatnim poduzećima, u kojoj je većina zaposlenih u Hrvatskoj, sindikalna gustoća je samo oko 10 posto.
Među privatnim poduzećima ključne razlike postoje u broju zaposlenika. U mikro poduzećima (do deset zaposlenih) gotovo nema članstva u sindikatu; u malim poduzećima (10 do 99 zaposlenih) svaki deseti radnik je član sindikata i sindikalna gustoća značajno raste kako se povećava veličina poduzeća. Privatna poduzeća u financijskim uslugama i osiguranju (29 posto), proizvodnji (15 posto), građevinarstvu i komunalnim uslugama (15 posto) imaju natprosječnu sindikalnu gustoću.
Djelatnosti koje uključuju značajan broj zaposlenih, kao što su trgovina na malo te ugostiteljstvo i turizam, kod njih je pak sindikalna gustoća ispod prosjeka za privatni sektor (8 odnosno 5 posto). Kada je riječ o novinarima i medijskim djelatnicima, oni bi bili u kategoriji Ostali, gdje je sindikalna gustoća ispod četiri posto.
Zabrinjava i dobna struktura članica i članova sindikata. Među mlađima od 30 godina sindikalna gustoća je samo oko 11 posto, dok je kod najstarije dobne skupine tri puta veća. Ovi podaci jasno pokazuju da hrvatski sindikati nisu bili uspješni u učlanjenju novih radnika i još uvijek se uglavnom oslanjaju na skupine koje su se učlanile u sindikate na samom početku tranzicije.
Manje ugovora na neodređeno, manje članova, manje prihoda, manje kolektivnih ugovora
Podaci istraživanja iz 2018. pokazuju da je samo 5,5 posto zaposlenih s ugovorom o radu na određeno vrijeme bili članovi sindikata, dok je isti postotak gotovo peterostruko viši među onima s ugovorom na neodređeno.
Gubitak prihoda sindikata zbog pada članstva posebno je izražen u posljednje tri godine, iako je ukupno gledano, pad prihoda je dugotrajniji proces.
Prema zadnjim dostupnim podacima iz 2014. kolektivno pregovaranje obuhvat u Hrvatskoj iznosi oko 53 posto, što je pad od oko 10 postotnih bodova u odnosu na 2009. Kada je riječ o medijskom sektoru, situacija je još gora. Tek tri kolektivna ugovora u medijima (HRT, Hina, Novi list).
Smanjenje pokrivenosti pregovaranja u proteklom desetljeću uglavnom je posljedica dva čimbenika: smanjenja udjela sindikalno organiziranih industrija u ukupnoj radnoj snazi i ukidanje ugovora na razini industrije za maloprodaju.
Javnost sindikatima ne vjeruje, ali….
Povjerenje javnosti u sindikate nije jako. Prema anketi iz 2020. oko polovica svih građana starijih od 18 godina ne vjeruje sindikatima, dok povjerenje ima tek oko šestina ispitanika.
Ipak, činjenica je da hrvatski sindikati nisu izgubili svoju prisutnosti i značaj u javnoj areni i još su u stanju izraziti se i pokušati nametnuti mišljenja o određenim temama. Autori tako podsjećaju da su najuspješnije referendumske inicijative bile upravo sindikalne. Nijedan referendum za koji su prikupljeni potpisi nije održan, ali je sam broj potpisa natjerao vlasti da odustanu od svojih namjera.
Danas su, ističu Bagić i Ostojić, hrvatski sindikati na raskrižju. S jedne strane, imaju potencijal početi koristiti svoju društvenu moć. S druge strane, i dalje postoji snažan rizik da sindikati postanu nevažni i izgube utjecaj ako se članstvo nastavi osipati, što dovodi i do pada financijskih i ljudskih resursa.
Četiri pitanja koja si moramo postaviti
Prvo pitanje odnosi se na sustavno regrutiranje novozaposlenih radnika na radnim mjestima na kojima već djeluju sindikati. Podaci sugeriraju
da se pad sindikalne gustoće događa u jezgri sindikalnog pokreta, tj. ondje gdje sindikati već imaju podružnice, veliko članstvo i osiguravaju beneficije radnicima kroz kolektivne ugovore. No učlanjenje novih generacija radnika u tradicionalnoj sindikalnoj jezgri postalo je pitanje opstanka.
Drugo pitanje je pitanje izazova razvoja ozbiljnih i učinkovitih kampanja sindikalnog organiziranja na radnim mjestima i zanimanjima kojima
nedostaje sindikalne tradicije.
Treće pitanje je pitanje smjena generacija među sindikalnim čelnicima. Dva od tri čelnika sindikalnih središnjica prisutni su na tim pozicijama od samog početka tranzicije devedesetih.
Četvrto pitanje je pitanje ugleda sindikata. Kako podaci pokazuju, prosječan hrvatski građanin nema pozitivno mišljenje o sindikatima.
Ovaj znanstveni članak, koji je dio ETUI-jevog pregleda situacije i izazova na sindikalnoj sceni u zemljama članicama EU-a jasno pokazuje da se sindikati moraju prilagoditi 21. stoljeću i biti u mogućnosti odgovoriti na izazove i zaštititi radnike koji su sve više u atipičnim oblicima rada i koji se suočavaju s raznim izazovima, od onemogućavanja sindikalnog udruživanja, prijetnjama poslodavaca da će ih zamijeniti umjetna inteligencija i brojnim drugim izazovima.
Naslovna fotografija: Sindikat novinara Hrvatske/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: